Dana 11. listopada 1946. godine je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac osuđen od strane komunističkih vlasti na 16 godina robije zbog suradnje s ustaškim režimom. Prebačen je u Lepoglavu, nekadašnji pavlinski samostan koji je pretvoren u zatvor. Smješten je u posebno krilo za posebne zatvorenike, koji su bili potpuno odijeljeni od ostalih. Susjedna ćelija pretvorena je u kapelicu, gdje se svaki dan služio misu.

Stepinčev dnevni raspored bio je jednostavan: ustajao je u 5 sati i spremao se za misu, koju je služio u 6 sati. U 9 sati imao je šetnju po dvorištu. U podne su mu donosili ručak izvana, a potom je slijedio kratak odmor i nova šetnja u 15 sati. Bili su mu dopuštene povremene posjete. Godine 1947. majka Barbara vidjela ga je dvaput prije nego što je umrla, a Stepinčeva sestra Štefanija dolazila je redovno dvaput mjesečno donoseći mu knjige, rublje i druge potrepštine.

Iz zatvora je uvjetno pušten nakon pet godina i prebačen u rodni Krašić, gdje se nastanio kod župnika Vranekovića. Bio je to jasan pomirbeni potez vlasti prema Crkvi, ali i prema Zapadnom svijetu.