Što je to tako strašno pjevao Miroslav Škoro na snimkama koje možda postoje, a možda i ne postoje da bi ga moglo stajati političke karijere – Po šumama i gorama ili Druže Tito, mi ti se kunemo?

O Miroslavu Škori kao političaru, ali i kao osobi ne mislim ništa dobro (na temelju onoga što je do mene došlo kroz medije jer ga osobno ne poznajem). Uostalom i ja sam u svojoj kolumni o tom čovjeku pisao vrlo oštro.

No nikada ne bih, niti njega niti bilo koga drugoga – udarao “ispod pojasa” – koliko god mi je antipatično njegovo ponašanje i koliko god me plašila mogućnost da takav netko dođe na vlast.

U jučerašnjem (27. lipnja) tekstu u Večernjem listu Miroslav Škoro je udaren “ispod pojasa” i kakav god bio nije to zaslužio. Jednostavno, nitko tako nešto nije zaslužio. Problem nije samo to što je kolumna pod naslovom “Gospodin Škoro nikad ne laže, samo ponekad ne govori istinu” u jednom dijelu nepravedna prema Miroslavu Škori.

Problem je prije svega u tome što u tom tekstu nisu poštivani profesionalni standardi. Zbog toga taj tekst nije pošten niti prema čitateljima. Ako pročitate taj tekst (a nije ga teško “izguglati”) vjerojatno ćete zaključiti kako ste u medijima vidjeli mnogo teža kršenja profesionalnih standarda a moguće je i da vam se učini kako tu zapravo nije ništa sporno.

Baš to je jedan od razloga zbog kojih sam taj tekst i izabrao za komentiranje u ovoj kolumni, uz činjenicu da je aktualan jer je upravo objavljen. Niti to što sam izabrao baš tekst u Večernjem listu nije slučajno. Nemam Večernjak “na piku” zbog nekog privatnog razloga. Štoviše, za te sam novine desetak godina i sam pisao. Izabrao sam Večernjak jer nije riječ o petorazrednom medijskom šundu od čega niti ne očekuješ ništa dobro.

Moj motiv za bavljenje Večernjakovim tekstom o Miroslavu Škori nije to što je Večernjak objavio tekst u završnici predizborne kampanje, kada potencijalno šteti Škori time pomažući Plenkoviću i HDZ-u. Večernjakova naklonost HDZ-u je legitimna.

Legitimno je i nabrajanje Škorinih gafova, muljanja pa i laži od čega se sastoji veći dio teksta. Uostalom sve to je već objavljeno u raznim medijima. Legitimna je u tom kontekstu i objava naslovne fotke sa Škorinog pjevačkog nastupa na skupu HDZ-a, aktualnog izbornog suparnika Škorinog Domovinskog pokreta.

“Anonimni izvor” bez dokaza isto je što i Škorina istinoljubivost

“Udarac ispod pojasa” dolazi na kraju i njime su prekršena etička i profesionalna načela novinarstva. Autor naime spominje navodne snimke koje bi moglo Škoru diskreditirati kao domoljubnog desničara.

Mala digresijja…To “domoljublje” je samo po sebi iritantno besmislena “etketa” smišljena u svrhu samopromocije političko-financijskih grabežljivaca prigodno “obučenih” u nacionalističko-klerikalno “ruho”.

No za ovu priču važno je sljedeće… Ako spominješ u tekstu snimke koje su navodno toliko “razorne” po Škorin politički rejting da bi njihova objava mogla uništiti njegove izglede na predstojećim izborima pa i pokopati njegovu političku karijeru – moraš dokazati da te snimke postoje. Dakle – moraš ih objaviti.

Ako ih ne objaviš a k tome si temeljio glavnu tezu teksta na navodnom postojanju tih snimki jer je to jedini Škorin minus koji već nije objavljen – nisi vjerodostojan i prevario si čitatelje. Tu ne pomaže nikakvo pozivanje na anonimne izvore koji kao znaju što je na snimkama pa su ti kao to ispričali a ti si tu “šuplju” priču pretvorio u “krunski dokaz” protiv čovjeka o kojem pišeš.

Ne samo da ne pomaže nego je to nedopustivo kršenje temeljnih novinarskih načela. A da stvar bude gora autor se dodatno “zaigrao” (niti urednik tu nikako nije bez grijeha) pa je, da bi pojačao dramaturški efekt, napisao da je do njega došla informacija “koja je potvrđena iz nekoliko različitih izvora, kako postoje video snimke na kojima gospodin Škoro u zanimljivom društvu pjeva zanimljive pjesme.”

Vau! To li je dakle taj strašan grijeh, toliko strašan i opasan da unatoč “potvrdi iz nekoliko različitih izvora” niti jedan od tih izvora nije imao hrabrosti dati novinaru snimke tih nedomoljubnih pjevačkih akrobacija Miroslava Škore. Jel’ to nešto gore od one poznate snimke pijanog Peđe Grbina koji je zavijao “Čavoglave”?

Ili je možda u rangu navodnog ispada Stipe Mesića s pjevanjem “Jure i Bobana” jednom davno negdje u Australiji po “tvrdnjama nekoliko svjedoka” koji također za svoje izjave (ako uopće postoje – i izjave i svjedoci) nisu dali nikakvu snimku kao dokaz mediju koji je objavio tu priču?

Pjevanje “zanimljivih pjesama” u “zanimljivom” društvu

Kako je to pjevač Škoro trenirao svoj glas u slobodno vrijeme i ne sluteći da bi mu taj neslužbeni trening mogao doći “političke glave”? Pjevao je Internacionalu? Bella ciao? Ili još nešto gore? Naprimjer Po šumama i gorama? Možda čak i Druže Tito, mi ti se kunemo?

I s kim je bio tom prigodom u “zanimljivom društvu”? Kako to ne znamo možemo dati mašti na volju. Evo, ja sam zamislio da zagrljen sa Škorom pjeva Davor Bernardić dok Katarina Peović prebire po žicama gitare. Iz pozadine čuje se glas Peđe Grbina kako nešto frflja o ljubičici bjeloj i putu sa koga ne skrećemo, ali on tu nije važan jer on samo pokušava spasiti što se spasiti da – pa makar i sa Škorom kao glavnim vokalom.

No šalu na stranu, što god da je Miroslav Škoro navodno pjevao (i s kim) mnogo je važnije to što je autor teksta u Večernjaku natuknuo da bi zbog važnosti tih nepoznatih snimki oni koji ih navodno imaju mogli ucjenjivati Škoru. “Na moje otvoreno pitanje zašto se te snimke ne objave, jer bi glasači za to trebali znati prije izbora” – piše autor – “odgovoreno mi je kako oni koji ih posjeduju još procjenjuju vrijede li im više neobjavljene ili objavljene.”

Pa kao što vidimo, ako te snimke zaista postoje i po Škoru su zaista toliko neugodne, ovim tekstom Večernjak se kao posrednik uključio u ucjenu. A to je nešto što je suprotno ulozi novinara i što mediji ne bi smjeli činiti. Previše je bilo već i to što je priča o navodnim snimkama objavljena na temelju anonimnih izvora i bez dokaza. Medij koji pretendira na to da bude shvaćen ozbiljno tako nešto nikada ne smije učiniti.

E sad si ga baš udavio – možda ćete reći vi ako ste imali strpljenja pročitati ovaj tekst do kraja. Prema onome što sve mediji objavlju ovo je ništa, a i tko “šiša” Škoru. Zaslužio je. Ako tako mislite nemojte se ničemu čuditi – a najmanje tome što živimo u bolesnom društvu.