Zbog prestanka proizvodnje u Imunološkom zavodu Hrvatska je već izgubila milijarde kuna

Nacional je dobio na uvid cjelovito Izvješće saborskog Istražnog povjerenstva o Imunološkom zavodu čiji ključni dijelovi otkrivaju da je zbog uništavanja tog Zavoda država izgubila milijarde kuna, a cijene uvoznih cjepiva bile su ponekad i tisuću puta veće

Nakon što je Nacional tijekom proteklih par tjedana u dva navrata ekstenzivno aktualizirao problematiku vezanu uz Imunološki zavod, neposredno uoči Uskrsa, izvor blizak vrhu Vlade dostavio je redakciji na uvid kompletno Izvješće o radu saborskog Istražnog povjerenstva za utvrđivanje odgovornosti za rezultate upravljanja i raspolaganja financijskim i drugim resursima Imunološkog zavoda. Ono je pokrenuto na inicijativu 30 saborskih zastupnika početkom 2017., a završilo s radom početkom 2018. Predsjednik tog Povjerenstva bio je Ivan Vilibor Sinčić, predsjednik stranke Živi zid koja je bila među pokretačima inicijative za osnivanje Povjerenstva.

Izvješće je sastavljeno na ukupno 117 stranica teksta, a u sebi sadrži cjelovite iskaze većeg broja osoba čija saznanja o zbivanjima povezanim s Imunološkim zavodom pomažu da se shvati što se s tom ustanovom dogodilo, zbog čijih i kakvih interesa, ali i što bi se moglo početi mijenjati kako bi se Imunološki zavod vratio u svoju punu funkciju, što bi moglo biti od ogromnog značenja za Hrvatsku i njene građane u situacijama poput epidemije koronavirusa. Nacional objavljuje ključne dijelove iskaza osoba ispitanih u kontekstu rada tog saborskog istražnog povjerenstva, koji u današnjim dramatičnim okolnostima bacaju sasvim novo svjetlo na aferu povezanu s Imunološkim zavodom. I naznačuju čiji su to prizemni materijalni interesi godinama držali porobljenima porozne državne i društvene institucije kako bi pojedinci i neke komercijalne tvrtke unosno zarađivali.

Prema onome što je Nacional doznao iz izvora bliskih Vladi, sadržaj tog ekskluzivnog dokumenta koji je nedavno ponovno predočen premijeru Andreju Plenkoviću, trebao bi pomoći da se ubrzaju aktivnosti u poslovnom reanimiranju Imunološkog zavoda. Plenković je, kako se tvrdi iz istih izvora, taj projekt svrstao među nacionalne prioritete.

Moguće i zato što se u kontekstu pandemije koronavirusa sasvim drugačije gleda na sadržaj izvješća saborskog istražnog povjerenstva o Imunološkom zavodu.

A taj dokument, sa svim svojim slabostima, vrlo jasno pokazuje da bi se ukupna šteta koja je Hrvatskoj nanesena dugogodišnjim uništavanjem Imunološkog zavoda mogla procjenjivati u milijardama kuna. On ujedno pojašnjava zašto država nije htjela uložiti stotinjak milijuna kuna da bi spasila taj zavod od totalnog propadanja i pokrenuti proizvodnju cjepiva od kojih bi potom mogla ostvarivati stotine milijuna kuna dobiti, ali prvenstveno sačuvati i vlastiti istraživački i znanstveni potencijal i zdravlje nacije te spremnost suočavanja s novim vrstama pošasti kakva je pojava koronavirusa.

Država godinama ne može odlučiti hoće li uložiti 100 ili 200 milijuna kuna u Imunološki zavod, a gubi desetine i stotine milijuna kuna na uvozu stranih cjepiva i pripravaka koje je taj Zavod mogao proizvoditi

Prestankom razvijanja i proizvodnje vlastitih cjepiva i krvnih pripravaka Hrvatska je počela uvoziti strana cjepiva po višestruko višim cijenama, na čemu su zarađivale strane farmaceutske kompanije, dok je istovremeno propadao ne samo Imunološki zavod, već i ogroman dio znanstvenog potencijala Hrvatske koja je nekad bila predvodnica u proizvodnji cjepiva. Dok se Vlada Andreja Plenkovića već tri godine skoro da nije pomaknula s mrtve točke kad je u pitanju revitalizacija Imunološkog zavoda te se ne može odlučiti hoće li uložiti 50, 100 ili 200 milijuna kuna u ponovno pokretanje proizvodnje, nitko se nije potrudio izračunati koliko na godišnjoj razini Hrvatska gubi desetina i stotina milijuna kuna na uvozu stranih cjepiva i pripravaka koje je mogao i trebao proizvoditi Imunološki zavod. Pritom je važno istaknuti da je Imunološki zavod bio institucija koja nije bila na državnom proračunu, već je sama zarađivala za plaće djelatnika kojih je nekad bilo i više od 400 i ostvarivala dobit. U međuvremenu je broj djelatnika znatno smanjen, a dio njih dobiva plaću iz državnog proračuna. Nitko nije izračunao ni kolika je nepopravljiva šteta uništavanjem ljudskih resursa Imunološkog zavoda nanesena znanstvenom potencijalu Hrvatske – kao preduvjetu za sveukupni razvoj – niti je itko ikada za to odgovarao. To je pitanje danas izuzetno važno jer se sada na najgori mogući način pokazalo da je spremnost borbe protiv pandemija poput ove s koronavirusom – kakvih bi u budućnosti moglo biti još – pitanje nacionalne sigurnosti.

Dio odgovora na pitanja koliko je Hrvatska izgubila uništavanjem Imunološkog zavoda može se naći u dokumentaciji upravo spomenutog saborskog Istražnog povjerenstva.

To Povjerenstvo ispitalo je niz bivših ministara i bivših rukovoditelja i djelatnika Imunološkog zavoda, ali to nije rezultiralo jednoznačnim odgovorom na pitanje tko je kriv za uništenje Imunološkog zavoda. Štoviše, Povjerenstvo je dio posla obavilo vrlo traljavo, promaknuli su im mnogi bitni detalji, smjer rada Povjerenstva bio je dijelom loše definiran nekim unaprijed stvorenim stavovima i sudovima Ivana Vilibora Sinčića, a u konačnici nisu uopće utvrdili štetu koja je nastala uništavanjem Imunološkog zavoda. Nisu utvrdili ni kolika je propuštena dobit Hrvatske zbog činjenice da se Zavod ne bavi proizvodnjom cjepiva ni ostalih pripravaka, iako su neki svjedoci koje su ispitali govorili i o konkretnim brojkama.

Koliki je u zdravstvenom smislu gubitak za Hrvatsku što se dopustilo uništenje jedne tako potentne ustanove kao što je Imunološki zavod vidi se najbolje iz situacije koju je cijelom svijetu prouzročila pojava koronavirusa. Nacional je već pisao o tome da bi Imunološki zavod imao potencijale odmah započeti istraživanja za pronalazak cjepiva protiv takve vrste bolesti – da mu zbog dugogodišnjeg devastirajućeg nemara politike nije onemogućena proizvodnja, a istraživanja svedena na minimum minimuma – i to pod kapom Sveučilišta u Zagrebu gdje je prebačen jedan dio djelatnika Zavoda. Tako je Imunološki zavod koji je upravo zahvaljujući svom istraživanju i razvoju bio jedna od najuglednijih znanstvenih institucija, među prvih 10 po količini proizvedenih znanstvenih rezultata i utjecaja koje su imali na znanost u Hrvatskoj, spao na dvadesetak znanstvenika premještenih u jedan podrum u Rockefellerovoj ulici, gdje rade u potpuno neodgovarajućim uvjetima – i to pod kapom druge institucije odnosno Sveučilišta.

No pravo je pitanje kolika je stvarna materijalna šteta nanesena Hrvatskoj čije su političke garniture dopustile da doslovno na krvi Imunološkog zavoda narastu razne privatne domaće i strane kompanije koje danas zarađuju astronomske iznose. Farmaceutska industrija jedan je od motora gospodarstva u razvijenim svjetskim zemljama, zgrće milijarde dolara i eura, a Hrvatska je gotovo sve potencijale te industrije uspjela ili jeftino rasprodati ili uništiti ili oboje. Pritom je slučaj Imunološkog zavoda najgori primjer kako je tvrtka koja je bila jedna od pionira i jedna od vodećih u svijetu zahvaljujući vlastitim istraživanjima i proizvodnji, u situaciji gdje su druge slične svjetske kompanije u međuvremenu postale globalni monopolisti, gotovo posve upropaštena i izbrisana.

“Kad je Imunološki zavod prestao proizvoditi, cijene su u nekim situacijama bile i do 1000 puta veće nego cijene koje su bile od Imunološkog zavoda”, to je kao svjedok na saslušanju saborskog Istražnog povjerenstva za Imunološki zavod izjavio Siniša Varga, bivši ministar zdravstva u vladi Zorana Milanovića koji je prije toga bio i direktor Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, ustanove koja je izravno nadležna za nabavu, odnosno sada uvoz cjepiva. U tom smislu on je jedna od najkompetentnijih osoba upućenih u stvarne razorne razmjere štete koja je počinjena Hrvatskoj, a ujedno i jedan od rijetkih političara koji su uistinu pokušavali nešto konkretno učiniti za spas Zavoda. Preduvjeti za to postavljeni su upravo u vrijeme Milanovićeve vlade kad je Imunološki zavod proglašen ustanovom od strateškog i općeg gospodarskog interesa za Hrvatsku te pravnom osobom od posebnog državnog interesa. No pokušaji pronalaska strateškog partnera za Imunološki zavod u to su vrijeme propali iz niza razloga, a u međuvremenu se promijenila vlast i sve je opet stalo.

Nominalno je Vlada Andreja Plenkovića donijela plan za spas Imunološkog zavoda, u što je uključen i Grad Zagreb, ali je sve zapelo na proceduri, a Vlada nije odredila jednog čovjeka koji bi za to sve bio nadležan i koji bi dobio konkretne rokove da stvari pokrene s mrtve točke. Također, kako izgleda, Plenkovićeva vlada nije još uvijek osvijestila činjenicu da svaki izgubljeni mjesec u radu na ponovnom pokretanju proizvodnje Imunološkog zavoda znači milijune kuna gubitka za Hrvatsku. A Plenković je već u tom smislu izgubio najmanje tri godine.

“Cijela ova agonija s Imunološkim zavodom je direktna posljedica konkurenata koji na tržištu mogu postići višu cijenu ako Imunološkog zavoda nema”, na taj je način jedan od glavnih razloga propasti Imunološkog zavoda opisala Ana Stavljenić-Rukavina, bivša ministrica zdravstva u vladi Ivice Račana, a danas potpredsjednica Gradske skupštine Grada Zagreba i jedna od najbližih suradnica zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića koja je u ime Grada Zagreba uključena i u rad Povjerenstva za daljnji razvoj Imunološkog zavoda.

Vargin iskaz također potvrđuje tu tezu.

“Kod cjepiva se javio problem da postoji na globalnom tržištu konsolidacija proizvođača i nema više konkurencije, radi se o jednom ili dva proizvođača na globalnoj razini i Hrvatska kao mala zemlja je uvijek zadnja u nizu”, naveo je u svom svjedočenju pred saborskim Povjerenstvom. On je također izjavio da je 2013. doznao da se po znatno većoj cijeni uvozi antitetanus cjepivo. Konkretno, Imunološki zavod radio je kutiju od 10 ampula bakterijskog cjepiva antitetanus po cijeni od 3,60 kuna za 10 komada, a nakon što su oni to cjepivo prestali proizvoditi cijena je narasla na 35 kuna po jednoj ampuli.

IMUNOLOŠKI ZAVOD radio je kutiju od 10 ampula bakterijskog cjepiva antitetanus po cijeni od 3,60 kuna za 10 komada, a kad su oni to prestali proizvoditi cijena je narasla na 35 kuna po jednoj ampuli

Iz istog razloga, jer je očito svjesna o kolikim je velikim igrama brojki riječ, i Ana Stavljenić-Rukavina rekla je da smatra da su proizvodi koje je razvijao utemeljitelj modernog Zavoda i njegov dugogodišnji ravnatelj, akademik Drago Ikić, proizvodi od strateškog interesa za Hrvatsku.

I drugi svjedoci potvrdili su koliko se novca godišnje gubi zbog uvoza cjepiva.

Bivši HDZ-ov ministar zdravstva Darko Milinović izjavio je na saslušanju da je HZZO bio dobar partner Imunološkom zavodu jer je nabavljao od njih razne krvne pripravke, cjepiva za redovitu gripu u razini od 100 do 150 milijuna kuna godišnje. Imunološki zavod nije proizvodio cjepivo protiv gripe, već protiv ospica, ali ga je mogao, primjerice, uvoziti cjepivo protiv gripe, sekundarno ga opremati, kontrolirati mu kvalitetu i puštati u promet i prodaju. Sada to cjepivo uvoze razne veledrogerije ili predstavnici stranih proizvođača uzimajući unosne marže koje odlaze u inozemstvo, a domaći znanstveni potencijali propadaju. Samo protiv gripe godišnje se nabavlja oko 350 tisuća doza cjepiva pa je Imunološki zavod samo na proviziji od toga mogao lijepo zarađivati.

Proizvodnja i nabava cjepiva bio je ranije posao Imunološkog zavoda. Kako je to funkcioniralo objasnila je tijekom saborske istrage Tatjana Sindik-Milošević, jedna od bivših direktorica Imunološkog zavoda:

“Imunološki zavod je imao jako veliku ulogu u nabavi i distribuciji cjepiva, međutim, tijekom godina je sve više i više gubio tu ulogu kako ga je konkurencija istiskivala. Nekad su snabdijevali Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje s 99%, poslije se sve manje i manje cjepiva kupuje od Imunološkog zavoda. Kod svakog natječaja koji je raspisao HZZO, Imunološki zavod nije imao nikakve povlastice. Posao s gripom Imunološki zavod je započeo da poboljša budžet, partner Novartis je bio jedini voljan prepustiti jedan dio svoje proizvodnje, svi ostali proizvođači koji su nudili cjepivo smatrali su da Imunološki zavod može biti samo distributer. Od Novartisa su dobivali poluproizvod, osposobili su novi prostor, kupili su novu opremu, ljudi su se zaposlili na punjenju, opremanju, kontroli i svemu onome što je činilo zadnji stupanj proizvodnje. Ideja je bila da se uđe u kompletnu proizvodnju, ali se počelo s poluproizvodom.”

O kako je velikom poslu riječ i koliko je značila konkurencija Imunološkog zavoda svjedoči podatak koji je Tatjana Sindik-Milošević iznijela o ponudi tvrtke GlaxoSmithKline koja je bila spremna Imunološkom zavodu platiti 50 milijuna kuna godišnje samo da se ne prijave na jedan natječaj te da odustanu od vlastitih cjepiva i budu samo njihovi distributeri.

“To znači da samo stavljate u kutijice i razvozite cjepiva”, pojasnila je bivša ravnateljica Imunološkog zavoda. To samo dokazuje tezu da proizvođačima cjepiva nije bilo u interesu postojanje Imunološkog zavoda koji je nekad proizvodio puno kvalitetnija, a znatno jeftinija cjepiva bez nuspojava, jer su oni mogli postići na tržištu puno veću cijenu ako Imunološki ne bi proizvodio. Ideja Tatjane Sindik-Milošević bila je da je Imunološki zavod primarno proizvođač i da mora održati proizvodnju i to cjepiva i krvnih derivata.

“Imati proizvodnju je neprocjenjivo jer danas ima puno farmaceutske proizvodnje u Hrvatskoj koji proizvode lijekove koji su slični (generici), no Imunološki zavod je proizvodio lijekove koji su bili originalni i za koju recepturu je imao svoje znanje i sojeve”, rekla je. Čak i u novije vrijeme, dok je još proizvodio cjepivo, Imunološki zavod je zahvaljujući tom poslu bio 3 milijuna kuna u plusu odnosno u dobiti, u što je bila uračunata i nabava i troškovi proizvodnje i uništavanje neiskorištenih cjepiva i sve provizije. Međutim, posljednjih godina, kako je izgubio licencu za proizvodnju cjepiva, Imunološki zavod bio je prisiljen cijene nekih drugih proizvoda i spuštati kako bi se izborio na tržištu. “Krvni derivati koje su prodavali direktno bolnicama bili su od 30% do 40% jeftiniji, nekad čak i 50% od ostale konkurencije, samo da mogu prodati svoje proizvode”, otkrila je Tatjana Sindik-Milošević.

Međutim, i ona, koja je ravnala Zavodom od lipnja 2004. do svibnja 2010., kao i svi ravnatelji prije i poslije nje, nije otišla bez mrlje. Optužili su je da je trgovačko društvo Pharmagent Imunološkom zavodu dva puta zaračunalo proviziju na već gotova cjepiva, što je utvrdila i Državna revizija 2011., no ona je tvrdila da je ta tvrtka radila za Imunološki i neke poslove povezane s registracijom i edukacijom liječnika te da je njihova provizija bila znatno manja, odnosno da je iznosila između 3 i 5 posto, dok su provizije vanjskim partnerima bile i više od 20 posto. Zalagala se za izgradnju novog proizvodnog pogona Imunološkog zavoda, ali, kad je iscrpila sve mogućnosti u uvjeravanju i shvatila da se ništa ne može napraviti, odlučila je dati ostavku. Zbog prezimena, pripisivali su joj povezanost s Ivanom Domagojem-Miloševićem, potpredsjednikom vlade u doba premijerke Jadranke Kosor, čija se tvrtka iVaccine bila jedan od pet ponuđača za preuzimanje Imunološkog zavoda. Međutim, državno povjerenstvo je zaključilo da nijedna ponuda nije dovoljno dobra. Tatjana Sindik-Milošević tvrdila je da joj Domagoj Ivan Milošević nije rod, međutim jedna druga svjedokinja tvrdila je da su da je suprug Tatjane Sindik-Milošević u rodu s Domagojem Miloševićem.

Tvrtka GlaxoSmithKline bila je spremna Imunološkom zavodu platiti 50 milijuna kuna godišnje samo da se ne prijave na jedan natječaj te da odustanu od vlastitih cjepiva i budu njihovi distributeri

Ovo je samo mali primjer na kakvim se sve detaljima iscrpljivalo ispitivanje svjedoka pred saborskim Istražnim povjerenstvom, ali bez ikakvih konkretnih rezultata. Većina ravnatelja i ministara tvrdila je da su baš oni pokušali spasiti Imunološki zavod, ali onda bi oni koji su bili na funkciji prije ili poslije njih tvrdili suprotno. I tako unedogled. Čak je i Povjerenstvo utvrdilo da je svaki novi ravnatelj protiv onog prijašnjeg podnio kaznenu prijavu, ali ni od tih prijava nije bilo ništa jer ih je DORH u većini slučajeva ili odbacio ili su otišle u zastaru.

Članovi Povjerenstva, unatoč gomili dokumentacije koju su prikupili, nisu bili u stanju utvrditi čak ni neke općepoznate činjenice pa im se dogodilo da su pojedini svjedoci prešutjeli neke svoje uloge u Imunološkom zavodu. Čisti je primjer Željko Reiner koji je govorio o svojoj ulozi oko Imunološkog zavoda u svojstvu ministra zdravstva, što je funkcija na koju je došao 1998., ali je potpuno prešutio da je s problematikom Imunološkog zavoda itekako bio u doticaju i kao pomoćnik prethodnog ministra zdravstva Andrije Hebranga – a članovi Povjerenstva očito sami taj podatak nisu znali i nisu se potrudili provjeriti. Taj podatak je važan jer je upravo akademik Reiner svjedočio pokušajima akademika Vlatka Silobrčića, ravnatelja Imunološkog zavoda od 1992. do 1997. da riješi problem Imunološkog zavoda u dogovoru s Hebrangom kao tadašnjim ministrom.

No, predsjednik saborskog Istražnog povjerenstva Ivan Vilibor Sinčić bio je toliko fokusiran na Silobrčićevu ulogu u oročavanju nekih sredstava Zavoda u privatnoj štedionici Gustea Santinija da se potpuno propustio pozabaviti političkom ulogom Andrije Hebranga, na koju je upravo Silobrčić ukazivao. Sinčić je dojam o Silobrčiću unaprijed stekao te ga je, vjerojatno temeljem informacija zviždača Srećka Sladoljeva, već ranije u medijima prozvao “grobarom Imunološkog zavoda”, zbog čega ga je Silobrčić tužio za klevetu. U Silobrčićevom mandatu Imunološki zavod, koji je bio na pola privatiziran, poslovao je s pristojnom dobiti, ali nisu bili riješeni odnosi između države i dioničara kao ni nadležnost ministarstava. Njegov stav je bio da država treba odlučiti hoće li privatizirati Imunološki zavod ili ne. Ako će privatizirati, onda država treba ostaviti kontrolni paket od 25 posto plus jednu dionicu, a ako neće onda država treba preuzeti odgovornost za funkcioniranje Imunološkog zavoda. No privatizacija je već bila provedena do pola, ali tako da su većinu dionica kupili radnici pa to izgleda nekim strukturama nije odgovaralo. Silobrčić je upozoravao da je glavnu ulogu tu odigrao Andrija Hebrang koji je pokušao poništiti radničku privatizaciju Imunološkog zavoda i dao je izravan zahtjev DORH-u u vezi s tim. Sam Andrija Hebrang na saslušanju je preskočio taj detalj o svojoj ulozi u zahtjevu za poništenjem privatizacije, a suočavanja svjedoka nije bilo, iako je postojala takva mogućnost.

Kad se pročita cijelo izvješće na više od stotinu stranica, može se samo zaključiti da je svaka garnitura u Imunološkom zavodu imala i dobrih poteza i teških promašaja ili čak štetnih radnji, ali da je u svemu tome najveći problem bio i ostao nedostatak političke volje i odlučnosti da se taj problem napokon riješi. A za to vrijeme konkurencija je narasla do ogromnih razmjera, dok je Imunološki zavod propadao propuštajući vrlo unosnu zaradu. Ali i nemjerljivu i neprocjenjivu korist cijeloj hrvatskoj znanstvenoj zajednici te dobrobiti i zdravlju hrvatskih građana.

Komentiraj