Kosor o Koloni sjećanja: “Tko više voli Hrvatsku? Oni koji dođu ili oni koji ne dođu?”

Bivša premijerka Jadranka Kosor objavila je blog o predstojećoj Koloni sjećanja u Vukovaru, koji prenosimo u cijelosti:

“Počasna sam građanka Vukovara i davno je to bilo kad su me počasnom građankom tamo proglasili. Ta mi je čast pripala zbog mojih novinarskih dana s Vukovarcima a malo i zato što sam bila i sudionica prve Kolone sjećanja u Vukovaru 1998. Bilo nas je tada u Vukovaru malo, bilo je to u godini kad je taj naš ranjeni grad tek vraćen u ustavnopravni poredak RH, bilo je tjeskobno i svečano u isto vrijeme. I da; bilo je jako hladno.

Poslije te 1998., u Koloni sjećanja sudjelovala sam i kao zastupnica, potpredsjednica Sabora, ministrica, potpredsjednica Vlade i kao premijerka. Bilo je godina kad smo se smrzavali šibani ledenim vjetrom na vjetrometinama ali je bilo i godina kad smo znojni i zadihani stizali do Memorijalnog groblja. Jer je tih nekih godina nenadano zatoplilo preko svake mjere i neuobičajeno za ta doba godine.

Bilo je i kišnih kolona kad ni kišobrani ni kabanice ni čizme nisu pomagali i kad bih se, opet mokra i zaleđena jedva dovukla do groblja pa onda još autom do Ovčare jer su to bile godine kad me već, nakon 2005., počelo snažno boljeti koljeno.

Nekad sam u tim kolonama lagano šibala naprijed, gužvajući se s beskrajem ljudi, a bilo je godina kad sam, pod lijekovima protiv bolnog koljena, jedva savladavala svaki sljedeći metar uz osjećaj kako hodam po vlastitim golim kostima. Najteže je uvijek bilo poslije dugotrajnog marširanja još odstajati ili odsjediti na misi na otvorenom, u rana poslijepodneva, kad bi se koljeno počelo hladiti a ja nisam znala hoću li se, kad sve završi, uopće moći pokrenuti. Bilo je godina kad se to stvarno i događalo i kad bih se, potpuno pothlađena i ukočena, jedva odlijepila s mjesta drhtureći cijelim tijelom.

Ipak; svaki taj odlazak u Vukovar 18.11. bio je nekako posebno uzbudljiv, drag i svečan i uvijek me veselilo to mnoštvo poznatih i nepoznatih s kojima sam se rukovala, grlila i ljubila jer su se svi međusobno rukovali, grlili i ljubili, pomiješani u tom nekom zanosu zajedništva i osjećaju da tim hodanjem nešto činimo za taj grad. Makar su nas često mnogi Vukovarci ispraćali konstatacijom koja se mrmljala više no što se glasno izgovarala o tome kako ćemo mi opet otići i neće nas biti, a oni će tamo opet ostati sami i zaboravljeni. Što i jest i nije bila puna istina.

Godinama se, dakle, u Kolonu sjećanja stupalo u krugu vukovarske bolnice, tamo odakle su odvedeni ranjenici i bolesnici u studenom 1991., tamo odakle je na Ovčaru odveden i Siniša Glavašević.

I dok bi svakog 18.11. trajao prigodan domoljubni program u krugu bolnice, uvijek sam više nego o koloni, razmišljala o strašnim satima u kojima je 1991. Veselin Šljivančanin urlao na predstavnike Međunarodnog crvenog križa pred bolnicom i kako nam je svima bilo jasno da se sprema pokolj i da mnogima tamo neće biti spasa.

Nakon prigodnih pjesama i recitacija na improviziranoj pozornici ispred bolnice, svih tih godina u kojima sam koračala u Koloni sjećanja, ta bi se kolona svečano i pokrenula pa bi se naprijed vijorile zastave a iza barjaka uključivali predstavnici udruga, obitelji poginulih i nestalih branitelja, znana lica izmorena godinama, čekanjem, bolestima i tolikim smrtima koje su ih okovale.

Poslije bismo se u kolonu uključivali mi ostali, političari raznih razina i vrsta, gotovo svi uvijek i tamo nastojeći biti što bliže onom ili onima koji su u tim trenucima bili najvažnija vlast u državi. Pa je tako bilo i meni dok sam bila vlast i dok su mi, u vrijeme tih dugih hodnji, ljudi prilazili ili tek dovikivali sa strane, darujući krunice, zastavice a bilo je i kolača.

Na početku bi u Koloni sjećanja i bilo nekakvog reda ali bi poslije, ovisno o tome tko je diktirao tempo, neki brzali naprijed, neki zaostajali, neki odustajali, ali ti su bili rijetki. Na pojedinim mjestima baš bi se zagužvalo, ljudi su glasno govorili jer su svi uglavnom govorili hodajući pa su, opravdano, morali govoriti glasno. Jer kad hodaš zapušeš se a žamor tutnji oko tebe.

U Koloni sjećanja bilo je uvijek ljudi koji su hodali u tišini i koji kao da nisu primjećivali one oko sebe jer su to bili ljudi koji nisu mogli ni preboljeti ni zaboraviti a ponekad ni oprostiti. Uvijek je bilo i onih u Koloni sjećanja koji su se zaista iskreno sjećali hrabrih branitelja i civila Vukovara, onih koji su u vrijeme opsade, pokazali nezapamćenu odvažnost i nesalomljiv duh. Da, uvijek je bilo i ljudi koji su o sjećanjima govorili u koloni sjećanja i kojima nije bilo važno vidjeti i biti viđen jer su oni svoje uspomene i tuge nosili šutke i bez vidljivih velikih emocija.

Ali je bilo uvijek i puno onih koji se nikoga i ničega nisu sjećali jer su došli vidjeti i biti viđeni osobito u godinama koje su bile izborne pa je trebalo pokazati “domovinsko zajedništvo” i lažno suosjećanje. Uvijek je bilo onih koji su u koloni od bolnice do groblja pričali o stvarima koje nisu imale veze sa sjećanjima na žrtvu Vukovara pa su se veselo dogovarali ručkovi poslije, kave poslije, gemišti usput, uz pokoju stranačku zastavu ili kakvo drugo stranačko obilježje. A onda poslije razna druženja duboko u noć.

Sve je bilo drugačije u koloni 2013. jer je tad bila organizirana kolona izvan kruga bolnice za one koji su se smatrali domoljubima i kolona za “nenarodnu” vlast koja se pred bolnicom okupila kao i svih tih godina prije 2013. Pa se tu kolonu koja se smatrala nenarodnom i izdajničkom iako su u njoj kročili predsjednici vlade, Sabora i države, ali i vojni vrh i diplomatski zbor, blokiralo da ne može proći dok se ona narodna kolona, formirana izvan bolnice, smatrala domoljubnom i časnom i dostojnom žrtve Vukovara.

I sama sam slučajno zapela u toj “nenarodnoj” i “izdajničkoj” koloni jer sam, u to vrijeme 2013. već kao neovisna zastupnica u Saboru, u Vukovar došla autobusom rano ujutro pa odmah u dvorište bolnice tamo gdje sam dolazila i svih prijašnjih godina i odakle je uvijek kolona kretala i gdje smo uvijek prije toga u bolnici jeli kiflice i pili kavu u društvu Vesne Bosanac, Juraja Njavre i drugih ratnih liječnika i medicinskog osoblja. I te su 2013. bili ljubazni u bolnici i bile su kiflice i kava ali sam brzo razaznala kako se tamo okupljaju samo tadašnji državni dužnosnici i “lijevi” političari i da ne dolazi nitko drugi i nekako mi je postajalo jasno što će se događati kad kolona krene.

Blokada na cesti, zdvojnost predsjednika RH, predsjednika Vlade i Sabora, zabrinuti veleposlanici koji su i mene kao bivšu premijerku pitali što se to događa pa onda odustajanje, trpanje sudionika “nenarodne” kolone u neke stare autobuse i odlazak na Ovčaru. Tamo su položeni vijenci, protokol se zbrzavao, ništa nije bilo kao prije a ja sam i dalje bila u nekom polusnu od srama i tuge. Navečer sam po televizijama vidjela kako šef moje bivše stranke a i sam već dugo bivši šef te stranke, zadovoljno govori kako je u Vukovaru bila jedna kolona i da je sve bilo predobro i prelijepo i ok. Svi oko njega, a mnogi su i dalje visokopozicionirani u hrvatskoj politici, to su podržali uz podsmijeh prema onima iz nedomoljubne i nenarodne kolone koja je krenula iz kruga bolnice odakle su kretale sve domoljubne kolone i prije 2013. i poslije 2013.

Ove godine, ove naporne 2020. godine, Kolona sjećanja će opet biti formirana izvan kruga bolnice kao i 2013. i neće krenuti iz kruga bolnice kao ni 2013. ali zbog drugih i razumljivih razloga.

Epidemiološki od Stožera dopuštenu Kolonu sjećanja 18.11. u Vukovaru čekamo tjeskobni zbog epidemije koja ne jenjava, okruženi porastom broja zaraženih i uvjeravanjima nadležnih da mi to možemo izdržati samo ako usrdno peremo ruke i provjetravamo prostorije. Dok se veći dio zemalja EU kojoj pripadamo, zatvorio ili se sve više zatvara, u Hrvatskoj su otvoreni i kafići i noćni klubovi i restorani i dućani. Stožer govori o mjerama koje daju rezultate iako broj zaraženih preskače i tri tisuće dnevno, broj hospitaliziranih i umrlih se povećava a naše mjere se svode na prebrojavanja po vjenčanjima i sprovodima i na nošenje maski na koje nas nitko ne može natjerati i čije se nenošenje ni na koji način i nigdje ne sankcionira.

Jedna od jasnijih mjera koja je propisana u našoj domovini jest ona o okupljanju do 50 osoba na otvorenom prostoru što bi se odnosilo i na kolonu u Vukovaru 18.11. da Stožer nije dopisao izuzetak pa za Vukovar sad vrijedi pravilo da u kolonu može do 500 ljudi ali g. Capak kaže da ih ipak nitko neće brojati.

Znači; Stožer koji nas upozorava da sve ovisi o nama samima i da je odgovorno ponašanje najvažnija protuvirusna mjera, sad kaže da vlastite stožerne odluke može kršiti vlastitim stožernim odlukama pa je li to onda odgovorno ponašanje. I tako opet kao onda s procesijom na Hvaru ili Hrebakom u Saboru pa onda to mnogi tumače kako situacija s Covidom 19 zapravo i nije tako opasna i kritična kako to priopćenjima javnost i Stožer upozoravaju očajni bolnički liječnici. A to su oni bez kojih se ne spašavaju životi u bolnicama.

Oko tih 500 dopuštenih u Koloni sjećanja o čijem će broju i redu u koloni brinuti 350 tzv. kovid redara kako je najavio sam g. Capak pa je sad nejasno uračunavaju li se i oni u tih 500, otvorila su se bezbrojna važna a teška pitanja.

Npr.; u Koloni sjećanja očekuju će najviši državni dužnosnici tj. štićene osobe pa u kolonu onda moraju i pripadnici njihovih osiguranja. Kojih na otvorenim prostorima, prema pravilima posla osiguravanja, i nije i ne može biti zanemariv broj. Uz državne i lokalne čelnike, stožerno dopušteni broj od 500 naglo se popunjava pa ostaju otvorena pitanja hoće li se u koloni nositi svi barjaci koji su se do sada nosili jer barjaci ne mogu sami ako ih netko ne nosi.

I hoće li slobodan pristup imati svi stradalnici koji to požele, svi iz obitelji poginulih i nestalih, svi ratni zapovjednici i čelnici udruga iz Domovisnog rata koji doputuju u Vukovar jer bismo već tim sastavom jako premašili broj od 5oo dopuštenih u koloni kako je to zamislio Stožer za borbu protiv virusa udarajući tom odlukom po vlastitoj odluci od 50. Jer će ta odluka o najviše 50 okupljenih vrijediti i nakon 18.11., a neće vrijediti 18.11. u Vukovaru i Škabrnji.

500 ljudi u koloni skupit će se samo iz Vukovara pa to je sigurno. Hoće li još tko doći izvan Vukovara u Vukovar sa željom da bude dio kolone? Vjerojatno da. Tko će im reći da ne mogu ući u Vukovar ako ih dođe puno? Tko će brojati ljude u koloni ili putnike na prilazima gradu heroju? Kako će se mjeriti udaljenost između osoba od dva ili metar i pol u koloni? Tko će brojati da u svakoj skupini bude samo 25 osoba, kako je g. Capak zamislio kretanje u Koloni sjećanja? Tko će mjeriti udaljenost od 50 metara između tih skupina kako je sad propisano? Kakvim to metrom? Kakve će sankcije biti ako ne bude nikakve udaljenosti i ako neki ljudi skinu maske?

I da; hoće li u Kolonu sjećanja samo 500 privilegiranih među kojima će biti i svi državni i lokalni dužnosnici? Hoćemo li se svi koji ne dođemo da ne bismo bili višak iznad 500 osjećati loše? Hoće li nam se opet mjeriti domoljublje?

I da; tko u vrijeme pandemije više voli Hrvatsku? Oni koji dođu ili ne dođu?

P.S. Upravo je gđa Markotić rekla “branitelji su u ratu znali čuvati jedni druge pa znaju i danas”!

Ali su branitelji u ratu ginuli i teško stradavali. Mnogi su postali invalidi. Ne moraju i danas.”

Komentiraj