Osjećaj strašne bespomoćnosti, gori nego u vrijeme rata, to je ono što trenutno vjerojatno najviše traumatizira Hrvatsku. S jedne strane nevidljivi, a smrtonosni virus koji sad već i po nekim Hrvatskoj bliskim zemljama u tisućama kosi ljudske živote. S druge strane, nepredvidljiva erupcija destruktivne energije iz utrobe zemlje. Situacija koju je premijer prije tjedan dana nazvao ratnom, tako s potresom u Zagrebu, razorne, u 140 godina nikad veće snage, postaje apokaliptična. Treći jahač apokalipse – ekonomsko urušavanje koje mnogim građanima prijeti egzistencijalnom ugrozom – tek dolazi. Njegove je domete teško predvidjeti, ali ga je posve sigurno nemoguće izbjeći.

Jezivi kreveti u Areni

„Smrt se u svim svojim najstravičnijim oblicima nadvila nad hrvatsku zemlju: nad njezina polja i planine, nad njezino nebo i more, nad ljude i njihovo blago, nad kamene simbole i zapise o njezinoj sadašnjosti, prošlosti i budućnosti“, bilježila je devedesetih jedna zbirka tadašnje ratne poezije, uvjerena da se Hrvatskoj ništa užasnije ne može dogoditi. „U ovom strašnom času“ sada se reprizira, s prijetnjom da bi borba protiv koalicije nevidljivog i nepredvidljivog neprijatelja mogla biti dramatična kao i obrana zemlje. Sve ako i dobije ovaj rat, Hrvatska će iz njega vrlo vjerojatno izaći s teškim posttraumatskim poremećajem. Kao što će PTSP imati i dobar dio svijeta koji se danas bori s koronom. S tim da će se s izazovima današnjeg vremena Hrvatska morati nositi prilično oslabljenog imuniteta. Jako izmučena svim nesrećama kroz koje je prošla. Ožiljci strašnog rata iz devedesetih još pulsiraju kao da su živi. Privatizacijska pljačka blesirala je dobar dio stanovništva, masovno proizvodeći klasu tranzicijskih gubitnika. Recesijsko poniranje trajalo je ovdje mnogo duže nego drugdje, pa je Hrvatska čitavo jedno desetljeće izgubila za povratak, ekonomski, tamo gdje je na početku krize bila. Alarmantan egzodus ljudi, prvo u ratu, odlaskom Srba, a posljednjih godina u miru, iseljavanjem najproduktivnijeg dijela nacije. Serija loših vlasti koje su se vlastitom korupcijom ili političkom indolencijom otuđile od naroda, uzrokujući masovnu depresiju, razočaranost i nepovjerenje u državu, osjećaj da se žrtve u ratu nisu isplatile, da je politička kasta vođena samo vlastitim interesima prisvojila i faktički izdala Hrvatsku. Neizliječenih je i uopće neliječenih rana mnogo. Hrvatska je već jako traumatizirana zemlja, pa je udar korone podebljan zagrebačkim potresom tim teži.

U ovom strašnom času linija je obrane razvučena na dva, svojim zahtjevima često međusobno suprotstavljena fronta. Zaraza koronom dobiva na ubrzanju, još nas navodno dvadesetak dana dijeli od talijanskog scenarija, u kojem ni masovne grobnice više nisu isključene jer se broj mrtvih na druge načine navodno više ne može savladati. Zastrašujuće slike iz Bergama, jednog od epicentara epidemije, konvoja vojnih vozila nakrcanih ljesovima, količina kojih – znam, svirepo zvuči – nadmašuje kapacitete lokalnog krematorija. Čitavo naselje šatora postavljeno uz bolnicu u Dubravi i prilično jezivi nizovi željeznih kreveta po zagrebačkoj Areni, kao i slični prizori po drugim većim hrvatskim gradovima, pokušaj su anticipiranja takvog stampeda pogibelji. Hrvatska bi vrhunac pandemije trebala dočekati spremnija od Italije.

Potres u Zagrebu usložnjava tu zadaću. Njegova je razorna moć razotkrila duboko nemoralnu i trulu logiku upravljanja glavnim gradom države. O tome govore slike potresenih žena koje u spavaćicama, golih nogu, na zimi s bebama u naručju drhte ispred udarom iz podzemlja destabilizirane bolnice, dok istodobno skupe i ljuljanjem tla neugrožene gradonačelnikove fontane stoje postojano. Fontane su lijepe, ali ne dok se mlade majke moraju porađati u autima jer je bolnica, naslijeđena iz bivšeg vremena, nesigurna i derutna, pa navijačke skupine, u ovom slučaju Bad Blue Boysi, spašavaju inkubatore iz nesigurnog rodilišta. O nespremnosti Zagreba da se nosi s ugrozama govori i poruka gradonačelnika Bandića nekoj potresom postradaloj ženi da joj se zapiše ime, kao da se takvi problemi rješavaju pojedinačno, a ne sustavno, ili preporuka njegova specijalca za krizne situacije koji ovih dana kao pouzdano sredstvo za pokazivanje nacionalnog ponosa i podizanje morala preporučuje isticanje državnih zastava.

Pravi narodni heroji

Državni se vrh, prilično iznenađujuće, dobro nosi s dvostruko izazovnom situacijom. Predsjednik Milanović pokazuje prisutnost, ali jasno dajući do znanja da su glavne poluge vlasti u premijerovim rukama. Andrej Plenković trebao je, tako je bilo zamišljeno, završnicu svog mandata iskoristiti za ugodno paradiranje predsjedanjem Europskom unijom. Ali se, silom prilika, dogodilo upravo suprotno. Cijelo mu se nebo sručilo na glavu, pa se sada odjednom mora baviti pravim milenijskim nesrećama. Umjesto da klizi po briselskim salonima, obilazi bolnice i razorene zagrebačke četvrti. Najbolje što je mogao napraviti: pilotiranje krizom povjerio je stručnom timu u kojem čak i neki političari, ministar Božinović prije svega, djeluju vrlo respektabilno, kao ljudi koji ulijevaju sigurnost i osvajaju povjerenje javnosti. A nedavno imenovani ministar Vili Beroš, koji izgara u zadaći koja mu povjerena, te kompetentna i mudra profesorica Alemka Markotić, šefica Zarazne bolnice u Zagrebu, oboje donedavno medijski posve neeksponirani, gotovo nepoznati široj publici, danas uživaju status pravih narodnih heroja ili pučkih svetaca. Santo subito!

Andrej Plenković dobio je posve neočekivano priliku da potkraj mandata nadoknadi ono što je u prethodne tri godine propustio – da se nametne kao ozbiljan politički lider. Ima potporu ne samo predsjednika Milanovića, nego i dijela opozicije, kao i velikog dijela javnosti. Na ruku mu idu i populisti koji se razmeću demagogijom, pa tako zagovaraju uvođenje minimalca za sve državne čelnike i kompletan javni sektor, osim zdravstva, a istodobno sami pred bolnicama naplaćuju najskuplji parking u Zagrebu. Ili oni koji se, poput Milana Bandića, javno odriču dijela vlastite plaće za borbu protiv korone, a raspolažu enormnim, na sumnjiv način stečenim bogatstvima, o čemu u medije cure svjedočenja iz dosad provedenih istraga: o gradonačelnikovim brojnim zlatom optočenim stanovima, pedesetak tisuća eura skupoj kuhinji ili Fendi sofama, čak četiri, koje zajedno stoje više od pola milijuna kuna.

Uspije li pobijediti koronu ili je uzmogne savladati s podnošljivim gubicima, premijer Plenković rame uz rame s ministrom Berošem može pobijediti i SDP, kojemu HDZ trenutno gleda u leđa. U usporedbi s galerijom vodećih opozicionara njegova je superiornost evidentna. Ako, međutim, u tome ne uspije, ako se zaraza otme kontroli, a zdravstveni sustav, koji se dosad jako dobro, u nekim segmentima i odlično nosio s teškim izazovima, ne izdrži, ako se slomi i raspadne, kako se to upravo događa u Italiji, onda je i njegova pozicija vrlo upitna. Jako ozbiljnu prijetnju mogu predstavljati i političke i društvene turbulencije koje vrlo vjerojatno slijede, uzrokovane ekonomskim posljedicama korona krize. Tim više jer Vladin set mjera za njihovo saniranje nije dobio nepodijeljenu potporu stručne javnosti.

Potpora hrvatskih susjeda

Strahovi da bi se premijer mogao poslužiti virusnom navalom, kako bi poput nekih susjednih vlastodržaca svoju poziciju autokratski stilizirao i osnažio, nisu realni. Predsjednik Srbije uspio je da samovlasnim proglašenjem izvanrednog stanja uzurpira državu. Novi premijer Slovenije strašno voli paradirati u uniformama, baš kao i bivša predsjednica Hrvatske, militariziranjem korone trenirajući vlastitu čvrstu ruku. Ideja da bi hrvatskoj vladi trebalo omogućiti vladanje uredbama sa zakonskom snagom, kraj još živog i funkcionirajućeg Sabora, nije prošla. Ali opasnost da bi okupiranost javnosti zdravstvenim brigama Andrej Plenković mogao iskoristiti za obračun s onima koje odavno pokušava smaknuti, poput neugodnog mu Povjerenstva za odlučivanje o sukoba interesa, još nije demantirana ni demontirana.

Profesorica Markotić vjeruje da će dramatična korona kriza mnogo toga raščistiti i svi bi, pojedinci valjda kao i države, trebali razmisliti o vlastitim prioritetima u životu. Nevolje stavljaju na kušnju i mnoga savezništva i prijateljstva. Javno se barata špekulacijama da će pandemija rezultirati smrću Europske unije. Nakon razornog ljuljanja Zagreba službeni Bruxelles šalje potporu, verbalnu, ali solidarnost s koronom ugroženim zemljama slabo pokazuje. Italiji u pomoć stižu liječnici iz Kine, Kube i Rusije. Njemačka je onemogućila izvoz medicinske opreme, maski i respiratora koje je Hrvatska tamo kupila. Tim više raduje potpora koja dolazi iz susjednih država, s kojima se hrvatska politika baš ne voli družiti. Ljubljana je odmah potresom ugroženom Zagrebu poslala pomoć u šatorima. Sarajevo ima poruku ljubavi. Svjetlima na gradskoj vijećnici iscrtano je veliko srce za Zagreb, popraćeno uvjeravanjem da se prijatelji ne zaboravljaju. Beograd i Novi Sad su u nedjelju navečer svoju potporu Zagrebu uputili glasnim pljeskom s prozora i terasa, u građanskoj akciji kojom svakoga dana podržavaju vlastite, u ratu s koronom angažirane, zdravstvene radnike. Vrijedne geste, mogući zalog za uspostavljanje nekih normalnijih međusobnih odnosa. Tko preživi, možda ima šanse.