NACIONALNA GROUPIE: Kamp za njonje

Anđelko je nagovarao mog starog da ide s njim u kamp za muškarce što ga na Kupresu vodi pater Ike Mandurić. Stari nije htio ni čut. “Ne treba me iko ni Ike učit kako da postanem muškarac. Kampiro sam ja dovoljno po šatorima kad je trebalo u ratu.”

Anđelko, susjed od mog starog u Oćestvovu, nagovarao je starog da ide s njim u kamp za muškarce što ga na Kupresu vodi pater Ike Mandurić. Stari nije htio ni čut. “Ne treba meni nikakav kamp, ne treba mene iko ni Ike učit kako da postanem pravi muškarac. Kampiro sam ja dovoljno po šatorima kad je trebalo u ratu. A bome sam i sto i više dana časno otkampirao i u šatoru u Savskoj dok smo rušili komunjarskog ministra obrane Freda Matića”.

Njemu, dakle, sigurno ne treba kamp za muškarce, ali zna kome itekako treba – njegovu sinu polupederu, odnosno meni.

“A mene zovni ako ćeš poslije ići u neki ženski kamp. Ubaci me tamo ki rasplodnog pivca u kokošinjac.”

Kupres me privlačio. U doba ljetnih sparina gore na visoravni sigurno je ugodno svježe, dobro se spava. Kamp je bio na Kupreškom polju. Baš me zanimalo kako izgleda to polje koje je pjevač Tompson opjevao u hitu “Moj Ivane”, posvetivši mu bezvremene stihove: “Jel Kupreško polje uzorano, jel na njemu žito posijano”. Toplo sam se nadao da pater Ike neće nas kampere tjerati da se čeličimo tako što ćemo starodrvenim plugom ručno orati krševito Kupreško polje.

Na prvu, kamp mi se svidio. Iznad nas nebo posuto zvijezdama, oko nas četiri planine. Hrpa mladića i muškaraca sretnih što su se za male pare izvukli iz ljetne čamotinje. Šator sam dijelio s Anđelkom i još jednim tipom iz Zagreba, Matijom. Taj je pak zračio poput neke ucviljene. Kosa mu je na tjemenu bila prorijeđena, imao je tanke ruke i noge, a trbuščić poput utopljenika koji se nagutao vode. Na večernjem druženju uz vatru ispovjedio je pateru Manduriću da ima dvije kćeri i da je žena većinu kućanskih poslova svalila na njegu, uz to ona zbog svog posla svako malo negdje putuje, pa on mora stalno biti s kćerima u parku. Besramno je priznao pred svima nama oko vatre i to da je od takvog učmalog života potpuno izgubio potenciju, pa uza sve nevolje, sumnja i da ga žena sve u šesnaest vara na tim svojim službenim putovanjima.

Osokoljeni Matijinom ispoviješću, krenuli su se i drugi jadat. Bilo je fakat groznih priča, muškarci su djelovali kao da su ih suvremene žene totalno uništile. Njihove jadikovke na mene su djelovale terapeutski, smatrao sam se sretnikom što skoro uopće ne dolazim u kontakt sa ženskim spolom, a požuda se lako može utažit vlastitom rukom, pogotovo ako utrne od dugotrajnog ležanja, pa imaš osjećaj da je tuđa. Ponjela je i mene iskrenost. Bez uljepšavanja sam, uz pucketanje vatre, iznio svoju priču. Pater Mandurić se namrštio, a onda je na moje, totalno iznenađenje, citirao ateističkog filozofa Žana Pola Sartra: masturbacija je okretanje porazu.

“Masturbacija nije muževna, ona je slinava i njonjava”, tako je govorio Mandurić.

Poželio sam ga pitat kako on i ostali svećenici izlaze s time na kraj. Poslije mi je nasamo objasnio jedan mladić koji će se uskoro zaredit:

“Svećenicima je dopušteno izlučivat sjeme u snu. Tada nisu odgovorni za svoj razum, ne sagrješuju voljno”.

Pomislio sam kako je to dosta zahtjevno za časne sestre jer ako u Crkvi muški ne obavljaju ženske poslove, onda se bome časne sestre moraju naprat tih sluzavih pidžama i plahti.

Mislio sam, naspavat ću se ko beba na svježem, planinskom zraku, ali Matiji je u noći svako malo nešto vibriralo u vreći za spavanje. Sijevnulo mi je: žena je od njega napravila tolikog njonju da je i vibrator počeo koristit da si noću, u nedostatku erekcije, olakša nakon napornih dnevnih obaveza. Uostalom i samo ime ga je žigosalo – Matija, može bit i muško i žensko.

Ujutro se ispostavilo, nije bio vibrator, nego mobitel. Skrhano je na doručku priznao pateru Manduriću da nije imao snage doći bez mobitela kako nalažu pravila kampa, prošvercao je malu Nokiju.

“Supruga me čitavu noć zvala…”

Žalio se da ga je nazivala sebičnjakom, zvocala mu da kako je mogao otić u kamp sad kad je ljeto i kad napokon kao obitelj mogu ići nekamo zajedno. Kakva je to Crkva koja ljeti razdvaja obitelji.

“Nazovi ženu i reci joj da se ona pobrine za kćeri kao što joj je i dužnost. A, da ćeš se ti vratit kad ponovo probudiš muškarca u sebi. Ajde, odmah je nazovi, budi muško!” naredi mu pater Ike.

Matija drhtavom, atrofiranom rukom posegne za mobitelom. Nije trebao stavit na razglas da mu svi čujemo ženu:

“Još si tamo, jel tako!? A ja te, glupača, čekam! Rekla sam ti da Milica kuri, noćas je imala 38,7 temperaturu! Nemam više Lupoceta! “

Matija problijedi.

“Jesam, krenuo sam, ljubavi… Evo, u busu sam…”

“Lažeš, opet mi se usudiš lagat!”

“Ne lažem… Evo, vozim se…”

“Daj da čujem jesi li u busu!”

I tad smo svi imali prilike svjedočit totalnom porazu muškog roda: Matija počne oponašat brujanje autobusnog motora.

“Ne mogu vjerovat! Šta ti izvodiš, idiote! Pa čujem šta radiš!”

“Brrr-brrr-brrr”, i dalje je brujio Matija, praveći se da ne čuje ženu. Gajio je suludu nadu da će na kraju ona ipak povjerovat da je u busu.

“Prestani, kretenu! Uzmi taksi! Ako do podne ne budeš u Zagrebu, doći ću ti tamo pa ćeš i ti i tvoj pater Ike vidjet svog boga!”

Matija spusti mobitel. Pogleda nas ubogim pogledom. Zatrči se u šator po stvari.

“Na muci se poznaju junaci, sad pokaži jesi li muškarac ili njonjo!” zagrmio je Pater Ike za tim jadnikom.

“Pustite me na miru, kćer mi kuri!” Matija s putnom torbom u ruci izleti iz šatora i stane preklinjat Anđelka da ga odveze do prvog autobusnog kolodvora. Toliko je djelovao otužno da je pater Ike naredio da ga odvezu do autobusa kombijem udruge Patris. Očito se uplašio da bi Matija svojim nonjaštvom mogao zaraziti i nas ostale. A čekalo nas je još šest dugih, zahtjevnih dana ovdje u muškom kampu na Kupresu.

Komentiraj