POSLJEDICE SMAKNUĆA U IRAKU Pannella traži da UN zabrani smrtnu kaznu

Objavljeno u Nacionalu br. 582, 2007-01-09

TALIJANSKA VLADA zatražit će nakon pogubljenja Saddama Husseina, uz potporu svih zemalja EU i novog glavnog tajnika UN-a, međunarodni moratorij na smrtnu kaznu

Vođa male talijanske parlamentarne stranke pokrenuo je akciju koja bi mogla imati globalne posljedice. Čuvši posljednjih dana prošle godine kako iračka vlada želi smjesta izvršiti smrtnu kaznu nad nekadašnjim diktatorom Saddamom Husseinom, vođa talijanskih radikala Marco Pannella objavio je da stupa u štrajk glađu i žeđu, kako bi apelirao na talijansku i svjetsku javnost da se to smaknuće spriječi. On nije bio nikakav ljubitelj Saddama Husseina, nego je uporni i uvjereni protivnik smrtne kazne, koja se još provodi u 69 zemalja svijeta, te je htio iskoristiti situaciju oko Saddama Husseina i loše vođenog suđenja u Bagdadu za globalnu kampanju protiv smrtne kazne. Pannella je poznat po tome što često u raznim situacijama koje smatra nepravednima i grubim kršenjem ljudskih prava štrajka glađu, ali ovaj put tomu je dodao i štrajk žeđu, da istakne hitnost svog alarma.

Njegova je akcija u Italiji izazvala dosta pozornosti, posebno kad je objavljeno da se Pannelli znatno pogoršava zdravstveno stanje jer ne konzumira ni vodu, pa su mu neki talijanski političari, čak i ljudi iz vlade, pružili podršku i nagovijestili da će nešto poduzeti. Ali potom je iračka vlada smaknula Husseina pa se očekivalo da će Pannella prekinuti štrajk. Ali on je nastavio štrajkati glađu tvrdeći da nakon onoga što se dogodilo s Husseinom ima i više smisla nego prije. Pannella je dao do znanja da nije štrajkao glađu zbog na smrt osuđenog Husseina, nego zbog svih osuđenika na smrt u svijetu. Husseinovo smaknuće, koje se pretvorilo u ekstremistički linč i medijski spektakl, uvjerilo ga je da ustraje u prosvjedu. Nastavio je štrajkati glađu i žeđu tražeći da se poduzme akcija kroz Ujedinjene narode kako bi se svugdje u svijetu ukinula smrtna kazna.

Nema tvrdoglavijeg političara u Italiji od Pannelle, ali ni političara koji je spreman – boreći se za vlastita politička uvjerenja – toliko riskirati. Pannella se često laća štrajka glađu, obično iz razloga koji se tiču legaliteta političkog ili pravnog sustava, te ljudskih prava. Štrajkao je i kako bi se u Italiji uvela eutanazija.

On i njegova stranka često pokreću inicijative da se u Italiji neki problemi riješe referendumom, a Pannella je poznat i po svojom javnim provokacijama, kada namjerno krši zakon da bude uhićen, kako bi skrenuo pozornost na neko pitanje – prije nekoliko godina bio je uhićen jer je na trgu dijelio marihuanu, zalažući se za njenu legalizaciju.

Pannella, višekratno biran u talijanski parlament i Senat, a i u Europski parlament, rodio se 1930. u malom mjestu Teramo u središnjoj Italiji. Kao novinar radio je za velike talijanske listove, bio je i dopisnik iz Pariza milanskog dnevnika Il Giorno. Rano se počeo baviti politikom u ljevičarskim strankama i bio jedan od osnivača Radikalne stranke, koja je promijenila i dinamizirala talijansku političku scenu boreći se za stvari koje su najviše zanimale liberalnu Italiju, za legalizaciju razvoda braka, protiv konkordata s Vatikanom i slično.

A 2002. štrajkao je glađu i žeđu kako bi talijansku javnost upozorio na nepravilnost talijanskog izbornog zakonodavstva. Riječ je bila o naoko tako nevažnoj sitnici da je većina ljudi mislila da je potpuna ludost što Pannella zbog toga ugrožava svoj život. No za Pannellu je to pitanje imalo načelno značenje borbi za legalitet, koji Pannella u državi smatra najvažnijim.

Pannella je štrajkao glađu, a kad je nađen liječnik za eutanaziju, prisustvovao joj je u Welbyjevu stanu. Sad se upustio u akciju oko Husseina, smatrajući da je njegovo smaknuće odlična prilika da inicijativa za globalnu zabranu smrtne kazne dobije pravi zamah. To se i dogodilo jer je gotovo cijela svjetska javnost bila zgranuta načinom tog smaknuća, vidjevši dvije videosnimke, jednu službenu i jednu potajno snimljenu mobitelom.

Smaknuće je posljedica trogodišnjeg natezanja. Husseina su u prosincu 2003. u skloništu zarobili Amerikanci. Neki su predlagali da bude smaknut po kratkom postupku, a drugi su zagovarali suđenje. Prevladalo je mišljenje da je najbolje da mu sude sami Iračani, najveće žrtve njegovih zločina.

Mnogi od onih koji su zagovarali izvođenje Husseina pred irački sud smatrali su da će njegovo javno suđenje imati u Iraku sličnu ulogu kakva je bila namijenjena Međunarodnom kaznenom sudu u Haagu za zločine na području bivše Jugoslavije. Vjerovalo se da će to suđenje razotkriti cijeloj iračkoj javnosti zločine prethodne vlasti te kažnjavanjem glavnog krivca pridonijeti suočavanju s prošlošću, nacionalnoj obnovi i pomirbi, kao što je to bilo s Nürnberškim suđenjima njemačkim nacističkim glavešinama nakon II. svjetskog rata. Ali suđenje Husseinu bilo je nemarno pripremljeno, vodili su ga nekompetentni ljudi, a nije imalo čak ni privid nepristranog suđenja. U sudnici je vladao kaos, promijenjena su čak tri suca. Bilo je promjena i u odvjetničkim timovima jer su tri odvjetnika Saddama Husseina i njegovih suoptuženika tijekom suđenja ubijena.

Prvooptuženi Hussein, umjesto da skrušeno sluša dokaze o svojim zločinima, svojom je arogancijom dominirao tim suđenjem. Stalno je pokazivao svoju nadmoć nad sucima, prkos i autoritet, nije se dao ušutkati od suda. Hussein je bio prkosan i kad mu je izrečena smrtna kazna prema prvoj optužnici, koja se ticala događaja iz 1982., kad je naredio odmazdu nad stanovnicima šiitskog grada u kojem je na njega izvršen neuspješni atentat. Trebalo mu se suditi i za druge zločine, pa je već počelo suđenje za to što je gušeći kurdsku pobunu na sjeveru Iraka ubijao kurdske civile bojnim otrovima. No u iračkoj vladi zaključili su da će sljedeća suđenja prerasti u sličan kaos pa su farsu odlučili prekinuti objavivši kako već izrečena smrtna kazna prema iračkim zakonima tobože mora biti izvršena u roku od trideset dana. Time je zapravo velik broj Husseinovih žrtava lišen prava da on bude osuđen i kažnjen i za ono što je njima učinio. Odluka vlade da se Hussein odmah smakne bila je donesena samo radi toga da se prekine daljnja sramota u kakvu bi se pretvorio nastavak suđenja.

Ono što je uslijedilo bio je samo još drastičniji nastavak kaosa na skandaloznom suđenju Husseinu. U vladi su tvrdili da smaknućem diktatora žele završiti tragično poglavlje novije iračke povijesti i okrenuti se budućnosti. Čim je izrečena smrtna kazna, načelni protivnici smrtne kazne optužili su iračku vladu da je ponovno uvela smrtnu kaznu u svoje zakonodavstvo samo zato da može iz odmazde smaknuti Husseina. Naime, smrtna kazna je u Iraku nakon njegova rušenja nakratko bila ukinuta.

Ali čak i oni koji nisu protivnici smrtne kazne upozoravali su da bi smaknuće, kako bi ispunilo kakav-takav politički cilj, trebalo barem biti organizirano kao čin vrhovne pravde što ga država svih svojih građana provodi nad svojim mučiteljem i krvnikom. U bolje organiziranim državama, gdje je smrtna kazna bila čin takve državne pravde, a ne političke osvete, smrtnu kaznu su prema strogim pravilima obavljali državni organi. Ta stroga pravila simbolično pokazuju da je to državni čin, pa su službene osobe koje su u ime države obavljala smaknuća uvijek bile uniformirane.

Smaknuće Saddama Husseina ni po čemu nije bilo državni čin izvršenja maksimalne kazne. Snimke pokazuju da je na stratištu, u općem kaosu, samo jedna osoba bila smirena i sabrano se i civilizirano ponašala – osuđenik. Oko njega je bila gomila ljudi za koje se po odjeći moglo vidjeti da nisu predstavnici države, nego civili koji su bili pripušteni po tko zna kojem kriteriju. Dvojica glavnih krvnika, koji su Husseinu stavili omču oko vrata, bili su snažni momci u civilnim hlačama i jaknama, s maskama na licu. Uokolo su kojekakvi civili urlali i vrijeđali Husseina dok je vođen na stratište, pa je to nalikovalo na linč. U posljednjim trenucima, kad mu je već omča bila oko vrata, prisutni su se razotkrili kao pripadnici ekstremističke šiitske organizacije, čiji vođa, svećenik Moqtada al-Sadr, traži da Irak postane šiitska vjerska država i poziva na rat protiv sunita.

Iz toga se moglo vidjeti da je iračka vlada smaknuće prepustila toj ekstremističkoj šiitskoj organizaciji, a to će imati katastrofalne dugoročne posljedice za Irak. To brutalno smaknuće samo će razbuktati podjele i vjerske sukobe, jer će suniti to smaknuće s pravom vidjeti samo kao šiitsku krvavu odmazdu nad Husseinom i ništa drugo. Iračka vlada se tim smaknućem legitimirala kao maska iza koje se kriju šiitski ekstremisti željni vlasti i obračuna sa sunitima.

Nakon što se na internetu pojavila i druga neslužbena snimka smaknuća napravljena mobitelom, na kojoj se vidi sam trenutak vješanja, u trenutku kad je Hussein još izgovarao svoju molitvu, emitirale su je vjerojatno sve televizije na svijetu, a okrutnost te snimke utjecala na mnoge ljude da postanu protivnici smrtne kazne, neovisno o tome što misle o Husseinu. To je shvatio Pannella, koji je i nakon smaknuća nastavio štrajk glađu i žeđu.

Budući da se Pannelli u nekoliko dana zdravstveno stanje jako pogoršalo, odlučio je intervenirati i talijanski premijer Romano Prodi. Posjetio je Pannellu i objavio da se pridružuje njegovoj inicijativi da se smrtna kazna ukine u cijelom svijetu. Najavio je talijansku inicijativu preko UN-a da se dogovori opći svjetski moratorij na izvršenje smrtnih kazni, baš kao što traži Pannella. Upravo je Italija 1. siječnja započela svoj dvogodišnji mandat nestalne članice Vijeća sigurnosti UN-a, koji joj omogućuje izravnije sudjelovanje u radu svjetske organizacije, a istoga dana na dužnost je stupio i novi glavni tajnik UN-a Južnokorejac Ban Ki Moon pa mu je Italija predala tu svoju inicijativu u službenoj formi.

Talijanska inicijativa naišla je na dobar odziv, pridružila joj se i Francuska, a i novi glavni tajnik UN-a Ban rekao je da je protiv smrtne kazne. Iz Europske unije najavljuje se da bi se talijanska inicijativa mogla pretvoriti u skupnu inicijativu svih 27 članica EU.

Svi su izgledi da će inicijativa pokrenuta Pannellinim štrajkom glađu dobiti sljedećih dana na snazi i da će joj se pridružiti i razne izvaneuropske zemlje. Mali su, međutim, izgledi da ta inicijativa u sadašnjem obliku postane službena inicijativa UN-a, jer smrtnu kaznu danas 69 zemalja ima u svom zakonodavstvu. Uz to, dvije stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a s pravom veta, SAD i Kina, u vrhu su po broju smrtnih kazni. Kina s oko 3400 izvršenih smrtnih kazni prošle godine na prvom je mjestu, a SAD s 59 na petom, iza Irana, Vijetnama i Uzbekistana. U mnogima od tih zemalja smatra se da su smrtne kazne – zbog razine kriminala i kulturnog naslijeđa – i dalje prijeko potrebne.

Okrutno smaknuće Husseina postalo je tema dana i u SAD-u, gdje u nekim saveznim državama jest na snazi smrtna kazna, a u nekima nije, ponovno se raspravlja je li smrtna kazna protuustavno “nehumano kažnjavanje”. Iako konzervativni sastav Vrhovnog suda SAD-a ne pruža nadu protivnicima smrtne kazne da bi se ona mogla zabraniti u cijelom SAD-u, u pojedinim saveznim državama mogla bi se ukinuti, što može smanjiti broj smrtnih kazni u SAD-u, jer o njoj odlučuju u prvom redu lokalne vlasti. Smrtnu kaznu u SAD-u ima 38 od 50 američkih saveznih država, ali se izvršava samo u Teksasu, Virginiji i Oklahomi, dok su mnoge druge uvele moratorij. Prošle godine u SAD-u je izrečeno 114 smrtnih kazni, najmanje u posljednjih 30 godina. A 1996. bilo ih je čak 317.

Komentiraj