Kronologija jednog sukoba: Zašto Ivan Đikić iritira Vladu i Znanstveni savjet?

Molekularni biolog s Medicinskog fakulteta Goethe sveučilišta u Frankfurtu Ivan Đikić proteklih je tjedana otvoreno zaratio s Vladinom strategijom borbe protiv koronavirusa. Njegovo nedavno predviđanje kako će Hrvatska, ne uvede li strože epidemiološke mjere, do kraja studenoga imati i 1.500 mrtvih, pokazalo se nažalost točnim, ali Đikićeva preciznost nije bila dovoljna da postane članom Znanstvenog savjeta Vlade.

Povrh toga, Đikić proteklih dana, jedini u znanstvenoj zajednici, uporno postavlja javna pitanja o antigenskim testiranjima na covid i testiranjima nogometaša, sumnjajući kako se iza organizacije tih poslova krije sukob interesa nekih od članova Znanstvenog savjeta. “Tko je u sukobu interesa kao član znanstvenog savjeta Vlade i privatnik koji dobro zarađuje od brzih antigenskih testiranja? Zašto ovi testovi nisu uvedeni u sustav Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo?”, pitao je Đikić 27. studenoga na Twitteru ministra zdravstva Vilija Beroša, koji ga je odmah nazvao telefonom i javno obećao pronaći odgovore. Do danas ih nismo dobili.

No Đikiću je – premda ga frankfurtski znanstvenik nije izrijekom spomenuo – javno odgovorio Dragan Primorac, član Znanstvenog savjeta Vlade i suvlasnik klinike Sveta Katarina, koja se reklamirala kao “prva u Hrvatskoj koja je omogućila brzi test za testiranje na Covid-19”. U izjavi tportalu, Primorac je odbacio sumnju u sukob interesa, jer “nemam nikakvu obavezu prema Vladi, nitko me ne plaća, sve je potpuno jasno i transparentno i nikakvog sukoba ne može biti”.

Što se tiče Primorčevog svibanjskog projekta PCR i serološkog testiranja nogometaša u Hrvatskoj, koji je propitivao Đikić, Primorac tvrdi da je “s njim upoznata FIFA i UEFA”, te da u njemu “država nije participirala”. “Radi se o znanstvenom projektu kojem je prethodilo dobivanje mišljenja Etičkog povjerenstva, u kojemu su sudjelovali Hrvatski nogometni savez, bolnica Sveta Katarina i Nastavni zavod Andrija Štampar, a dio projekta u drugoj fazi je napravljen u ‘Genosu'”.

No taj Primorčev odgovor nije zadovoljio Đikića; štoviše, poslužio mu je samo za nova pitanja, i o testiranju nogometaša, ali i o antigenskom testiranju, koje je Đikić opisao metaforom kako je Hrvatska trenutno “Wild West testiranja”.

Đikić upozorava na ozbiljne sumnje u zdravstveno profiterstvo

Tako su javna pitanja što ih je ministru zdravstva uputio uspješni franfurtski molekularni biolog, koji ne ovisi o novcu hrvatske države, prerasla u javnu polemiku Đikića i Primorca. Zanimljivo je pritom kako nije riječ o prvome srazu te dvojice uglednih istraživača, nego upravo suprotno: suprotstavljanja te dvojice znanstvenika – i vjerojatno profesionalnih suparnika – s manjim ili većim intenzitetom traju već godinama. S vremenom su se, štoviše, i dodatno zakomplicirala, poprimivši i političku notu nakon što je Dragan Primorac prihvatio mjesto ministra u HDZ-ovoj vladi, demonstrirajući jasnu ambiciju za političkom karijerom. Đikić to nikada nije učinio, iako je, usprkos svom jasnom demokršćanskom, katoličkom i domoljubnom identitetu, znao pokazivati suzdržane sklonosti hrvatskome lijevom centru predvođenom SDP-om.

Početne uzroke rivalstvu Đikića i Primorca u davnome je intervjuu za Slobodnu Dalmaciju, još 2006, otkrio profesor na Medicinskom fakultetu u Splitu i bivši dekan tog fakulteta Matko Marušić. “Ja sam 1976.-1978. boravio na poslijedoktorskom usavršavanju u Americi i tamo sam shvatio koliko je ono važno. No, shvatio sam i kako se dobivaju stipendije za takvo usavršavanje. Kad sam se vratio, počeo sam svojim privatnim kanalima slati najbolje studente medicine u Ameriku, s idejom da se školuju u znanstvenim istraživanjima, vrate i budu stupovi hrvatske znanosti”, tvrdio je Marušić. “Time sam želio što prije premostiti jaz zaostatka Hrvatske za svijetom. Od 1980. do danas, tako sam školovao točno sto šest ljudi, od toga iz Dalmacije njih četrdeset pet. Među njima se nalaze i sudionici današnjega sukoba Primorac i Đikić”, ispričao je. “Oni su nekako u isto vrijeme otišli u Ameriku, radili, bili uspješni i – Primorac se vratio, a Đikić nije. Svi ljudi koje sam slao na dvogodišnje usavršavanje morali su svečano prisegnuti da će se vratiti. Prisegla su i ta dvojica, a onda je Đikić prevario. Osim toga, Đikić nije mogao podnijeti da je Primorac dobio moje pohvale, a on pokude”, optužio je Đikića Marušić.

Kako bilo, Ivan Đikić nije znanstvenik koji bi se libio javnih sukobljavanja. Novinske arhive pamte njegove javne obračune s mnogim hrvatskim znanstvenicima u inozemstvu, ali i očito neznanstvene i niske napade desnih medija na Đikića u Hrvatskoj. 2006. primjerice, Đikić je tužio sudu Šimuna Anđelinovića, profesora na Medicinskom fakulteta u Splitu, jer je ovaj u Vjesniku objavio tekst u kojemu je ustvrdio da Đikić “sije sjeme mržnje u hrvatskoj znanosti”. Tijekom svjedočenja iznesenim pred sudom, jedan je svjedok ustvrdio kako je Đikić “neizravno podupro tezu objavljenu u znanstvenom časopisu ‘Nature’ u kojem je bivši ministar Primorac predstavljen kao rasist”.

Đikić se 2005. s entuzijazmom priključio projektu francusko-hrvatskog znansvenika Miroslava Radmana o ustanovljavanju Mediteranskog instituta za istraživanje života (MedilS) u Splitu. No pet godina kasnije, kada je ekonomska kriza zaustavila priljev novca u Institut a Radman Đikića javno optužio da kani preuzeti instituciju, Đikić je javnom gestom istupio iz projekta. “Na Institutu, osim loše komunikacije i narušenih međuljudskih odnosa, postoji i čitav niz konkretnih problema za znanstvenike poput nedostatka odgovornosti, netransparentnosti vođenja Instituta, nepoštivanja dogovora i potpisanih ugovora, te nedostatka dugoročnog financiranja znanstvenog pogona”, napisao je, među ostalim, Đikić u priopćenju kojim objašnjava zašto napušta MedilS. Da je Đikićev spor s Radmanom ostao je nezaliječen do danas, svjedoče, među ostalim, i Đikićeve današnje oštre kritike kojima komentira Radmanove pokušaje da javno umanji razmjere i opasnosti pandemije koronavirusa.

Prije tri godine, 2017, Đikić je Sveučilištu u Augsburgu podnio prijavu protiv tadašnjeg ministra znanosti i obrazovanja Pave Barišića, tvrdeći da je plagirao doktorat što ga je obranio na augsburškom Sveučilištu. Prijavu je Sveučilište odbacilo, ali je Đikiću njegova incijativa priskrbila nove optužbe hrvatskih kolega. Miroslav Radman, primjerice, Đikićevu je prijavu nazvao “samoinicijativnim inkvizicijskim moraliziranjem” koje “potiče sumnju u prirodu motivacije i moral moralizatora”, dok je akademik Slobodan Vukičević, profesor na Zavodu za anatomiju i kliničku anatomiju Medicinskog fakulteta u Zagrebu, ocijenio “doista neobičnim” da Đikić “kani, iz daljine Palo Alta, promijeniti razinu profesionalne etike u hrvatskoj znanosti”.

Aktualna Đikićeva kritika Vladinoj strategiji borbe protiv pandemije, dakle, kao i njegova precizna i oštra pitanja o djelovanju nekih članova Vladina Znanstvenog savjeta, tek su nastavak Đikićevih polemika s dijelom hrvatskih znanstvenika proteklih godina. Nema nikakve sumnje da su Đikićeve aktualne inicijative trn u oku i Vladi i dijelu znanstvenika iz vladina Znanstvenog savjeta.  To međutim ne znači da Đikićeva pitanja ne zaslužuju jasan i nedvomislen odgovor – štoviše.

Komentiraj