Objavljeno u Nacionalu br. 637, 2008-01-29

SKLAPANJEM ENERGETSKOG SPORAZUMA SA SRBIJOM Rusija je napravila dosad najveći prodor prema EU i sferu svojih interesa pozicionirala na granici s Hrvatskom

Rusija i Srbija potpisale su u Moskvi u petak, 25. siječnja, sporazum o prodaji Naftne industrije Srbije (NIS) ruskom državnom energetskom divu Gazpromu te gradnji plinovoda, kojim će se Srbija priključiti na novi ruski plinovod prema Europskoj Uniji. Sklapanjem tog energetskog pakta Srbija je službeno postala posljednja u nizu članica neformalnog novog istočnog bloka – ekonomskog i političkog područja jugoistočne Europe kojim ponovno dominira Ruska Federacija.

Ulaskom najsnažnije ruske energetske tvrtke u Srbiju, Rusija je dodatno pomaknula sferu svojih interesa na zapad, točnije prema Europskoj Uniji, koja očito nema pravog odgovora na novi oblik ruske ekspanzije, jer i sama ovisi o plinu pod kontrolom Kremlja. Osim toga, preko sporazuma sa Srbijom, Rusija je u svom pohodu na Europu stigla do istočnih granica Hrvatske i Bosne i Hercegovine i tu, kako stvari stoje, ne nemajerava stati. Kako sporazum sa Srbijom predviđa i gradnju magistralnog plinovoda, koji za krajnji cilj ima tranzit ruskog plina od Crnog mora do Italije, Hrvatska se Rusima našla na putu pa je pitanje kako će se hrvatska vlada postaviti u novim okolnostima. Jer činjenica je da rusko-srpski aranžman može imati nagativnih, ali i pozitivnih učinaka za Hrvatsku, njeno gospodarstvo i energetsku budućnost.

Rusko-srpski pakt predviđa da Gazprom za 400 milijuna eura postane većinski vlasnik Naftne industrije Srbije, monopolist u preradi nafte i vlasnik mreže od 500 benzinskih postaja, te da u tu tvrtku uloži još pola milijarde eura. Kako će se te investicije odnositi uglavnom na modernizaciju rafinerija nafte u Pančevu i Novom Sadu, postoji realna opasnost da NIS na regionalnom tržištu naftnih derivata s liderske pozicije istisne hrvatsku naftnu kompaniju Inu, koja kasni s modernizacijom svojih rafinerija. Kako je za Nacional komentirao jedan anonimni izvor iz naftne industrije, prije svega doći će do promjene snaga na području Bosne i Hercegovine, kamo Ina plasira gorivo manje kvalitete, kakvo je trenutačno u stanju proizvoditi. U ovoj priči veću važnost dobiva i rafinerija u Bosanskom Brodu, koju je kupila jedna druga ruska tvrtka. Osim toga, valja očekivati da Rusi u luci Ploče počnu graditi naftni terminal za izvoz derivata iz Bosanskog Broda, što će također biti udarac na Inu i terminal u Omišlju. Srpska naftna industrija bit će nakon srpsko-ruskog sporazuma u puno boljem položaju od Ine jer će dobiti strateški važnog partnera, jednog od najačih svjetskih igrača u naftnom i plinskom biznisu. U skladu s tim, ne treba sumnjati da će i politički utjecaj Srbije u budućnosti biti znatno veći nego što je danas.

HRVATSKA TREBA PRISTATI da nastavak plinovoda Južni tok ide preko njenog teritorija jer time samo dobiva, kaže konzultant Jasminko Umičević

“Rusko-srpski sporazum težak je udarac Ini čija je budućnost sada upitna. Još 2000. godine Ina je bila regionalni igrač a danas je, dugoročno gledano, trećerazredna naftna tvrtka, jer se na njenom terenu pojavio najsnažniji svjetski igrač. Stvar je jednostavna – NIS postaje produžena ruka Gazproma, dok Ina za strateškog partnera ima mađarski MOL, koji se ne može mjeriti s ruskim divom a i sam već godinama ovisi o Lukoilu, drugoj ruskoj naftnoj kompaniji. U modernizaciju Ininih postrojenja uloženo je malo i čini se da je MOL iskoristio Inine resurse da se bolje pozicionira u regiji. To potvrđuje njihov posljednji potez kad su kupili atraktivni lanac benzinskih postaja Tifon. S druge strane, Srbija je povukla odličan potez jer je dobila snažnog partnera, kako u energetskom, tako i u političkom smislu”, kaže Nacionalov izvor.

Ako se te procjene pokažu točne, u vodu pada i mogućnost da jedna ruska naftna kompanija postane suvlasnik Ine, što je bilo aktualno u prvoj polovici prošle godine, prije dolaska ruskog predsjednika Vladimira Putina na energetski summit u Zagreb. Tada se spekuliralo da bi Gazprom ili Lukoi kupili od MOL-a 25 posto dionica Ine. Nakon preuzimanje NIS-a Ina im više neće biti zanimljiva. Štoviše, postat će tržišni neprijatelj, i to puno slabiji.

Da je ulazak Gazproma u Srbiju velika promjena u preslagivanju snaga na na naftnom tržištu regije i opasnost za Inu, slaže se i Jasminko Umičevič, direktor londonske tvrtke Oil and Gas Consulting i savjetnik u naftnom biznisu. “Vjerojatno će Gazprom preuzeti rafineriju u Republici Srpskoj, što znači da će doći na 50-ak kilometara zračne linije do Zagreba. Rafinerija u Bosanskom Brodu bit će modernizirana u kratkom roku, jer to Rusima nije velika investicija, što će ozbiljno dovesti u pitanje rekonstrukciju i postojanje Inine rafinerije u Sisku, jer gubitkom tržišta postaje upitno i financiranje takve investicije. Posebno je opasno za Inu ako Rusi krenu u gradnju terminala za naftne derivate u Luci Ploče. Taj bi terminal imao prekrcajni kapacitet preko 200 tisuća tona, znači bio bi namijenjen izvozu. Usporedbe radi, terminal za derivate u Omišlju ima kapacitet četiri puta manji“, kaže Umičević.

Međutim, Umičević smatra da pojava Rusa može biti i prednost, kad se gleda položaj hrvatske naftne kompanije. “Kad je privatizacija NIS-a postala aktualna, spominjala se mogućnost da MOL proda svoj vlasnički udio u Ini ruskom Lukoilu, na što prema ugovoru s hrvatskom vladom mađarska kompanija ima pravo nakon isteka petogodišnjeg moratorija. Naime, Mađarima je s vremenom postalo jasno da će teško doći do većinske vlasničke pozicije u Ini, pa su razmišljali da se povuku a novac dobiven od Ine iskoristili bi za kupnju udjela u NIS-u. Kako u Hrvatskoj imaju Tifon a u BiH Energopetrol, sa srpskom kompanijom stekli bi dobru tržišnu poziciju u ovom dijelu Europe. Međutim, nakon dolaska Rusa, MOL-u ne preostaje drugo nego da ostane u Ini, što je dobro za hrvatsku naftnu tvrtku, kojoj su Mađari neophodni za modernizaciju rafinerisjkih postrojenja“, kaže Umičević.

Stručnjaci su suglasni da dio rusko-srpskog pakta, koji predviđa gradnju magistralnog plinovoda od Bugarske kroz Srbiju, Hrvatskoj ide na ruku. To bi bio nastavak velikog ruskog projekta nazvanog Južni tok, kojim je predviđen transport ruskog plina od obale Crnog mora do Europske Unije, točnije do Italije. Ako Rusi ispune obećanje dano Srbima, sljedeća zemlja s kojojm treba pregovarati je Hrvatska, jer je logično da nastavak plinovoda ida uz Janaf.

Hrvatska bi se tako našla u zavidnoj situaciji samo zahvaljujući svojem geografskom položaju. Priključenjem na ruski plinovod dugoročno bi se riješilo pitanje opskrbe plinom a treba dodati i financijsku korist od ulaska u taj projekt. Procjenjuje se da bi se od tranzitnih pristojbi moglo zarađivati do 200 milijuna eura godišnje. S obzirom na to da se plin kupuje izravno od proizvođača, njegova bi nabavna cijena bila znanto niža nego da se kupuje od posrednika. U tom smislu značajni su i financijske pogodnosti koje će od jeftinijeg plina imati industrija. Osim toga, mala cijena energenata privlači strane ulagače u industriju, jer jetfina energija znači veću zaradu.

TOMISLAV DRAGIČEVIĆ, čelni čovjek Ine, hrvatske naftne kompanije čija će jedna rafinerija nafte dolaskom Gazproma izgubiti smisao

Kritike da bi priključenjem na plinovod Južni tok Hrvatska povećala energetsku ovisnost o Rusiji ne stoje. Naime, neovisno o tom projektu, uskoro kreće gradnja velikog terminala za ukapljeni plin na Jadranu, koji će izgraditi međunarodni konzorcij na čelu s njemačkim energetskim divom E.ON Ruhrgas. Preko LNG terminala plin bi se dobavljao velikim dijelom iz sjevernoafričkih izvora, čime bi Hrvatska dobila dva glavna dobavna pravca.

Činjenica je da se oba projekta, Gazpromov plinovod i LNG terminal, međusobno nadopunjuju, a da je tako, ukazuje još jedan podatak: član nadzornog odbora Gazproma je Bergmann Burckhard, ujedno prvi čovjek E.ON Ruhrgasa, njemačkog plinskog diva koji predvodi konzorcij za gradnju LNG terminala na Jadranu.

Da je izgradnja plinovoda kroz Srbiju dobra stvar za Hrvatsku, te da je taj projekt, ako se nastavi preko naše zemlje, komplementaran s LNG terminalom, slaže se i Željko Tomšić, koji je unutar Ministarstva gospodarstva zadužen za energetiku. Tomšić kaže da su između Hrvatske i stranih partnera, objedinjenih u konzorcij Adria LNG, usuglašene sve točke te se samo čeka rasprava Vladina povjerenstva o lokaciji na kojoj bi se gradio terminal. Studija koja treba dati stručno mišljenje o najpovoljnijoj lokaciji i utjecaju na okoliš, Vladi je predana u studenome, pred izbore. Hrvatske tvrtke Ina, Plinacro i HEP trebale bi se Adria LNG konzorciju priključiti u prvom tromjesečju ove godine. Sve pripremne radnje trebale bi biti gotove u idućih nekoliko mjeseci a do kraja godine donijet će se odluka o početku gradnje terminala. To je i krajnji rok jer je početak rada terminala predviđen za 2011. godinu, što je optimalno razdoblje za osiguranje kapaciteta plina. U protivnom će se E.ON i društvo okrenuti drugim projektima, jer je LNG terminal važniji za Europsku Uniju nego za Hrvatsku, jer smanjuje energetsku ovisnost o Rusiji, zemlji koja nezaustaljivo širi svoj politički utjecaj, poput nekadašnjeg Sovjetskog Saveza.

ČELNICI INE I MOL-a Dragičević i Hernadi prilikom kupnje lanca benzinskih postaja u BiH, koja je dovela MOL u bolji položaj od Ine

Samo, za razliku od bivšeg SSSR-a, koji je to radio pomoću Crvene armije, Rusija na čelu s Putinom ekspandira pomoću nafte i plina, energenata o kojima sve više ovisi svjetska ekonomija. Glavno rusko oružje u širenju interesnih sfera upravo je državna kompanija Gazprom, najveći svjetski kontrolor zaliha plina, sa sve jačim pozicijama u naftnom biznisu preko svoje tvrtke Gazpromnjeft.

Gazprom prema službenim procjenama kontrolira oko 17 posto svjetskih rezervi plina, iskorištava 20 posto ukupnih svjetskih količina plina i oko 85 posto ruskih a energente prodaje u cijelom svijetu, čak i u Sjedinjenim Državama. Europa kudikamo najviše plina nabavlja iz Rusije. Predviđa se da će Zapadna Evropa od Rusije uskoro kupovati 200 milijardi kubika plina na godinu. Koliko god se trudila, Europska Unija ovisi o ruskom plinu, stoga se u Bruxellesu ne bune protiv širenja ruskih interesa na balkasnke zemlje. Štoviše, na ključnim projektima i surađuju. Gazprom s europskim partnerima gradi dva ključna plinovoda prema Europi. Za Sjeverni tok kojim će plin ići iz nalazišta u Barentsovu moru u sjeverni i srednji dio Europe Gazprom je prošle godina za partnera odabrao francuski Total i norveški Statoil Hidro.

Za Hrvatsku je zanimljiviji projekt plinovoda Južni tok, za koji je Rusija u manje od godinu dana pridobila sve zemlje čiji im je teritorij za realizaciju tog pothvata bio neophodan. Gazpromov je prvotni plan bio da će taj plinovod proći po dnu Crnog mora, od ruske obale do Bugarske pa zatim do Grčke, a zatim podmorjem do Italije. Scenarij po kojem je Gazprom nailazio na pristanak zemalja preko čijih se teritorija treba graditi plinovod nalikuje ratnom osvajanju. Naizgled neovisno o plinovodu, Vladimir Putin je najprije u ožujku prošle godine na summitu u Ateni s premijerima Grčke i Bugarske potpisao sporazum o izgradnji naftovoda koji bi zaobišao preopterećene tjesnace Bospor i Dardanele. Što se plina tiče, ključni sporazum postignut je u lipnju prošle godine između Gazproma i talijanske naftne industrije ENI. Tada je potpisan memorandum o izgradnji plinovoda, kojim bi se u Europu preko Crnog mora dopremalo 30 milijardi prostornih metara ruskog prirodnog plina godišnje. Tada je dogovoreno da trasa plinovoda ide ispod Crnog mora do Bugarske, gdje će se račvati u dva smjera, južno prema Italiji i sjeverno prema Srbiji. Mjesec dana prije Kazahstan i Turkmenistan pristali su da njihov plin ide na Zapad preko Rusije, pa se i to može smatrati još jednom u nizu Gazpromovih pobjeda u srazu s europskim kompanijama.

Cijena gradnje plinovoda Južni tok trebala bi iznositi oko 15 milijardi dolara. Ako se taj projekt realizira, on će biti još jedan udarac Europskoj Uniji i njenom projektu Nabucco, alternativnom plinovodu kojim je predviđeno dopremanje plina iz središnje Azije kroz Tursku do Europe, samo s jednim ciljem, da se zaobiđe Rusija.

Prije desetak dana na pakt s Rusijom pristala je i Bugarska, inače zemlja članica Europske Unije, na čijem će se teritoriju plinovod Južni tok račvati u dva smjera. Nepunih deset dana nakon dogovora Putina i bugarskog premijera Sergeja Staniševa u Sofiji, Rusi su pridobili i Srbiju. Prema svemu sudeći, slijede pregovori s hrvatskom vladom, koja nije mijenjala svoju energetsku strategiju još od 2002., iako su se okolnosti na europskoj i svjetskoj energetskoj sceni drastično promijenile do danas.

Jasminko Umičević smatra nedopustivim da jedna zemlja u današnjim prilikama šest godina ne mijenja energetsku strategiju. “U normalnim državama dugoročni se planovi usklađuju s trenutačnim prilikama. A danas su potpuno druge okolnosti od onih koje su bile 2002., kada je Vlada RH donosila energetsku strategiju. Prije svega, pojavila se jedna nova Rusija, na čelu s Vladimirom Putinom, koji to što radi ne čini zato što je bahat, nego stoga što je svjestan svoje snage. Ta je država prije desetak godina bila u bankrotu, a danas ima treće devizne rezerve po veličini u svijetu, zahvaljujući porastu cijene energenata. Rusija pod kontrolom ima ogromne količine nafte i plina i čitavu Europu drži u šaci. Tek se očekuje da kompanije pod kontrolom ruske vlade ozbiljnije krenu prema Europi i stoga ne začuđuje da su Bugarska i Rumunjska na brzinu primljene u Europsku Uniju i NATO”, kaže Umičević.

PLINOVOD JUŽNI TOK

Rusija se obvezala izgraditi magistralni plinovod kroz Srbiju, koji bi trebao biti dio međunarodnog plinovodnog projekta nazvanog Južni tok. Tim plinovodom, koji se u Bugarskoj račva na dva dijela, ruski će se plin transportirati od obale Crnog mora do Italije.

‘NIJE BITNO O ČIJEM PLINU OVISIMO’

Jasminko Umičević, naftni energetski konzultant i direktor londonske tvrtke Oil anf Gas Consulting smatra da Hrvatska treba pristati da nastavak plonovoda Južni tok ide preko njenog teritorija jer time samo dobiva. “Plin je energent budućnosti, čist je i njegova potrošnja će biti sve veća. Postavljati pitanje je li bolje ovisiti o ruskom plinu, ili plinu iz nekih drugih izvora, potpuno je irelevantno.“

Komentiraj