NOGOMETNA IKONA: Interova vječna rezerva

“Kada čujem ime Paolo Orlandoni na prvu bih rekao da se radi o unuku osamdesetogodišnje bake iz Splita koja je talijanskog podrijetla i bavi se proizvodnjom domaćih torti na Brdima. Al pustimo i unuka i baku na miru,
ipak je riječ o osvajaču Lige prvaka, pet titula Serie A i tri talijanska Kupa,
s tim da je branio svake prijestupne godine.
Vječna rezerva Nerazzurra – Paolo Orlandoni!”
Težak je život vratara, pogotovo ako si drugi izbor. Treniraš svaki dan da bi jednom do dva puta tjedno sjedio na klupi i bespomoćno gledao svoju momčad kako igra. Kada vidite kako je težak život drugog vratara, onda sigurno ne možete ni zamisliti kako je to biti treći vratar. Naš današnji junak to ne treba ni zamišljati s obzirom da je veliki dio svoje karijere igrao ulogu trećeg vratara.Paolo Orlandoni rodio se 12.8.1972. godine u talijanskom gradu Bolzanu gdje je kao dječak počeo igrati nogomet. S petnaest godina otkriva ga milanski Inter, te ga dovodi u svoju mladu momčad u kojoj provodi tri godine. Nakon odrađenog staža u omladinskim kategorijama, tada devetnestogodišnji Orlandoni,ulazi u seniorsku momčad kao treći vratar. S obzirom da je tih godina Walter Zenga prvi izbor Intera, klub ga šalje na posudbe. Punih sedam godina seli iz kluba u klub, iz druge talijanske lige u treću i obrnuto.

Nakon što mu je istekao ugovor s Interom, Orlandoni potpisuje za Regginu koja tada igra u Serie B. Kao prvi golman doprinosi promociji kluba u prvu ligu (1998/99.), a svoj debi u biranom društvu upisuje protiv Juventusa u prvom kolu. U klubu ostaje do siječnja kada odlazi na posudbu u Bolognu, gdje grije klupu kao i na posudbi u Laziju iduće sezone. Tamo je opet na dužnosti trećeg golmana (iza Peruzzia i Marchegiania), a iako je upisao samo jedan službeni nastup, u dresu nebesko plavih je došao do svog prvog trofeja u karijeri (Superkup).

Kada je iduće sezone prešao u Piacenzu,u kojoj je proveo četiri godine (dvije u Serie A i dvije u Serie B) sigurno je pomislio da je taj superkup s Lazijom prvi i zadnji trofej kojega će osvojiti. Ipak, naš se junak na ljeto 2005. godine vratio tamo gdje je sve započeo – u Inter. Objeručke je prihvatio ponudu da grije klupu Francescu Toldu i Juliju Cesaru.

Cijelu sezonu je proveo na svom “radnom” mjestu, a onda ga je u zadnjem kolu trener Roberto Mancini odlučio nagraditi. Devetnaest godina nakon prvog dolaska u klub, i dvadesetak dana prije nego je zemlju zatresao Calciopoli, Orlandoni je debitirao za Inter na gostovanju kod Cagliaria (2:2).Sedam godina je bio treći vratar Intera,te je u tom razdoblju nastupio samo šest puta (čak u pet od sedam sezona nije odigrao niti jedan susret u Serie A). U sezoni 2010/11 odigrao je svoju prvu utakmicu Lige prvaka. Doživio je taj trenutak protiv Werdera, s 38 godina na leđima.

Orlandoni je s Interom osvojio čak četrnaest trofeja. Iako je više sudjelovao kao navijač s klupe,Orlandoni se može pohvaliti s pet prvenstava (ukupno četiri nastupa), tri talijanska kupa, četiri talijanska Super kupa, te Ligom prvaka i Svjetskim klupskim prvenstvom. Ipak Orlandoni će uvijek kao najlijepšu uspomenu iz svoje bogate karijere izdvojiti ulazak u prvu ligu s Regginom.

Karijeru je završio 30. lipnja 2012., te je od tada u trenerskim vodama. Nakon što je prve tri godine bio trener vratara Intera, od 2015. godine isti poslom se bavio i u turskom Fenerbahceu.

Joško Listeš

Komentiraj