NACIONALNA GROUPIE: Na štajgi u Vinkovcima

Tebi Vrdoljak duguje trideset hiljada eura pa kad zbrojimo s mojim bila bi to lijepa tužba. ‘Koliko tebi duguje?’ upita Navojec. ‘Tristo.’ ‘Za tristo eura ne možeš ni poštenu večeru platit.’ ‘Ne, tristo kuna.’

Začujem zvuk automobila kako se uparkirava na kolniku pored picerije Quattro. Ubrzo iz magle izroni krupna silueta… nalik glumcu Goranu Navojcu. U prvi mah pomislim da je to prikaza, baš kao što se u predstavi koju sam do maloprije gledao, vinkovačkim željezničarima u noći prikazivala sablast neke djevojke u vjenčanici. Kao nevjerni Toma, gurnuo sam kažiprst duboko u Navojčev trbuh. Navojec mi odgurne ruku. Zagleda se u golemi plakat na fasadi iza nas. Na plakatu je pisalo: ŠTAJGA. U magli je svjetlucao na travnjaku ostavljeni, upaljeni laptop. Bio je priključen na zvučnik i svakih nekoliko minuta prolomio bi se zvuk jureće lokomotive. Upravo se sada to dogodi. Navojec odskoči u stranu.

„Di sam ja ovo završio…“, začujem ga kako mrmlja.

„Dođi, ajmo unutra“, kažem.

„Nisam se došao tu pederisat…“, Navojec je još uvijek zvučao izbezumljeno.

„Naravno da nisi. Nisam ni ja. Zato sam i došao tu u Vinkovce. Da se maknem od one gej ekipe iz Zagreba, ništavne generacije koju Dino Pešut opisuje u svojoj drami Hejteri. Samo se pederišu i besramno samoanaliziraju kao da su na tečaju motivacijske govornice Ane Bučević.“

„Pa šta onda radiš na štajgi?“

„Samo gledam.“

„Perverzni voajer znači“, zgađeno me odmjeri Navojec.

„Može se i tako reći. Na neki način uživam u muci Slavonaca. Ali se i čeličim dok promatram željezničare starog kova u akciji… Ajde, uđi sa mnom, nema veze što si zakasnio… Mene su ti prizori unutra toliko emocionalno uzdrmali da sam morao izaći zapalit cigaretu…“

„Besramniče…“

„Znam, besramno je izlazit tako na pola prizora, ali trebala mi je cigareta. Ajde, uđi sa mnom, nema veze što si malo zakasnio… Svidjet će se i tebi. Kad vidiš kako izgleda stara, dobra, željezničarska, čvrsta palica… Dobit ćeš unutra i posebni, mirišljavi sapunčić, dao ih je izraditi upravitelj Zdenko Rečić, na svakom piše Štajga… “

„Ne treba meni nikakav sapunčić! Ni čvrsta palica! Reko sam ti da nisam gej, nisam došao ovdje na nikakvu štajgu…“, Navojec unezvijerenim pogledom pokaže na plakat.

I tek tad shvatim… Koji jebeni nesporazum. Navojec, kao i svi koji jednom odu, tako se rijetko vraća u rodni kraj da je zaboravio kako izgleda vinkovačko gradsko kazalište Joza Ivakić, zamijenio ga je sa štajgom. U redu, možda ovo kazalište izvana i ne izgleda tako reprezentativno kao kazališta u Rijeci, Zagrebu, Varaždinu, Splitu… Ali istinska umjetnost i ne nastaje na ušminkanim mjestima. Ona se rađa iz patnje, osjećaja odbačenosti. Baš kao što je nastala i ova predstava unutra… Drama o posrnulim, usamljenim željezničarima koji više nemaju koga prevoziti, pa se utapaju u rakiji. Uostalom, pomislim, kakva god da je ova kazališna zgrada još uvijek bolje izgleda od ruševne kuće bez fasade u kojoj obitava SDP-ov vinkovački ogranak. I što je najluđe, ta kuća nalazi se odmah pored zgrade HDZ-a koja je pak najuređenija, najmodernija građevina u Vinkovcima, ispred nje pokošeni travnjak, posađeno raznoliko cvijeće. Kao doktor Džekil i mister Hajd djeluju HDZ-ov i SDP-ov ogranak jedan pored drugog.

Objasnim Navojcu nesporazum u komunikaciji. Štajga je naziv predstave.

„Šta si zaboravio, pa tako se zvala ona kultna birtija tu na željezničkom kolodvoru… U kojoj su željezničari ostavljali svu plaću… I moj djed Bajo isto… Ubi me nostalgija. Svi smo mi tu u Slavoniji imali barem po jednog željezničara u obitelji.“

Navojec odahne. Prebacim temu na film „General“, kažem da je Vrdoljak i meni ostao dužan.

„Nije mi do kraja isplatio za sramotu što sam statirao kao četnik, u Oluji sam morao urlat: Živela Srbija! I odmah sam dobio metak u čelo“, zapalim još jednu cigaretu

„Nego, znaš šta mi je sad palo na pamet…Tebi Vrdoljak duguje trideset hiljada eura, pa kad zbrojimo s mojim bila bi to lijepa tužba.“

„A, koliko tebi duguje?“ upita Navojec.

„Tristo.“

„Za tristo eura ne možeš ni poštenu večeru platit.“

„Tristo kuna. A isplatio mi je samo pedeset.“

Muk. Nastavim:

„Ti bi od svoje love mogao obnovit ovo kazalište… Napravi nešto za svoj rodni kraj. Uđi unutra i pogledaj te mlade talente… Ne smijemo dopustit da uvenu u magli i blatu.“

„Nisam ja…“

„Ma, znam, rekao si već nisi ti peder. Pa nije to nijedan Slavonac. Dokaži da nisi, isprsi se za svoj zavičaj…“

„Nisam ja Slavonac! Ja sam iz Bjelovara! U Vinkovcima sam slučajno stao zbog magle na cesti… Da popijem kavu. Iz Beograda vozim, brata Bojana sam išao posjetit, on tamo snima Sjenke nad Balkanom.“

„Svi smo mi ovdje samo sjenke nad Balkanom. Sori, pomiješalo mi se… Valjda zato što si u Dugoj mračnoj noći glumio onog bećara što tamburom snaše u srce dira. I ti bećari su izumrli, kao što će i željezničari“, turobno ću.

Navojec ode u piceriju, ja se vratim u kazalište. Premijera predstave je već završavala. Šef HŽ infrastrukture Nikola Ljuban u predvorju je održao kratki, emocijama nabijeni govor. Onda su zasvirali tamburaši. Točilo se iločko vino. Oduzeo sam se, gnjavio ljude da svi kleknemo u vlakić i pužemo, ljuljamo se u ritmu tamburica kao što je nekad bio običaj na raskošnim, slavonskim svadbama. Ispred mene je u vlakiću puzao vinkovački stripadžija Dubravko Mataković. Njegova stražnjica njihala mi se pred očima. Kao i likovi iz njegovog Prot pikčers stripa koji u svakom kvadratiću puštaju vjetrove pod normalno. Nadao sam se da ih nije crtao prema svojim vlastitim sklonostima. Doduše, mi koji jednom godišnje navratimo u Slavoniju na noć, dvije, pa raspekmeženi slinimo nad tamburicama, nismo ni zaslužili ništa bolje od protpikčersovskog vjetra u lice.

Komentiraj