KRIMINAL U BRAČKOM PRAVOSUĐU: Sutkinja Ivana Domić otela mi je kuću pošto me strpala u zatvor

Objavljeno u Nacionalu br. 454, 2004-07-27

Senka Ursić-Bukorović ispričala je Nacionalu kako je postala jedna od žrtava predsjednice Općinskog suda u Supetru na Braču Ivane Domić, protiv koje je pokrenuta kriminalistička istrga zbog sumnji da je nezakonito oduzimala nekretnine na Braču

Kriminalističkom obradom nad predsjednicom Općinskog suda u Supetru na Braču Ivanom Domić napokon počinje rasvjetljavanje jednog od najtežih kriminalnih slučajeva u povijesti novijeg hrvatskog pravosuđa. Kako su prošlog tjedna priopćili domaći mediji, zbog opravdane sumnje da je sutkinja Ivana Domić nezakonito oduzimala zemljišta i nekretnine na Braču, u tijeku je opsežni predistražni postupak u kojem je splitska kriminalistička policija i tamošnje tužiteljstvo naložilo provjeru čak 850 sudskih spisa koje je ta sutkinja vodila posljednjih desetak godina. Premda su stvarni vlasnici atraktivnih zemljišta na Braču predstavnike pravosudnih institucija i policije godinama upozoravali na nezakonita postupanja kontroverzne sutkinje, Ministarstvo pravosuđa, Državno odvjetništvo i Vrhovni sud tek su nedavno odlučili ispitati okolnosti najtežeg slučaja kriminala u pravosuđu. Scenarij po kojem je sutkinja Ivana Domić oduzimala zemljišta isti je ili gotovo istovjetan u svim slučajevima: određena bi osoba prvo podigla tužbu protiv vlasnika zemljišta čija je adresa nepoznata zbog toga što žive izvan Brača ili u inozemstvu. Sutkinja Domić potom bi pokrenula sudski postupak, a tuženu stranu na raspravu bi zvala objavom poziva na oglasnoj ploči supetarskog Općinskog suda. Budući da tužena strana u gotovo svim slučajevima najčešće ne bi imala pojma da se protiv nje vodi postupak, pa shodno tome ne bi ni dolazila na rasprave, sutkinja Domić odredila bi im odvjetnika po službenoj dužnosti, a najčešće je bilo riječ o bračkim ili splitskim odvjetnicima koji su prijatelji Ivane Domić. Međutim, ni ti odvjetnici ne bi se pojavljivali na zakazanim ročištima, pa bi nakon proteka određenog vremena Ivana Domić okončala spor donošenjem presude zbog izostanka a presuda bi, dakako, išla u korist tužitelja. Nevjerojatnom brzinom i efikasnošću sutkinja Ivana Domić najčešće bi već dan-dva nakon donošenja presude ishodila upisivanje fiktivnog tužitelja kao novog vlasnika u bračke zemljišne knjige.

Deložirana sam zbog duga mog supruga za koji imam dokaze da nije nikada postojaoSlučaj zagrebačke odvjetnice Senke Ursić-Bukorović jedan je od najekstremnijih primjera nezakonitih i bizarnih odluka sutkinje Ivane Domić. Rođeni Bračanin, Feđi Ursić 35 godina je u Frankfurtu vodio građevinsku tvrtku “Brač Kamen”, a od zarađenog novca na očevom je posjedu u Selcima na Braču tijekom godina adaptirao i rekonstruirao poslovno-stambeni kompleks koji se prostire na 862 četvorna metra. U ožujku 1994. godine Ursić je doživio snažan moždani udar nakon kojeg je ostao potpuno nepokretan, pa se otad godinama liječio u frankfurtskim bolnicama. U kolovozu 1996. na supetarskom Sudu protiv Ursića je prijedlog za izvršenje podigao varaždinski poduzetnik Branko Bek, tvrdeći da je tijekom 1993. Ursić od njega posudio 150.000 njemačkih maraka s kamatom od 5 posto mjesečno, koje nikad nije vratio. Sutkinja Ivana Domić u Supetru je pokrenula postupak protiv Ursića, iako je u međuvremenu Ursić doživio još nekoliko manjih moždanih udara, postao potpuno nepokretan i zapravo u Frankfurtu ležao na samrtnoj postelji. Prema Bek osim neovjerenog ugovora o zajmu u kojem se samo obvezao isplatiti 150.000 DEM nije imao nikakav drugi dokaz da je Ursiću ikad uistinu posudio navedenu svotu novca, sutkinja Ivana Domić je blagoslovila kamatu od 5 posto mjesečno i isti dan potvrdila da Ursić Beku zbog nevraćanja navodnog duga i kamata duguje 723.513,57 maraka, a već 1997. prihvatila je Bekov podnesak kojim je on želio izbjeći moguće tužbe i parnice na ime dugovanja, a po kojem je dug narastao na 1.467.276,28 maraka. Nakon višegodišnjeg liječenja u Njemačkoj, Ursić je preminuo 25. kolovoza 2000., a već dva tjedna nakon njegove smrti Ursićevi nasljednici, udovica Senka te sinovi Srđan i Petar, dobili su pismenu obavijest od sutkinje Ivane Domić da u najkraćem roku isprazne kuću u Selcima na Braču, jer ona prelazi u vlasništvo vjerovnika Beka.

Budući da je godinama radila kao sutkinja u Zagrebu, a nakon bolesti supruga prešla u odvjetnike, udovica Senka Ursić-Bokorović odlučila je krenuti u pravnu bitku s ciljem da ne dopusti i oduzimanje nasljedstva svojih dvaju sinova i nezakonito djelovanje sutkinje Ivane Domić. “O svom sam slučaju obavijestila sve: predsjednika Županijskog suda u Splitu Igora Benzona, predsjednika Vrhovnog suda Ivicu Crnića, tadašnju ministricu pravosuđa Ingrid Antičević-Marinović i mnoge druge, ali nitko nije reagirao na moja upozorenja o nezakonitom radu sutkinje Ivane Domić”, ispričala je Senka Ursić prošlog tjedna Nacionalovom novinaru. Čitav postupak u režiji sutkinje Ivane Domić u ovom slučaju vrvi nelogičnostima i krajne čudnim odlukama: premda posjeduje tek navodni ugovor o zajmu, Bek nema nijedan drugi dokaz da je Ursiću posudio svotu novaca. ”Štoviše, u tom ugovoru piše da će Bek novac isplatiti na račun mog supruga u Volksbanci u Frankfurtu. Moj Feđi nikad nije imao račun u toj banci, a kad sam kontaktirala njihovu centralu da stopostotno provjerim je li možda suprug imao kod njih otvoren račun, potvrdili su mi da nije i čak rekli da broj računa koji piše u Bekovom ugovoru uopće ne postoji, a banka mi je izdala i uvjerenje o tome. Budući da sutkinja Ivana Domić nije uvažila moje ozbiljne prigovore na vjerodostojnost ugovora koji je pravno bio jedini dokaz da je preminuli suprug išta dugovao Beku, u svibnju 2001. pokrenula sam parnicu poništenja tog ugovora na sudu u Varaždinu”, kazala je Senka Ursić. Bek se na pozive suda u svom gradu nije oglašavao, a jedini put kad je stigao na raspravu tvrdio je da u ugovoru nema ništa sporno i da je pokojnom Ursiću uplatio novac na račun naveden u ugovoru.

Tada je Senka Ursić zatražila da i njoj i sudu pokaže kopije uplatnica, no Bek je odgovorio da je istekao zakonski rok po kojem mora čuvati tu financijsku dokumentaciju, pa da ih je bacio. “Da nekome posudite 150.000 maraka, biste li bacili u smeće najbolji dokaz o tome?”, pita se Senka Ursić. U međuvremenu je i Državno odvjetništvo krenulo u ispitivanje cijelog slučaja, te je na temelju uočenih nepravilnosti glavni državni odvjetnik 2002. godine na Vrhovnom sudu podigao zahtjev za zaštitu zakonitosti, no predsjednik Vrhovnog suda Ivica Crnić odbacio je taj zahtjev kao neosnovan. Najgora drama obitelji Ursić dogodila se u krajem kolovoza 2003., točno na obljetnicu smrti pokojnog Ursića: na obavijest sutkinje Ivane Domić da će se 10. rujna izvesti deložacija i sudska predaja kuće u Selcima Branku Beku, Senka Ursić i njezini sinovi odlaze na Brač. Dan prije deložacije, 9. rujna, Senka Ursić odlazi u Split i traži da je na razgovor oko cijelog slučaja primi predsjednik Županijskog suda u Splitu Igor Benzon. “Ušla sam u njegov ured s pitanjem je li riješen zahtjev za izuzećem sutkinje Ivane Domić, a on nije rekao ni riječ. Kad sam shvatila da nema namjeru išta učiniti da se nepravda ukloni, izišla sam iz njegovog ureda”, kazala je Senka Ursić. Budući da je tog istog dana u Jutarnjem listu izašao članak o cijelom slučaju s uredničkim naslovom “Novi vlasnik želi u vilu, bivši prijeti miniranjem”, tijekom poslijepodneva Senku Ursić nazvao je mlađi sin Petar s viješću da je u Selce stigla policija koja pretražuje kuću tražeći dinamit i te da su policajci odveli na ispitivanje njegovog starijeg brata, 24-godišnjeg Srđana.

U strahu od mogućeg zlostavljanja svog sina, Senka Ursić hitno trajektom stiže na Brač, odlazi u policijsku postaju i ondje policajci uhićuju nju i njezinog sina Srđana i odvode ih u Split pred istražnog suca Stanka Grbavca. Pred sucem Senka Ursić saznaje da je sutkinja Ivana Domić zatražila policijsku zaštitu zbog prijetnje smrću navedenu u članku u Jutarnjem listu, pa sudac Grbavac zbog “kaznenog djela prijetnje službenoj osobi” Senki i Srđanu određuje jednomjesečni pritvor u zatvoru Bilice u Splitu, kamo ih policija odmah i odvodi. Kako je kazala Senka Uršić, na njezinu molbu da joj se dopusti da kratko telefonom izvijesti svoju odvjetnicu o pritvaranju i da je zamoli da tu vijest prenese Senkinu sinu, sudac Grbavac izjavio je da “on nije socijalna služba” i nije dopustio telefonski kontakt, tako da nitko od rodbine nije imao pojma da se majka i sin nalaze u splitskom zatvoru. U jutarnjim satima, 11. rujna 2003., sutkinja Ivana Domić u pratnji desetak policajaca i s nekoliko pripadnika interventnog voda policije počinje deložaciju. Da bi ironija bila još veća, u službeni zapisnik o deložaciji sutkinja Ivana Domić zapisuje da “na zvonjenje i kucanje na vrata ne odgovara nitko od dužnika”, premda zna da su upravo na temelju njezine prijave policiji dan ranije Senka i Srđan Ursić završili u zatvoru u Splitu.

Tijekom boravka u zatvoru Senka Ursić rukom piše zahtjeve za izuzećem sutkinje Ivane Domić i suca Benzona, te zahtjeve za puštanje na slobodu. Majka i sin nakon nekoliko dana ipak izlaze iz pritvora i nastavljaju pravnu bitku. Krajem travnja ove godine Senku Ursić su telefonom nazvali susjedi s Brača i javili da neki ljudi iz kuće iznose stvari. Senka Ursić potom je nazvala policijsku postaju na Braču, policajci su izišli na očevid i javili da je riječ o Bekovim punomoćnicima koji po njegovu nalogu trebaju iz kuće odstraniti sve stvari obitelji Ursić. Budući da nikako nije mogla zaustaviti pražnjenje svoje kuće, Senka Ursić ponovno je počela upozoravati na nezakonit rad sutkinje Ivane Domić, ovoga puta predsjedniku Mesiću i novoj ministrici pravosuđa Vesni Škare-Ožbolt, koji su ipak potaknuli pokretanje istrage nad predsjednicom Općinskog suda u Supetru Ivanom Domić.

Slučajevi Ivane Domić
Nacional je još početkom 2004. godine objavio vijest o kriminalnim radnjama Ivane Domić. Predsjednik Općinskog vijeća u Milni na Braču tad je od nadležnih institucija zatražio pokretanje istrage protiv sutkinje Ivane Domić ukazujući na nekoliko njezinih sumnjivih presuda, od kojih je najupečatljiviji bio slučaj bivšeg šefa ACI-ja Ivice Markusovića, koji je uz pomoć sutkinje Ivane Domić na vrlo sumnjiv način putem njezinih 40 presuda dobio 40 zemljišta po cijelom otoku Braču. U travnju 2001. Ivana Domić “darovala” je dva zemljišta i svome ocu Šimunu Domiću: dva vrlo atraktivna zemljišta u središtu Milne na Braču, inače u zemljišnim knjigama uknjižena kao općenarodna imovina, sutkinja je presudom dala svom ocu, a u obrazloženju presude navedeni su iskazi dvaju svjedoka koji su naveli da je “obitelj Domić vlasnik tih čestica već stotinu godina”. Budući da je ovakva presuda naišla na otpor Općinskog vijeća u Milni, sutkinja Ivana Domić ubrzo je općini Milna naložila da njezinu ocu hitno izda isprave za upis prava vlasništva.

U subotu, 24. srpnja, Nacionalov novinar uspio je stupiti u kontakt s drugim akterom slučaja Ursić, varaždinskim poduzetnikom Brankom Bekom. U kraćem telefonskom razgovoru Bek je za Nacional kazao: ”Žao mi je što se sve ovo dogodilo, ali je neosporno da mi je Feđi Ursić ostao dužan 150.000 maraka. Taj sam mu novac posudio ujesen 1993. godine jer je bio pred zaključenjem posla vrijednog petnaest milijuna maraka, a trebao je samo prikupiti novac da plati radne dozvole za pedesetak svojih radnika. Posudio sam mu taj novac jer sam znao da je korektan poslovni čovjek, i da nije obolio, uvjeren sam da bi mi vratio taj novac. Međutim, to se nije dogodilo. Što se tiče iznosa duga, suglasan sam da sud odredi valjanu zadovoljštinu zbog više od deset godina nevraćanja duga”, kazao je Bek. Na traženje Nacionalovog novinara da pruži dokaze da je pokojnom Ursiću posudio 150.000 maraka, Bek je u uredništvo Nacionala dostavio kopije uplatnica na kojima piše da je 3. svibnja 1993. uplatio taj iznos na jedan račun u Volksbanci u Frankfurtu, no Ursićeva udovica Senka po predočenju kopije uplatnice i dalje tvrdi da je riječ o falsifikatu i da posjeduje uvjerenje banke kako navedeni broj računa uopće ne postoji.

Komentiraj

Source:Plamenko Cvitić