NACIONALNA GROUPIE: After korona parti

Profesorica Markotić: Što to čujem, mladiću? Ponašate se kao da je epidemija gotova, pozivate susjede na after korna parti. Hoćete parti? Nećete ga imati! Ako se ovako neodgovorno ponašate…’ ‘Nikog ja ne zovem na korona partije! Nisam ja kriv što se muž skriva od nje kao skojevac pred nacistima’

Nakon Uskrsa je doktorica Alemka Markotić s ekipom iz Stožera za borbu protiv virusa korone posjetila tržnicu u Dubravi da se na licu mjesta uvjeri poštuju li se mjere o razmaku između ljudi. Naravno da su se poštovale. Ako bi se netko zanio i malo više od propisanog primaknuo bližnjemu svome, odmah bi ga zaskočili pripadnici civilne zaštite, mahom trbušasti, sredovječni muškarci ozareni što su napokon dobili neku važnost, čak i mrvicu vlasti. Umjesto pištolja, nosili su dezinfekcijske špricalice. Mene je prije neki dan jedan takav proćelavi civilac pošpricao po faci dok sam se u redu za mladi luk previše približio ženskoj u poluprozirnim tajicama tijesno pripijenim uz guzove.

“Mene si našao prskat! Sigurno si devedesetih, dok su drugi ratovali pravim oružjem, hodao tu po kvartu s pištoljem na vodu i štrcao one za koje si procijenio da bi mogli bit petokolonaši. Ne bih se čudio da si za to izborio i braniteljsku mirovinu! Ajde, još jednom me špricni pa će tebe malo jače zašpricat moj stari koji je za stvarno bio u ratu!” izderao sam se.

I dok je doktorica Markotić s maskom hodala po Dubravi i svojom pojavom narodu jačala sve slabiji moral u iscrpljujućoj borbi protiv nevidljivog neprijatelja, meni je netko zakucao na vrata. Provirim kroz špijunku. Susjed s kata ispod. Otvorim mu. Splašeno je pogledo oko sebe, navirio se preko stubišne ograde. Onda na prstima ušao k meni u stan.

“Molim te, čašu vina i pljugu ako imaš. Brzo…’’

“Imam vino, pljuge nemam.”

“Ma, i bolje… Da ne smrdim po duhanu. Ne mogu više. Stalno sam s onom svojom i djecom doma. Stalno zajedno nešto radimo, animiramo djecu, učimo s njima. Navečer moram gledat one debilne stare komedije šta puštaju na HTV-u da nam ne klone duh. Ja više ne mogu. Nek nas sve Kovid pokosi samo da ovo više stane.’’

Natočio sam mu crni Ribar u zamašćenu čašu. Nepoznat netko zalupa na vrata. Odem otvorit. Susjedova žena na pragu.

“Ivana trebam. Vidjela sam da je tu ušao…”

Skoro pa me odgurne s vrata. Uleti mi u kuhinju. Susjed se paralizirao kao ovan osvijetljen kamionskim farom.

“Gledala sam kud ideš. Tu si došo kupit rezervne žarulje! Izdao si obitelj, odvajaš se od obitelji! I još si u ovo smetlište od stana ušao pokupit viruse. Mene, djecu zarazit! Srami se, prijavit ću te civilnoj zaštiti!’’

“Pa susjed je. On je kolumnist, pisac…”, bespomoćno upre u mene kažiprst izguljen od prečestog pranja ruku.

“On je klošar obični! Pogledaj kako živi! Prijavit ću i njega! Neka ga ko u Kini dođu pokupit mrežom! Ugrožava sve nas! I ti tu uđeš!” zgrabila je muža za lakat, kao jaganjca na klanje odvukla ga dolje pred njihov stan. Pred vratima se, balansirajući bosom nogom na otiraču, morao skinut do gola i svu odjeću stavit u crnu vreću. Onda ga je žena takvog golog špricala na stubištu sredstvom za dezinfekciju. Ionako nevelik penis potpuno se uvukao u kožicu te više nalikovao Štrumpfovoj kapici. Djeca se smijala kao luda. Jedan postariji susjed na mom katu izašao iz stana, isto gleda.

“Uopće mi ne fali kaj su ukinuli kazalište. Di ćeš bolje predstave od ove”, namigne mi.

“Istina.”

“Priznajte, ni vi ovo ne biste mogli smislit za one svoje kolumne.”

“Priznajem. Zato samo i prepisujem život. Sve drugo bilo bi traženje hljeba preko pogače.”

Zavjesa se spustila. Odnosno vrata su se dolje zatvorila za nevoljnim susjedom. Žena ga je, onakvog dezinficiranog, napokon pustila u stan. Vratio sam se u kuhinju, nastavio piti crni Ribar, šta drugo da se radi. Taman sam bio pri kraju boce, kad opet lupa na vratima. Otvorim. Evo natrag susjedove žene. Imperija uzvraća udarac. Ali ovaj put s njom i doktorica Markotić u bijelom, zaštitnom odijelu kao da je u posjetu Černobilu.

“To je on! Sve muškarce u zgradi izlaže riziku. Puni im glavu da je novinar i da on najbolje zna što se smije što ne. Molim vas, doktorice Markotić, napravite nešto, ja sam zvala već pet puta policiju, kažu doći će, pa ih nema… Zarazit će nam čitavu zgradu ako ga pustimo. Pogledajte mu stan, uopće ga ne čisti, to je leglo virusa.”

Profesorica Markotić počne kihati. Ona je alergična na prašinu, a ja stan mjesecima nisam usisao. Oko Božića mi se pokvario usisavač kojim ionako nikad nisam usisavao.

“Što to čujem, mladiću? Ponašate se kao da je epidemija gotova, pozivate susjede na after korna parti. Hoćete after korona parti? Nećete ga imati! Ako se ovako neodgovorno ponašate…”, opatrne me kroz masku doktorica Markotić nakon što se iskašljala.

Supijan od crnog Ribara, popizdim:

“Nikog ja ne zovem na nikakve korona partije! Nisam ja kriv što se muž skriva od nje kao skojevac pred nacistima”, pokažem na susjedovu ženu. “Očito i muški trpe nasilje u ovo doba kad svi moraju bit doma. Da ste samo vidjeli kako ga je prije pola sata natjerala da se pred svima gol skine. Ako to nije zlostavljanje, ne znam šta je. A, vi ste, doktorice Markotić, prošli tjedan pozvali da se prijavi svako nasilje u obitelji.”

“Kuš!” izdere se na mene susjedova žena.

“Evo, vidite! Zastupnika Zekanovića svi su osudili kad je na saborskoj sjednici rekao kuš zastupnici Pusić. Ako ne reagirate na ovo, doktorice Markotić, ja ću u idućem Nacionalu sve objavit!

Doktorica se ponovo zakašljala, ovaj put puno jače. Zvala je na mobitel da brzo dođu po nju, mora uzeti lijek za alergiju. Vozač je došao po nju. Susjedova žena skakutala je po stepenicama za doktoricom Markotić, preklinjala da joj obeća rješavanje mog slučaja. Onaj postariji susjed kojem je stvarni život postao bolji od kazališta drugi put proviri iz stana.

“Kaj, doktorica Markotić je postala alergična i na vas novinare?”

Komentiraj