Vučić već 25 godina pokušava sakriti da je organizirao demonstracije radikala kako bi spriječili povrat stana Hrvatu kojega su istjerali šešeljevci

U srpnju se navršava četvrt stoljeća otkako je današnji predsjednik Srbije u Zemunu organizirao prosvjed protiv povrata stana zemunskom Hrvatu Ivanu Barbaliću, kojega su šešeljevci izbacili iz stana

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić već četvrt stoljeća ignorira činjenicu da je u ljeto 1997., prije 25 godina, kao glavni tajnik Srpske radikalne stranke (SRS) Vojislava Šešelja, u Zemunu organizirao stranačke demonstracije kojima su radikali spriječili povrat stana obitelji zemunskog Hrvata Ivana Barbalića, nakon što su je tog ljeta šešeljevske vlasti istjerale iz stana. Istražujući taj davni, ali još uvijek neriješeni slučaj otimačine u vrijeme kada je gradonačelnik Zemuna bio Vojislav Šešelj, Nacional je od ureda predsjednika Srbije u dva navrata tražio objašnjenja o Vučićevoj ulozi u tom nasilničkom slučaju, ali odgovore nismo dobili do zaključenja ovog broja Nacionala, premda smo prvi upit poslali još 15. lipnja.

Ovoga tjedna, u petak, 1. srpnja, navršit će se 25 godina otkako je obitelji Ivana Barbalića, Hrvata rođenog 1949. godine u Zemunu, otet obiteljski stan u kojemu su Barbalići živjeli neprekidno od 1941. godine. Barbalićev djed doselio je tridesetih godina prošlog stoljeća u Beograd, a neposredno uoči 2. svjetskog rata preselio se u Zemun, u ulicu Radiča Petrovića broj 12, u kojoj su mu odrasli i sin i unuk Ivan. Tog 1. srpnja 1997., nedugo nakon što je u Zemunu vlast osvojila Srpska radikalna stranka a Vojislav Šešelj postao gradonačelnik, Ivan Barbalić s obitelji je bio u Baškoj na Krku, u njihovoj maloj obiteljskoj kućici, naslijeđenoj od djeda Krčanina. Istog dana, u stan u Zemunu provalile su “nepoznate osobe” i promijenile bravu. Susjedi su se pokušali suprotstaviti, ali su im uzurpatori priprijetili da bi i oni mogli ostati bez stana, pa su javili Barbalićima, koji su se odmah vratili u Zemun. Zastupanje im je odmah ponudio beogradski odvjetnik Nikola Barović, ugledan po zauzimanju za ljudska prava u Srbiji, kojega je Ivan Barbalić poznavao preko Barovićeve supruge Borke Pavićević, teatrologinje, aktivistkinje za ljudska prava i utemeljiteljice uglednog Centra za kulturnu dekontaminaciju. Susjedi, pa i Barović, bili su sigurni da će uzurpatore, uz sudsku zaštitu, vrlo brzo deložirati, a stan vratiti zakonitim vlasnicima. Dogodilo se, međutim, to da nitko iz obitelji Barbalić nikada više, do dana današnjeg, nogom nije kročio u vlastiti stan, u kojemu i danas živi ondašnja osobna tajnica Vojislava Šešelja Ljiljana Mijoković, sa suprugom Ognjenom Mihajlovićem, radikalom i urednikom knjiga Vojislava Šešelja.

Nacional je od ureda predsjednika Srbije u dva navrata tražio objašnjenja o Vučićevoj ulozi u tom nasilničkom slučaju, ali odgovore nismo dobili. FOTO: JOHANNA GERON/REUTERS/PIXSELL

Sud u Beogradu brzo je donio presudu da stan treba vratiti Ivanu Barbaliću, ali presuda nikada nije provedena. Krenula je maratonska sudska procedura prvostupanjskih presuda u korist Barbalića – navodno ih je bilo čak osamnaest – ali i osporavanja tih presuda na višim sudovima. Naposljetku, osamnaest godina nakon prve presude 2015., Apelacioni sud u Beogradu donio je konačnu, pravomoćnu presudu prema kojoj je otimanje stana bilo – legalan čin. U toj presudi navedene su, uz ostalo, i činjenice da je općina Zemun Ljiljani Mijoković dodijelila stan “na neodređeno vrijeme” istog dana kada su uzurpatori u nj provalili i promijenili bravu, dakle 1. srpnja 1997. Osam dana kasnije, 9. srpnja – Barbalići nisu još ni shvatili što se zapravo događa – Mijoković je od općine Zemun taj stan i otkupila. Sudska trakavica traje još i danas: nakon što su iscrpili sve proceduralne mogućnosti u Srbiji, odvjetnici Ivana Barbalića cijeli su slučaj predali Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu i sada čekaju pravorijek. U međuvremenu, prošao je cijeli jedan život: nakon što je dvije godine proveo u Zemunu kao podstanar, Barbalić je 1999. odselio u Bašku na Krk, u staru kućicu svog djeda, gdje živi i danas; njegov sin, u vrijeme izbacivanja sedmogodišnjak, danas je odrastao čovjek koji je prebacio tridesetu.

Ali nepravda nije ispravljena. Sudovi su, vrlo brzo, još 1997., zakazali četiri deložacije uzurpatora, ali nijedna nije provedena jer ni na jednu nisu došli policajci koji bi je proveli. Prijatelji, poznanici i susjedi obitelji Ivana Barbalića – svi Srbi, valja naglasiti – u želji da isprave nepravdu, pomognu sugrađaninu i prosvjeduju protiv nasilnih i nelegalnih postupaka Šešeljevih vlasti u Zemunu, organizirali su se u “Savez nezavisnih građana Za Zemun” i organizirali seriju uličnih prosvjeda protiv uzurpacije Barbalićeva stana. Tada je protiv tih ljudi počeo nasilni protuudar radikala.

Nedugo nakon što je u Zemunu vlast osvojila Srpska radikalna stranka a Vojislav Šešelj postao gradonačelnik, u stan obitelji Barbalić u Zemunu provalile su ‘nepoznate osobe’ i promijenile bravu

Prvo je pretučen pravni zastupnik Ivana Barbalića, odvjetnik Nikola Barović. Potom, nakon nekoliko uličnih okupljanja Zemunaca koje je organizirao Savez nezavisnih građana, u fotokopirnicu potpredsjednika Saveza Ljubiše Rankova, Barbalićeva prijatelja, bačena je bomba koja je uništila interijer. Jedan od pokretača Saveza Dragan Stojković, knjižarski izdavač iz Zemuna, za Nacional je objasnio kako je Savez Za Zemun “osnovan početkom lipnja 1997. iz potrebe otpora i samoobrane od nasilja svake vrste”.

“Kad smo saznali za problem koji porodica Barbalić ima zbog diskriminacije u vezi otkupa stana i nezakonitog upada u njihov stan i izbacivanja stvari dok su oni bili odsutni, organizirali smo demonstracije i proteste. Radikali su, da bi prikrili svoj kriminalni rad, pljačku tuđe imovine, cijeli slučaj usmjerili na nacionalistički plan, sa Šešeljevom devizom da ‘neće ustaško dete ići u zemunsko obdanište’ i proglašavajući građane Zemuna koji su branili prava svog sugrađanina, komšije i školskog druga, za lokalne ustaše i ‘proustaški lobi’.”

Stojković pritom podsjeća kako se otimačina stana Barbalića od stotina tisuća sličnih slučajeva u ratom zahvaćenim dijelovima bivše Jugoslavije “ipak razlikuje po tome što se dogodila skoro pune dvije godine od završetka ratova 1991-1995. U mirnodopskim uvjetima, kada je uvelike trebao započeti proces povratka u normalan društveni život, dogodio se nastavak ratnog stanja u kojem ne vladaju zakoni, nego sila mržnje, progona i straha”.

Ivanu Barbaliću, Hrvatu rođenom 1949. godine u Zemunu, otet je obiteljski stan u kojemu su Barbalići živjeli neprekidno od 1941. godine. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Tih dana počinje i nečasna uloga Aleksandra Vučića u cijelom slučaju. Novine su objavile da će “generalni sekretar Srpske radikalne stranke Aleksandar Vučić ovih dana u vrhu stranke pokrenuti inicijativu za organiziranje mitinga podrške radikalskoj vlasti u Zemunu”.

“Prijedlog o kontramitingu Vučić obrazlaže potrebom da radikali, poslije svakodnevnih mitinga podrške protjeranoj zemunskoj porodici Barbalić i pretučenom advokatu Nikoli Baroviću, prijeđu u kontraofenzivu i tako pokažu za koga su Zemunci”. I uistinu: i danas postoji fotografija na kojoj se vidi skupina muškaraca kako demonstrira, s Vučićem u prednjem redu demonstranata kako se ležerno smiješi, a na transparentima što ih prosvjednici nose piše: “Barović i Barbalić su ustaše” i “Ne damo Zemun ustašama”.

Ti “kontramitinzi” radikala održani su u atmosferi neskrivenih prijetnji i otvorenog nasilja: osim što je Barović pretučen, a u fotokopirnicu Ljubiše Rankova bačena bomba, lokalne Zemunske novine koje je uređivao uzurpator Barbalićeva stana Ognjen Mihajlović, pokrenule su kampanju difamacije i prijetnji obitelji Barbalić. Kampanja je dosegnula vrhunac u broju od 20. srpnja 1997., u kojemu je na naslovnici, uz naslov koji spominje “ustašku ujdurmu”, objavljen faksimil glavne stranice putovnice Barbalićeva sina Darija s fotografijom. Dario je rođen 1990. i tada je imao sedam godina.

‘Prijedlog o kontramitingu Vučić obrazlaže potrebom da radikali, poslije svakodnevnih mitinga podrške porodici Barbalić i pretučenom advokatu Nikoli Baroviću, prijeđu u kontraofenzivu’

Nacional je želio doznati što o svojoj ulozi u tim događajima danas misli predsjednik Srbije i tadašnji glavni tajnik stranke Vojislava Šešelja. Pitanja njegovu uredu poslali smo u dva navrata: u srijedu, 15. lipnja, te opet u ponedjeljak, 20. lipnja. Zanimalo nas je sjeća li se predsjednik Vučić tih događaja, kako ih danas komentira te smatra li da je Ivana Barbalića, Hrvata iz Zemuna, bilo opravdano istjerati iz stana, a stan dodijeliti dužnosnici Srpske radikalne stranke. Ured predsjednika Srbije pitali smo i zašto je današnji predsjednik Republike organizirao prosvjede protiv zahtjeva građana Zemuna da se njihovu sugrađaninu vrati stan, a zanimalo nas je i osuđuje li svoje ondašnje postupke ili ne. Htjeli smo doznati i bi li i danas ponovio isto, odnosno organizirao mitinge podrške vlasti koja je odbila izvršiti sudsku presudu i zakonitom vlasniku vratiti njegov stan. Zanimao nas je i odgovor na pitanje kako se opisani postupci predsjednika Vučića iz 1997. uklapaju u proeuropsku politiku koju on danas navodno vodi te hoće li se predsjednik Srbije zauzeti da se Ivanu Barbaliću vrati stan, ili da mu se dodijeli pravedna naknada za počinjenu nepravdu. Naposljetku, Vučićev ured pitali smo je li predsjednik Srbije spreman izreći ispriku građaninu Zemuna zbog toga što je istjeran iz stana. S obzirom na to da odgovore nismo dobili, u utorak, 21. lipnja, nazvali smo Službu za odnose s javnošću srpskog predsjednika, u kojoj su nam potvrdili da su pitanja proslijedili u ured predsjednika i da su ih “oni sigurno vidjeli”. “E, sad, hoće li, što će, kada će, ne mogu vam reći. Rado bih, ali stvarno ne znam”, odgovorila nam je sugovornica iz Službe za odnose s javnošću. Do zaključenja ovog broja Nacionala, odgovori nisu stigli. Nije to ni čudno: upućeni u djelovanje Vučićeva kabineta, kada je o temama poput ove riječ, odmah su Nacionalu kazali kako se odgovorima “uzalud nada”. “Šutnja je njihova obrana”, kazao je taj izvor. Takav izostanak reakcije posve je u skladu s osobnim Vučićevim običajem da negira očigledne činjenice iz svoje biografije: u veljači 2018., primjerice, kada su novinari tijekom njegova posjeta Hrvatskoj tražili da komentira svoju izjavu iz Gline 1995. kako “Glina nikad neće biti Hrvatska” te da će “živjeti u Velikoj Srbiji”, Vučić je odgovorio: “Izmislili ste to za Veliku Srbiju, toga u govoru u Glini nema.” Da Vučićeva tvrdnja nije istinita, može se uvjeriti svatko tko na YouTubeu pogleda snimku tog njegova velikosrpskog govora.

U međuvremenu, Ljiljana Mijoković napredovala je do osobne tajnice Vojislava Šešelja i zastupnice u parlamentu Srbije u dva mandata, gdje je u drugom mandatu bila i članica parlamentarnog Odbora za ljudska i manjinska prava. “Kao kad biste pedofila postavili za direktora dječje predškolske ustanove”, gorko je u jednom intervjuu njezino članstvo komentirao Ivan Barbalić. “Teško manjinama čija prava ona zastupa”. Godinu nakon što je Apelacioni sud pravomoćno presudio da joj pripada Barbalićev stan, ta istaknuta dužnosnica stranke Vojislava Šešelja, koja je do rata živjela u Hrvatskoj, Barbalićevu je nekretninu državnoj Agenciji za borbu protiv korupcije prijavila kao – osobnu imovinu.

Novine su objavile da će ‘generalni sekretar Srpske radikalne stranke Aleksandar Vučić ovih dana u vrhu stranke pokrenuti inicijativu za organiziranje mitinga podrške radikalskoj vlasti u Zemunu’. FOTO: Screenshot

“Poslije 2000. nije bilo suštinske promjene u denacifikaciji Srbije”, ocijenio je za Nacional Dragan Stojković, jedan od utemeljitelja “Saveza nezavisnih građana Za Zemun”. “Naprotiv, situacija je iz godine u godinu sve gora. Danas, poslije 25 godina, zaključujem da je nacionalizam i dalje itekako živ i snažan u svim krajevima bivše Jugoslavije, zbog toga što njime političke strukture prikrivaju u ratu ubijene i prognane, a u miru ogromnu pljačku društvene imovine, tvornica i prirodnih resursa. Političku atmosferu i u Hrvatskoj i Srbiji i dalje kreiraju i zagađuju osobe zaslijepljene mržnjom i osvetom. Dugo će to još trajati jer postoje dubinski razlozi, u mračnim labirintima pojedinačne i kolektivne svijesti, podgrijani crkvenom nacionalno-političkom ideologijom i primitivnom religioznošću. S druge strane, na žalost, kriju se itekako brojni primjeri ljudskosti i suradnje ljudi bez obzira na vjeru i naciju, jer su subverzivni za neofašističke ideje i pokrete, legalizirane početkom devedesetih”, ocijenio je Stojković za Nacional.

Bojan Tončić beogradski je novinar koji je vjerojatno najviše izvještavao o otimačini stana Ivana Barbalića. “Ivana sam upoznao nekoliko mjeseci nakon što je ostao bez stana; pamtim da se njegova obiteljska drama na njemu nije primjećivala, pričao je o svakodnevnim stvarima, šalio se. Tada je još živio kod jednog od školskih prijatelja koji su mu ponudili smještaj. Pjevali smo u klubu ‘Kajak’ da otjeramo brigu: ‘Šta ću kući tako rano/Ko me čeka tamo…’, pjevao je i on s nama. Svirali su njegovi školski drugovi”, sjetno se Tončić prisjetio za Nacional. “S distance od četvrt vijeka može se konstatirati isto ono što smo znali i kada je Barbaliću otet stan i pokradene sve stvari, čak i obiteljski foto albumi – meso iz zamrzivača posebna je priča – riječ je o eklatantnom primjeru fašizma, progonu na nacionalnoj osnovi, kontinuitetu sa zločinima Srpske radikalne stranke i Vojislava Šešelja protiv Hrvata u Vojvodini”, ocijenio je Tončić. ”Ključni momenti u pravosudnoj epopeji Barbalića su demonstracije nasilne skupine koju su predvodili bivši i sadašnji predsjednici Srbije Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić, u namjeri da spriječe izvršenje sudske privremene mjere, povratak obitelji Barbalić u stan. U tome su i uspjeli”, kaže Tončić, podsjećajući, s druge strane, i na solidarnost Barbalićevih sugrađana: “Slučaj Barbalić povezujem i s demonstracijama građanske hrabrosti, danas nažalost nezamislivim: ustali su Barbini Zemunci da ga brane, riskirali zbog toga, organizirali protestne šetnje; u fotokopirnicu njegova prijatelja Ljubiše Rankova bačena je bomba. Danas, dok čekamo presudu iz Strasbourga, iznova se pitam tko je takvog čovjeka, omiljenog Zemunca, smio iščupati iz korijena, da ga opljačka i ponižava. Ponovno ta riječ: fašizam. S ovdašnjim specifičnim, morbidnim začinima”, zaključio je Bojan Tončić.

‘Najbolji prijatelji bili su mi Srbi. Oni su organizirali prosvjede protiv mog izbacivanja iz stana, a to nije bilo lako: pokojnom prijatelju bačena je bomba u dućan’, izjavio je za Nacional Ivan Barbalić

Nacional je razgovarao i s Ivanom Barbalićem, koji živi u Baškoj na Krku, gdje je zaradio i mirovinu, nakon što je 1999. izgubio i posao u jednoj beogradskoj banci, pa zbog svega toga bio prisiljen trajno odseliti u Hrvatsku. Usprkos svemu, nije ogorčen. Vedre i blage prirode, Barbalić kaže kako je svjestan da je “još dobro i prošao u usporedbi s tolikima drugima koji su u ratovima devedesetih izgubili sve”. Samo u Zemunu za vlasti radikala, primjerice, iz stanova je istjerano 29 nesrpskih obitelji. Barbalić sa zahvalnošću pamti solidarnost sugrađana i prijatelja. “U stanu ispod mog živio je čovjek kojemu sam, kad bih otišao, ostavljao ključ. Na sudu je osporavao tvrdnje da nisam živio u vlastitu stanu. Taj moj susjed, koji je u Zemun iz okolice Knina doselio mnogo prije rata, pred sudom je rekao:

‘Pa što vam je ljudi, kako Barbalić nije živio u stanu? Pa da nije, ja bih prvi u njegov stan uselio izbjeglice iz Knina koji su došli k meni i spavali u dvorištu’. Dok me nisu istjerali iz stana, ja nikad nikakvih problema na nacionalnoj osnovi nisam imao”, ističe Barbalić. “Najbolji prijatelji bili su mi Srbi. Oni su organizirali prosvjede protiv mog izbacivanja iz stana, a to nije bilo lako: pokojnom prijatelju bačena je bomba u dućan. Zahvalan sam im svima, njihovu solidarnost nikada neću zaboraviti. Znate, Zemun je bio drugačija sredina: mi smo navikli na kej, na banatski rizling, na život leggiero, onako po vojvođanski… Dok nisu došli radikali. Tada je počela totalna anarhija”, prisjeća se Barbalić. Od Hrvatske, kaže, “nikad ništa nije tražio”. “Smatram da je otimanje mog stana srpska stvar. Hrvatska s tim nema ništa. Odgovornost je Srbije da nadoknadi tu štetu”. Svakako, rekli bismo: kad već neće Aleksandar Vučić, tada ili nakon presude Europskog suda za ljudska prava, ili u procesu pridruživanja Srbije Europskoj uniji.

Otimanje stana obitelji Barbalić je eklatantni primjer fašizma, progona na nacionalnoj osnovi koji su provodili pripadnici Srpske radikalne stranke i Vojislav Šešelj protiv Hrvata u Vojvodini. FOTO: B.P./ATAImages/PIXSELL

Komentiraj