LINIJA ŽIVOTA: Jučer u Crnoj Gori, sutra u Hrvatskoj?

Za svoga službovanja u Zagrebu patrijarh Porfirije pokazao se kao ekumenski nastrojen čovjek. U Crnoj Gori otkrio je posve drugačije lice. U Hrvatskoj su se oko njega na Svetom Duhu okupljali progresivci. Na Cetinju se pojavio u ulozi glasnika velikosrpske politike. Ne mironosca, nego sijača rata

Zvučalo je strašno cinično kad je patrijarh Porfirije u nedjelju na Cetinju, na potpuno bizarnom ustoličenju novoga crnogorsko-primorskog mitropolita Joanikija, zazivao mir koji bi se iz tog svetog manastira u koncentričnim krugovima trebao širiti kako bi obasjao čitavu Crnu Goru. Riječi poglavara Srpske pravoslavne Crkve djelovale su prilično farizejski jer su se tog trenutka s tog mjesta širili samo valovi sukoba, koji su Hrvatskoj susjednu državu doveli do samog ruba građanskog rata.

Vrh SPC-a inzistirao je i do kraja ustrajao u svojoj namjeri da se ustoličenje Joanikija obavi baš na Cetinju, povijesnoj i duhovnoj prijestolnici Crne Gore, premda se veliki broj građana te države takvom scenariju žestoko usprotivio. Prosvjedničke barikade na cestama uspjeli su premostiti tako što su na lice mjesta doletjeli vojnim helikopterom, pod zaštitom specijalaca i dugih cijevi, te zaklonjeni pancirnom dekicom uvedeni u manastir. Blasfemično je bilo vidjeti vjerske poglavare u helikopterskoj invaziji na simboličko srce crnogorske državnosti. Zastrašujuća je poruka koju su poslali. Balkanska travestija kršćanstva, kaže jedan katolički svećenik. Slika je podsjećala na vojnu operaciju. Na jezovite scene iz devedesetih. Na one tenkove koji su iz Beograda s cvijećem ispraćeni prema Hrvatskoj.

Nedavno izabrani patrijarh Porfirije nije se dao zaustaviti prosvjedima ni vatrenim barikadama na prilazu Cetinju. Nije pristao na mogućnost da Joanikija u službu uvede u bilo kojoj drugoj crkvi u Crnoj Gori, zašto ne u velikom Sabornom hramu u Podgorici. Nije se zamislio nad činjenicom da odabir manastira na Cetinju, povijesnoj i duhovnoj crnogorskoj prijestolnici, dio Crnogoraca smatra žestokom provokacijom. Nije ga pokolebalo ni to što će vjerski obred obaviti unatoč protivljenju građana, uz asistenciju oružja i bacanje suzavca. Nije se sjetio da bi kao poglavar SPC-a trebao pokazati više suzdržanosti zbog uloge svoje Crkve u ratovima devedesetih. Nije ga brigalo što svojim postupcima podsjeća na vrijeme u kojem je Srpska pravoslavna Crkva funkcionirala kao instrument ratne velikosrpske politike. Nije mislio ni o tome da će nasilnim ustoličenjem otežati buduće funkcioniranje mitropolita Joanikija. Kako bi on uopće mogao djelovati u sredini u koju je pod pancirkama, pod zaštitom tisuća policajaca instaliran?

Vrh SPC-a pokazao je krajnje nepoštovanje prema Crnoj Gori i njenim građanima. Pokazao je uvredljivo neuvažavanje njihove državne, nacionalne i vjerske zasebnosti. Demonstrirao je i potpunu indolenciju prema opasnosti da svojim desantom na Cetinje ugrozi sigurnost, možda i živote ljudi. Porfirije sada govori o prijetnji njegova zaustavljanja snajperskom puškom. Ali nije samo njegova glava bila u igri. Sukobi prosvjednika i policije lako su mogli eskalirati do prolijevanja krvi. Nikad se od odgovornosti za takav neželjeni rasplet, koji se srećom ipak nije dogodio, ne bi mogao oprati. Konačno, poglavari SPC-a nisu se dali otrijezniti ni posve evidentnom posljedicom svoga pohoda – potenciranjem etničkih napetosti i sukoba u već jako podijeljenoj zemlji. Odnosi između stanovnika Crne Gore koji se smatraju Srbima, a čine trećinu od ukupno oko 620 000 žitelja te zemlje, i onih koji se izjašnjavaju kao Crnogorci sve su napetiji. Način ustoličenja Joanikija postojeće tenzije dodatno raspaljuje. Na koncu bi mogao djelovati poput gašenja vatre benzinom.

Za svoga službovanja u Zagrebu patrijarh Porfirije pokazao se kao ekumenski nastrojen čovjek. U Crnoj Gori otkrio je posve drugačije lice. U Hrvatskoj su se oko njega na Svetom Duhu okupljali progresivci, slušao je Azru, citirao Štulića, ukoričio tvrdnju da se sa Zagrebom voli javno. I kad je početkom ove godine izabran za patrijarha SPC-a pa se preselio u Beograd, o Hrvatskoj je govorio kao o svojoj drugoj domovini i za hrvatski je narod tvrdio da mu u mnogim stvarima ostaje uzorom. Na Cetinju se pojavio u ulozi glasnika velikosrpske politike. Ne mironosca, nego sijača rata. O karakteru Joanikijeva ustoličenja jasno govori i snimka kora crkvenih velikodostojnika koji za zagrijavanje u cetinjskom manastiru pjevaju o srpskoj vojsci koja će se vratiti na Kosovo. Isto su tako devedesetih blagoslivljali oružje koje će krenuti na Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Kosovo.

Povratak u devedesete?

Događaji na Cetinju kao najava povratka u devedesete? Kao akt okupacije Crne Gore, kako ga mnogi u toj državi doživljavaju? Smrt Joanikijeva prethodnika, mitropolita Amfilohija, koji je imao veliki autoritet u SPC-u i neku vrstu personalne autonomije, beogradska je patrijaršija iskoristila za potpuno ovladavanje Crkvom u Crnoj Gori i tamošnju je mitropoliju praktično pretvorila u vlastitu filijalu. Između ostalog, na ponižavajući je način smijenjen rektor bogoslovije, inače Cetinjanin, koji se još za Amfilohijeva života javno zalagao za izbacivanje nacionalnih predznaka iz pravoslavnih crkava, objašnjavajući da nacionalizam ne smije biti temelj ni vjere ni Crkve. Praktično, implicirao je da crnogorsku mitropoliju ne određuje srpstvo, nego pravoslavlje.

Zatiranje takvih ideja te uloga SPC-a u lanjskoj smjeni vlasti u Crnoj Gori i formiranju sadašnje vladajuće prosrpske koalicije, kao i sve glasnije, sve iritantnije i sve uvredljivije negiranje crnogorskog nacionalnog identiteta, raspiruju strah Crnogoraca od posrbljivanja. Strah da im Beograd, preciznije, svemoćni predsjednik Srbije Vučić, želi postavljati duhovnog poglavara. Pojavili su se, kaže nam jedan vrstan poznavatelj situacije u Crnoj Gori, preosjetljivost i neka vrsta egzistencijalnog straha od nacionalnog nestajanja. To je rodno mjesto revolta i bunta koji je sada zapriječio ceste da Porfirije sa svitom ne može na Cetinje. Vrh SPC-a odgovorio je demonstrirajući silu i nadmoć, što dodatno raspaljuje sumnjičavost i napetost i smirivanju Crne Gore sigurno neće pomoći.

 

Nasiljem intonirano ustoličenje crnogorskog mitropolita moglo bi predstavljati vjetar u krila borbenim hrvatskim biskupima. Onima koji su skeptični ili čak neprijateljski raspoloženi prema svakom pokušaju detanta, suradnje i povezivanja među crkvama i različitim vjerskim zajednicama, oko čega se papa Franjo stalno jako trudi

 

Ali recentna se drama jako tiče i igre moći u vrhu crnogorske države. Sukoba između predsjednika Đukanovića i potpuno kaotične grupacije oko prosrpskog premijera Krivokapića. Đukanović se pridružio prosvjedima na Cetinju, Krivokapić je prosvjednike optužio za teroristički napad na policiju, dakle, i državu. Farsično je, međutim, da se već trideset godina apsolutni gospodar Crne Gore Milo Đukanović sada pojavljuje na barikadama. A do prije godinu, dvije bio je s Amfilohijem u velikom partnerstvu, političkom i poslovnom, dok je prema autohtonoj Crnogorskoj pravoslavnoj Crkvi pokazivao neprijateljstvo. Kada je autokefalna CPC 1993. obnovljena na Cetinju, poslao je policiju. Kao što je Krivokapić sada šalje na prosvjednike.

U Crnoj Gori uskuhala se velika protestna energija, koju Đukanović sada pokušava zajahati. Iz vlastitih razloga. Predsjednika crnogorske države – oličenje korupcije i enormnog osobnog bogaćenja – lovi panika, jer strepi za vlastitu budućnost. Vidljivo je uplašen nakon što je nedavno uhapšen njegov kum, prije devedesetih nekakav automehaničar, poslije vlasnik svega i svačega u Crnoj Gori. Đukanović se boji da će kum progovoriti, kao što su to neki drugi već napravili. Između ostalih i svojedobni američki ambasador u Zagrebu i Beogradu Montgomery, koji se ljetos u jednom intervjuu raspričao o tome kako je Amerika devedesetih okrenula glavu i odlučila ne vidjeti Đukanovićev šverc cigaretama. Otkrivanje takvih indiskrecija jasan je znak da ga veliki više ne štite.

Negativne reperkusije

Zato predsjedniku Crne Gore odgovaraju neredi. Da se vlast ne stigne baviti njegovim kriminalom. Zato se čovjek koji je godinama uništavao liberalnu alternativu, sve one koji su devedesetih s Cetinja dizali glas protiv bombardiranja Dubrovnika, koji je potom brutalnim policijskim nasrtajima razbijao opoziciju i istodobno pumpao četnički ološ, da mu pred svijetom posluže kao strašilo, kako bi kraj njih sam djelovao bolje, europskije i prihvatljivije, e da bi Montgomery i SAD onda zažmirili na njegovo pretvaranje Crne Gore u državu-kontrabandu, dakle, zato se taj i takav Milo Đukanović sada pokušava staviti na čelo pokreta protiv velikosrpske ekspanzionističke politike svog starog prijatelja iz Beograda, predsjednika Vučića, s kojim je povezan mnogim jakim vezama. Premda se trenutno pred upaljenim kamerama malo, kao, šaketaju. Crno li se Crnoj Gori piše, između zla i još goreg.

Iako se čini dalekom i Zagrebu prilično nevažnom, situacija u Crnoj Gori može imati negativne reperkusije i na Hrvatsku. Previše je nestabilnosti u njenoj neposrednoj okolici. Bosna i Hercegovina, Kosovo, Makedonija, Albanija – sve na neki način nezavršene države. Jedna izluđena nametnutim dejtonskim okvirom koji joj ne dopušta raspadanje, ali isto tako onemogućava funkcionalnu integraciju; druga nepriznata; treća komšijskim kapricima ucijenjena; četvrta sve više zarobljena vlastitim mafijaškim strukturama… Povrh svega Srbija s Vučićevim projektom „srpskog sveta“, novog pakiranja za, izgleda, neuništive velikosrpske pretenzije. Hrvatska nije slaba država, nije ni podijeljena poput Crne Gore pa joj se desanti svetosavlja ne mogu dogoditi. Patrijarh Porfirije ovdje se ponaša pitomo, na ranu bi ga previo. Ali ni destabilizacija u susjedstvu nije dobra. Nije dobro ako se ljuljaju temelji Hrvatskoj bliskih država, pa Cetinje odjednom djeluje poput Bejruta.

Spremnost vrha SPC-a da se pod pancirkama, uz prasak šok bombi, probije do Njegoševa manastira, ojačat će rezerve prema pravoslavlju i ideji o zbližavanju kršćana. PHOTO: STEVO VASILJEVIC/REUTERS/PIXSELL

Događaji u Crnoj Gori mogu osnažiti i nezdrave radikalizme u Hrvatskoj. Nije čudno da su prvi grunuli iz Domovinskog pokreta, inzistirajući na svojim tvrdo nacionalističkim i antisrpskim stavovima. Odluka vrha Srpske pravoslavne Crkve da se ustoličenje mitropolita Joanikija na Cetinju obavi unatoč prosvjedima, uz asistenciju vojske, dugih cijevi, suzavca i pendreka, jačat će nepovjerenje i rezervu i prema Srbiji i prema SPC-u. Najveću će štetu zbog toga trpjeti Srbi u Hrvatskoj. Ali velikosrbi (malo slovo jer nije etnička nego politička odrednica) o njihovu dobru i položaju nikada nisu ni mislili. Najdraži su im kad postanu žrtve. Politički su im onda najiskoristiviji.

Na koncu, rusvaj na Cetinju mogao bi oslabiti ionako prilično slabašan i zanemaren ekumenski duh u Katoličkoj Crkvi. Bojim se da će ti događaji za posljedicu imati početak kraja ekumenizma u Hrvatskoj, kaže jedna od u Crkvi mislećih, ne samo vjerskom dijalogu posvećenih osoba. Spremnost vrha SPC-a da se pod pancirkama, uz prasak šok bombi, probije do Njegoševa manastira, ojačat će rezerve prema pravoslavlju i ideji o zbližavanju kršćana. Ideja o formiranju Hrvatske pravoslavne Crkve mogla bi profitirati, ali ne toliko da bi se i realizirala. Fatalno je kontaminira vezanost uz ustašku, Pavelićevu NDH. No nasiljem intonirano ustoličenje novog crnogorskog mitropolita moglo bi predstavljati vjetar u krila borbenim hrvatskim biskupima. Onima koji su i sami skeptični ili čak neprijateljski raspoloženi prema svakom pokušaju detanta, suradnje i povezivanja među kršćanskim crkvama i različitim vjerskim zajednicama, oko čega se papa Franjo stalno jako trudi. Crna Gora poslužit će im kao dokaz da je njegovo zagovaranje pomirenja i bratstva među vjerskim zajednicama i ljudima jedna velika iluzija.

Komentiraj