LINIJA ŽIVOTA: Zašto se premijer uspaničio

Nacionalova politička analitičarka i novinarka komentira posljedice svjedočenja Dragana Kovačevića u Saboru

Količina uznemirenosti i straha, vidljiva iz činjenice da je bistrenje zbivanja oko Ine na svaki, pa i nedoličan, uzurpatorski način pokušao zaustaviti, govori da ga Kovačevićeva otkrića jako žuljaju. Zašto se Andrej Plenković tako uspaničio? Možda saznamo, ali ne može se ne vidjeti da su mu reakcije potpuno neracionalne

Andrej Plenković nije, izgleda, čuo za onaj mudri savjet da čovjeku koji živi u staklenoj kući nije baš najpametnije kamenjem se hitati na druge. Čini se također da mu u djetinjstvu nikada nisu pričali o onom caru Trojanu s kozjim ušima. Jer da je čuo tu narodnu priču, onda bi znao da će neugodna istina, čak i ako se zakopa u zemlju, naći put da dospije u javnost. Premijer je, po svoj prilici, odgajan na tradicijama onih koji su bili uvjereni kako mogu zaustaviti Reuters. Način na koji je pokušao spriječiti svjedočenje Dragana Kovačevića pred Antikorupcijskim vijećem Hrvatskog sabora neodoljivo podsjeća na onaj anegdotalni krik iz terminalne faze Jugoslavije kojim je tadašnja vlast svoju cenzuru i zabranu izvještavanja o masovnim prosvjedima Albanaca na Kosovu htjela nametnuti i inozemnim novinskim agencijama.

Plenkovićeva vlast nije uspjela zaustaviti Reuters, ali pokazuje veliku nervozu i paniku. Na svaki način pokušava onemogućiti rasvjetljavanje događaja u Ini. Za premijera mora biti vrlo neugodno objavljivanje podataka koje on već četiri godine skriva od javnosti: kako je u ljeto 2018. na sastanku u svom kabinetu tadašnjem ministru Ćoriću naredio potpisivanje memoranduma koji će hrvatsku naftu preusmjeriti u Mađarsku s posljedičnim gašenjem rafinerije u Sisku. S debelim se razlogom bojao onoga što bi Dragan Kovačević, u kritičnom vremenu šef Janafa, mogao reći. Kao sudionik misterioznog summita u Banskim dvorima, Kovačević tvrdi da je Plenkovićeva uloga u donošenju problematičnih odluka bila ključna. Premijer je presjekao sve dileme i rezerve i ministru rekao da „to ide“. Neprijatno se svjedočenje ne može pomesti pod tepih ni otresti s revera kao zrnce prašine, kako se šef Vlade hvali da s neugodama uobičajeno postupa.

Uznemirenost i strah

Količina uznemirenosti i straha, vidljiva iz činjenice da je bistrenje zbivanja oko Ine na svaki, pa i nedoličan, uzurpatorski način pokušao zaustaviti, govori da ga Kovačevićeva otkrića jako žuljaju. Zašto se Andrej Plenković tako uspaničio? Možda saznamo, ali ne može se ne vidjeti da su mu reakcije potpuno neracionalne. Umjesto kontrole štete, svoje gubitke vlastitim ponašanjem samo uvećava. Teško je ranjen otkrićem o ulozi koju je kao premijer imao u mutnom izvozu hrvatske nafte i gašenju sisačke rafinerije. Ali jednako ga kompromitira i način na koji javno problematiziranje tih događaja pokušava filtrirati i zabraniti, demonstrirajući da mu cilj nije transparentnost vlasti, nego skrivanje mračnih tajni upravljanja Inom kao bogatom i za hrvatsku državu strateški važnom naftnom kompanijom.

Opozicija je bila uspješna u namjeri da HDZ-ovu opstrukciju ne dopusti. Ali u izvedbi javnog saslušanja nije bila na visini zadatka. Neki su zastupnici priliku iskoristili za vlastitu paradu. Za međusobne rivalitete. Više se vremena potrošilo na njihove govorancije nego na Kovačevićev iskaz

Kad uvredama nasrne na Antikorupcijsko vijeće, odbijajući svaku mogućnost da se sa svojim upućenim suradnicima odazove pozivu na svjedočenje, premijer Plenković pokazuje da ga lovi panika. „Njima da se odazovem?“ svisoka se ignorantski bahati, svoje zgražanje kompletirajući diskvalifikacijom da su „oni svi za pregled“, što bi trebalo značiti da su bolesni ili poremećeni. O posebno mu iritantnom Nikoli Grmoji, predsjedniku tog tijela, šef Vlade može misliti što god hoće, ali ovdje nije riječ o privatnom odnosu dvoje ljudi, nego o premijerovu stavu prema jednom posve legitimnom parlamentarnom tijelu. Plenković – ne prvi put – pokazuje težak prezir prema cijelom Saboru. Dok istodobno mediji bilježe kako se u nekim drugim državama najviši dužnosnici uredno odazivaju na pozive za svjedočenje pred istražnim povjerenstvima. Ali ono što je normalno njemačkom kancelaru Scholzu, hrvatski će premijer s gnušanjem odbiti.

Zaustavite Reuters

Još je veću, bezobrazlukom i panikom upogonjenu volju da zaustavi Reuters, otkrio pokušavajući bilo kakvo svjedočenje pred Antikorupcijskim vijećem proglasiti nezakonitim. Neugodno je ovih dana bilo gledati HDZ-ove prvake kako siluju činjenice, sve s namjerom da Kovačevićev istup potpuno spriječe i zabrane. Premda se javna svjedočenja pred tim tijelom – a bilo ih je, nekih i vrlo važnih, poput saslušanja glavne državne odvjetnice Hrvoj Šipek ili ministra Grlić Radmana – nikad nisu predstavljala kao sporna. Uostalom, kako bi vijeće za borbu protiv korupcije bez takvog alata uopće moglo funkcionirati?

Nakon što je zabrana propala, nakon što HDZ nije uspio ubiti rugalicu, premijer pokreće difamacijsku kampanju protiv Dragana Kovačevića, tvrdeći da je dovođenjem Uskokova optuženika u Sabor, na Antikorupcijsko vijeće, opozicija pokazala sav svoj „očaj, jad i čemer“ i dotakla dno dna, „spustila se ispod podruma, u glib“. Dobrodošla je novost da se premijer zgraža nad korupcijom. Pozdraviti treba i namjeru da bira društvo, da se odvoji od ljudi koji imaju problema sa zakonom. Greška je samo u onoj kući od stakla. U činjenici da Kovačevićev kredibilitet osporavaju oni koji istodobno u svojim redovima u Saboru drže čovjeka koji je s njim optužen u slučaju Janaf. Plenkovićevo skandaliziranje nad klijentima Uskoka neuvjerljivim čini i okolnost da su mu iz Vlade u Remetinec odveli na buljuke ministara. Nekima je i nakon pritvaranja pjevao slavopojke. Ni Milan Bandić, nakon Ive Sanadera prvi simbol koruptivne vlasti, nije mu se gadio. Ni usluge njegovih žetončića, žive monete političke korupcije, nikada nije odbio. Tomislava Sauchu iskoristio je da mu čuva većinu u Saboru, bez obzira na sudski proces koji se istodobno protiv njega vodio.

Prvi je rezultat Kovačevićeva svjedočenja taj da ni Andrej Plenković više ne niječe da se sastanak u njegovom uredu zaista dogodio. FOTO: Patrik Macek/PIXSELL

Kovačevićeve je razloge za svjedočenje legitimno propitivati. Što ne znači da njegov iskaz pred Antikorupcijskim vijećem nije validan. Činjenica da je odlučio progovoriti tek nakon što se i sam našao na meti Uskoka, pod optužnicom, ne znači da u slučaju Ine ne govori istinu. On je insajder, sudionik premijerova sastanka na kojem je pala odluka da hrvatska nafta umjesto u Sisak ide u mađarske rafinerije. Uostalom, i pravosuđe se zna služiti svjedočenjima raznih vrsta pokajnika. Od pitanja zašto je Kovačević odjednom odlučio svjedočiti mnogo je važnije saznati zašto premijer Plenković, njegov ministar Ćorić, nagrađen mjestom viceguvernera, ili njegova godinama nezaobilazna liblingica Mišetić, također lani honorirana lukrativnom službom u Bruxellesu, to odbijaju. Zašto svoje dojmove sa spornog sastanka i svoja saznanja o načinu donošenja odluka o Ini odbijaju podijeliti s hrvatskom javnošću. Takvim stavom sami sebi rade najveću moguću štetu. Implicitno se predstavljaju pouzdanicima korupcije. I to ne one sitnog zuba, nego one visokoprofilne, sistemske, koja uništava Hrvatsku.

Premijerovo objašnjenje

Prvi je rezultat Kovačevićeva svjedočenja taj da ni Andrej Plenković više ne niječe da se sastanak u njegovom uredu zaista dogodio. Godinama je tvrdio da na odluku o zatvaranju Rafinerije nije mogao utjecati. I sada kaže da on nije naredio potpisivanje memoranduma niti je naredio likvidaciju sisačke rafinerije. To su, veli, poslovne odluke i komercijalni ugovori. Možda nije rekao da naređuje, ali je ministru rekao da memorandum „ide“. A zna se što znači kad premijer zaključi da nešto ide. Kao što se zna da je neizbježna posljedica prosljeđivanja hrvatske nafte Mađarima moralo biti gašenje postrojenja u Sisku. Nemoguće je da premijer to ne zna. Kao što bi bilo nelogično da u tako važnim odlukama ne sudjeluje. Nigdje se o sudbini za energetsku sigurnost zemlje važnih kompanija ne odlučuje bez izvršne vlasti. Nije problem u nadležnosti Vlade. Problem je u razlozima premijerove odluke. Andrej Plenković hrvatskoj javnosti ostaje dužan objasniti zašto je hrvatsku naftu umjesto u Sisak transferirao prema Budimpešti. O njegovoj involviranosti i odgovornosti govori i Inina tvrdnja da iza spornih odluka – „zaustavljanja prerade u Sisku i prodaje nafte na tržištu“ – stoje oba većinska vlasnika, što znači i MOL i hrvatska država, odnosno u ime države Plenkovićeva vlada.

Antikorupcijsko vijeće najavljuje da nastavlja sa svojim javnim saslušanjima. Neće, kažu, dopustiti da skandali u Ini odu u zaborav. Posve logično, s obzirom na recentnu, oko milijardu kuna tešku aferu s prodajom plina. Logično i s obzirom na zacrtane zadaće tog tijela, koje kao jedno od ključnih mrjestilišta korupcije u Hrvatskoj vidi upravljanje kompanijama u vlasništvu države. Mjesta na kojima se politika i biznis prepliću, zajedničkim snagama stvarajući gustu mrežu mutnih i lopovskih sprega. Ali jako je pogrešno svjedočenje Dragana Kovačevića kao prvu rundu u tom procesu tumačiti kao veliku pobjedu opozicije. Opozicija je bila uspješna u namjeri da HDZ-ovu opstrukciju ne dopusti. Ali u izvedbi javnog saslušanja nije bila na visini zadatka. Neki su zastupnici priliku iskoristili za vlastitu paradu. Za međusobne rivalitete. Više se vremena potrošilo na njihove govorancije nego na Kovačevićev iskaz. Gubili su fokus, razvodnjavali raspravu. Još jednom pokazujući da je sva snaga HDZ-a u slabosti opozicije.

Komentiraj