Objavljeno u Nacionalu br. 842, 2012-01-03

Dražen Rajković, novinar, publicist i ravnatelj HHO-a, u svom magistarskom radu prvi put sustavno dokazuje da je rat ciljano iskorišten da bi se društveno bogatstvo redistribuiralo prikladnoj eliti.

Cilj Domovinskoga rata nije bila jeftina i brza pobjeda, nego socijalni prevrat te stvaranje društvenog sloja koji bi novoj vlasti jamčio dugogodišnju vladavinu. Uz prvi pokušaj točnog izračuna ratnih troškova i modela njihova financiranja, ovo je jedan od zaključaka magistarskog rada koji je sredinom prosinca na Ekonomskom fakultetu obranio Dražen Rajković, novinar, publicist, postdiplomant iz financija i trenutačni ravnatelj u Hrvatskom helsinškom odboru.

RAD KOJI BI SLJEDEĆE godine trebao biti objavljen kao knjiga, ima posebnu težinu jer je prvi znanstveni rad na temu troškova rata od 1990. do 1995. godine i ruši niz uvriježenih vjerovanja. Dosad ni jedna vlada nikad nije jasno ni točno izvijestila javnost o financiranju rata i načinu trošenja novca, već je sve ostalo u sferi domoljublja i paušalnih procjena. Rajković u svom radu dokazuje da je netransparentnost trošenja i prikupljanja novca bila namjerna i da je tadašnje vodstvo, na čelu s prvim predsjednikom Franjom Tuđmanom, imalo na raspolaganju i bolje, modernije modele prikupljanja novca.

Neki od njih su prodaja obveznica građanima, investicije u ratnu proizvodnju, porez na ekstraprofit i tek umjerena inflacija. Umjesto toga, tadašnja se vlada odlučila na donacije, uvoz oružja koji je služio kao paravan za privatno bogaćenje, hiperinflaciju, financijski inženjering i netransparentnu prodaju imovine. Iako je rat završio prije 15 godina, posljedice se mogu vidjeti i danas. Možda je najbolji primjer povlačenje paralele s današnjim proračunskim problemima nove vlade. Traže se uštede do devet milijardi kuna, a samo povlaštene mirovine, uglavnom braniteljske, iznose osam milijardi kuna. Ukupan trošak mirovinskog sustava, zbog prijevremenih umirovljenja u privatizaciji tijekom rata iznosi 36 milijardi, odnosno svake godine nedostaje 17 milijardi kuna koji se pokrivaju iz zaduženja. Dakle, vjerojatno ne bi bilo rezova, novih poreza i svega onoga što nova vlada poduzima da nam ne padne kreditni rejting, da nije bilo rata ili da se on financirao drukčije. Osim toga, Rajković iz raspoloživih podataka donosi izračun da nas je pet godina rata stajalo tek 10,47 milijardi njemačkih maraka, ali to su samo izravni troškovi oslonjeni na podatke MORH-a, za plaće, uvoz i proizvodnju oružja, uvoz streljiva, izbjeglice. Minimalno milijarda tadašnjih njemačkih maraka utrošena je, a da se nema podataka na što niti se čitav slučaj s financiranjem rata želi otkriti javnosti.

Primjerice, podaci Državne revizije smatraju se tajnima, a ni oni nisu obuhvatili načine i iznose isplate plaća koje su činile trećinu ratnih troškova. Indirektne posljedice rata, od uništenih objekata do štete na gospodarstvu, procijenjene su na dodatnih 59,3 milijarde njemačkih maraka. “Sramota je da dosad nije raščišćeno i objavljeno koliko nas je stajao rat i kako je novac trošen. Bez toga se držimo na razini legendi i bajki i potrebno nam je više ovakvih istraživanja koja bi napokon otkrila istinu”, kaže profesor Silvije Orsag s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu koji je bio Rajkovićev mentor. Osim njega, magisterij je Rajković obranio pred profesorima Borisom Vujčićem i Jurom Šimovićem. Orsag je svjestan da se rad temelji i na procjenama, ali ističe da su sve metode izračuna znanstveno utemeljene, a najveću vrijednost rada vidi u tome da su se rashodi za rat napokon pokušali sistematizirati i staviti u društveni okvir.

KAO PRILOG tezi da se namjerno nije željelo transparentno i učinkovito financirati rat kako bi se društveno bogatstvo redistribuiralo pogodnoj eliti, Rajković uspoređuje financiranje dvaju svjetskih ratova u Sjedinjenim Američkim Državama, Velikoj Britaniji i Njemačkoj. Jedan od klasičnih načina koji je potpuno izostao u Hrvatskoj je izdavanje ratnih obveznica, vrijednosnih papira s kamatom koje kupuju građani iz štednje i tako pomažu državi u ratu. Za izdavanje ratnih obveznica postojala je i štednja i nacija je bila homogenizirana, ali to nije učinjeno jer bi to značilo i da se moraju voditi uredne financije i izvještavati javnost o trošku. Nakon rata, građanima bi se taj novac vratio, a ne bi, primjerice, bilo ni povrata duga umirovljenicima koji je također negiran dok ga nije potvrdio Ustavni sud. Stoga su tri vlade do danas isplatile više od 40 milijardi kuna. Ratni proračuni izgubili su kontrolu i bili su postavljeni prema principu da trećina ide MORH-u, trećina za plaće, a trećina za sve ostalo. Kontrolu nad golemim budžetom imao je tadašnji ministar obrane Gojko Šušak jer su se prvo morale zadovoljiti potrebe vojske. Dobar primjer netransparentnosti je da je u vrijeme najžešćih ratnih sukoba, 1991. i 1992. godine, prema službenim podacima, vojni proračun bio gotovo upola manji nego od 1993. do 1995. godine.

Hrvatska je imala dva inflatorna šoka koji su bili namijenjeni financiranju rata, a osiromašili su građane i omogućili zaradu profiterima. Osim države, samo uski krug ljudi profitirao je i od zamjene jugoslavenskih dinara za hrvatske kada je 27 milijardi jugoslavenskih dinara iskorišteno za kupnju deviza u Bosni i Hercegovini i u Srbiji. Hrvatska se nije ponašala prema obrascima ni u ostalim metodama “javnog” financiranja rata. Povijesna bi iskustva nalagala da se velika državna potrošnja iskoristi za ratnu proizvodnju, a onda da se domaća poduzeća koja od toga zarađuju jako oporezuju. Mi nismo proizvodili ni streljivo, što je najlakši oblik proizvodnje, nego se išlo na prodaju poduzeća, a paradržavni šverc nafte za susjedne zemlje opet nije bio oporezovan. U “javnim” podacima oči bode nekoliko podataka koji se tiču rasprodaje imovine. Podaci Hrvatskog fonda za privatizaciju kažu da je u privatizaciji i pretvorbi tvrtki provođenih tijekom rata prodano imovine za 413 milijuna maraka, dok je Ministarstvo financija evidentiralo 151 milijun maraka manje. Od prodaje 314 tisuća društvenih stanova razlika između prodanih prema Zavodu za statistiku i evidentiranih u Ministarstvu je oko 400 milijuna maraka. Što se i bivših vojnih stanova JNA tiče, iz evidencija je “nestalo” 13.500 stanova tijekom rata, vrijednih 1,5 milijardi kuna.

PARAFISKALNI NOVAC je uplaćivan za navodni uvoz oružja na tajne račune u austrijskom Villachu, kao i oko 110 milijuna maraka doniranih od iseljenika. Koliko je uistinu oružja kupljeno, nema nikakvih točnih evidencija iako je kroz račun prošlo od 1,5 do dvije milijarde maraka. Da je novac zlorabljen, pokazuju i izjave ratnog ministra obrane Martina Špegelja, da se rat gotovo potpuno dobio oduzetim oružjem od JNA, a ne uvozom. “Bivši general Vladimir Zagorec sjedi u zatvoru zbog navodne krađe dijamanata, a iako on osobno ima svu dokumentaciju o korištenju tajnih računa, te podatke od njega nitko ne traži. Nadam se da će napokon i to doći na red i da će se rasvijetliti svi putovi novca s tajnih računa”, kaže Rajković u razgovoru za Nacional.

Premda su neki od podataka koje Rajković iznosi bili poznati i pojedinačno su objavljivani, njegov magistarski rad je prvi na kojem su sistematizirani. Rajković je sveobuhvatno u okviru financiranja rata analizirao i porezne stope, potrošnju unutar BDP-a koja pokazuje da se vodio ograničen rat, ponašanje države u tiskanju novca te izazivanju inflacije. U konačnici, čak i uključenost države u famozne lance sreće u kojima su hrvatski državljani uplatili 770 milijuna maraka, a kada je, kao i uvijek, shema propala, nikad nitko nije odgovarao niti je bio kažnjen. Ostala je argumentima potkrijepljena sumnja da je polovica novca završila na tajnim računima. Posebno se osvrće i na financiranje rata u Bosni i Hercegovini, čiji troškovi nikad nisu objavljeni, štoviše, potpuno su negirani nakon rata. Također i putove zarobljenog oružja od JNA na crnom tržištu. Sve u svemu, daje sveobuhvatan kontekst rata i javnog odljeva novca, o kojemu se rijetko pisalo, ali se ukupna slika još nije dobila. Iz podataka o relativno malu izravnu trošku rata od tek 10,47 milijardi maraka, te dodatnih barem milijardu što se odlilo u nepoznatom pravcu, razbijen je i mit da su samo ti troškovi krivi za sadašnje stanje države. Osim skupe obnove razrušene zemlje, pravi uzrok je netransparentno prikupljanje i trošenje novca, prebacivanje državne imovine u ruke tehnomenadžera bliskih vlasti, stvaranje velikog broja umirovljenika te privilegiranih skupina ovisnih o proračunu.

STOGA JE I ZANIMLJIVA usporedba iznosa od 10,47 milijardi njemačkih maraka, koji bi prema gruboj procjeni danas nakon 15 do 20 godina, vrijedili oko 10-ak milijardi eura, s iznosom koji Rajković navodi da je Hrvatska izgubila od 2004. do 2009. U svojoj knjizi “Kako je Sanader ukrao Hrvatsku” Rajković je izračunao da su sve afere i odljevi novca napravili štetu državi od 98 milijardi kuna, dakle više nego izravni ratni troškovi. “Hrvatska je imala priliku dignuti se nakon rata i napredovati, ali nije. Druga prilika je bila u vrijeme svjetskog i domaćeg rasta od 2004., ali tada nije zbog Ive Sanadera i njegove hobotnice”, zaključuje Rajković. Ratna politika je stvorila temelje “ortačkog kapitalizma” koji je do danas prevladavao.

RAJKOVIĆEV MAGISTARSKI rad u najmanju ruku razbija mitove i dokazuje ono što je godinama javna tajna: rat je ciljano iskorišten za bogaćenje uskog kruga ljudi, a prvi put se ukazuje i na modele koji su mogli rezultirati znatno pozitivnijim posljedicama ako se već užas rata nije mogao izbjeći. On ne tvrdi da pogreške u njegovim izračunima nisu moguće, ali su izrađene s najboljim dostupnim podacima, pa zato i rad zaključuje riječima: “Hrvatska vlast je do danas ostala svom narodu dužna podnijeti završno izvješće o financiranju Domovinskoga rata do posljednje pojedinosti. Dok čekamo takvo izvješće, ovo istraživanje može poslužiti kao njegov privremeni nadomjestak.”