NACIONALNA GROUPIE: Raos i kaos

Fakat su ti Dalmoši po svim pitanjima uvrnuti, uvik kontra… Novinara Matijanića koji ih je molio da ga hospitaliziraju nisu htjeli, a Raosa koji je to pak panično odbijao, njega su, eto, na silu odvukli u bolnicu, zavezali ga za nosila…

Nema ljepše nego u devetom mjesecu biti u Splitu. Po ulicama više ne baulja toliko turista zombija, nije tako pakleno vruće, sunce je tamo na horizontu kao žuti lilihip, trajekti se lijeno vuku prema otocima poput muževa koji nevoljko odlaze svojim ženama koje ih čekaju negdje na tim otocima.

I baš mene dopadne da u takvoj atmosferi budem u totalnom kurcu, zabrinut i uplašen. Nisam se uopće mogao koncentrirati na te ljepote Jadrana – koncentrirao sam se na bocu konjaka koju sam ispijao u malom parku pored autobusnog kolodvora. Čekao sam da se srušim, totalno kolabiram. Predvečer se to napokon i dogodilo.

Sve je išlo po mom strogo zacrtanom planu. Izgubio sam svijest od alkohola.

Znao sam da puno riskiram. Ako Hitna ovdje u Splitu nije željela doći po novinara Matijanića nego su ga pustili da umre od korone u svom stanu, kakve šanse ja imam? Zašto bi došli po nekakvog novinarskog alkosa koji se oduzeo od alkohola na klupi u parkiću? Ali računao sam da su sad postali savjesniji, da će po mene ipak doći.

I očito su fakat prilično brzo došli. Jer kad sam se osvijestio, otvorio oči, shvatio sam da sam na odjelu za otrežnjavanje u čuvenoj bolnici na splitskim Firulama.

Bio sam spojen na neku cjevčicu. Svako malo dolazila me pogledat medicinska sestra. Testirala me na kovid i ispao sam negativan. Odahnuo sam. Sva sreća da po bolnicama nisu počeli testirat na majmunske boginje. Taj test ne bih prošao. Odmah bi me priključili na respirator, a onda ćao đaci, ko živ ko mrtav, više ovo drugo.

Jer bio sam siguran da imam majmunske boginje. Svakim danom uočavao sam sve više jarko crvenih plikova oko penisa. Sve je to posljedica one noći kad sam u Alkatrazu plesao sentiš na pjesme grupe Kvin s nekim Nepalcem, a na stvar Tu mač lov vil kil ju jako smo se, upravo životinjski zažvalili.

Pokazao sam te grozomorne mrlje bivšem poletovcu Čumandri kod kojeg već skoro puna tri mjeseca stanujem u Zapruđu i on je na to lakonski odvratio:

“Tebi sad samo Raos može pomoći.”

“Raos? Predrag? Kako mi on može pomoći? Pa njega su jučer strpali u bolnicu u Splitu. I to protiv njegove volje. Fakat su ti Dalmoši po svim pitanjima uvrnuti, uvik kontra… Novinara Matijanića koji ih je molio da ga hospitaliziraju nisu htjeli, a Raosa koji je to pak panično odbijao, njega su, eto, na silu odvukli u bolnicu, zavezali ga za nosila…”, kao majmun sam se češao po boginjama oko penisa.

Taj razgovor s Čumandrom i dalje mi se vrtio u glavi dok sam ustajao iz bolničkog kreveta. Medicinskoj sestri rekao sam da idem na vece. Samo je nezainteresirano kimnula.

Na kojem odjelu bi mogao uopće ležati Predrag Raos? On ima problema s nekom kožnom bolesti, dakle morao bi bit na… dermatologiji? Još sam osjećao posljedice teškog opijanja. Trebalo mi je zraka. Sišao sam do porte, uzeo kavu iz aparata.

Kroz portu je izašla povisoka ženska crvene kovrčave kose. Gabrijela Radanović, novinarka. Upoznao sam je prije par godina dok sam klošario po Splitu i Kaštelima. U to vrijeme radila je na priči o zagađenju kaštelanskog zaljeva fekalijama.

“Ej, Gabi!” javio sam joj se.

Ispostavilo se da je ona pokušala od Raosa dobiti izjavu u vezi prisilnog hospitaliziranja. Podrobno mi je objasnila na kojem se odjelu nalazi, u kojoj točno sobi, čak mi je skicirala kemijskom na poderanoj kutiji cigareta.

S Gabrijelinim preciznim uputama lako sam našao sobu u kojoj se nalazio Raos. Krišom sam ušao. Raos je ležao na krevetu, čitao džepnu Bibliju. Iako smo kolege pisci, nismo se poznavali. Uperio je u mene uplašen pogled.

“Gospodine Raos, ne bojte se, nisam vam došao naudit… Trebam vašu pomoć.”

Raos je podigao vunenu kapu s gustih obrva.

“Od jednog bivšeg novinara čuo sam da ste se povukli u osamu na Hvar da biste otkrili serum protiv majmunskih boginja. A ne da biste pisali drame i slali ih na natječaje. Možda ste se tako htjeli iskupit gej populaciji protiv koje ste ustali u doba referenduma o braku.”

“Iskupljujem se samo pred Gospodom!” Raos je zaškiljio prema bijelom stropu kao prema vratima raja.

“Onda ste možda shvatili da biste na tom serumu zaradili puno više nego na književnosti. A vi ste završili kemiju, a ne besperspektivni Filozofski… Odlučili ste se vratit svom pravom zanimanju da si priskrbite novac za stare dane. Ali medicinski lobi je to saznao i odlučio vas prisilno hospitalizirati. I onda od vas ovdje oteti serum protiv majmunskih boginja!”

“Serum? Ne seri!” uspravio se Raos na krevetu, raščupanih brkova. Pomalo je nalikovao na Fridriha Ničea dok je ležao bolestan kod svoje sestre nacistkinje. “Tko te poslao ovamo?” razgoropadio se.

“Poslala me bolest. Ljubio sam se s jednim Nepalcem i dobio majmunske boginje!” šapnuo sam da ne čuje Raosov cimer koji je hroptao na susjednom krevetu.

“Šalju te znači gej iluminati! Želite mi se osvetit, buzuranti, širitelji majmunskih boginja i pederske propagande! E nećete, guzoljubi!” Raos je ispod jastuka izvukao suzavac i pošpricao me po faci.

Kričeći sam odjurio niz hodnik. Dok su mi se niz lice slijevale suze, pomislio sam kako bi me nakon ove inicijacije napokon mogli primiti u Hrvatsko društvo pisaca. Tamo najveći ugled uživaju takozvani poštrcani – oni članovi koje je Raos poštrcao po faci svojim minijaturnim suzavcem dok se u HDP-u potpisivala peticija protiv referenduma o braku.

Komentiraj