Dobro, možda je Dalibor Matanić malo pretjerao s vokabularom kojim je opleo po influencerima, nazvavši ih šljamom i neradničkom bagrom, možda se nije tako trebao obračunavati s njihovom djelatnošću, a nakon toga ispričavati, ali bit onoga što je želio reći, bez obzira na generacijski jaz, apsolutno stoji. I to ne zbog digitalnih marketinških gurua koji fotošopingiranim objavama na Instagramu žicaju odjeću, putovanja, kozmetiku ili ručkove džaba, kao što to s više ili manje uspjeha čini izvjesna Doris Stanković, koju je Matanić nazvao influencerskom spodobom, već zbog onih petsto tisuća pratitelja koji se pale na njene komercijalne gluparije.

Dakle, nije problem u njoj ni u ostalima iz te kategorije kao što su, za prosječno informiranog građana potpuno anonimni Davor Gerbus, Saamo Petraa, Matija Lazarević – LayZ, Sonja Kovač, Ela Jerković, Hana Hadžiavdagić Tabaković, Maša Zibar i slični likovi koji zarađuju enormne svote za svoje napućene usne i laprdanja o nekom brendu na Instagramu, već u onima koji to lajkaju i klikaju na dnevnoj bazi. A time im, kako smo mogli saznati iz omaškom objavljenog cjenika famozne influencerice Sonje Kovač, osiguravaju zaradu od preko 60 tisuća kuna za tromjesečni paket „usluga“ samo za jedan brend.

Utjecaj koji influenceri imaju odraz je svijesti generacije bez stava i integriteta, odrasle u virtualnoj stvarnosti, koja ne mari za klasične medije i njihovu profesionalnu odgovornost, koju ne zanimaju ni politika, ni socijalna država, ni dosadne knjige, ni još dosadnija znanost ili, nedajbože, misli nekih intelektualaca, filozofa ili teoretičara. Upravo je zato prijemčiva na raznorazne lažne vijesti, imbecilne reality show programe Kim Kardashian i bezbroj stranih i domaćih takozvanih celebrityja koji se u svojim lagodnim životima bave modom, izlascima, ljetovanjem na egzotičnim otocima, vožnjom bijesnim automobilima i jahtama i ispijanjem skupocjenih vina. A koji su do toga došli, dakako, bez prolivene kapi znoja ili uloženog truda. Ako se trudom ne naziva namještanje kadrova i poziranje pred kamerama.

No svaka im čast. Ako im uspijeva zarađivati na lakovjernosti ovisnika o društvenim mrežama, znači da su sposobni držati korak s vremenom i tehnologijom i iz toga izvući debele profite i u prosjeku zarađivati nekoliko mjesečnih plaća najboljih stručnjaka s puno znanstvenih titula, koje su mukotrpno stekli. Ono što bi nas trebalo zabrinjavati je milijunska sljedba koja upija njihov sustav vrijednosti, nastojeći oponašati sve što ti opinionmakeri bez profesije i zanata rade u svom virtualnom svijetu.

Po sistemu leba bez motike, oni šire ideologiju prema kojoj je imperativ što više imati, kupovati, konzumirati i, naravno, izgledati. To je, dakako, globalni problem 21. stoljeća u kojem je pola planeta i dalje na rubu gladi, a ni u Hrvatskoj, gdje umirovljenici nakon četrdeset godina radnog staža kopaju po smeću i skupljaju plastične boce, dok zaposleni ne mogu preživjeti od svoje plaće, nije puno bolje.

Da su društvene mreže raj za psihopate, pedofile, hejtere, teroriste, seksualne pervertite, vjerske fanatike, antivaksere i fundamentaliste, frustrirane luzere koji se skrivaju iza tuđih identiteta – nije ništa novo. Problem je u tome što je tehnologija pustila zloduha iz boce i otišla daleko ispred kognitivnih sposobnosti onih koji je nekontrolirano koriste. A mi kao društvo nismo učinili ništa da odgojimo mlade generacije tako da se znaju nositi s informacijama i dezinformacijama kojima su svakodnevno preplavljeni, da ih naučimo digitalnoj pismenosti i zaštitimo od njihove vlastite neopreznosti i opasnosti koje vrebaju na internetu.

Treba li u tom kontekstu posebno isticati da hrvatski obrazovni sustav, nakon više neuspješnih reformi, do danas nije uspio uvesti građanski odgoj kao obvezni predmet pa većina maturanata nema blage veze o tome što rade institucije, kako funkcionira država, koja su njihova građanska i ljudska prava i kako se za ta prava mogu i trebaju boriti.

Umjesto toga suvremeni korisnici društvenih mreža bez kriterija prihvaćaju razne teorije zavjere i možete im prodati bureke kakve hoćete. Recimo, možete ih uvjeriti da je zemlja ravna, da znanost nema smisla, da homoseksualce treba strogo kažnjavati jer su bolesni, da je NDH bila ostvarenje hrvatskog sna, a ustaše hrvatski vojnici koji su se borili na pravoj strani, da Jasenovac nije bio logor smrti… Ukratko, ako ih dovoljno dugo držite u mraku neznanja, masom možete zavladati i zadojiti je opasno toksičnom ideologijom.

Politici na vlasti uvijek odgovara situacija u kojoj je moguće manipulirati narodom željnim boljeg života, ali ne znaju što bi kad se pojavi netko tko to radi bolje od njih. U slučaju već spomenutih gurua kao što su Sonja Kovač ili Doris Stanković – ili kako li se već zovu – to i nije tako opasno, s obzirom na to da uglavnom nagovaraju naivne da potroše pare u nekom fensi restoranu, na šminku ili odjeću, no postaje ozbiljno kada im, recimo, krenu ispirati mozak razni populisti i diktatori koji su kroz povijest pokazali kako se zloupotrebljavaju zatucanost i zaslijepljenost mase. Kao što se to u posljednje vrijeme čini tezama da je cijepljenje opasno ili da je epidemija koronavirusa izmišljena.

Time se u Rvata bave influencer, antivakser i pjevač Tony Cetinski i izvjesna nutricionistica Anita Šupe, ideolozi antikorona prosvjeda održanog prošloga tjedna na Trgu bana u Zagrebu, uz potporu neizbježne Karoline Vidović Krišto, Velimira Bujanca i Zlatka Hasanbegovića, sve samih epidemioloških stručnjaka. Oni su, kao i slični samozvani borci za slobodu života i ukidanje mjera za suzbijanje širenja epidemije diljem svijeta, mahom predstavnici ekstremne desnice – od Berlina, preko Italije do Australije – uvjerili ogorčene građane da covid-19 zapravo ne postoji i da smo svi mi žrtve pokvarenih političara i još pokvarenije farmaceutske industrije. Istovremeno se u milanskoj katedrali održavao rekvijem za preko 35 tisuća Talijana umrlih od te bolesti, među kojima je više od 160 liječnika i medicinskih radnika. Toliko o tezi da koronavirus nije opasan ili da ga nema. Naravno, da je Nacionalni krizni stožer bio dosljedniji u svojim preporukama i manje podložan politici, možda bi im više vjerovali i možda do takve eksplozije nezadovoljstva ne bi ni došlo. Ali to je već drugi par rukava.

Biračko tijelo – kako HDZ-ta tako i SDP-a – staro je i pripada trećoj dobi, a mladi poslovično ne izlaze na izbore. Tehnološka revolucija proizvela je apolitičnu generaciju koja na teško izborenu demokraciju gleda s krajnjom ravnodušnošću, uvjerena da ionako ništa ne može promijeniti. Pa zato radije lajka Sonju Kovač i njoj slične ideologe konzumerizma.

Što bi dali Andrej Plenković, Zoran Milanović ili možda Peđa Grbin da imaju milijun pratitelja na Instagramu, Facebooku ili Twitteru. Ali nemaju. Svojom retorikom i porukama nisu uspjeli doprijeti do njih i nisu im ni najmanje atraktivni. A ni jalovi pokušaji Davora Bernardića, koji se proslavio glupavim komentarima na društvenim mrežama i fotografijama poput one s glavicom kiselog zelja ili razglednicom iz Gardalanda, očito nisu imali efekta.

Za razliku od njih, među mladima je najveću popularnost dugo uživao neukrotivi desni anarhist Ivan Pernar, protivnik cijepljenja i Europske unije i pobornik liječenja vitaminom C, koji je planski izazivao svoja spektakularna izbacivanja iz sabornice i uživo prenosio kako ga, držeći ga za ruke i noge, iznosi saborska straža, dok se bacakao po podu i trabunjao o slobodi javne riječi, ljudskim pravima i demokraciji. Zbog takvih je prijenosa na Facebooku i Instagramu Pernar postao viralna zvijezda, a Živi zid nakratko treća stranka u Saboru. Srećom po hrvatsku demokraciju, vlastitom pohlepom i neslogom pokopali su sami sebe.

Vrijeme je da se među političarima novog doba u Rvata konačno netko svojom karizmom, energijom i idejama nametne onima koji žive na internetu. Sada su sve oči uprte u Tomislava Tomaševića, vođu platforme Možemo. Ali on je previše na terenu, među stvarnim ljudima i njihovim problemima i nema vremena za poziranja na Instagramu. Hoće li, usprkos tome, postati najvažniji politički influencer, neće ovisiti samo o njemu, već i o osvještavanju novih generacija da preuzmu odgovornost za stvarnu stvarnost koja će, prema svim prognozama, biti sve okrutnija.