NACIONALNA GROUPIE: Seks-skandal na Gvozdu

U jugoslavenskoj kinematografiji bili su opsjednuti seksom. A danas se diže galama što se u Splitu političar Ivošević samo na riječima preko mobitela grozio ženskoj da će je preko noći uzet po nekoliko puta. Da stvar bude otužnija, ta ženska i ne postoji

Kopam po videokazetama sa starim jugoslavenskim filmovima u stanu u Podbrežju filmologa i bivšeg predsjednika HAVC-a, Daniela Rafaelića. Njemu i meni su možemovci u isto vrijeme izdali nalog za izbacivanjem iz gradskih stanova, ali Rafaelić se nije odmah kao ja pokunjio i pokupio stvari, nego se odlučio borit pravnim putem. Tako da je još uvijek u gradskom stanu, baš kao što roditelji odgojitelji još uvijek dobivaju plaću za to što doma sami odgajaju vlastitu djecu.

Stavljam kazete s filmovima u kojima se pojavljuju gole glumice poput Ene Begović, Mire Furlan, Ksenije Pajić, Anice Dobre… O, kako su bile dobre, zavodljive! Njihove davne čari zauvijek pohranjene na filmskoj traci… A onda neugodan šok. U jednoj sceni mladi Vili Matula gol kao od majke rođen. Penis, mošnje, sve skoro pa u krupnom planu.

Nakon šoka brzo otrežnjenje. I plan! Kako ga sjebat u krupnom planu! Osvetit se za izgubljeni stan. A možda ga i vratit natrag.

Na ekranu zaustavljam scenu golog Vilija Matule. Fotkam ga na mobitel. U hipu otvaram profil na Tinderu pod nazivom Vili Vanili. Profil nafilavam fotkama golog Matule. Jebeno.

Do kraja mi nije dogorjela šibica kojom sam, uzbuđen kao jarac, zapalio cigaretu, a već se javila prva, zainteresirana ženska. Otvaram poruku: “Hej, jel ti zbilja toliki ili si ga fotošopiro?”. Otipkavam: “Sve prirodno bez fotošopa.”

Ona: “Nego, jesi ti možda onaj glumac? I političar.”

Ja: “Taj sam.”

Ona: “Ne bojiš se ovako izlagat s tim fotkama? S obzirom na sve ove aktualne seks-skandale po Splitu?”

Ja: “Imam pravo na svoju seksualnost. Ne činim nikome ništa loše.”

Ona: “Voljela bih da meni svašta napraviš. S tim svojim mili vanili sladoledom.”

Ja: “Voliš lizati sladolede ljeti?”

Ona: “O, da, pogotovo ako su od vanilije i ako su kugle velike kao tvoje na fotki.”

Ja: “Dobit ćeš velike dvije kugle.”

Ona: “Mljac. Volim sladoled od više vrsta voća. Može li nam šef tvoje stranke donjeti svoj Banana Split. Možete li to sredit?”

Ja: “Možemo!”

Ona: “Na svaku kobasicu volim obilno natrackat senf.”

Nastavljamo dopisivanje u tom tonu, dogovaramo susret. Ja onda skrinšot razgovora na Tinderu pošaljem Matuli, zajedno s njegovim golišavim fotkama. Uz poruku: “Vi meni moj stan natrag, ja tebi šifru od ovog Tindera, pa ga možeš ugasiti dok je još vrijeme.”

Napeto iščekivanje. Kroz desetak minuta stiže Matulina poruka: “Šifru donesi u ponoć na Gvozd, u Krležin stan.”

Ja odgovaram: “Ali Krležin Gvozd je nakon šest zaključan.”

“Ne brini za to”, u sekundi stiže odgovor s Matulina Vocapa.

Vrijeme do večeri kratim gledanjem Makavejeva filma ‘’Misterije orgazma’’. Ili organizma. Milena Dravić torba se s Ivicom Vidovićem, izrađuje penise od gline. U jugoslavenskoj kinematografiji bili su opsjednuti seksom. Pa da, kad je Tito volio torbat ženske, normalno da je onda volio i filmove u kojima se stalno torba. A danas se diže galama što se u Splitu političar Ivošević samo na riječima preko mobitela grozio nekoj ženskoj da će je preko noći uzet po nekoliko puta. Da stvar bude otužnija, ta ženska i ne postoji, to je kao neka Andrićeva Jelena, žena koje nema, odnosno u Ivoševićevu slučaju Milica. Fatalna Milica je nastala i zaživjela samo kao platonska ideja u nekom paraobavještajnom mozgu.

Pet minuta do ponoći, pod okriljem mraka kao Lun kralj ponoći, otvaram vrata Krležina stana na Gvozdu. Unutra sve kao da su Bela i Fric još uvijek živi. Po kutovima stare novine, nabacane knjige, Krležini štapovi, Belini šeširi, uvenuli buketi žutih ruža koje joj je sedamdesetih slao beogradski pisac Momo Kapor, a Krleža ljubomoru betonirao konjacima.

Iz tame Krležine radne sobe izranja krupna prilika. Pali lampu na Krležinu pisaćem stolu. Sad tek prepoznajem krležologa Velimira Viskovića. Laktom se podbočio o prastari Belin gramofon. Na glavi mu kožna šilterica kao Marlon Brandu u ‘’Divljaku’’.

“Daj šifru Tindera…”, škrguće.

Iz tame kabineta izranja i Vili Matula.

“Dat ću je kad vi meni date dokument da mi vraćate stan od Grada u Dubravi”, pokušavam zvučat hrabro, samouvjereno.

“Dođi, dat ću ti…”

Napravim dva koraka prema Viskoviću. Hvata me čitavom, snažnom rukom oko vrata.

“Ovo ćeš dobit! Ti si sramota za pisce! Ucjenom, podmetanjem si se počeo bavit! Daj šifru!”

Pružam otpor. Hrvamo se. Visković laktom sruši stolnu svjetiljku. Opet mrkli mrak u sobi. Visković i ja teturamo u žaru borbe. Na zidnom satu otkucava ponoć. I odmah za tim otkucajima neki glas kao iz groba:

“Svi mi nosimo zastave, ali su najteže borbe u sutonu kad se osjećaju sakriveni zakoni života kao olovo i kad je težina teška kao grob.”

“Krležin duh!” prodahće ateist Visković.

Strava! Sva trojica bježimo prema vratima, ja se o nešto spotaknem i padnem. Krležin stan odjednom osvijetljen kao Betlehem. U paničnom strahu Visković i Matula upalili su sva svjetla u sobama i hodniku dok su bježali van. Dižem se s poda.

“Pogled prema gramofonu. Ploča se okreće. Pogledam koja? Krležini najljepši citati u izvedbi Gorana Matovića. Oh, koje olakšanje. To je Visković dok smo se hrvali slučajno pokrenuo ploču na gramofonu. Ahahaha, smijem se u sebi na ono maloprije kad su on i Matula bježali iz stana… Krležin duh, ahahaaha!

Na podu Viskovićeva kožna šilterica kao zgaženi golub. Dižem je s poda, stavljam je sebi na glavu. Ogledavam se u Belinu ogledalu.

“Bela ragace”, zadovoljno izgovaram.

Baš me zanima hoće li Visković i ovu zgodu uvrstiti u svoju autobiografsku knjigu koju posvuda gromoglasno najavljuje.

Komentiraj