Izložbom „Dubrovački koloristi 1918. – 1945.” iz zbirke Umjetničke galerije Dubrovnik, postavljenom u Galeriji Dulčić Masle Pulitika do 30. siječnja 2022. godine, Umjetnička galerija Dubrovnik predstavlja izbor radova dubrovačkih slikara čija djelatnost pada negdje do pred kraj Drugog svjetskog rata. Odabirom iz zbirke predstavljeni su pejzaži, mrtve prirode i portreti Ignjata Joba (1885. – 1936.), Ivana Ettorea (1910. – 1938.), Gabra Rajčevića (1912. – 1943.), Nika Miljana (1891. – 1962.), Božidara Rašice (1912. – 1992.) i Marka Rašice (1883. – 1963.) koji su na dubrovačkom području bili najaktivniji u razdoblju između dvaju svjetskih ratova i čija se imena – osim već dobro stručno obrađenog Ignjata Joba – polako pojavljuju kao nove točke interesa. Budući da Umjetnička galerija Dubrovnik posjeduje pozamašan broj radova navedenih umjetnika, svaki je autor predstavljen s nekoliko najreprezentativnijih radova u vremenskom okviru koji odgovara konceptu izložbe i koji je pripremila kustosica UGD-a Andrea Batinić Ivanković.

„Društvene prilike u dubrovačkoj sredini u razdoblju između dvaju ratova obilježene su djelovanjem umjetnika okupljenih oko konzervatora i likovnjaka Koste Strajnića. Sukladno tome, Grad je i u slikarstvu trebao pokazati vlastiti rukopis, neku svoju lokalnu ‘školu’, prepoznatljivost. Taj se zajednički nazivnik dubrovačkog slikarskog kruga bio davno izgubio (oko 1518.), a novi se krug počeo oblikovati oko 1929., kratko nakon doseljenja Koste Strajnića, novog konzervatora, nesuđenog slikara, nekoć – i ponovno – aktivna kritičara“, pojašnjava u tekstu kataloga izložbe Andrea Batinić Ivanković.

Kustosica ističe da je od velike važnosti bila pojava jednog majstora dubrovačkog podrijetla kod kojeg dubrovački motivi nisu projekcije Strajnićevih „uputa“, nego nastaju posve nezavisno od tog likovnog kružoka, „iz slikara samog, njegove euforične naravi, njegova dubrovačkog djetinjstva“. Bio je to Ignjat Job kojega danas smatramo rodonačelnikom dubrovačkog međuratnog kolorizma. Dubrovačko podneblje u mediteranskom okružju ishodište je mnogih tzv. kolorističkih poetika i tzv. slikarstva juga i Mediterana. „Iz tog je ishodišta proizašlo bogatstvo boja i raskošni kolorit dominantan na Jobovim platnima. Boja na njegovim slikama ima svoje glavno svojstvo – ona je katalizator i prijenosnik svih mentalnih i vizualnih energija, nositelj svih likovnih preobrazbi, jer boja tvori uznemireni rukopis, nemirne površine i doživljaj jake ekspresivnosti“ (A. Batinić Ivanković).

Izložba je upotpunjena i zanimljivim pismima koja upućuju na korespondenciju između Ignjata Joba i njegove kćeri iz jedne mladenačke veze. Pisma otkrivaju Jobovo privatno lice, njegov karakter te način na koji je živio i stvarao svoja djela u burnom vremenu, na razmeđu neizvjesnosti i straha. Takva je dokumentacija u pravilu vrlo značajna za dublje istraživanje nečije umjetničke motivacije i svjetonazora, odabira tonske palete koja je produžetak psihoemotivnih stanja, kao i naglašenog ekspresionističkog rukopisa.

Izložbu možemo promatrati kao svojevrsni rezime ili sintezu djelovanja pojedinih dubrovačkih umjetnika čija su imena ostala zabilježena u cjelokupnoj dubrovačkoj i hrvatskoj povijesti u razdoblju između dvaju svjetskih ratova. Budući da je Dubrovnik grad iznimno bogate povijesti i umjetnosti te kontinuirano središte kulturnih zbivanja, ovom izložbom predstavljena su pojedina djela „dubrovačkog nasljeđa“ koja pripadaju fundusu Umjetničke galerije Dubrovnik i samim time obogaćuju Grad, ukazujući na iznimnu umjetničku i povijesnu vrijednost čiji su protagonisti zabilježeni kao istaknuti pojedinci domaćeg miljea. Možda mislimo da o pojedinim slikarima sve već znamo, ali dolaze mlade generacije koje nikada nisu uživo vidjele neka važna djela koja su inače u depou galerije pa je ovakav studijski tip izložbi važan ne samo radi pokazivanja raskoši slikarskog fundusa, već zbog konkretnih edukativnih primjera – ali i učvršćivanja pojma tzv. dubrovačkog kolorističkog kruga.