NACIONALNA GROUPIE: GUP, gluplji

‘Kakav ti GUP praviš u Dubravi? Tako ti znači vraćaš uslugu Bandiću za besplatni stan. Prenamjenjuješ zelene površine u Dubravi u građevinsko zemljište za Bandićeve ortake!? I misliš da si zato nedodirljiv!’

U Sedmici je bila moja bivša cimerica Manuela. S ekipom iz predstave ‘’Hotel Zagorje’’. Bila je s njima i političarka Anka Mrak Taritaš i dvije arhitektice koje prosvjeduju protiv Bandićeva GUP-a. Stol do njih stajali su konceptualni umjetnici aktivno uključeni u projekt Rijeka EPK. Moja cimerica sva u elementu. Oči su joj se zažarile kad me spazila. Stanem uz nju i njezinu ekipu. U jednom trenutku cimerica krenula do vecea, dala mi mig da dođem za njom. Sav sam se uzbudio, ajme, ona se možda hoće potorbat sa mnom u ime starih cimerskih dana.

Cimerica u veceu zatvori naglo vrata za mnom.

“Slušaj majmune, onaj stan šta si dobio od Bandića… Meni si ga naplaćivao u podnajmu. Znam da si me i pijanu jednom iskoristio. Slinio si po meni na prošlo Valentinovo dok sam pijana ležala… Satrat ću te!”

“Šta ti je?”

“Kolo sreće se okreće. Bandić ti propada. Dosta ste se vi, njegovi kulturnjački vazali, nagrabili…”

“Dao sam ti smještaj kad ti je bilo najteže. Skoro nikad nisi plaćala režije”

“Šta nisam, smeće poltronsko! Bandiću si se ulizivao, štakore mali… Pa se na meni iživljavao. Sve sam Jeleni Veljači i curama iz hrvatskog Mi tu pokreta ispričala! Gotov si. Meni ćeš taj stan dat… Sad ću ga ja malo koristit…Sto put sam veća umjetnica od tebe! Imam pravo!

“Pa šta ti je stvarno toliko loše da to moraš… Mislio sam da si se skućila, našla dečka…”

“Šta te boli kurac za mene! Ništa nisam našla. Dečki iz umjetničkih krugova. Samo im je do seksa i zabave, kao i tebi uostalom! Đubrad neodgovorna, to ste svi vi muški danas! Živim od danas do sutra! U predvorju Gavele sam zadnjih mjesec dana spavala u vreći. A strop im prokišnjava. Bandićev ortak koji im je preuređivao kazalište naglo je umro i sad već mjesecima radovi stoje. Kiša mi kapa po glavi dok spavam. Totalno se mogu uživjet u uloge vukovarskih izbjeglica u hotelu Zagorje.”

Netko zalupa na vrata vecea.

“Mogu li unutra?”začujem Anku Mrak Taritaš.

Cimerica namjesti ljubazan glas za predstavnicu stranke Glas:

“Naravno, Anka. Tu je onaj o kojem sam ti pričala. Bandićev kulturnjački tvor, kako takve hrabri Juričan naziva. Namamila sam ga u zamku. Sad ću te upoznat s tim smradom. Upozoravam te, začepi nos.

Otvorila je vrata. Nađem se fejs tu fejs s Mrak Taritaš.

“A, ti si taj koji se preko Bandića uvalio besplatno u bivši stan Vesne Parun. Pričala mi je Manuela o tebi, beskrupulozniji i od svog mecene Bandića. Ne samo da besplatno živiš u stanu od Grada nego još zarađuješ na njemu, izdaješ sobe u podnajam. Kunem ti se, nakon što riješimo GUP, pozabavit ćemo se tobom. Prosvjede ćemo ti organizirat pred zgradom!”

“Ne preostaje mi ništa nego da se pravim gup u Dubravi.”

“Kakav ti GUP praviš u Dubravi? Tako ti znači vraćaš uslugu Bandiću za besplatni stan. Prenamjenjuješ zelene površine u Dubravi u građevinsko zemljište za Bandićeve ortake!? I misliš da si zato nedodirljiv!”

“Ma, ne… Nego da sam glup. U Bandićevoj stranci kruži priča koju je navodno sam Bandić proširio. Kao mali, Milan nije znao izgovorit slovo l, pa kad bi se s nekim posvađao vikao bi mu: ti si gup!”

“No, krasno. Znači mi koji ozbiljno shvaćamo GUP smo glupani.”

“Odnosno gupani.”

Na tu moju upadicu, Mrak Taritaš me potjera iz vecea, uz zloguku poruku da će mi itekako prisjest moje glupe šale kad me se Zelena akcija uskoro dohvati.

Potresen, zaglavinjao sam do stola za kojim su stajali riječki konceptualci. Stisnuo sam se uz dobrohotnu Eminu Višnić, direktoricu projekta Rijeka EPK. Dao sam joj kompliment da mi sliči na Šined O Konor. Onda, mic po mic, pa je zamolim: može li mi bezicirat datum da na Titovom Galebu u Rijeci održim književnu večer.

“Želio bi čitat svoju prozu u kabinici u kojoj je na Galebu plovio srpski pisac Dobrica Ćosić, osnivač zloglasnog Memoranduma.’’

“Čini se provokativno.”

“Ćosić je na Galebu zauvijek raskrstio s komunizmom. Do sloma ga je dovelo kad je vidio kako Tito i Jovanka dekadentno žive, raskalašno plešu, orgijaju, tamane jastoge i šta sve ne. Toliko ga je to slomilo da se čak u toj kabini na Galebu htio i objesiti. Nakon toga je napustio Partiju i počeo sanjat o Velikoj Srbiji. I postao bolno svjestan da Srbija sve svoje ratove gubi u miru. Stat ću u toj kabini na stolicu, stavit omču oko vrata i naizmjence čitat tekstove iz svojih knjiga i iz Ćosićevog romana Daleko je sunce. A s Titovog prastarog magnetofona puštat zaključke sa srpskog Memoranduma. Moram nabavit audiosnimke s tog Memoranduma, kolega Hudelist bi mogao doći do toga, on je bio dobar s Ćosićem, ima veze u srpskoj Akademiji.

“To mi je ipak malo previše, ministrica Obuljen jučer mi je natuknula da se okanim političkih provokacija, da je sad dosta toga…”

“Ma, pustite Obuljen, Svevišnji takve kao ona najviše mrzi, te koji nisu ni vrući ni hladni. Jahve se zakleo da će njih prve ispljunut na Posljednjem sudu.”

Emina stisne usnice.

“Ti si katolik?”

“Ma, ne…”

I da bih to dokazao, počnem za šankom iz sveg glasa pjevati Bela ćao. Dok sam pjevao, iz džepa sam izvadio iskaznicu Bandićeve stranke i poderao je na komadiće. Svi oko mene su zapljeskali, a ja sam zapjevao dok je Mrak Taritaš prolazila pored mene:

“Banderas ćao, Banderas ćao, ćao, ćao…”

“Teško ćeš doći na red. U Rijeci imamo tisuće umjetnika poput tebe. Ovakvi performansi su kamilica”, dobaci mi umjetnički direktor EPK-a Slaven Tolj, poznat po performansu u kojem je nakon ubojstva Ive Pukanića hodao po centru Zagrebu s istom motorističkom kacigom s kakvom je snimljen i jedan od Pukanićevih atentatora.

Komentiraj