U nedjelju, 2. veljače, u Satiričkom kazalištu Kerempuh bit će premijerno izvedena predstava „Pukovnik ptica“ bugarskog autora Hriste Bojčeva u režiji Vinka Brešana. Radi se o višestruko nagrađivanoj crnoj komediji koja je 1997. u konkurenciji 400 drama iz cijelog svijeta pobijedila na Međunarodnom natjecanju dramskih pisaca British Councila. Predstava koja govori o problemu odnosa Europe i Balkana aktualna je i danas, u Hrvatskoj, koja bi se u mnogočemu mogla prepoznati. Dramaturgiju je napravila Željka Udovičić Pleština, kostime Marita Ćopo, scenografiju Dragutin Broz, glazbu Mate Matišić, a igraju Borko Perić (Doktor), Dražen Čuček (Fetisov), Nikša Butijer (Hačo), Vedran Mlikota (Matej), Marko Makovičić (Kiro), Vilim Matula (Daud) i Branka Trlin (Pepa).

Brešanu je angažman ponudio Roman Šušković-Stipanović, ravnatelj Kerempuha. Budući da ima dobra iskustva s ovim kazalištem, na čijem su repertoaru trenutačno dvije njegove predstave, „Hamlet u selu Mrduša donja“ i „Ustav Republike Hrvatske“, Brešan kaže kako je bez puno razmišljanja prihvatio i ovaj izazov. „Tamo je radna atmosfera vrlo kvalitetna, radim sa sjajnim glumcima i to me veseli jer su to sve i moji dragi prijatelji.“ Na opasku da je takav tekst rođen za njega, Brešan kaže: „I da i ne. Ja zapravo prvi put radim tu vrstu teksta koji je jedna velika metafora. Do sada sam uglavnom radio neke ljudske priče, u kojima se onda pronalazi metafora. Ali ovaj cijeli tekst je metafora.„

Upitan predstavljaju li tih šest luđaka zapravo zemlje Balkana, odgovara kako mu je teško na to odgovoriti:

„Jedna zemlja svakako jest, a je li više njih, nije ni bitno jer radnju nismo nigdje posebno locirali. Tekst je napisan početkom devedesetih, prije ulaska Bugarske u EU i mislim da je aktualan i primjenjiv na Hrvatsku danas te da je to nešto što se svih nas tiče. U dogovoru s dramaturginjom Željkom Udovičić Pleštinom izbacili smo neke dijelove koji vremenski ili prostorno određuju priču jer smo je željeli učiniti univerzalnom i ostati otvoreni da se ljudi mogu prepoznavati bilo kada i bilo gdje je gledali. Nismo se bavili aktualizacijom teksta jer to nije bilo ni potrebno.“

Na tezu da se i u svojim filmovima, kao i u predstavama, stalno bavi politikom, Brešan kaže: „Politika je tema koja nas okružuje, svakodnevno ulazi u sve pore društva. Ajd’ se ti ne bavi politikom. Pa i da napravim film ili predstavu u kojima nema nikakve politike, to bi možda bila najpolitičnija predstava. Jer bi publika odmah postavila to pitanje: što je ovo, da nema politike, valjda ima skrivenih poruka.“

Po njegovom mišljenju, tekst zapravo živi od glumačkih improvizacija i interakcija kojima on kao redatelj, čija je priroda pripovjedačka, inače nije sklon. No ovaj put je puno toga prepustio glumcima: „A kako i ne bih kad imam prvake svijeta na sceni. Tu su Borko Perić, Dražen Čuček, Vili Matula, Nikša Butijer, Vedran Mlikota, Marko Makovičić, Branka Trlin, stvarno imam Real Madrid! U tim njihovim nadopunjavanjima događa se puno toga zanimljivog i zato sam im pustio da se ‘igraju’ jer je to važno za ovakvu vrstu predstave.“

Objašnjavajući zašto baš luđaci, Brešan kaže kako predstava polazi od pretpostavke da je naše društvo ludo.

„Budući da jest ludo, onda su oni koje mi smatramo psihičkim bolesnicima, zapravo glasnogovornici ovog društva. A gdje su luđaci? Pa u ludnici, gdje bi drugdje bili. Doduše, ona je izolirana i u planini, ali je ludnica.“

Predstava govori o nerazriješenom odnosu Europe i Balkana koji su i dalje dva svijeta, dva različita mentaliteta, od kojih onaj balkanski teško prihvaća europska pravila. Na pitanje zašto ti luđaci tako silno žele u EU i NATO, Brešan ima jednostavan odgovor: „Zato što su zaključili da je to jedino rješenje. Tu se zapravo radi o pitanju balansa između funkcionalnosti i cirkuske atrakcije. Između balkanskog neujednačenog ritma i Radetzky marša. To je i analiza nekih odnosa, istraživanje gdje mi zapravo pripadamo i kako nas vide oni izvana, a kako mi sebe doživljavamo iznutra. To je i kontrast iskrene emocije i kiča. Mi se sigurno različito vidimo i različito razumijemo.“

Komentirajući hrvatsku vlast koja uporno tvrdi da mi nismo na Balkanu i predsjednicu u odlasku koja se hvalila da je Hrvatsku ‘’iščupala iz regiona“, Brešan kaže:

„Balkan je geografski pojam. To se uči u zemljopisu, u osnovnoj školi: djeco, ovo je Balkan! Kako možeš iščupati zemlju iz geografije? Pa ne može Austrija vikati da će se maknuti od Alpa. Doduše, možemo mi tvrditi i da smo u Skandinaviji, al’ tko će nam vjerovati. Nije to pitanje osobnog stava i emocionalnog naboja, već prostorne realnosti.„

Zanimljiva je koincidencija da se predstava počinje igrati paralelno s početkom predsjedanja Hrvatske EU-om. Brešan priznaje da o tome nisu razmišljali kada su je počeli raditi: „Ali kad malo bolje razmislim, bit će zanimljivo. Kraj će vjerojatno funkcionirati u tom kontekstu jer bi mogao imati upravo takvo značenje: evo došla Europska unija k nama! No ne bih želio previše otkrivati, već pozivam publiku da se dođe zabaviti.“

Na pitanje bi li Andrej Plenković ili Zoran Milanović mogli nešto naučiti iz predstave, Brešan odgovara:

„Pa pozivam i Plenkovića i Milanovića. Ne mislim da bi išta naučili, nego bi se mogli malo odmoriti. Jer ja prije svega vjerujem da teatar, ako želi reći nešto pametno i poučno, mora biti zabavan. Kao i film. Mora se naći balans između umjetnosti, značajnih misli i zabave. A znam da neki od spomenutih imaju smisla za humor jer sam, naime, upoznao Vladu dok sam u prostorijama Vlade snimao film ‘Koja je ova država’’’.

Brešan nije želio spekulirati o tome bi li se netko od njih prepoznao, a o tome može li ih skandalizirati predstava kaže: „Nema više tih predstava koje će raditi probleme. Možda predstave Olivera Frljića. On i da radi monodramu o pticama pjevicama, bunile bi se i braniteljske udruge i zadrigli desničari zato što je to on. Isto kao što su prosvjedi protiv HAVC-a prestali onog trenutka kada je maknut Hrvoje Hribar.“

Komentirajući primjedbu kako on manje iritira takve krugove, iako je često jednako kritičan i oštar, Brešan odgovara kako su oni koji ga napadaju shvatili da im se to ne isplati jer mu samo rade reklamu.

„Sjećam se da je nakon ‘Svećenikove djece’ osvanula naslovnica u Slobodnoj Dalmaciji s izjavom jednog katoličkog svećenika ‘Taj film je djelo pedera, lezbijki i komunista!’. Di ćeš bolje reklame!?“