VLADIMIR GLIGOROV: Stagnacija gospodarstva je hrvatska stvarnost

Objavljeno u Nacionalu br. 838, 2011-12-05

Ekonomski stručnjak za srednju i istočnu Europu bečkog Instituta za međunarodne ekonomske studije ocjenjuje što Hrvatsku očekuje kad nova vlada započne mandat

Vladimir Gligorov, ekonomski stručnjak za srednju i istočnu Europu bečkog Instituta za međunarodne ekonomske studije, za sljedeću godinu predviđa nastavak stagnacije u državama jugoistočne Europe, pa tako i u Hrvatskoj. Sin je prvog makedonskog predsjednika Kire Gligorova na kojeg je 1995. pokušan atentat. Njegov je otac ušao u Guinnessovu knjigu rekorda kao najstariji čovjek na vlasti, jer je bio predsjednik makedonske države s 82 godine. Vladimir Gligorov ocjenjuje gospodarske perspektive Hrvatske u svjetlu očekivanih poteza nove hrvatske vlade. On je, kao čovjek čije se ekonomske analize i procjene respektiraju u Hrvatskoj, početkom ove godine ocijenio da nije bilo realno očekivati od vlade Jadranke Kosor da pokrene reforme baš zbog izbora. No zato sad od nove vlade očekuje da će novi mandat početi s jasnim programom reformi.

Može li Hrvatska doživjeti “grčki scenarij”? Dosjetka koja se u posljednje vrijeme može čuti u Zagrebu – “bolje je već bilo” – ne zvuči optimistično. A Grčka je, navodno, u prošlom stoljeću preživjela već tri bankrota.
– Situacija u Hrvatskoj nije istovjetna onoj u Grčkoj uoči krize. Javni dug Hrvatske na nižoj je razini. Situacija je usporediva, djelomice, u ukupnoj vanjskoj zaduženosti, koja je i u Hrvatskoj premašila 100 posto bruto nacionalnog proizvoda, ali i prema tom pokazatelju situacija je u Grčkoj bila lošija. Dakle, ukupno gledano, još uvijek Hrvatskoj ne prijeti “grčki scenarij”. Na pitanje koliko je puta Grčka u svojoj povijesti bankrotirala, ili bila blizu bankrota, nije mi jednostavno odgovoriti. Sigurno je da je među svjetskim rekorderima po broju bankrota, ali samo u državnom sektoru. Otud i uzrečica – “dužan kao Grčka”.

Što nova vlada može učiniti da izbjegne katastrofu koju neki ekonomski analitičari najavljuju hrvatskom gospodarstvu?
– Osnovni je problem s kojim će se suočiti nova vlada kako potaknuti gospodarski rast. Već nekoliko godina Hrvatska ima negativan rast, a u ovoj godini stagnira. U zadnje tri godine smanjenje domaćeg bruto proizvoda bilo je između 7 i 8 posto. Usporedite li to s prethodnim razdobljem, kad je gospodarstvo imalo stopu rasta od 4 posto godišnje, najmanje petina je izgubljena. Privreda je šest do sedam godina stagnirala i bila u “crvenom”. U sljedeće tri-četiri godine taj će rast, prema svim projekcijama, biti malen. To nagovještava da bismo mogli imati ozbiljne socijalne probleme, jer bi zaposlenost mogla padati, stagnirat će dohodak, teže će se otplaćivati dugovi i u javnom i u privatnom sektoru. Nadalje, pojavljuje se problem odakle će se financirati nove investicije, ali ključno pitanje ostaje – kako potaknuti gospodarski rast.

Nije li najozbiljniji problem s kojim će se prvo suočiti nova vlada očuvanje kreditnog rejtinga zemlje?
– To je samo trenutačno pitanje za novu vladu koje se može riješiti relativno brzo. Prirodno je da to pitanje trenutačno dominira u raspravama u Hrvatskoj, ali sam kreditni rejting je problem kratkoročne politike koji se može brzo riješiti. Jedna mogućnost je da dobijete potporu međunarodnih financijskih institucija, a druga je da potreban novac posudite kod kuće, a ne u inozemstvu. Za državu je lakše ako duguje vlastitim građanima, nego inozemstvu, što podrazumijeva i jačanje uloge domaće valute – kune. Ako vam kredit ne odgovara, ne trebate se zaduživati, nego smanjiti javne rashode, pa se zemlja neće morati zadužiti.

To bi značilo smanjenje plaća i ionako malih mirovina. Također, takva bi se politika odrazila na porast otkaza zaposlenima u državnoj upravi i javnom sektoru. Dakle, još bi se povećala velika armija nezaposlenih, a onda i prijetnja socijalnim nemirima.
– Takav bi pristup zahtijevao reviziju prava i obveza države. Podrazumijevao bi reformu mirovinskog sustava i reviziju obveza prema zdravstvu i obrazovanju, jer smanjenje javnih rashoda znači upravo to što mu i sam naziv kaže. Kad je riječ o zaposlenosti, to su zapravo dvije tema. Jedna je tema zaposlenost u državnoj administraciji, a druga zaposlenost u javnom i privatnom sektoru koji ovisi o javnom novcu. U ovom drugom slučaju nešto se može učiniti privatizacijom, a ne nužno otpuštanjem ljudi. Dijeljenje otkaza u biti je pasivna mjera, treba vidjeti što se može aktivno učiniti. Postoji mogućnost da se taj problem rješava i kroz javno-privatno partnerstvo. No kako god gledali na to, ne može zemlja s problemima poput vaših imati javni sektor koji troši više od pola novca iz domaćeg bruto proizvoda. Takva se situacija, eventualno, može podnijeti u kriznoj godini, ali nikako u duljem razdoblju. U suprotnom, problemi se nižu jedan za drugim kao na tekućoj vrpci. Već je jasno da je problem fiskalnog deficita velik. Ako nema gospodarskog rasta, nema ni prihoda za njegovo pokrivanje, a kad nema prihoda, javna se potrošnja mora financirati zaduživanjem. Ako je zaduživanje po kamatnoj stopi od 7 do 8 posto, to više ne možete izdržati.

Ti skupi krediti po visokim kamatnim stopama su na tzv. slobodnom tržištu. Ali MMF nudi isti novac po znatno povoljnijim uvjetima, po kamatnoj stopi od 2 do 3 posto.
– MMF je jedno od rješenja. Nisam, međutim, siguran da je kamatna stopa baš toliko niska. Problem za političare u Hrvatskoj bio je u tome što, kad taj novac dolazi, on ide uz program. S MMF-om možete imati dvije vrste aranžmana. Program koji podrazumijeva savjetodavnu ulogu MMF-a ne obvezuje državu, ali s druge strane, postoji mogućnost sklapanja sporazuma koji podrazumijeva i financiranje. Tada nije riječ samo o savjetu, nego i o preuzimanju određenih obveza koje se moraju ispuniti. Uoči izbora u Hrvatskoj nije postojala volja da se o tome razgovara. Hoće li biti drukčije nakon izbora, tek ćemo vidjeti.

Što bi to MMF mogao tražiti? On, navodno, više nije rigorozan kao što je nekad bio, pa onda nije ni najgore moguće rješenje.
– Velik je problem je li prije izbora dobro reći što bi to MMF mogao tražiti. Predodžba je u javnosti da bi MMF tražio restrikcije, otpuštanje zaposlenih i tako redom. MMF jednostavno ima loš imidž. On je svakako drukčiji nego što je nekad bio, ali to ne znači da je i šira javnost uspjela percipirati tu činjenicu, da je uočila tu vrstu promjene u pristupu MMF-a. Upravo zbog toga malo tko od aktera na političkoj sceni usudio se prije izbora upozoriti na tu vrstu eventualne pomoći u rješavanju ekonomskih problema u Hrvatskoj. No kad se poslije izbora sagledaju sve obveze, nužda može promijeniti dosadašnji pristup. Točno je da MMF u trenutačnoj krizi u EU neće zahtijevati standardne rigorozne restrikcije, jer bi to bilo istovjetno rezanju grane na kojoj sjediš. Sigurno je da bi MMF od Hrvatske zahtijevao veće strukturne reforme, koje su ionako potrebne. To bi mogla biti i neka vrsta pomoći Vladi, posebno ako ona ne bude imala hrabrosti i spremnosti da to sama provede.

Može li za financiranje budućih obveza zaduživanje kod MMF-a biti bolja opcija od zaduživanja, primjerice, na domaćem bankarskom tržištu, a i te su banke pretežno u stranom vlasništvu.
– Ne poznajem dovoljno situaciju u hrvatskom bankarskom sektoru da bih mogao odgovoriti na to pitanje. Što se pak tiče primjedbe da su hrvatske banke u stranom vlasništvu, treba imati na umu da Hrvatska već ima otvoreno financijsko tržište s EU. To će još više doći do izražaja samim pristupanjem Hrvatske Uniji, pa je svejedno je li banka nominalno hrvatska ili nije.

Ulaskom u EU Hrvatska će izići iz CEFTA-e, regionalnog ugovora o slobodnoj trgovini, koji olakšava izvoz u države iz regije, posebno u države na području nekadašnje Jugoslavije. Neće li time i hrvatski izvoz pretrpjeti novi udarac? Stavka izvoza na tim tržištima ipak nije zanemariva. Napokon, kako se na Hrvatsku može odraziti kriza u eurozoni, dijelu Unije od 17 država čija je valuta euro?
– Kako će se rasplesti priča s eurozonom, još uvijek ne znamo. Očekuje se da bi do preokreta u EU moglo doći već na sastanku Europskog vijeća 9. prosinca ove godine. Prvi element u toj priči je renacionalizacija bankarskog sustava, koja je već počela. Države Unije nastoje ograničiti prekogranična kretanja novca. To može biti ozbiljan problem i za Hrvatsku, jer je ovisila o financiranju iz inozemstva. Osim toga, i najveći dio štednje u Hrvatskoj također je u eurima. I to može značiti značajno smanjenje kreditne aktivnosti, a posljedično i gospodarskog rasta koji je itekako važan za zemlju. No glavni je problem u Hrvatskoj kako sačuvati financijsku stabilnost, a onda povećati kreditiranje da se pomogne privredi. To će biti vrlo teško učiniti u kratkom roku. Također, pojavit će se problem vanjske potražnje za hrvatskim proizvodima zbog krize, što će se nužno odraziti i na hrvatski izvoz. Takva će situacija imati posljedice i za turizam, koji je za Hrvatsku veoma važan. Premda udio turizma u BDP-u nije toliko velik, njegova je uloga posebno važna za izvoz. Pogleda li se izvoz i uvoz roba, Hrvatska stoji jako loše. Pokrivenost uvoza izvozom je manja od 50 posto.

Upravo taj relativno malen izvoz uvelike se odnosi baš na prostor pokriven CEFTA-om iz koje će Hrvatska uskoro izići.
– Kakve će biti posljedice napuštanja CEFTA-e, u ovom je trenutku teško procijeniti. Tu je relevantan hrvatski izvoz, ponajprije u Srbiju i BiH. Kao članica EU, Hrvatska će primjenjivati princip da nema carina za proizvode iz tih zemalja, ali te države mogu uvesti carine za hrvatske proizvode, jer više neće biti članica CEFTA-e. Objektivno, veći će problem biti osigurati izvoz prema dosadašnjim standardima u Bosnu i Hercegovinu, nego u Srbiju, jer ona već ima Ugovor o trgovini s EU koji je obvezuje na smanjenje carina. Do ulaska Hrvatske u EU proces ukidanja carina Srbije prema EU trebao bi biti završen. S druge strane, valja imati na umu da se ulaskom u EU ukidaju sva carinska ograničenja za hrvatske proizvode u zemljama članicama.

Budući da profesionalno imate uvid ne samo u gospodarske prilike u Hrvatskoj nego i u ostalim zemljama regije, možete li usporediti ekonomske perspektive Hrvatske i ostalih država u jugoistočnoj Europi.
– Stagnacija će najvjerojatnije obilježiti čitavu regiju. Tzv. Balkan, uključujući tu i Hrvatsku, ali i Sloveniju, prošao je najgore u ovoj krizi. Izgledi još uvijek nisu dobri. Najveći je problem što je cijeli taj prostor, osim Slovenije, nekonkurentan, a upravo zbog toga imate problem i s industrijskom proizvodnjom koja nema što izvoziti. Taj nedostatak, nekonkurentnost, bio je i glavni razlog što je cijela regija ovisila o novcu iz inozemstva, bilo da je riječ o kreditima ili o izravnim stranim ulaganjima. I to je sad presušilo zbog krize, ne samo u Europi, nego i u cijelom svijetu. Teško je u kratkom razdoblju na osnovi vlastitih mogućnosti i vlastita novca osposobiti zemlju za potreban gospodarski rast. Hrvatska u tom smislu stoji čak nešto gore nego većina zemalja u regiji. Primjerice, ni u Albaniji ni na Kosovu nije bilo recesije.

No to su zemlje koje su imale niske početne pozicije. U takvim okolnostima uvijek je lakše osigurati veće stope gospodarskog rasta nego u razvijenijim državama.
– Nije to bila toliko posljedica njihova niskog polazišta koliko je bila rezultat njihove orijentiranosti na multilateralne izvore financiranja. Ne treba zanemariti ni doznake iz inozemstva koje su stizale. Zapravo, ta vrsta priljeva od radnika zaposlenih u inozemstvu u svim ostalim zemljama regije bila je značajnija nego u Hrvatskoj. To su stabilniji izvori prihoda od bankarskih kredita. S druge strane, te su zemlje orijentirane na MMF i Svjetsku banku, međunarodne institucije koje spadaju u kategoriju stabilnih financijskih izvora. Srbija je nešto bolje prošla od Hrvatske zato što je ondje bio fleksibilan tečaj nacionalne valute, pa je dinar devalvirao. To je potaknulo njihov izvoz, a ograničilo uvoz, što je imalo pozitivan učinak. U nešto težoj situaciji je Crna Gora, jer ona upotrebljava euro kao nacionalnu valutu pa je ovisna o stranom novcu. Općenito, čitava je regija u problemima, s tim da tu treba dodati i Bugarsku i Rumunjsku.

Koliko će trebati hrvatskom gospodarstvu da se oporavi?
– Ništa se ne može učiniti preko noći. Nova vlada mogla bi poduzeti niz radikalnih mjera. Prvi rezultati osjetili bi se za godinu dana, ali bi svoj mandat mogla završiti s oporavkom privrede. U prvom trenu možda bi mogla porasti nezaposlenost, ali bude li Vlada vodila aktivnu politiku zapošljavanja, saldo ne bi morao nužno biti negativan. Sigurno ne bi bilo dobro da mjere koje se budu poduzimale ne vode računa o zapošljavanju, jer takve se mjere ne bi mogle održati. Postigla bi se stabilnost nekih ekonomskih pokazatelja, ali bi socijalna cijena bila previsoka. Vlada obično ima godinu dana da povuče nužne poteze, a nakon toga situacija mora krenuti nabolje.

Može li Hrvatskoj pomoći iskustvo Poljske, koja je odlično iskoristila ulazak u EU, povukavši iz europskih fondova više od 90 posto raspoloživa novca? U tome je najuspješnija od svih zemalja članica, čak u krizi jedina od članica EU nije osjetila recesiju.
– Poljska je dobro iskoristila novac iz europskih fondova, ali to nije bilo presudno. Ona je izbjegla rast plaća u proteklom razdoblju. Poljska je, kao i Njemačka, imala svoju internu recesiju početkom 2000. Za razliku od njih, najveći broj zemalja EU danas ima probleme zbog relativno brzog rasta plaća, odnosno zbog povećanja troškova rada. Sad je to velik problem, jer se moraju smanjivati plaće da bi njihove privrede ponovo bile konkurentne. Osim što je to generator socijalnih potresa, smanjuje potražnju i usporava gospodarski rast u tim zemljama. Upravo zbog toga u baltičkim zemljama, koje su imale visoke stope gospodarskog rasta, problemi su se pojavili i prije krize zato što im je drastično pala konkurentnost tijekom visokog priljeva stranog novca. Baltičke zemlje su imale najveći pad BDP-a u krizi. Najgore od svih zemalja EU prošle su Latvija i Litva koje su imale pad BDP-a između 15 i 20 posto. Kad porast plaća ide ukorak s produktivnošću, gospodarstvo ne gubi konkurentnost, što je temeljni uvjet opstanka na tržištu. Problem nedovoljne konkurentnosti ima i Hrvatska. Poljska je to izbjegla. Poljska je velika privreda, to je zemlja s 40 milijuna stanovnika. Takve zemlje imaju i veliko unutarnje tržište, što im omogućava veći manevarski prostor. Poljska se u proteklom razdoblju jako oslonila na fiskalni deficit, ali nije imala problema s njim jer ga je mogla financirati.

Koliki bi trebao biti gospodarski rast u Hrvatskoj da se stabilizira gospodarstvo?
– U prosjeku, gospodarski rast u Hrvatskoj trebao bi biti od 4 do 5 posto, bliže 5 posto na početku, a poslije, u razdoblju od 10 do 15 godina, oko 4 posto. To bi osiguralo povećanje zaposlenosti, ali i smanjivalo zaduženost svodeći je u normalu. No kako stvari trenutačno stoje, izgledi su da rast isprva neće biti veći od 2 posto. Bit će između 1 i 2 posto.

Na hrvatskom putu u EU pojavio se problem restrukturiranja brodogradnje. Je li taj problem uopće moguće riješiti?
– Nisam stručnjak za brodogradnju, ali sam uvjeren da EU nema ništa protiv nje. Problem je samo u subvencijama kojima se ona financira. Glavno je nazire li im se kraj, jer one su održive samo neko vrijeme, ne mogu biti trajne. Što je s poslovnog gledišta izvedivo ili nije, ne mogu reći. Zbog krize, ne može se očekivati veliko zanimanje za tu vrstu ulaganja.

Komentiraj

Source:Dragan Đurić