NACIONALNA GROUPIE: Ja za Bandića udarati moram

‘Milana, odzvonilo je Bandiću i vama koji ste mu držali svijeću! Nećeš još dugo imati knjižaru! Nekad, dok sam bila u dosadnom braku, zavidila sam ti na neobuzdanom životu… A sad ja tako živim’

Kafići su se otvorili, ali ne pada mi na pamet ulazit u njih da bih kao u zatvoru sjedio pleksiglasom odvojen od ženski. Jeftinije mi je pit na klupi kao za vrijeme pandemije korone. U čežnji za ženskim dodirom odlučio sam otići na misu, tamo će mi neka žena na “mir s tobom” barem pružiti ruku. Vjerojatno u zaštitnoj, žutoj rukavici. To rukovanje bit će slično torbanju s prezervativom.

Ispred crkve u Vlaškoj sreo sam kolumniste Ninu Raspudića i Peternela. U crkvu su svi s maskama ulazili. I ja sam stavio masku, u tramvaju sam je, odbačenu, našao.

“Kakav ti je to prorez na maski?” pitao me Peternel.

“To sam žiletom prešao kod usta da mi kroz to svećenik može ubacit hostiju.”

“Ti kao da si kasica prasica u koju će on kroz prorez, kao dijete dinar, ubacit hostiju”, Raspudić će.

“Dinari su bili u Jugi, danas su kune”, glasno ću poput Glasnovića u saboru.

Svi misaši okrenuli se prema nama, prijekorno pogledavali Raspudića. Ispao sam dobar kršćanin i domoljub koji ispravlja ljude kad im u govoru pobjegne nešto što je relikt bivše Jugoslavije. Slavodobitno sam ušao u crkvu.

Na misi smo svi bili na tri metra razdaljine jedni od drugih, kao da samo u dućanu. Nije bilo nikakvog rukovanja na mir s tobom.

Nakon mise našao sam se s jednim poznanikom iz centra, požalio sam mu se da sam željan žena.

“Eto, kad si zaostao, pa nisi na Tinderu. Ja sam u doba korone karao više nego ikad. Tinder je gorio. Ženske su na dejtove dolazile s dekicom i prezervativima u ruksaku.”

Štrecnuo me. Svi su, znači, ovih mjesec i nešto otkako traje izolacija torbali naveliko, samo sam ja u zapuštenom stanu živio kao isposnik u samostanskoj ćeliji. Sjetio sam se da ja zapravo imam otvoren profil na Tinderu, prije više od godinu dana otvorila mi ga je producentica Nina Vrdoljak.

Odmah sam se na Trgu priključio na gradski internet, aktivirao Tinder.

Već za pola sata javila mi se neka ženska, pitala gdje sam trenutno. Na Trgu, odvratio sam. Savršeno, neka dođem odmah kod nje. Živi tu par koraka dalje, u Teslinoj. Pohitao sam.

Otvorila mi je ženska od kojih 45 godina. Dočekala me samo u kućnom haljetku. Kroz prorez na prsima nazirala se krupna, mrko smeđa bradavica na lijevoj dojci.

Rekao sam joj da pišem u Nacionalu. Odvratila je da je i ona počela pisat u izolaciji. Za veb stranicu na kojoj Zagrepčani opisuju kako su proživjeli potres, napisala je priču koja će sigurno biti prenesena u “24 sata”.

“Kod mene je to jutro spavao tip kojeg sam isto preko Tindera upoznala. Pred zoru smo se probudili napaljeni… Pica mi je još bila vruća, u snu sam je trljala bedrima. Samo je uklizao u mene. Ni on ni ja nismo bili načisto… Sanjamo ili se stvarno jebemo? Najljepše. Brzo sam se razbudila, zajahala ga. Taman prije nego ću svršiti zatresao je potres… Nikad nisam imala takav orgazam.”

“Mogu mislit…”

“Sad mi običan seks više nije dovoljan. Stalno tražim nešto više, luđe…”

Užasno me popalila njezina priča. Ali znao sam, nema šanse da zadovoljim tu ženu koju je preko potresa potorbao sam Zeus i načinio od nje poluboginju. Pogledala je na sat. Rekla je da sam taman na vrijeme došao. Za pet minuta počet će svi u gradu na prozorima lupat loncima u znak prosvjeda protiv gradonačelnika Bandića.

“Kakav je to gradonačelnik… Pa mi se u centru dva mjeseca nakon potresa bojimo hodat po gradu. Gledaš gdje će ti koji crijep past na glavu”, otpuhnula je dim cigarete.

Izložila mi je plan: kad krene lupanje, udaranje protiv Bandića, ona će se naguzit na prozoru. Ja neka se odozada snažno zabijem u nju, plješćem joj po guzovima kao po loncima. Taj zveket, lupa, taj osjećaj da joj se doslovno jebe za Bandića, dozvat će joj uz malo sreće orgazam za kakvim žudi još od potresa.

“Samo moraš bit uporan, udaraj u mene sve dok god vani udaraju loncima.”

Dala mi je da popijem konjaka za snagu. Ona je na prozoru zadigla kućni haljetak iznad bokova. Zabljesnula je njezina jabukolika, bijela, blago salasta stražnjica. Uskoro posvuda zalupaju loncima. Ženska u ekstazi usklikne – dolje pred knjižarom “Vuković Runjić” stoji Bandićeva pročelnica za kulturu Milana Vuković Runjić.

“Milana, odzvonilo je Bandiću i vama koji ste mu držali svijeću! Nećeš još dugo imati knjižaru! Nekad, dok sam bila u dosadnom braku, čitala sam tvoju kolumnu Seksopolis, zavidila ti na neobuzdanom životu… A sad ja tako živim, idem s muškarca na muškarca kao ti s jedne zamorne, gradske sjednice na drugu… Evo, ja spolno općim kao neka slobodoumna junakinja iz tvojih romana! A ti u strahu osluškuješ lonce kojima građani lupaju kao Indijanci zlokobnim tam-tam bubnjevima… Pred napad! Bandićevcima otkucavaju minute do potpune propasti!”.

Sledio sam se. To dolje je Milana… Što ako se ja sad pojavim na prozoru i ona kaže Milanu da sam lupao protiv njega? A Milan mi je kao zaslužnom piscu Zagreba dao na korištenje stan u Dubravi… U ovim čupavim vremenima ostat bez stana…

“Ajde, kolumnisto, udaraj!” ženska je zamamno zanjihala dupetom.

Tantalove, odnosno Pavlove muke: jebati ili izgubiti stan, pitanje je sad… “Čini se da ti samo zamišljaš ljubavnike baš kao i Bandićevu propast!” začuo sam Milanu s ulice.

Ženska se okrenula prema meni kao razjarena boginja Atena.

“Marš van, papčino impotentna! Pored ovakvih papaka nije ni čudo da nam Hercegovci seru po glavi!”

Dok sam silazio niz rasklimano stepenište, pomislio sam: jednog Hercegovca, Raspudića porazio sam pred crkvom i odmah dobio šamar od drugog, Bandolerosa. Ti Hercegovci se fakat čvrsto drže zajedno. Takneš jednog, sjebe te drugi.

Komentiraj