Prošloga ponedjeljka, 30. rujna, Programsko vijeće HRT-a drugi put nije uspjelo izabrati predsjednika, dakle kao ni na prethodnoj sjednici održanoj 2. rujna, zato što nitko od kandidata nije dobio većinu od šest glasova. Umjesto zakonom propisanih 11, Vijeće ima osmero članova i od prosinca prošle godine djeluje u krnjem sastavu. Odnosno, bolje rečeno, zapravo i ne djeluje.

Krajem prošle godine Nedi Ritz, Saši Miloševiću, Zdravku Kedži i Ivici Maštruku istekao je mandat, dok je Maji Sever, kao jednoj od dvoje predstavnika zaposlenika i kreativnog osoblja HRT-a, mandat istekao u lipnju ove godine. I dok natječaj unutar HRT-a za novog predstavnika zaposlenika nije ni objavljen, Hrvatski sabor je početkom 2019. raspisao javni poziv na kojem je uvjete ispunjavalo 12 kandidata, a njihova imena saborski Odbor za informiranje informatizaciju i medije poslao je na izglasavanje u Sabor. U prvom pokušaju, u lipnju ove godine, nitko nije izabran. U drugom pokušaju, tajnim glasanjem na saborskoj sjednici u srpnju, izabrano je samo dvoje novih članova – Lidija Gašparović, diplomirana veterinarka, zaposlena u HEP-u, i Zdravko Kedžo, dosadašnji predsjednik Programskog vijeća HRT-a, dok drugih dvoje nije prošlo. Točnije, nisu prošli Tvrtko Jakovina i Saša Milošević iako je, prema tvrdnjama Nacionalovih sugovornika, bio postignut dogovor između vladajuće većine i opozicije.

Goran Beus Richembergh, zastupnik GLAS-a i član saborskog Odbora za informiranje i medije, o tome je rekao:

“HDZ čak više nije zainteresiran ni za održavanje balansa – naime, postojala je dobra praksa da u Programskom vijeću sjede ljudi različitih svjetonazora, struke i političke orijentacije. To više nije tako – oni potpuno ignoriraju kandidate koje predlaže opozicija i zato me i ne čudi kada oni na kraju naprave odabir po svome i posjednu tamo ljude koji će unisono hvaliti i vlast i program HRT-a takav kakav jest.”

Bojan Glavašević, također član Odbora i bivši član SDP-a, zapitao se je li dogovora ikada i bilo:

“Predsjednica Odbora je Sunčana Glavak, koja je u startu promijenila temelj dogovora – naime, troje je trebalo biti birano iz kvote opozicije, a jedan iz kvote većine. Ona je odredila odmah da to bude obrnuto. No HDZ-u očito ni Saša Milošević ni Tvrtko Jakovina nisu bili prihvatljivi i zato su glasali samo za svojih dvoje kandidata. Zapravo, tretirali su Sašu kao dio manjine, a ne dio saborske većine, što je i određena poruka Andreju Plenkoviću.

Slično misli i Goran Beus Richenbergh:

“Iako je Milošević nominalno trebao biti predstavnik vladajućih – to jest srpske manjine koja podupire Vladu, činjenica da za njega nisu željeli glasati odraz je stvarnog odnosa HDZ-a prema SDSS-u i Miloradu Pupovcu. To je vjerojatno još jedan oblik pritiska na njih, kako bi im se pokazalo da moraju iskazivati višu razinu lojalnosti prema politici HDZ-a. Očito je da je politika preduboko u toj priči i ovi sitni dnevnopolitički interesi prelamaju se preko tog dogovora.”

U odgovoru na upit Nacionala o dvojici kandidata koji nisu prošli glasanje, predsjednica Odbora za informiranje, informatizaciju i medije Sunčana Glavak navela je:

“S liste kandidata za članove Programskog vijeća 10 predloženih kandidata nije dobilo potreban broj glasova, pa tako ni dvojica kandidata koje spominjete.”

Saša Milošević znao je za dogovor vladajuće koalicije i opozicije oko imenovanja njega i Tvrtka Jakovine, koji su zastupnici HDZ-a očito opstruirali.

 “Razlog može biti naša pretpostavljena kritičnost prema ovakvom HRT-u, no vjerojatnije mi je da se radi o trvenjima unutar HDZ-a, o unutarstranačkom pokazivanju otpora Plenkoviću. Činjenica je da već oko godinu dana ne postoji programski nadzor nad javnom televizijom koji Zakon propisuje. Ono što čudi jest da ni opozicija ni vladajući ne pokazuju pretjeranu želju da se to stanje mijenja, a ono što duboko zabrinjava jest to što je HRT danas veći Laudato od Laudato televizije”, rekao je Milošević.

Tvrtko Jakovina nije pretjerano razočaran takvim ishodom, a o odbijanju saborskih zastupnika da ga podrže rekao je:

“Nemam baš nikakve informacije o sebi i HDZ-u, pa ni SDP-u i Programskom
vijeću HRT-a. Nikakve, još od 11. mjeseca 2018. kada sam postupak pokrenuo. Iskreno, upravo tako i doživljavam hrvatske ustanove pa se posebno ni ne
pitam je li to normalno ili nije, jer malo toga oko mene je normalno.

S HTV-om sam povezan samo 25 godina, od Obrazovnog programa u kojem sam vodio emisije iz povijesti do emisije “Treća povijest HRT-a”. Redoviti sam profesor u trajnom zvanju, bavim se 20. stoljećem. To za Hrvatsku televiziju nisu valjda važne teme ni potrebne kvalifikacije. A HDZ, ako je istina da me nisu htjeli, strašno žalim i zbog toga. Oni se boje onoga što će netko govoriti, svjesni da taj neće moći ništa suštinski promijeniti! U demokraciji HDZ-ovskog tipa to je valjda previše. Baš kako sam i rekao – upravo tako i doživljavam hrvatske ustanove i demokraciju.”

‘HDZ bi želio pacificirati Programsko vijeće HRT-a, a članovi iz njihove kvote inzistiraju na temama koje nemaju političku težinu, pa se nameće zaključak da većini nije u interesu da takvo tijelo funkcionira’, tvrde Nacionalovi izvori

Bivši član Programskog vijeća Saša Milošević podsjetio je na činjenicu da prema Zakonu o HRT-u ta ustanova ima tri stupa vlasti – Ravnateljstvo, Nadzorni odbor i Programsko vijeće:

“Dva posljednja postala su de facto bezuba početkom ovog desetljeća izmjenama Zakona koje su značajno umanjile njihove ovlasti. Nadzorni odbor, čini mi se, oko godinu dana nije ni postojao, a slično se događa i sada s Programskim vijećem.”

Posao Programskog vijeća je da zastupa i štiti interes javnosti provođenjem nadzora i unapređenjem radijskog i audiovizualnog programa te drugih audio i audiovizualnih te multimedijskih usluga. Od 11 članova, Hrvatski sabor bira i razrješava devet, na temelju javnog poziva koji objavljuje i provodi Odbor za informiranje, informatizaciju i medije. Dvojica članova biraju i razrješavaju novinari i drugi zaposlenici HRT-a koji sudjeluju u stvaranju programa HRT-a. Ista osoba može dva puta biti birana za člana Vijeća.

Sadašnji članovi Vijeća su dopredsjednik Nikola Baketa, Vlaho Bogišić, Lidija Gašparović, Zdravko Kedžo, Ivica Lučić, Zorislav Lukić, Robert Markt i Dean Šoša. Potpredsjednik Vijeća Nikola Baketa, kojeg je za člana predložilo Hrvatsko debatno društvo, objasnio je da se sjednice Programskog vijeća trebaju održavati svaka tri mjeseca. No budući da Sabor u prvih sedam mjeseci nije izabrao nove članove, a onda je u srpnju izabrao samo dvoje, ove godine sve do rujna nisu se uopće uspjeli sastati. Razlog je taj što nisu imali kvorum, iako su još od svibnja nekoliko puta pokušavali održati sjednicu.

Dvojica članova koji su se kandidirali za predsjednika Programskog vijeća, Zorislav Lukić i Zdravko Kedžo, nisu prošli pa su 30. rujna demonstrativno napustili sjednicu i tako opet srušili kvorum. Između ostalog i zato što smatraju nelegitimnim da Nikola Baketa kao potpredsjednik vodi sjednice. Inače, upravo su njih dvojica punih osam mjeseci izbjegavali dolaziti na sjednice, zbog čega Vijeće uopće nije bilo u funkciji.

Posljednjim Zakonom o HRT-u donesenim u vrijeme Vlade Zorana Milanovića, koji je po mišljenju mnogih medijskih stručnjaka bio mnogo lošiji od prethodnog iz 2010., Programsko vijeće izgubilo je ovlast imenovanja čelnih ljudi hrvatskog javnog servisa i njegova uloga postala je savjetodavna. Unatoč tome, prema riječima potpredsjednika Vijeća Nikole Bakote trudili su se biti vidljivi i glasni i upozoravati na određene nepravilnosti otvorenim pismima ili očitovanjima u javnosti. O tom razdoblju Saša Milošević je rekao:

“Dobar dio mandata koji sam proveo u ovom tijelu, protekao je u natezanju s Ravnateljstvom i bilo je poprilično frustrirajuće – nisu uvažavali naša mišljenja i preporuke, nisu odgovarali na naša pitanja, osporavali su nam pravo da se bavimo određenim temama, pokušavali nametati stavove. Posljednjih godinu dana većina vijećnika bila je izrazito kritična prema ravnateljstvu i urednicima, a mi smo im odbili niz ključnih dokumenata – od izvještaja za prethodni period, preko planova rada do programske sheme.”

S obzirom na ozbiljne zamjerke na program HRT-a, posebice zbog revizionističkih sadržaja koji se svako malo pojavljuju u različitim programima, kao i zbog netransparentnosti odabira nezavisne hrvatske filmske produkcije koju javni servis otkupljuje i emitira, Nacionalovi sugovornici složili su se kako se nameće zaključak da vladajućoj većini nije u interesu da jedno takvo tijelo, pa makar i savjetodavno, bude doista funkcionalno.

“HDZ bi želio pacificirati to tijelo, a članovi iz njihove kvote uglavnom inzistiraju na temama koje nemaju neku političku težinu. Na primjer, o postotku hrvatske glazbe na Trećem programu radija ili o tome ima li previše reklama za afričku šljivu, što posebno smeta Ivi Lučiću. Ne kažem da je to nebitno, ali mislim da ima puno važnijih stvari na koje moramo upozoravati”, rekao je jedan od bivših članova Vijeća.

Goran Beus Richembergh također je kritičan:

“Sve što se događa na tragu je procesa marginalizacije HRT-a, koji već dugo traje. Naime, još dok je Programsko vijeće bilo u punom sastavu i funkcionalno, njegove javne poruke koje su se ticale ne samo uređivačkih politika, nego i prakse, uopće se nisu respektirale. Oni su pretvoreni u jedno formalno tijelo na koje se nitko ne obazire u upravljačkoj strukturi HRT-a. To je očito refleks općega stava HDZ-a o načinu na koji treba upravljati javnim servisom.”

S njim se slažu i bivši članovi Programskog vijeća. Jedan od njih je primijetio:

” Iz svega je vidljivo da vladajućima očito nije bilo u interesu omogućiti rad Programskog vijeća jer mi smo im, osobito tijekom 2017. i 2018., bili preglasni. Čak i kada nismo imali većinu, istupali smo u javnosti i upozoravali na nepravilnosti i HRT-ova kršenja sporazuma s Vladom.”

Podsjetio je i na to da su u više navrata odbijali godišnja izvješća ravnateljstva HRT-a o provedbi ciljeva iz Ugovora s Vladom RH, a slali su i otvoreno pismo javnosti, Saboru, Ministarstvu kulture i Vladi, o čemu je tjednik Nacional u više navrata pisao. “No budući da je Programsko vijeće savjetodavno tijelo, to je uvijek prošlo bez nekih posljedica”, rekao je Nikola Baketa.

Posljednje izvješće za 2018. godinu također nije prihvaćeno, odnosno nije dobilo šest glasova potrebne većine, a u prosincu prošle godine odbili su i Prijedlog Programa za 2019. godinu. Članovi Vijeća kritizirali su tada nedostatak strategije, ignoriranje novih digitalnih trendova, kao i sramotno relativiziranje ustaškog režima i logora u Jasenovcu. U izvješću sa sjednice zapisano je i sljedeće:

“Član Vijeća Saša Milošević neprihvatljivim je ocijenio prilog na HRT-u vezan uz filmove Jakova Sedlara i knjigu Romana Leljaka “Mit o Jasenovcu” te promoviranje knjige o Jasenovcu Igora Vukića, a član Programskog vijeća Ivica Maštruko predložio je ozbiljnu analizu crkvenog i religijskog programa koji je ocijenio da ima obilježja ‘Laudato orijentacije HRT-a’.”

Saša Milošević prisjetio se i slučaja o kojem se raspravljalo u Hrvatskom saboru, kada je HRT objavio da u Jastrebarskom, u ratnom razdoblju od ‘41. do ‘45., nije postojao dječji logor u kojem je stradalo oko 400 srpske djece, kao i sramotnog priloga o ubojstvu Aleksandre Zec u “TV kalendaru”.

Iako su na sjednicama Programskog vijeća prisutni predstavnici Ravnateljstva i urednici programa, s kojima se često vode žustre rasprave, neki bivši članovi Vijeća ističu da nikada nisu dobili službena očitovanja o tome kako je Uprava HRT-a reagirala na njihove pisane primjedbe. Na primjer, jesu li novinari koji su kršili odredbe Ugovora HRT-a s Vladom sankcionirani, jesu li neki urednici snosili posljedice zbog sadržaja koje su pustili u eter i slično. Iako je bilo situacija u kojima se kuća morala javno ispričavati – kao na primjer zbog promocije knjige “Radni logor Jasenovac” Igora Vukića s kojim je u emisiji “Dobar dan Hrvatska” razgovarala Karolina Vidović-Krišto – otkaze nije dobio nitko. Vidović-Krišto maknuta je iz emisije na program za iseljeništvo, dok se urednici mozaičkog programa Ani Milić, koja po mnogima već godinama vedri i oblači na HRT-u, nije dogodilo ništa. Osim što joj je premijer imenovao sina Marka Milića za glasnogovornika Vlade. Bivši članovi Vijeća smatraju nedopustivim što je nakon te epizode HRT uredno nastavio emitirati reklamu za knjigu i promovirati je u svom programu, jer bila je riječ o plaćenom TV spotu. Goran Beus Richembergh podsjetio je i na najnoviju svađu vodstva HRT-a s predstavnicima hrvatske filmske zajednice:

“Mi sada imamo situaciju eklatantnog kršenja ugovora HRT-a s Vladom Republike Hrvatske u slučaju otkupa domaće dokumentarne produkcije i iako ministrica kao nešto protestira, u biti se ništa ne događa. Mogu reći da HDZ svjesno vodi jednu politiku umanjenja uloge javnosti u kreiranju programa javnog servisa, a to uprava HRT-a itekako zloupotrebljava.”

‘Sve što se događa na tragu je procesa marginalizacije HRT-a koji već dugo traje. Još dok je Programsko vijeće bilo funkcionalno, njegove javne poruke nisu se respektirale’, kaže Goran Beus Richembergh

Naime, kao što je poznato, postoje natječaji za nabavu djela neovisnih proizvođača, kao i direktne pogodbe s određenim producentima. Na posljednjem natječaju u prvoj polovici 2019. odbijena su 34 hrvatska dokumentarca, od kojih su mnogi dobili domaće i međunarodne nagrade, a među njima je i film “Srbenka”, dobitnik godišnje kulturne nagrade “Vladimir Nazor”. Dokumentarci su navodno odbijeni zbog trajanja, odnosno minutaže koja se ne uklapa u okvire programa HRT-a. Nikola Baketa o tome je rekao:

“Kada sam postavio pitanje kriterija odabira pojedinih filmova, kao i tko o tome odlučuje, odgovorili su mi da o tome odlučuju Povjerenstvo, Glavni urednik kanala HTV 1, 2, 3 i 4, uz suglasnost ravnatelja Programske jedinice Program HTV-a. Rečeno mi je da je odluka donesena na temelju njihova mišljenja. Očito da nagrade i priznanja nisu bili bitni ni uzimani u obzir.

Slična je situacija bila i s filmom ‘Gazda’ iako je rađen i na temelju arhiva HTV-a. Tako da opravdanje da se neki film nije uklopio u strogi vremenski okvir nije baš uvjerljivo. Da se nešto doista želi prikazati, našao bi se način”, uvjeren je Baketa.

Prisjetio se i serijala Hrvoja Klasića “NDH” snimljenog 2017., čije je emitiranje bilo najavljeno u 2019., ali je još uvijek “u bunkeru”. Obrazloženje koje je vodstvo HRT-a dalo autoru jest da je to zato što je za isti novac umjesto šest, uspio snimiti 12 epizoda. Više je nego očito da nekome na HRT-u nije u interesu da se prikaže dokumentirana istina o nastanku, prirodi i padu ustaškog režima, smatraju bivši članovi Programskog vijeća.

Istovremeno, ovoga ljeta gledali smo sadržaje poput devetosatne igrano-dokumentarne serije Tuđmanova savjetnika Miljenka Manjkasa “Rat prije rata” ili “Je li moglo drugačije” Ivane Šikić Kovač, u kojima su rehabilitirani mnogi problematični likovi iz vremena kriminalne privatizacije, a koje su navodno dogovorene direktnom pogodbom u doba vladavine Siniše Kovačića. O takvim direktnim pogodbama Programsko vijeće tek dobiva informacije, budući da se to smatra poslovnim odlukama u koje se oni ne smiju miješati, čak ih ni komentirati. Kako je riječ o trošenju preko 1,378 milijardi kuna javnog novca, prema poslovnom planu HRT-a za 2018. godinu, novcu koji se dobiva iz TV pretplate, Nacionalovi sugovornici uvjereni su da Programsko vijeće u ime javnosti koju zastupa ima pravo postavljati pitanja kako i na što se taj novac troši. No oni o tome ne smiju raspravljati iako po Zakonu dobivaju na odobrenje Izvješće o poslovanju HRT-a. Goran Beus Richembergh komentirao je sadašnju situaciju:

“Pokušavamo nešto promijeniti zahtjevom za sazivanje tematske sjednice o ponašanju vodstva HRT-a prema domaćoj dokumentarnoj produkciji. Naime, kao što znate, među odbijenim dokumentarcima su i oni koji su pobrali nagrade na međunarodnim festivalima. Dakle, ono što međunarodna javnost može gledati, publika HRT-a ne smije. To je nedopustivo. Nažalost, naš utjecaj se sveo na to da možemo pisati predsjednici Odbora i vrištati.”

Što u takvoj situaciji saborski Odbor za informiranje, informatizaciju i medije može napraviti i može li prisiliti Sabor da ponovo glasa o ponuđenim kandidatima za članove Programskog vijeća HRT-a?

“Žao mi je što to moram reći, ali čini mi se da ne može jer je Odbor u međuvremenu postao uzletna pista za kadrove HDZ-a. Sada imamo već trećeg u nizu predsjednika – prvi je otišao za veleposlanika, drugi za Glavnog državnog inspektora, a sadašnja predsjednica Sunčana Glavak, ako Šuica konačno prođe za povjerenicu, otići će kao zamjena u Europski parlament i ne znamo tko će biti četvrti. Tako je vrlo teško funkcionirati. Odbor se rijetko sastaje, a i kad se sastane, te su sjednice dirigirana dnevnog reda”, rekao je Goran Beus Richembergh.

Na to isto pitanje predsjednica Odbora Sunčana Glavak odgovorila je zakonskim odredbama:

“Ovlasti Odbora jasno su definirane Zakonom o HRT-u. Sukladno članku 25. stavak 8. Zakona o Hrvatskoj radioteleviziji, Odbor za informiranje, informatizaciju i medije raspisuje Javni poziv te pravovaljanu listu kandidata dostavlja Hrvatskom saboru, koji glasuje pojedinačno o svim predloženima koji ispunjavaju uvjete za izbor i odluku donosi većinom glasova svih zastupnika. Izabrani su oni kandidati koji dobiju najveći broj glasova.”

Nezavisni član Odbora Bojan Glavašević uvjeren je da nije potrebno raspisivati novi natječaj jer je svih 12 predloženih kandidata ispunjavalo kriterije. Problem je samo u nedostatku političke volje.

Goran Beus Richembergh nije optimističan:

“Mi pitanje članova Programskog odbora jesmo digli na razinu rasprave i nekoliko puta o tome diskutirali, ali ignoriranje koje dolazi iz vrha Kluba HDZ-a, odnosno Branka Bačića i Gordana Jandrokovića, u ovome je trenutku presnažno. Izgovor za odgađanje bili su prvo europski izbori, sada će biti predsjednički, a onda valjda unutarstranački. Nema šanse da se članstvo upotpuni do kraja ove godine.”

Ako je Saša Milošević bio kandidat većine i ako su za njega glasali svi iz opozicije i HDZ, kako je moguće da nije prošao? To znači da HDZ nije glasao za predstavnika partnera, a to je opasno podrivanje Plenkovića

Kada je riječ o ravnodušnosti SDP-a, odnosno nezainteresiranosti za te teme, jedan od sugovornika Nacionala primijetio je da se time osim Nenada Stazića tamo nitko više i ne bavi. Nikola Baketa tu vidi i problem “istočnog grijeha”, odnosno priznaje da ni SDP-ovci u svojim mandatima nisu donosili dobre odluke niti su imenovali kvalitetne ljude u vodstvo javnog servisa:

“Kako netko može ići protiv ovakvog stanja kad je sam zakuhao tu situaciju? I njima se može predbaciti da su doveli Radmana ili donijeli loš Zakon o HRT-u. Zašto bi se oni bavili HRT-om kad im se to može vratiti kao bumerang? Čini mi se da se jedino Krešo Beljak povremeno javlja s dobrom kritikom i konstruktivnim idejama, kao i Bojan Glavašević. No koliko god mi živjeli u vremenu tehnološke revolucije, smatram da je HRT važna tema i da bi se opozicija svakako trebala oko toga angažirati.”

Osim toga, mnogi u neizglasavanju Tvrtka Jakovine vide i odraz neposluha SDP-ovaca prema Davoru Bernardiću. Navodno bi se moglo lako utvrditi da je dio njih glasao za Antuna Vujića i zato Jakovina nije prošao. S druge strane, ako je Saša Milošević bio kandidat saborske većine i ako su za njega glasali svi iz opozicije i HDZ, kako je moguće da nije prošao, zapitali su se Nacionalovi sugovornici. To znači da praktički nitko iz HDZ-a nije glasao za predstavnika svog koalicijskog partnera, a to je već opasno podrivanje Andreja Plenkovića iznutra.

Dakle, političke igre još se jednom prelamaju preko javnog servisa, čija kvaliteta programa, relevantnost, kao i gledanost, iz godine u godinu padaju.

Budući da je ministrica Nina Obuljen-Koržinek bila predsjednica Programskog vijeća nakon što je tijekom vlade Zorana Milanovića donesen zakon koji je to vijeće potpuno obezvrijedio, postavlja se i pitanje zašto ona sada ne promijeni Zakon o HRT-u, kako je obećala, i popravi štetu. Nikola Baketa rekao je da i druga ministarstva predlažu svoje zakone i smatra da bi ministrica sigurno to mogla učiniti kada bi postojala politička volja: “No prvi korak bio bi da se angažira oko toga da se Vijeće upotpuni. Ne mogu vjerovati da ministrica iz vladajuće stranke ne može porazgovarati o toj temi sa zastupnicima iz svoje stranke u Hrvatskom saboru ili u Odboru za informiranje i medije.”

Sunčana Glavak, predsjednica Odbora, o tome je rekla:

“Točno je da je Zakon o HRT-u donesen u vrijeme vlade SDP-a, i to, podsjećam, prvi put bez konsenzusa, što je dotad pri bilo kojoj izmjeni bila praksa u Hrvatskom saboru. Uočene su manjkavosti Zakona i razgovaralo se o tome da postoji prostor za poboljšanje.”

Tezu da bi na stanje na HRT-u trebalo upozoriti glavnu tajnicu Vijeća Europe, koje se bavi ljudskim pravima i slobodom medija, zaključno je komentirao Goran Beus Richembergh:

“Sa svih europskih adresa konstantno stižu upozorenja i negativna izvješća o radu hrvatskog javnog servisa. To, čini se, više nikoga u Hrvatskoj ne uzbuđuje. Mi smo očito i ušli u euroatlantske integracije s figom u džepu. Mariji Pejčinović Burić vjerojatno neće biti ugodno kada stigne neka takva pritužba, iako se Glavni tajnik time ne bavi. Pa kao što je GONG uputio pismo eurozastupnicima, možda se netko drugi obrati Vijeću Europe s pritužbama na funkcioniranje HRT-a.”