Godina je 1995., mjesec kolovoz, nedugo nakon “Oluje”. Prvi put poslije nikad objavljenog, ali time ne manje stvarnog rata dolazim u majčiinu vikendicu u Sabunikama, vikend naselju između Nina i Privlake. U predratnim godinama tu su odmarališta izgradila tri poduzeća – po jedno iz Hrvatske, Slovenije i Srbije. Vremenom su preostale parcele, “ušorene” kao u kakvom vojvođanskom selu, popunjene privatnim kućama. Godinama prije rata ovdje je stalno živjelo tek nekoliko obitelji, uglavnom umirovljenika. Sve ostalo su vikendice, točnije kuće za ljetni odmor trudbenika iz tri spomenute, nekada republike unutar savezne SFRJ, a sada države.

Tu, u zaleđu Zadra, gledajući od Velebita, nije se ratovalo. Tu se provaljivalo u prazne kuće, kralo…a bogami i ostajalo u tuđem. Mnogim vlasnicima kuća na pamet nije padalo dolaziti ovamo, pogotovo ne već tada. Okradenih i(li) nelegalno useljenih kuća bilo je mnoštvo. Iako u pravilu na kućama nije bilo imena (pa čak niti prezimena) vlasnika tko je htio saznati što je čije saznao je to lako. Kao i uvijek.

Tako su prvo “oslobođene” kuće čiji u vlasnici bili iz Srbije, potom kuće Srba otkud god bili, a poslije se više nitko nije zamarao tim “albijem”. Daj što daš pa makar na zidu pisalo “Hrvat, zauzeto”. Kako sam dublje ulazio u naselje pred nekim kućama igrala su se djeca, u dvorištima sam vidio nekoliko muškaraca u maskirnim uniformama koji nisu uzvraćali na “dobar dan” , a samo pomicanje zavjesa na prozorima pokazivalo je da sam pomno praćen pogledima iz kuća.

Kapija na dvorištu majčine vikendice bila je širom otvorena, a u garaži je stajao – top. Majka je ovdje bila jednom otkad se “zakuhalo”. Top nije spominjala. Kasnije se nije moglo. Barem ne jednostavno i bez nekog važnog razloga. A taj razlog tada svakako nije bio to što ti je tamo vikendica.

Poniženje koje se ne zaboravlja

Smokva na ulazu u kuću, niska a razgranata, toliko se raširila da sam se morao pognuti kako bih se probio do ulaznih vrata. Brava je bila obijena. Ušavši, posred kuhinjskog stola ugledao sam stranicu istrgnutu iz Večernjeg lista s nekim datumom još s kraja 1991., a na njoj reportažu s prve crte zapadnoslavonskog bojišta. Kemijskom olovkom bilo je zaokruženo ime autora. Moje ime. Iz kruga s mojim imenom povučena je linija do margine, sa strelicom na kraju koja je “ubadala” poruku: To je moj sin.

Da sam našao vikendicu sravnjenu sa zemljom bilo bi mi lakše nego stajati u toj, od duga neprovjetravanja memljivoj prostoriji te gledati u tu stranicu novina i poruku kojom se moja majka odlučila najstrašnije poniziti da bi eventualno spasila to nešto malo svojega što je imala. Niti danas ne znam da li je išta ukradeno. Nije tu niti bilo bogznašto za ukrasti ako ćemo pravo. Ali još uvijek se osjećam poniženim zbog poniženja kojem se tada u najboljoj namjeri izložila moja majka.

Često se prisjetim te scene iz Sabunika od prije 25 godina. Evo naprimjer….prošlog tjedna kad je splitska udruga veterana specijalne policije javno komentirala reakciju HND-a na napad policajca na novinarku HRT-a riječima: “Društva kojim rukovode Slavica Lukić, Saša Leković, Saša Kosanović… mogu biti novinarska, trgovačka, interesna, tajna, javna društva, ali sigurno nisu hrvatska”.

Ne opravdavam se gnjidama

Među onima koji su kritizirali takvo ponašanje policijskih ratnih veretana, i u novinarskim prilozima i u komentarima na društvenim mrežama, više ljudi stalo je (i) u moju obranu ističući kako sam cijeli rat proveo izvještavajući s prve crte bojišta. I opet sam se osjetio poniženim unatoč najboljim namjerama onih koji su me tako “branili”. Kao i prije 25 godina nad onom porukom moje majke kojom se nadala zaštititi svoje od “osloboditelja”. Opravdavanje gnjidama pristajanje je na njihovu bolesnu logiku i ne može biti drugo nego pristajanje na poniženje.

Ratni reporter postao sam stjecajem okolnosti. Rat mi je počeo gotovo doslovno na kućnom pragu. A čitav rat radio sam ono što sam radio i prije i poslije. Bavio sam se svojim novinarskim pozivom. Tako je rat zatekao i mnoge ratne veterane. Neki su, kao i ja i mnogi drugi, jednostavno nastavili biti ono što su i prije bili, naprimjer vojnici ili policajci. Neki su to postali napuštajući svoja dotadašnja zanimanja jer je vlast to od njih tražila. Neki su se sami prijavili da to postanu. A neki su i pušteni iz zatvora prije odsluženja kazne pod uvjetom da uzmu pušku u ruke.

Bilo je tu i mnogo poštenih i vrijednih ljudi koji razlikuju dobro od zla, onih koji su se trudili pomoći što je više moguće kome je god pomoć trebala i činiti što manje štete bilo kome (pa makar i kolateralne). Bilo je tu i smutljivaca, lažljivaca, kriminalaca raznh vrsta, lopova i ubojica, nacionalista, šovinista, rasista i fašista. Nitko od njih nije bio prototip “filmskog” ratnog junaka. Neki su bili kukavice čija “junačka” djela su ili izmišljena ili su rezultat nekotroliranih strahova, buđenje instinkta za samoodržanjem, potrebe za osjećajem pripadanja svom čoporu ili nekih drugih frustracija. Neki najbolji su kasnije “prolupali” jer su nakon rata ostali bez ikakvog oslonca i nisu se imali za što uhvatiti.

“Obrana” kao samoobmana

Kako god, svi su oni ratni veterani. Neki su ostali bez svega a ne traže ništa. Neki su pak uzeli sve što su mogli i još im nije dovoljno. E baš takvi si i danas tepaju da su – branitelji. Jer kad si branitelj poseban si. Za tebe ne vrijede uobičajena pravila pa ni zakoni. Od one čuvene da se ne može počiniti ratni zločin u obrambenom ratu pa nadalje. Možeš što hoćeš, gdje hoćeš, kad hoćeš, kako hoćeš i koliko hoćeš. Ako napraviš neko sranje… pretučeš nekoga, “zavaljaš” državnu lovu, opljačkaš poštu, siluješ, ubiješ…u vijesti o tome neizostavno će biti istaknuto da si branitelj. I to će ti se računati.Kao olakotna okolnost. Kao što će u nekoj drugoj vijesti o nekim drugim ljudima neizostavno biti navedeno da su Srbi, Romi, migranti…Tebi i tvojima kao alibi, a ovim drugima kao meta na čelu.

Takvi i kada brane (naravno samo uvijek iste takve) zapravo ne brane nikoga nego napadaju… one koji ne pripadaju njihovom krdu, one koji su se drznuli ne biti “branitelji”. Pritom su naravno njihove žrtve i oni ratni veterani koji za ono što su činili u ratu ne traže niti slavu niti novac (pogotovo ne otet nekom drugom), tuđe kuće i stanove, TV prijemnike i frižidere niti bilo kakve druge privilegije. A da,,,i oni koji ne postavljaju nezakonito šatore pred državne institucije, ne prijete plinskim bocama i ne zazivaju nove ratove te ne raspisuju potjernice za novinarima. Oni koji se s razlogom osjećaju zakinutima.

Pod svakodnevnim terorom “branitelja” koji vlasti države “za koju smo se borili” dopuštaju, a nerijetko i potiču, osjećam se kao onaj podstanar iz “Balkanskog špijuna” kojemu se raspamećeni stanodavac kolutajući očima unosi u lice, špricajući ga slinom dok škrguće zubima tražeći od njega da prizna sudjelovanje u nepostojećoj protudržavnoj zavjeri zauzvrat nudeći: “Đura će ti oprostiti što te tukao”. Vi kako hoćete, ali molim vas da mene više nitko nikada ne brani od “branitelja”, pogotovo ne nekakvim mojim navodnim “ratnim zaslugama”. Jedino što tako možete postići jest da me ponizite.