Tematska izložba u NMMU-u: Stroj u vrtu ili kako se tehnologija reflektira(la) u umjetnosti

U utorak, 25. siječnja 2022., u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti u Zagrebu otvorena je tematska izložba „Stroj u vrtu“, prema koncepciji Klaudija Štefančića, kustosa izložbe i voditelja Zbirke akvarela, crteža i grafike 19. i 20. stoljeća NMMU-a.

Time NMMU započinje svoju programsku koncepciju kustoskih interpretacija Zbirke NMMU-a u 2022. godini. Koncepcija izložbe koju je osmislio i pripremio kustos Klaudio Štefančić usmjerena je na izbor djela hrvatskih umjetnika s motivima i temama koji su povezani s tehnološkom modernizacijom društva u razdoblju od početka 20. stoljeća do danas. Opsežan tekst u katalogu bavi se dubinskom sociološkom analizom društvenih fenomena vezanih uz industrijske revolucije 20. stoljeća koje su se odrazile na umjetnost. Na izložbi su predstavljena 54 umjetnička djela iz Zbirke NMMU-a, uz tri djela posuđena iz Muzeja za umjetnost i obrt, Muzeja suvremene umjetnost i Zbirke dr. Josipa Kovačića u Zagrebu. Prema riječima autora, izložba će ukazati na utjecaj društvenih zbivanja na umjetnost i potrebu da se umjetnost prošlih razdoblja aktualizira u vremenu u kojemu kao publika živimo i djelujemo. U hrvatskom slikarstvu, skulpturi i grafici 20. stoljeća motivi strojeva i industrije nisu brojni pa kada se pojave, predstavljaju osobite znakove koji podjednako upućuju na umjetničku inovaciju i na društveno-ekonomsku situaciju. Autori izloženih umjetničkih djela su Atelier Tri, Vladimir Becić, Ivo Deković, Marijan Detoni, Jadranka Fatur, Vilko Gecan, Dubravko Gjivan, radionica Griesbach i Knaus, Karlo Mijić, Georg Hermann, Fréres Huguenin, Nina Ivančić, Hinko Juhn, Leo Junek, Slavko Kopač, Anka Krizmanić, Mihovil Krušlin, Nenad Opačić, Ivan Picelj, Vjenceslav Richter, Josip Seissel, Robert Šimrak, Miroslav Šutej, Frano Šimunović, Ernest Tomašević, Milivoj Uzelac, Vladimir Varlaj, Mladen Veža i Jelka Struppi Wolkensperg.

„Kada se u periodu između dvaju svjetskih ratova društvo dramatično promijeni, u hrvatskoj će se umjetnosti pojaviti novi prizori i novi ikonički znaci. Motivi željeznice, automobila, parobroda, tramvaja itd. sve se češće javljaju, kako u slikarstvu, tako i na području grafičkog dizajna koji upravo u to vrijeme prolazi kroz proces svog umjetničkog formiranja i društvenog osamostaljivanja. Prve prikaze društva obilježenog strojnom tehnologijom u hrvatskoj likovnoj umjetnosti dugujemo ženama. Kronološki gledajući, prvenstvo pripada slici ‘Ilica’ (1910.) Naste Rojc. Ona prikazuje glavnu zagrebačku trgovačku ulicu prepunu ljudi i različitih prometala, od kočije s konjima do električnog tramvaja, i to u trenutku u kojem se javna rasvjeta miješa s predvečernjim dnevnim svjetlom pa cjelokupni prizor na određeni način bliješti“, pojašnjava u pratećem tekstu kataloga izložbe Štefančić.

Tehnološka modernizacija društva reflektirat će se direktno u umjetničkim djelima, koja više neće – kao u međuratnom periodu intimizma – imati motivski naglasak na pejzaž, vedute grada i portrete. U slike „ulaze“ motivi parobroda, vlakova, željeznice, automobila, zrakoplova. Primjerice, akvarel „Gliboder” (1922.) Mihovila Krušlina predstavlja jedan od najranijih prikaza strojne tehnologije u hrvatskoj umjetnosti. Slika prikazuje jaružalo, poseban stroj namijenjen održavanju plovnih puteva. „U opusu slikara ona je eksces, jer je Krušlinov rad najvećim dijelom posvećen krajolicima i portretima“ (K. Štefančić). Tračnice, telegrafske vodove i mostove kao dijelove željezničke infrastrukture naći ćemo i u žanru tradicionalnog krajolika između dvaju svjetskih ratova. U fundusu Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti čuva se Zbirka medalja i plaketa inženjera Dragutina Mandla, koji je bio najzaslužniji za razvoj tramvajskog prijevoza u Zagrebu između dvaju ratova. U zbirci koja broji preko 3000 predmeta nalazimo prikaze brojnih strojeva kao što su parna lokomotiva, automobil, parobrod, avion i motorkotač.

„Drugačiju vrstu odnosa između strojne tehnologije i umjetnosti u razdoblju socijalističke Jugoslavije i neposredno nakon njezina raspada, predstavljamo djelima Nine Ivančić, Nenada Opačića, Dubravka Gjivana, Roberta Šimraka, Ive Dekovića i Jadranke Fatur. Riječ je o slikarstvu koje se opisuje kulturno obojenim terminima kao što su postmodernizam, nova slika i slično. Za razliku od slikarstva između dvaju svjetskih ratova, ovo slikarstvo neopterećeno konvencijama i svjetonazorskim ratovima tehnološke fenomene najčešće prikazuje izoliranima od društva. Može se reći da je prikazivanje strojne tehnologije usredotočeno na detalje i da društveni aspekti nisu važan dio prizora. Štoviše, na izvjestan način napušta se mogućnost objektivnog prikaza –kao što to još uvijek, primjerice, radi Đuro Tiljak 50-ih godina 20. stoljeća – i pristupa se prikazivanju unutrašnjosti strojeva ili mehanizama kojima ne znamo funkciju i koji nam na kraju mogu izgledati posve strano“, ističe autor izložbe Štefančić. „Svi oblici sagorijevanja, sve što se dimi, od cigarete, preko auspuha do dimnjaka, sve to u našem dobu više nije poželjno. Pred našim se očima danas pojavljuje drugačija stvarnost: umjesto dimnjaka i tvornice, elektronički zasloni; umjesto automobila u pejzažu, borba protiv klimatskih promjena; umjesto lokomotive, vjetroturbina itd. Sraz umjetnosti i novih oblika proizvodnje opet je dramatičan i na nešto od dinamike tog odnosa pokušali smo ukazati ovom izložbom koncipiranom prije svega na temelju zbirke Muzeja. Kako god da izgledalo, društvo budućnosti nećemo moći zamisliti bez simbola vrta i stroja“, zaključuje Štefančić svoju izložbenu koncepciju, koja se može razgledati do 24. travnja.

Komentiraj