Davorin Visnjic/PIXSELL

SVEĆENICI I NJIHOVA DJECA Kad tata služi misu

Objavljeno u Nacionalu br. 702, 2009-04-28

KAD JE LJUBAV JAČA OD CELIBATA, katolički svećenici imaju tri mogućnosti: napustiti zvanje, preći u vjersku zajednicu koja dopušta brakove svećenika ili imati tajnu obitelj; Nacional donosi ispovijesti i sudbine ljudi koji su se našli u takvim životnim situacijama

„Kao mlada djevojka, gimnazijalka, zagledala sam se u mladog kapelana u svojoj župi. I on se zagledao u mene. Bilo je jasno da smo se zaljubili. Uspostavili smo kontakt i uskoro je naš odnos postao intiman. To se ponavljalo i, iako nismo željeli, dogodilo nam se dijete. Nakon savjetovanja i razgovora s bližnjima, odlučila sam roditi. O abortusu nisam ni razmišljala jer sam katolički odgojena. U to vrijeme između mene i svećenika s kojim sam bila u vezi došlo je i do rasprave, čak i svađe, međutim, on je odlučio da će i dalje ostati svećenik. To je bila njegova jedina opcija. Nas dvoje smo nastavili vezu, a i danas smo zajedno. Ja živim u jednom velikom gradu, a on je župnik jedne župe u okolici tog grada, i to mogu reći vrlo uzoran župnik. Predano radi svoj posao, u svakoj župi u koju je bio premješten radio je na obnovi crkve, vrlo je aktivan i brine se za svoje vjernike. Otprilike jednom tjedno dođe k nama i tu obično prespava. Međutim, ponekad i ja odem na misu u njegovu župu, ali pazim da to ne bude prečesto i uvijek sam s nekim u društvu kako ne bismo pobudili sumnju, a ponekad čak s društvom okrenemo i roštilj. Osim toga, ja sam aktivna i u župi u kojoj živim, pjevam u zboru, idem s njima na izlete i pomažem u svakom pogledu. Naša je kći danas studentica. Iako sam ja zaposlena u jednoj instituciji i primam plaću, njezin otac od početka se također brinuo o nama i materijalno nam pomagao. Dok je naša kći bila mala, za nju je tata bio tata, a kad je bila dovoljno velika da to shvati, objasnili smo joj da će tata i dalje biti tata, da je on tu za nas, ali da nije poželjno pričati o ocu prijateljima niti bilo gdje u javnosti. Naša kći je također vjernica i primila je sve sakramente. Vjerujem da je s vremenom tu našu situaciju prihvatila kao normalnu.” Ispovijest je to žene koja već 20 godina živi u izvanbračnoj vezi sa svećenikom Rimokatoličke crkve. Za Nacional je pristala ukratko ispričati svoju priču uz uvjet da posve zaštitimo njezin identitet, kao i identitet njezine obitelji. Njezin slučaj samo je jedan od mnogih sličnih slučajeva svećenika koji nisu uspjeli ostati dosljedni zavjetu celibata, a koje Crkva štiti uz uvjet da ostanu diskretni. Međutim, u mnogim, posebno malim mjestima, često je javna tajna da neki svećenik ima jedno ili više djece. Nacionalu je poznato nekoliko konkretnih slučajeva, međutim, ne želimo stigmatizirati pojedine svećenike i njihove obitelji. Isto tako, danas je sve više svećenika koji ne teže za obitelji već za slobodnom ljubavlju.

Iako su svi apostoli osim Ivana bili oženjeni, a u evanđelju čak stoji da je Isus izliječio punicu Svetog Petra, već skoro tisuću godina Crkva propisuje celibat.

“Međutim, novozavjetni tekstovi propisuju da crkveni službenici, biskupi i đakoni budu valjani muževi jedne žene, da se brinu za svoju kuću i obitelj, osobito da odgajaju svoju djecu u skladu s ljudskim i kršćanskim idealima. No, oduvijek je dragovoljno djevičanstvo i život u spolnoj uzdržljivosti iz duhovnih ideala bilo među ljudima cijenjeno.” To je u svojoj knjizi memoara opisao ugledni zagrebački teolog i umirovljeni profesor Katoličko-bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, doktor Vladimir Zagorac. On piše da se najprije želja, a onda i zahtjev da i biskupijski svećenici poput redovnika prihvate celibat pojavljuje u srednjem vijeku, vijeku rađanja novih crkvenih redova velikog asketskog zanosa, vijeku velikih duhovnih napetosti, od neobuzdane strasti do velikih mističnih zanosa.

Svećeničku ženidbu zabranio je 1074. godine u Rimu papa Grgur VII. zapovijedajući čak i oženjenim svećenicima da napuste svoje žene. Kao jedan od glavnih razloga zašto celibat, kao naslijeđe mračnog srednjeg vijeka, do danas nije ukinut navodi se bojazan od rasipanja crkvene imovine koju bi Crkva tada morala dijeliti sa svećeničkom djecom. Pričalo se da je papa Ivan Pavao I., prethodnik Ivana Pavla II., koji je bio poznat po tome da se zalagao za siromašne, a protiv rasipnosti Crkve, namjeravao ukinuti celibat. Njegov mandat trajao je svega 33 dana, od 26. kolovoza do 28. rujna 1978. Iznenada je preminuo u svojoj 66. godini.

Uz Vatikan i Crkvu vezane su i mnoge teorije, a najpopularnija među njima je svakako Da Vincijev kod, odnosno tvrdnje kako je Isus Krist bio oženjen Marijom Magdalenom te da su zajedno imali i kćer. Upravo Marija Magdalena našla je prazan Isusov grob i prvi je svjedok njegova uskrsnuća, što je temelj katoličkog vjerovanja. Neki povjesničari tvrde da su postojala čak i evanđelja Marije Magdalene, jer je ona bila jedna od najboljih Isusovih učenica, a sljedbenici njezine Crkve i danas postoje u Francuskoj. No Bibliju kakvu ju danas poznajemo sastavili su crkveni ljudi u 4. stoljeću i od 80-ak raznih spisa uvrstili samo ona za koja su oni utvrdili da su “ispravna”.

A je li ispravno propovijedati jedno, a živjeti drugo? Samo u Zagrebu postoji najmanje 60 bivših svećenika koji su smatrali da ne samo da nije ispravno nego da je to licemjerno te su napustili službu. Glasnogovornik Hrvatske biskupske konferencije rekao je da oni ne vode statistiku o broju svećenika koji su napustili službu, nego da bi te podatke trebala imati svaka biskupija za sebe. Prema nekim procjenama u zadnjih 50-ak godina u svijetu se oženilo blizu 200 tisuća katoličkih svećenika. Najveći masovni “odljev” svećenika u Hrvatskoj zbio se 1971. kad je blizu 20 mladih svećenika iz Zadarske županije napustilo službu, no iako su danas gotovo svi među njima oženjeni i imaju obitelj, tada to nisu učinili iz privatnih razloga nego zbog unutarnjih crkvenih pitanja. Taj poznati “zadarski slučaj” opisan je i u knjizi bivšeg svećenika i dugogodišnjeg novinara Vjesnika Ćirila Petešića “Što se događa u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj” u izdanju Stvarnosti iz 1972. Mnogi od svećenika koji su tada napustili Crkvu postigli su zavidne karijere, a jedan od njih, koji danas ima šestero djece, bio je čak i veleposlanik u Sloveniji. Iako smo svakog pojedinačno kontaktirali, nisu bili raspoloženi za prebiranje po starim uspomenama i vraćanje u prošlost.

“Mi se s nekim stvarima u Crkvi nismo slagali, a budući da smo shvatili da se one neće promijeniti, izišli smo iz službe, ali ostajemo i dalje u Crkvi kao katolici i vjernici. No ni do tada, a ni poslije, nije bilo tako masovnog izlaska”, rekao je jedan od sudionika “zadarskog slučaja” koji nije želio da spominjemo njegovo ime.

Uz uvjet da mu ne spominjemo ime pristao je svoju priču ispričati i jedan mlađi bivši svećenik, uz napomenu da je izraz bivši svećenik nezgodan i netočan budući da svećenik ostaje svećenik do kraja svog života, samo je pitanje obavlja li službu ili ne. No svećenici koji ostaju u službi svoje bivše kolege često znaju pogrdno nazivati “raspopima”. Kad se njemu tijekom obavljanja svećeničkog poziva dogodila najprije ljubav, a potom i dijete, nije si previše predbacivao:

“Znao sam da ima dosta svećenika koji imaju simpatija, neki čak i obitelji, i u neku ruku smatrao sam to normalnim. Kao i mnogi drugi, uredno sam s majkom svog djeteta tada otišao u matični ured i prijavio se kao otac djeteta. Smatrao sam da bi bilo ružno s moje strane da na papiru piše da dijete nema oca. No ne postupaju svi svećenici tako. Jer, ako dijete ne priznate u rodnom listu, kao da ga i nemate. Ja sam neko vrijeme živio tako dvostrukim životom, no onda sam odlučio napustiti službu.”

Zanimljivo je da je danas puno manje djece koja su u matičnim uredima upisana bez jednog roditelja, najčešće oca. Prošle je godine od ukupno 14.875 novorođenih u Gradu Zagrebu, 1325 djece prilikom rođenja bilo upisano bez oca, no preko tisuću očeva ipak se upisalo naknadno tijekom godine, tako da trenutačno dvjestotinjak djece rođene 2008. nema upisanog oca. U periodu od 1900. do 1945. od ukupno rođene 228 tisuća djece u Zagrebu gotovo 24 tisuće bilo je u trenutku rođenja bez oca, a naknadno su očinstvo priznali tek u nešto manje od 4 tisuće slučajeva, dakle oko 20 tisuća djece rođene u tom razdoblju očevi nikad nisu priznali, njih oko 500 godišnje. Od 1946. do 1990. oko 12 tisuća djece upisano je u zagrebačke matične knjige bez oca, a od 1991. do 2008. oko četiri tisuće djece ostalo je u Zagrebu bez upisanog oca.

No veći broj svećenika koji imaju djecu ne spada u one očeve koji se nikad ne jave. Dapače, oni se uredno brinu o svojim obiteljima. Taj fenomen najbolje je opisao jedan stariji svećenik riječima: “Pogreška se svakome može dogoditi, ali još bi veća pogreška bila napustiti svoju ženu i dijete i ne brinuti se o njima.”

Tako je generacijama studenata Katoličko-bogoslovnog fakulteta u Zagrebu poznat slučaj jednog uglednog teologa i profesora koji ima djecu. Kako su mu studenti na konzultacije znali dolaziti i u njegovu kuriju na Kaptolu, pričalo se da su vrata često znala otvoriti djeca i vikati: “Tata, tata, treba te neki striček.”

Da je i iza Kaptolskih zidina, poput onih u Vatikanu, pregršt tajni i intriga, svjedoči i slučaj nekadašnjeg vodećeg hrvatskog teologa i najizglednijeg kandidata za zagrebačkog nadbiskupa 1998. Još je navodno 1997. iz Vatikana došla poluslužbena informacija da će upravo on naslijediti umirovljenog nadbiskupa i kardinala Franju Kuharića. Riječ je o doktoru Stjepanu Kušaru, kojem su uoči proglašenja kandidature neprijatelji podmetnuli u javnost priču o ženidbi. Iako nije bila istina da je bio oženjen, istina je bila da je bio u ljubavnoj vezi, i to s jednom medicinskom sestrom. Stoga se Vatikan, do kojeg je već doprla ta spletka, odlučio za Josipa Bozanića. Stjepan Kušar nastavio je predavati komparativne studije religije i filozofijske rukopise na Katoličko-bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a iz javnog se života posve povukao. No onda se prije osam godina odlučio posve povući iz Crkve i sa svojom odabranicom otišao je u Švicarsku. To je prema mnogima bila ogromna šteta za Crkvu jer je Kušar slovio kao veliki autoritet i znalac. Odonda odbija razgovarati s novinarima, a kad smo ga nazvali u Švicarsku, ipak nam je rekao nekoliko rečenica:

“Ne kanim se vraćati u prošlost i ne kanim pričati o tome, imam važnijeg posla. Moj način i stav je o tome od početka jasan”, rekao je kratko.

Međutim, uspjeli smo ipak doznati da danas ima dva sina. Sadašnju suprugu upoznao je još 1990. kad se vratio iz Rima. Ona danas radi u jednom staračkom domu u Švicarskoj, a on, iako je bio najbolji profesor u Zagrebu, nije dobio adekvatnu službu u nekoj instituciji bliskoj Crkvi nego samo neku sporednu funkciju kod isusovaca. “To je kazna po Crkvi”, zaključila je samo kratko njegova mama Barica kad smo ju nazvali u jedno malo mjesto u Hrvatskom zagorju gdje živi. Međutim, ni ona bez odobrenja svog sina nije bila raspoložena davati izjave.

Mnogim je svećenicima, uz, naravno, ljubav prema Bogu, upravo sigurnost i udobnost crkvenog života jedan od glavnih razloga zašto ipak nastavljaju “dvostruki život”. Bez crkvene službe bili bi praktički na cesti i morali bi krenuti od nule, što je, posebno ako imaju djecu, vrlo teško. Međutim, danas 50-godišnji Božidar Balenović odlučio je ići težim putem. Nedugo nakon zaređenja, kao mladi župski vikar crkve Uznesenja blažene djevice Marije u Kloštar Ivaniću, zaljubio se u svoju današnju suprugu Almenku kojoj je tada bilo nepunih 19 godina. Razvila se velika ljubav i veza iako nisu imali djece. Kad je nakon godinu dana “zabranjene ljubavi” odlučio da ne može više tako živjeti i to rekao svojim nadređenima u Crkvi, dobio je premještaj u Osijek.

“Bilo mi je teško. Svaki put kad sam išao služiti misu, bio sam sam sa sobom u koliziji, da jedno ljudima pričam, a drugo radim. Poslali su me u izolaciju i dali tri mjeseca na razmišljanje. Međutim, odlučio sam izići. Bilo je to 1987. Našao sam se praktički na ulici s osnovnom školom jer mi nije bio priznat ni završeni teološki studij koji sam pohađao u Zagrebu i Jeruzalemu ni klasična gimnazija u sjemeništu u Samoboru. No položio sam razliku u ispitima da mi barem priznaju gimnaziju. Prvih mjeseci radio sam sve. Punica je kupila stroj za šivanje vesta tako da smo šivali te veste i prodavali na sitno. Sadio sam i krumpir i prodavao časnim sestrama. Nije mi ništa bilo teško jer od nečega morate živjeti dok se ne snađete. Poslije smo otvorili konobu. Moja supruga za to je vrijeme još studirala na Medicinskom fakultetu u Zagrebu.”

Božidar Balenović, koji od 1993. izdaje vlastite novine Otok Ivanić, kaže da nije bilo lako ni slušati što su im sve ljudi pričali iza leđa, no kad je sam sa sobom raščistio, postalo mu je svejedno:

“I danas me zovu ‘pop Božo’. Ja ću za njih biti ‘pop Božo’ dok sam živ.” I njegova supruga Almenka kaže da su joj pacijenti u ordinaciji znali govoriti: ‘O, pa vi ste od popa Bože žena.’ Mogu misliti kako su ljudi u ono vrijeme gledali na to. Danas, da mi se dogodi takvo što, možda bih drukčije razmišljala. Ali bili smo mladi, nisam osjećala nikakvo ‘rivalstvo’ s Crkvom niti sam mislila da nekome nešto kradem ili uzimam. No, kad sam se nedavno razboljela, počelo mi je prolaziti kroz glavu da li je to neka kazna. Čovjeku svašta prođe kroz glavu, ali mislim da smo Božo i ja najpoštenije postupili i prema sebi i prema Crkvi”, rekla je Almenka Balenović, koja je tajnica udruge žena oboljelih od karcinoma dojke “Sve za nju”. Ona i njezin suprug dugo nisu mogli dobiti dijete, ali prije pet i pol godina, zahvaljujući umjetnoj oplodnji, dobili su sina Andriju.

Prema podacima Hrvatske biskupske konferencije, Katolička crkva u Hrvatskoj u svojih 1570 župa ima oko 2400 svećenika i oko 3100 redovnica. Bogoslova je trenutačno oko 270, a sjemeništaraca oko 180. Usporedne podatke o tome kakva je statistika bila prije, recimo, 10 ili 20 godina, nismo uspjeli dobiti. No, na pitanje osjeća li se danas manji interes za svećeničko zvanje, zbog poljuljanog sustava moralnosti u društvu općenito, te je li teže pridobiti mlade ljude, glasnogovornik HBK-a Zvonimir Ancić odgovorio je da je svećeničko zvanje prije svega Božji dar:

“Bog je taj koji poziva i zato nije primjerena riječ da se nekoga pridobiva u duhovno zvanje. Crkva svojim djelovanjem nastoji pomoći mladim ljudima da prepoznaju Božji poziv u svom životu i da mu se odazovu. Naravno i da cijelo okruženje utječe na mladog čovjeka, na njegove stavove i odluke. Ali temeljna je činjenica da svećeničko zvanje nije samo sociološka činjenica nego ima svoju duboku duhovnu dimenziju. Zato Crkva od svoga početka pa sve do danas stalno poziva na molitvu za duhovna zvanja svjesna da je Bog taj koji poziva.”

Kanonik i doktor Vladimir Zagorac istaknuo je da uzrok manjka svećeničkih zvanja ne bi trebalo tražiti isključivo u obvezi celibata, što neki navode kao razlog za njegovo ukidanje, već u krizi vjere, pomanjkanju ugleda Crkve u svijetu što je posljedica protuvjerske i protucrkvene propagande, drastičnom smanjenju rođenja djece i u katoličkim zemljama i većim mogućnostima školovanja za druge struke. Ne treba zaboraviti ni pozitivnu ulogu što ga je celibat odigrao kroz povijest Crkve.

No, o pripremi mladih ljudi koji osjete Božji poziv za sve one izazove kojima se moraju oduprijeti zbog života u celibatu, malo se govori. Neki od naših sugovornika, koji su, naravno, htjeli ostati anonimni, ispričali su da su za vrijeme boravka u đačkom sjemeništu, dakle, u vrijeme kad se kod ostale djece bude prvi seksualni nagoni, u borbi s tjelesnim slabostima bili više-manje prepušteni samima sebi.

“Svi smo mi više-manje imali neke simpatije, bilo je tu i Marija i Mirjana, koje su dolazile u Crkvu i s kojima smo se gledali, ali sve su to bile platonske ljubavi. Znali smo ići i na more gdje bi se ponašali kao i ostali kupači, znali smo čak zadirkivati cure, a jedan među nama, koji sad obnaša jednu visoku funkciju u Crkvi, bio je u to vrijeme ‘glavni frajer’ za komade na plaži.” Mnogi svećenici ističu da im u održavanju celibata itekako odmažu i napasne djevojke i žene kojih ima u svakoj Crkvi. Takve žene znaju uporno tražiti priliku u kojoj bi ostale nasamo sa svećenikom, neke od njih možda jednostavno uzbuđuje ono što je zabranjeno, a mnoge se i iskreno zaljube. Mnogim je svećenicima tada teško odoljeti onome što im se servira.

No odgoj za celibat za većinu njih sastojao se uglavnom u zabranama. Sjemeništarci imaju ograničeno vrijeme izlazaka, izlasci navečer bili su uglavnom posve zabranjeni, kao i kontakti sa ženama. Ako bi se nekoga i ulovilo da kontaktira s djevojkama, nastojalo se takve kontakte prekinuti. Međutim, ako bi se u sjemeništu za nekoga doznalo da održava intimnu vezu s nekom ženom, ta osoba ne bi mogla ići dalje za ređenje. No samozadovoljavanje se prešutno toleriralo.

“Smatrali smo to strašnim grijehom i nakon svakog takvog čina jurili bismo na ispovijed. Svećenik bi tada rekao: ‘Nemoj, dijete, to više raditi, to ti je grijeh. Izmoli tri Zdravomarije i tri Očenaša!’ I onda bismo se mi trudili što duže izdržati da to opet ne činimo, ali nakon tjedan, dva, to se ipak ponovi jer je jače od tebe. I onda opet ideš na ispovijed i tako svaki put ispočetka”, ispričao je jedan od sugovornika. Već u sjemeništu dječacima je bilo jasno tko je među njima homoseksualno orijentiran, a to bi najčešće dolazilo do izražaja prilikom zajedničkog tuširanja.

O razlozima za i protiv celibata te o opasnostima koje celibat donosi ako se shvaća samo kao beženstvo, progovorio je u svojim novim rukopisima i kanonik i doktor Vladimir Zagorac. Nacional je dobio uvid u njegove tekstove koji će biti dodani eventualnom novom izdanju njegovih memoara. On je, među ostalim, napisao sljedeće: “Svećenička populacija postala je ‘muško društvo’ i time je u opasnosti da bude poželjno za perverzne tipove homoseksualnog usmjerenja. Isto kao i druga takva društva: vojska, muški zatvori, sjemeništa, muški samostani itd. Osobito ako poglavari nemaju oka da takove ‘kandidate’ prepoznaju i odbiju. Ali treba upozoriti na još jednu opasnost u unutarcrkvenom životu. Da se, naime, svaka naime iskazana sklonost ženskim osobama svećenicima ubraja u manjak i udaljuje ih od napredovanja u službi. A ne mora se raditi ni o kakvoj neurednoj vezi, nego najčešće samo o uljudnom ponašanju po pravilima građanskog bontona. S druge strane, da se suprotno usmjereni hvale zbog svoje potpune nezainteresiranosti za žensko društvo, ne uzimajući uopće u obzir eventualne neprirodne seksualne pojave, pa se ti pojedinci uspnu visoko u crkvenoj hijerarhiji, gdje imaju mogućnost promovirati i druge osobe sebi slične.” Međutim, Zagorac ističe da niti sada niti u prvom izdanju svojih memoara nije imao namjeru prokazati neke navodne homoseksualne krugove unutar Crkve, kako su mu senzacionalističkim medijskim napisima izvađenim iz konteksta pokušali pripisati.

U pokušaju da službenim putem saznamo na koji se način sjemeništarci i bogoslovi pripremaju za celibat, naišli smo uglavnom na zid šutnje, međutim, na internetskim stranicama Katoličko-bogoslovnog fakulteta može se naći zanimljivo predavanje dr. Marina Škarice “Bogoslov i djevojka”. Između ostalog on kaže:

“Neki su krivo shvatili moj govor o samozadovoljavanju. Kao da sam ja rekao da to nije teški grijeh i nered. Jasno sam rekao da je to objektivno uvijek teški nered, teški grijeh. Međutim, zbog posebnih okolnosti, ako se nije htjelo, ni željelo, nije bila potpuna svijest, dogodilo se iznenada, onda subjektivno neće biti teški grijeh. Sam Bog to sudi! Celibat uključuje ne samo potpunu uzdržljivost od uporabe spolnosti kroz čitav život, nego i savršenu krepost čistoće u praksi. Uzdržljivost i čistoća ne ostvaruju se tako da se naprije ‘sve’ iskusi, a onda donese odluka… Tko na polju spolnosti sve iskusi, neće se odlučiti za celibat jer neće biti sposoban za takav život. Uzdržljivost traži odlučnu volju da se mogu kontrolirati neuredna htijenja tijela. Opetovana neopreznost, puštanje maha osjetilima da vide, čuju i dotiču ono što raspaljuje strasti, može brzo sve uništiti.”

Te riječi dr. Marina Škarice najbolje oslikavaju primjeri iz prakse. Naime, oni svećenici koji pokušavaju modernije živjeti, izlaziti van u društvu svojih generacijski bliskih “civilnih” kolega, koliko god to nevino i prijateljski u početku bilo, imaju i više prilike doći u “napast”. Poznati su primjeri nekih vokalno-instrumentalnih sastava koji su izvodili duhovnu glazbu 60-ih i 70-ih godina, ali i onih iz današnjih dana. Takve sastave formirali bi najčešće studenti Bogoslovije još za vrijeme studija. Jedan takav poznati sastav bio je vrlo popularan krajem 60-ih, zvali su ih “Beatlesi duhovne glazbe”, objavili su album koji je doživio tri izdanja i imali preko 250 nastupa. S jedne strane, oni su pridonosili duhovnom uzdizanju vjernika, popularizirali vjeru kroz glazbu, na način prihvatljiviji mlađim generacijama, ali s druge su se strane i njihovi životi našli na prekretnici. Jedan od njih odustao je od teološkog studija i upisao medicinu, a danas je vrlo ugledan profesor i liječnik. Drugi je kao misionar otišao u Kanadu i danas više nije među živima. Treći je ostao u Zagrebu i postao ugledni katolički novinar. No priča četvrtog člana posebno je zanimljiva. On je, naime, nakon raspada benda, počeo svirati u jednom drugom crkvenom sastavu i ondje je upoznao jednu mladu djevojku koja je također ondje svirala. Bila je to nećakinja kardinala Kuharića, odnosno kći kardinalova brata. Između njih se rodila ljubav koja je s vremenom postala prejaka i on je odlučio napustiti svećeničku službu. Kao i uvijek u takvim slučajevima, najprije je bio premješten iz župe gdje su se upoznali, no nakon što je dobro promislio, ipak je odlučio da je ljubav prema toj ženi jača. Prvi njihov sin rodio se 1978, a kasnije su dobili još jednog sina i kćer. Kao jedan od rijetkih svećenika koji su i nakon napuštanja službe ostali u milosti Crkve, nastavio je raditi kao vjeroučitelj. Sudbina je htjela da upravo najstariji sin, koji je po svemu sudeći začet dok je njegov otac još bio u svećeničkoj službi, osjeti Božji poziv. Danas je tom mladiću 31 godina i već je nekoliko godina kapelan te je radio u nekoliko župa. Međutim, kad smo ga zamolili da nam ispriča kako je na njega utjecala činjenica da je njegov otac bio svećenik koji je napustio službu, nakon kraćeg razmišljanja i uz molbu da ne spominjemo njegovo ime odbio je razgovati o tome. Možemo samo pretpostaviti da ta činjenica, uz to što je u rodu s pokojnim kardinalom Kuharićem, za njega može biti samo još veći poticaj da ustraje u svom pozivu. Riječ je o vrlo perspektivnom svećeniku, obljubljenom među mladima zbog svoje pristupačnosti i jednostavnosti. No, koliko je poznato, riječ je o jedinom sinu svećenika u Hrvatskoj koji je postao svećenik. U neslužbenom razgovoru s jednim višim crkvenim službenikom doznali smo da taj mladi čovjek nikako nije protežiran zbog činjenice da je u rodu s kardinalom Kuharićem. Međutim, isto tako ne bi bilo pravedno prema njemu da mu Crkva zbog nečega na što on sam nikako nije mogao utjecati nije omogućila da pođe putem za koji je duboko u sebi osjetio poziv Božji.

Odbačen celibat

Za razliku od Grkokatoličke crkve, koja dopušta ženidbu svećeničkih kandidata, ali samo prije primanja svetog reda, u Hrvatskoj postoji i Hrvatska starokatolička crkva koja je posve odbacila celibat te u svoje redove prima i oženjene svećenike, ali i one koji se tek namjeravaju oženiti. Starokatolička crkva odcijepila se od Rimokatoličke nakon 1. Vatikanskog koncila 1871. godine, kad dio biskupa nije prihvatio dogmu papine nepogrešivosti. U Hrvatskoj je osnovana 1922. godine, a za prvog biskupa izabran je 1924. Marko Kalogjera. Osim činjenice da su priznavali i crkveni razvod braka, velik broj vjernika privuklo je služenje mise na hrvatskom jeziku, što u Rimokatoličkoj crkvi sve do 1968. nije bio slučaj. Neki od najpoznatijih simpatizera Starokatoličke crkve bili su hrvatski političari Stjepan Radić i Vladko Maček. Za vrhovnog poglavara starokatolici priznaju lokalnog biskupa, a kako Hrvatska nema svog starokatoličkog biskupa, tu funkciju obavlja austrijski biskup Bernhard Heitz. Upravo on doći će 17. svibnja na svečanu misu povodom otvaranja Starokatoličke crkve u zagrebačkom Stenjevcu. Danas je Starokatolička crkva u Hrvatskoj gotovo zaboravljena i broji oko tri tisuće vjernika, međutim, nedavno su krenuli putem obnove. Zasad imaju tri svećenika te nekoliko crkvenih objekata od kojih je većini potrebna obnova. Starokatoličku župu u Branimirovoj ulici u Zagrebu vodi danas oženjeni svećenik Darko Mejaški koji ima dvoje djece.

“Kod nas se svećenika čak vrednuje po tome kako se odnosi prema svojoj obitelji. Moja obitelj velika mi je podrška u vršenju svećeničkih dužnosti. Isto tako, većina ljudi s kojima se susrećem s velikim simpatijama gledaju na mene i moju obitelj. Svi znaju da sam svećenik i nitko ne pokazuje nikakvo čuđenje oko toga. U Starokatoličkoj crkvi župe same biraju svoje svećenike putem javnog natječaja. Oni se primaju najprije na probno vrijeme, a ako ne zadovolje, traži se drugi. Naše vjernike privlači otvorenost crkve. Svećenik živi s narodom i sam ima obitelj i razumije s kakvim se sve problemima vjernici susreću. Vjernici aktivno sudjeluju u vođenju crkve i župnik im ništa ne može nametati “, rekao je Darko Mejaški.

Komentiraj