LINIJA ŽIVOTA Suza Kolinde, kraljice trasha

Premijer i njegovi ministri ne pretvaraju se da su spremni biti svenarodno rame za plakanje, kako to čini predsjednica. Njena suza u Vukovaru, vrhunac političkog trasha, nije rezultat viška emocija. Pretjerana egzaltiranost hrvatske predsjednice, koja se razlijeva od ruskih stadiona do vukovarskog vodotornja, samo je dokaz manjka dobrog ukusa, takta i srama

Sve su nacionalne televizije to, naravno, zabilježile. Trenutak kada je predsjednica Hrvatske pustila suzu na vrhu skelama okovanog vodotornja u Vukovaru. Šeficu države, tumačilo se, preplavile su i savladale emocije. Možda. Ali cijela je scena djelovala malo namješteno. Zamišljen pogled u daljinu, navodno ganuće, pa suznog oka pogled ravno u kameru „Neopisivo! Ovo je sveto mjesto! Stoji grad!“ izgovorila je, kao da deklamira naučenu lekciju.

Premda ne želi najaviti svoju kandidaturu za predsjedničke izbore potkraj godine, Kolinda Grabar-Kitarović odavno već u neproglašenoj kampanji obigrava Hrvatskom. U čemu i suzna inscenacija s vukovarskog vodotornja ima sasvim razvidnu ulogu. Ta je suza bila spontana baš koliko i bijelo odijelo u kojem je prethodno, kopirajući Titovu maršalsku ili Tuđmanovu generalsku uniformu, izvršila smotru vojnika na svečanom obilježavanju akcije Bljesak u Okučanima. Njena je suza iskrena upravo koliko i lažno tronuti glas, kojim je kasnije, glumatajući, pročitala svoj patetičnim frazama nabijeni govor u Vukovaru. „Neka nam živi taj junački grad, taj feniks koji se izdigao iz pepela i postao simbolom ne samo prkosa i slobode, već i hrvatske budućnosti i hrvatskog zajedništva“, u dramatičnoj je pozi odrecitirala. Sastavak dostojan eventualno školske zadaćnice, ali ne i šefice države, svojim je prenemaganjem pretvorila u karikaturu. Nije prvi put, ali opet se predstavila kao kraljica političkog trasha. Njeni su govori napirlitani, ali banalni i jeftini. Njeni su potezi pretenciozni, ali često otkrivaju loš ukus i prizemne vrijednosti. Svoj je mandat pretvorila u permanentnu paradu političkog kiča.

SUMNJIVI MIGRANTI

Očito je da se Kolinda Grabar-Kitarović pokušava predstaviti toplom i osjećajnom osobom. Svaka je nevolja i nepravda, navodno, boli. U društvu djece ili staraca redovito se raspekmezi. Klincima čita priče, nonicama servira bajke. Ali sve ostaje uglavnom na razini igrokaza. Posve bezvrijedne socijalne bižuterije. Kad se malo razgrne taj šušur od spinova, predsjednica se često pokaže kao tvrda, hladna i samoživa persona. U prvoj kampanji hvalila se kako svoju skrb o siromašnima pokazuje ostavljajući stari kruh u čistim vrećicama kraj kontejnera. Kad je lani pukla bruka prvo u Saboru, a potom sve do UN-a, o kiretažama koje se u hrvatskim bolnicama izvode naživo, nije se oglašavala. Svjedočenja žena o bolnim i ponižavajućim tretmanima, o struganju maternica bez anestezije, nisu je ganula. Kao što se nije očitovala ni povodom ratifikacije Istanbulske konvencije. Još manje da bi taj dokument, instrument u zaštiti žena od nasilja, izravno podržala. Za recentni marš protiv štemera u obitelji nije našla vremena. Tek kad je vidjela odjeke, njegove je organizatorice primila na Pantovčaku.

Kad su joj se nacionalne manjine pismom požalile zbog neugodnosti koje doživljavaju, hladno je odgovorila, otprilike, da su i sami krivi za ono što im se događa. U Borovu Selu prošloga tjedna odlučno se založila za procesuiranje ratnog zločina, ubojstvo 12 hrvatskih policajaca koje su pobunjeni Srbi likvidirali, ali samo dva-tri dana prije slaveći Bljesak u Okučanima odlučno je prešutjela zločine – ubojstvo 22 civila srpske nacionalnosti, od toga jedanaest žena i troje djece – koji su u toj operaciji počinjeni i za koje nitko nikada nije procesuiran. Migranti su joj od prvog trenutka bili sumnjivi. Divila se Orbánovoj žilet-žici, zveckala idejom da i Hrvatska izvede vojsku na granicu, neukusno i nehumano ironizirala izbjeglice, tvrdeći nedavno kako smo „propustili one koji su brzi, koji imaju novca, koji su mladi, zdravi, koji mogu brzo hodati i trčati“.

REZERVNA POZICIJA U NATO-U

Ali možda se količina emocionalne indisponiranosti predsjednice najbolje vidi na stvarima koje nisu povezane s politikom. Lani je tako usvojila kujicu Kiku iz azila, ali nije je odvela doma, da osobno o njoj brine, da joj bude dio obitelji, nego je štene ostavila na Pantovčaku, da ga osoblje njezina ureda zbrinjava. Premda tvrdi da je to sada njezin pas, tako se ponašala samo dok su kamere bile upaljene. Dok je pozirala altruizam, glumatala kako je dobra i plemenita, dok publici pokušava prodati priču o svom navodno velikom i prema svakom nevoljniku otvorenom srcu. Ako je suditi po Kiki, kučku koji je iskorišten za šminkanje njenog imidža, predsjednica je proračunata i beskrupulozna osoba. Za vlastite interese svakoga je spremna upotrijebiti i odbaciti.

U prvoj kampanji, dok je birače uvjeravala kako se zbog silne ljubavi prema Hrvatskoj definitivno vratila iz svijeta, u džepu je, skriveno od javnosti, čuvala rezervnu poziciju u centrali NATO-a. Dok se predstavljala kao narodna predsjednica, najbliže su joj društvo, radno, savjetničko i prijateljsko, činile mutne, problematične i kompromitantne ličnosti. Najčešće se spominje njena skandalozna politička romansa s osuđenim i u Hercegovinu pobjeglim kraljem nogometne hobotnice. Afera SMS otkrila je kako su se korifeji obavještajnog i kriminalnog podzemlja našli u njenoj službi. Tek nakon nedavnog razlaza s nekim medijskim predatorima, javnost je mogla čuti kakvim se sve prljavim trikovima služila. Ovih dana Kolinda Grabar-Kitarović oštro reagira na najnovije četnikovanje Vojislava Šešelja po Hrtkovcima, „simbolu stradanja Hrvata Vojvodine“, ali se u izbornoj kampanji, što tvrdi njezin donedavni prijatelj Velimir Bujanec, složila da se tog ratnog zločinca pozove i uključi u njegovu emisiju, kako bi svojim izjavama naštetio tadašnjem predsjedniku Josipoviću. Gnjusoba od Šešelja kasnije se dičila kako je svojim nastupom snažno pomogao pobjedi „drage Kolindice“. Prepun je Pantovčak prljavog veša, koji se u njenom mandatu nagomilao.

Naravno, nije Kolinda Grabar-Kitarović jedina političarka srca kruta i ledenoga, bezosjećajna i beskrupulozna. Politička klasa u Hrvatskoj generalno se odvojila i jako otuđila od naroda, za živote građana zainteresirana tek ako i koliko bi se to njihove vlastite sudbine moglo ticati. Vladajuća nomenklatura potpuno se razbahatila i brutalizirala, kao da je ni zakoni, ni zahtjevi morala, ni bilo kakvi obziri uopće ne obavezuju. Sami sebi dopuštaju nevjerojatan cinizam prema javnosti. Premijer se kao vrhunskim postignućem hvali stabiliziranjem javnih financija, ali naraslu nesigurnost i destabilizaciju socijalnog položaja građana, koja rezultira masovnim bijegom iz države i pražnjenjem Hrvatske, kao da ne primjećuje. U njegovu mandatu najviše se uspjelo napraviti na stabiliziranju – produbljenju i omasovljenju – uvjerenja da se nekad potencijalima bogata Hrvatska pretvorila u neuspješnu državu. I da taj debakl nije tek privremeno stanje. „Projekt demokratske Hrvatske nije uspio“, kao da spušta zastor konstatira profesor ustavnog prava Branko Smerdel.

CAPREDSJEDNIČINO LICEMJERJE

Potpuno ignorantski odnos prema raspoloženju javnosti vlast ovih dana demonstrira pokušavajući srušiti referendumsku inicijativu protiv takozvane mirovinske reforme Andreja Plenkovića. Vlada je prvo, omogućavajući povećanje broja povlaštenih, braniteljskih mirovina, čak i za pripadnike HVO-a, produbila rupu u mirovinskom sustavu, a onda neodrživost takvog rasklimanog sustava uzima kao argument da bi neprivilegiranom ostatku nacije otežala uvjete umirovljenja. Premijer je za nadležnog ministra postavio momka s nula socijalne inteligencije, koji javnost dodatno provocira svojim neprimjerenim nastupima. Kao argument da razumije umirovljenički jad i bijedu Marko Pavić učestalo spominje vlastitu babu s mizernom penzijom. Sindikalni referendum napao je sijanjem straha i prijetnjama o novom smanjenju mirovina. Izmislio je, izgleda, tvrdnju da bi uspjeh referenduma uzrokovao dodatni dug od 45 milijardi kuna. Barem ne želi pokazati analize koje bi na takvu opasnost upućivale. Povrh svega, državnim parama financira protureferendumsku kampanju, što je, naravno, suprotno boljim demokratskim običajima. Kao da nema PR savjetnika ni stručnjake za odnose s javnošću, Plenkovićeva vlada ne uspijeva upravljati procesima koje naziva reformom mirovinskog sustava. Upravo suprotno, učinila je sve da pojača nezadovoljstvo i revolt građana. Sije vjetar, pa će možda morati požnjeti oluju.

Ali premijer i njegovi ministri barem ne glume emocije. Ne pretvaraju se da su spremni poslužiti kao svenarodno rame za plakanje, kako to čini predsjednica. Zato je količina njenog licemjerja mnogo veća. Njihovo je ponašanje – jer imaju stvarnu političku moć – opasnije, ali sa svojom prenaglašenom i prenapregnutom afektacijom ona djeluje iritantnije. Njena suza u Vukovaru, vrhunac političkog trasha, nije rezultat viška emocija. Pretjerana egzaltiranost hrvatske predsjednice, koja se razlijeva od ruskih stadiona do vukovarskog vodotornja, samo je dokaz manjka dobrog ukusa, takta i srama.

Komentiraj