DIMNA ZAVJESA Gospodine Oreškoviću, trebali ste kupiti povratnu kartu za Kanadu

Predsjednik Tuđman mi poruči da Jerićevu biografiju odnesem Šariniću koji će sve dalje urediti. Iz biografije se vidi da je Jerić gradio atomske centrale po svijetu i Americi. Odnesem biografiju na Pantovčak. Šarinić je pročita, stavi u ladicu, pogleda me kao kretena i kaže: “Vi u to vjerujete?”

Male sredine ne podnose velike ljude. I obratno. Veliki ljudi iz malih sredina bježe. Intuitivno. I uspijevaju u velikim sredinama. Povratak je u većini slučajeva tragičan. Povratak može biti zbog nekoliko razloga. Loša procjena, sentiment, razočaranje ili ideali. Kao što na odlasku nisu kupili povratnu kartu, na povratku je povratna karta zakon.

Što je Nikola Tesla mogao drugo nego li otići u svijet? Nikola Tesla bio je istinski genij. Nije bio samo velik. Geniji su nepredvidivi, genijima upravlja sam Svevišnji. Da se vratio, doživio bi sudbinu Vlahe Bukovca koji nije bio genij. Bio je veliki slikar. Veliki se slikar vraća u domovinu. Dolazi u Zagreb, treba mu vremena da shvati pogrešku i da samo smeta. Iz Zagreba bježi u Prag. U Pragu umire. Ivan Meštrović? Slično. Tartaglia je zadnju veliku sliku naslikao u Rimu. Vratio se. Ništa. Mala ga je sredina pojela. Pogorelić se pokušao vratiti i ponovo je otišao. Da je ostao, završio bi kao Tartaglia. Krleža? Pisci ovise o jeziku. Mala sredina likuje kada veličinu umanji, uplete ga u mrežu tračeva, dovede ga na svoju razinu i uživa. Ljudi od nauke, naravno, odlaze. To je pravilo koje sigurno ima iznimaka koji potvrđuju sveto pravilo. Ja ih ne znam.

U Veneciji ste u 16. stoljeću na Trgu svetog Marka mogli sresti dvadesetak genija. Na Montparnasseu početkom 20. stoljeća u kavani La Rotonde sjede i piju kavu Francuz Apollinaire, Španjolac Picasso, Rus Marc Chagall, Japanac Fujita. Preko puta Rotonde u kavani La Coupole su Beckett, Degas, Jean Cocteau, Salvador Dalí, Max Ernst, Fernand Léger, Miró, Giacometti i Modigliani. Veliki ljudi u velikim sredinama ne smetaju. Velike sredine njima se ponose. Pariz je tada bio centar svijeta, kao što je Venecija bila centar trgovine. Malo malima, veliko velikima. Nema gemišta.

Maturirao sam 1951. Iz razreda je trećina đaka završila što u Njemačkoj, Francuskoj, Australiji, Švicarskoj ili Americi. To su bili najbolji đaci. Redom odlikaši. U to se vrijeme ocjenjivalo. Dobivale su se petice. Ali samo izvrsni. Osrednji su prolazili s trojkama, rijetko s četvorkama, skoro nikad s peticama. Ocjene su bile pravo stanje stvari, ne laž. Odlične đake kao Patakija, Ježića ili Jerića nije politika poslala u svijet, isto kao što danas ne šalje i kao što neće slati sutra. Izvrsni i hrabri odlaze, mediokriteti i pizde ostaju. Ja sam ostao.

Godine 1985. bio sam u Madridu na prijemu koji je priredila uprava kompanije Bechtel. Na prijem me je odveo prijatelj iz gimnazije Jerić. Jerić je pobjegao iz Jugoslavije prije nego što je završio strojarstvo. Bio je član osmerca koji je nastupio u Austriji na nekom jezeru, nakon trke nije se vratio u Zagreb. U Parizu je diplomirao na Sorboni, iz Francuske je otišao u Ameriku. To je sve što sam znao. Godine 1985. Jeriću je umrla majka. Došao je u Zagreb na pokop majke, naravno, s američkim pasošem. Sastali smo se u hotelu Esplanade ujutro prije njegova odlaska. Jezik kojim je govorio Jerić bio je komičan. Jerić, koji je rođen u Zagrebu, završio osnovnu školu u tadašnjoj Ivkančevoj ulici, a gimnaziju u Križanićevoj i koji je iz hrvatskog imao pet, govorio je hrvatski kao da ga upravo uči. Ni od jednog profesora hrvatskog ne bi dobio pet. Teško da bi dobio i dovoljan. Neke se riječi nije mogao sjetiti, neke je zamjenjivao engleskim. “Što radiš?” pitao sam Jerića, dečka s kojim sam sjedio u istoj klupi. “Nećeš vjerovati”, odgovorio je. “Hoću”, rekao sam. “OK. Živim privremeno u Madridu”, kaže on. “Što radiš u Madridu?” pitam. “U Španjolskoj gradim šest atomskih centrala”, odgovorio mi je. “Što gradiš?” pitao sam. Na filmu je uobičajeno da svi u ekipi govore da snimaju film. Električari, kostimeri, organizatori i momci koji kuhaju ekipi čaj. Pitao sam: “Što točno radiš?” Nasmijao se. “OK. Ja sam glavni šef. Svaki dan iz Madrida helikopterom obilazim gradnje. Jedan sam od projektanata. Radim za najveću privatnu kompaniju na svijetu, zove se Bechtel”, odgovorio mi je. “Nikad čuo”, kažem ja iskreno. “OK. Dali su mi baroknu palaču u centru Madrida. Dođi na novu godinu u Madrid. Trebaš vidjeti Prado, u jednom je malom muzeju najljepši Leonardo kojeg sam slučajno vidio. Kada sam slobodan, ne odlazim u muzeje, nego u kasino. Ali odvest ćemo se do Toleda. Moraš vidjet katedralu u Toledu. OK?” kaže on.

Pred Novu godinu nađem se u Madridu kod Jerića. Na Staru godinu kompanija Bechtel priređuje prijem. Na prijemu sam se slučajno našao pokraj bivšeg predsjednika kompanije Bechtel, a tadašnjeg ministra vanjskih poslova SAD-a Georgea Shultza. Amerikanci u pravilu ne lažu, govore slobodno i nemaju komplekse koji krase, na primjer, Hrvate. Lagati je u Hrvatskoj običaj, lagati je u Americi sramota. Kada se nekog uhvati u laži, on je lažljivac. Nema petljanja, lažljivcu se ne oprašta ako kaže da ne laže, nego samo da ne govori istinu. Laž je laž. Više mu se ne vjeruje. Normalno. Kako vjerovati nekom koga se uhvatilo u laži? U Americi čovjek koji donese falsificiranu diplomu završi u zatvoru, a tko prepiše tuđi rad, odvedu ga psihijatru.

Na prijemu kao tema razgovora pojavi se tema o plaćama u Bechtelu. Ne spominju se cifre, nego samo omjeri. Cifre su zaštićene ugovorima. Gospodin Shultz nonšalantno govori kako je kao predsjednik Bechtela imao nekoliko milijuna godišnje, a da nije tajna kolika mu je plaća kao ministra vanjskih poslova. Kada je rekao koliko je plaćen kao ministar, izračunao sam na brzinu da je pet puta manje plaćen nego Jerić. Ali čovjek je istaknuo da je biti ministar vanjskih poslova Sjedinjenih Država Amerike čast, a biti predsjednik neke kompanije, pa i Bechtela, posao. To je neshvatljivo u Hrvatskoj. U Lijepoj našoj biti ministar ili potpredsjednik vlade nije nikakva čast, nego goli biznis i uživanje u jurnjavi crnim skupim Audijima s policijskom pratnjom. To je biznis za sebe, svoju djecu, žene, užu rodbinu, kumove i prijatelje. Nepoznate su riječi u Lijepoj našoj posao i čast.

Nakon devedesetih naša braća Slovenci rade hrvatskoj braći probleme s atomskom centralom Krško. Dok smo šetali po Pradu, pričao mi je Jerić o Krškom, o greškama u gradnji Krškog i o tragediji u Černobilu. Meni su bile interesantnije veličanstvene slike “Mlade plemkinje” i “Treći svibanj 1808.” od grešaka u Krškom i Černobilu. Nisam slušao Jerića, nego gledao Goyu i Velázqueza. Kada su Slovenci počeli raditi neprilike, sjetio sam se Jerića. Rekao sam predsjedniku Tuđmanu da ima jedan Hrvat koji o atomskim centralama nešto zna i da bi se moglo upotrijebiti njegovo poznavanje atomskih centrala. “Nije nabavljao cement ni bešavne cijevi, nego je projektirao atomske centrale”, govorim. “Neka pošalje biografiju”, dobio sam kratak i logičan odgovor. Nazvao sam Jerića. Pitao ga bi li se vratio u Zagreb. “Samo mrtav”, odgovorio je kratko. “Zbog Krškog”, rekao sam. “Možda”, odgovorio je. “Pošalji biografiju”, kažem. Nakon nekoliko dana faxom mi stiže Jerićeva biografija. Predsjednik mi poruči da biografiju odnesem Šariniću koji će sve dalje urediti. Iz biografije su se prvo vidjele Jerićeve kvalifikacije i drugo, koje je sve atomske centrale gradio po svijetu i u Americi. Na Pantovčak odnesem Jerićevu biografiju. Šarinić je pročita, stavi u ladicu, pogleda me kao kretena i kaže: “Vi u to vjerujete?”

Ovih dana gledam “Otvoreno”. Tema je novi mandatar, gospodin Tihomir Orešković. Bivši ministar koji je postao ministar nitko ne zna ni kako ni zašto ni čega, a da nitko živ nije znao odakle je ispao, sumnja u biografiju mandatara. Kaže da ga nije ni vidio, a što se tiče njegove biografije, sumnjičav je. Ex ministar zaboravlja da je on postao ministar a da ga nitko živ nije vidio, a kamoli pročitao njegovu biografiju, kao i biografije njegovih kolega. Kada se iz male sredine odlazi, kupuje se karta u jednom pravcu. Kada se vraća, obavezno treba kupiti povratnu kartu.

Komentiraj