Najviše do kuda ministar Božinović može “dobaciti” na pitanje novinara o “europskoj“ presudi koja je pobila sve što su o tragediji šestogodišnje izbjeglice tvrdili MUP i hrvatsko pravosuđe jest to da kaže kako nije stigao pročitati presudu jer se, eto, baš vratio s puta.

Prije četrdesetak godina u onoj zemlji kojoj danas i kad je pljuju izbjegavaju izreći pravo ime služio sam, kako se to tada govorilo redovan vojni rok.

U vojsci koja se propisno i zauvijek osramotila desetak godina nakon što sam, na svoju sreću, u rekordnom vremenu uspio osloboditi njene uniforome.

Istina, nije to baš bila neka naročita moja zasluga.

Bilo je to vrijeme kad mi se u početku činilo da nas nikada neće pustiti kućama, ali i vrijeme u kojem je vojni rok skraćivan čak dva puta.

Tako sam i ja, mrzitelj oružja i “cjepljen” protiv bilo kakvog nasilja, uspio završiti “vojni rok” kao “ćato”, bez da sam ikad naučio sastaviti i rastaviti pušku.

Ne podnoseći autoritet temeljen na sili svašta sam doživio u tih nešto manje od godinu dana u SMB uniformi.

Od Titove smrti pa sve do “otpuštanja” dan prije nego što su vojsku (i) iz “moje” pirotske kasarne poslali na Kosovo.

Ono kad se dogodila kobajagi prva “pobuna u studentskoj menzi”.

Ali, uz sve to, nikada neću zaboraviti dvije stvari.

Prva je da država nikada nije nasilno tjerala iz zemlje izbjeglice i to još prugom.

Bez obzira na to jesu li ušli ilegalno.

Druga je epizoda s vojnikom iz moje sobe koji je svako malo bježao “u grad”.

Često bi izišao bez dozvole za razliku od nas koji nismo iskoristili niti “redovno odsustvo” samo da bismo se što prije izvukli iz vojske.

Jednom su ga konačno uhvatili, tog što je nonstop bježao.

Privela ga je vojna policija.

Sedam dana zatvora, sedam dana nagradnog

A onda se saznalo da je “neovlašteno odsutan” iz kasarne na nekoj od pirotskih ulica spasio djevojčicu da je ne pogazi auto.

Dobio je sedam dana vojnog zatvora i sedam dana “nagradnog odsustva”.

Nama, vojsci, bilo je to blesavo i dugo smo tada zbijali šale na tu temu.

Tek mnogo kasnije shvatio sam da tu zapravo baš ništa nije bilo smiješno.

Čak i kruta, a nerijetko i okrutna, logika ograničenih oficira ponekad je, ako ništa drugo a ono barem manje dvolična od “logike” koju nam pokušavaju podvaliti političari.

Na današnjoj “presici” ministar unutarnjih poslova Davor Božinović rekao je između ostaloga da je “hrvatska policija dobila nagradu za human pristup ranjivim skupinama.”

Dodavši… “To je Hrvatska i to je hrvatska policija.”

Novinari su međutim inzistirali da ministar komentira presudu kojom je Europski sud za ljudska prava upravo naložio da Hrvatska mora platiti 40.000 eura odštete obitelji afganistanske djevojčice Madine Hussiny.

To je ona šestogodišnjakinja koja je stradala u naletu vlaka na pograničnom području u studenom 2017. kad je hrvatska policija skupinu migranata silom tjerala natrag u Srbiju.

Madina je prebačena u bolnicu u Hrvatskoj, ali njena majka je protjerana u Srbiju.

Od posljedica nesreće djevojčica je umrla.

U Hrvatskoj je odbačena kaznena prijava a potom i ustavna tužba Madinine obitelji.

Božinoviću, i to je hrvatska policija

Odlučivši da je Hrvatska dužna Madininoj obitelji platiti 40.000 eura odštete suci u Vijeću Europskog suda za ljudska prava utvrdili su i da je hrvatska država prekršila niz odredaba Međunarodne konvencije o ljudskim pravima, uključujući i one o pravu na život i zabrani nečovječnog i ponižavajućeg postupanja.

Od Davora Božinovića besmisleno bi bilo očekivati da i ovo komentira naprimjer sa: I to je Hrvatska i to je hrvatska policija.

Nije on priglupa oficirčina propale vojske “krepane” države pa da hrvatskoj policiji uz “sedam dana nagradnog” da i “sedam dana zatvora”.

Ipak je on ministar u demokratskoj državi, članici Europske unije.

Ministar koji za razliku od onog nesretnika “ministra vojnog” Banožića kojeg o javnim nastupima savjetuje osoba pravomoćno osuđena zbog prevare izgleda uopće nema nekoga tko bi ga savjetovao što da priča.

Kad već očito ne misli ono što bi jedino bilo pristojno reći.

Pa stoga najviše do kuda može “dobaciti” na pitanje novinara o “europskoj“ presudi koja je pobila sve što su o tragediji male Madine tvrdili MUP (uključujući i samog Božinovića) i hrvatsko pravosuđe jest to da kaže kako nije stigao pročitati presudu jer se, eto, baš vratio s puta.