‘Kompleksni roman ‘Hotel Zagorje’ bilo je teško staviti na scenu’

‘Hotel Zagorje’, nagrađivani roman Ivane Bodrožić, premijerno će se izvesti na sceni zagrebačke Gavelle, a redateljica Anica Tomić i dramaturginja Jelena Kovačić u pripremi predstave s glumicama su otišle u bivšu političku školu u Kumrovcu, gdje su živjeli likovi, prognanici iz Vukovara

U zagrebačkom Dramskom kazalištu Gavella 14. veljače premijerno će se izvesti ‘’Hotel Zagorje’’, predstavu nastala prema istoimenom romanu Ivane Bodrožić, o desetogodišnjoj djevojčici koja s mamom, bakom i bratom iz ratom razorenog Vukovara kao prognanik dolazi u kumrovečku bivšu političku školu. Riječ je o projektu redateljice Anice Tomić i dramaturginje Jelene Kovačić, a djevojčicu Ivanu u predstavi igra Dijana Vidušin, njezinu majku Ksenija Pajić, baku Perica Martinović, a igraju još i Bojana Gregorić Vejzović, Ivana Roščić, Antonija Stanišić Šperanda, Ivana Bolanča i Tena Nemet Brankov. Kako kaže autorica romana Ivana Bodrožić, ponosna je na hrabre i pametne žene koje su se potrudile da svladaju nimalo lagani tekst za kazališnu adaptaciju:

“Moj dojam je da su savršeno prikazale suštinu romana, emocionalni ritam koji stalno putuje od lakoće i duhovitosti do teško podnošljivih, mučnih trenutaka. Sve bez imalo patetike i pristajanja uz bilo koji službeni narativ o tome što nam se dogodilo devedesetih. Napravile su antiratnu predstavu s naglašenom ženskom snagom. Ne znam zašto sam napisala roman, osim objašnjenja da me je pisanje oduvijek zanimalo pa sam kao i svatko tko piše prvo imala potrebu vlastita iskustva simbolički obraditi kroz tekst. Danas, s odmakom od deset godina od njegova objavljivanja, sretna sam jer taj roman još uvijek živi među čitateljima, kao i to da je drag generacijama rođenima nakon devedesete, a žalosna jer su te devedesete na društveno-političkoj razini još uvijek toliko aktualne.”

Domovinski rat ispričan kroz prizmu majki i djece važna je tema koja je ostala prešućena, smatra književnica:

“Mislim da je u tome ključ, u toj prešućenoj priči, pa ako hoćete i istini o Domovinskom ratu. Ženama se eventualno daje riječ kao onima koje su ‘dale’ svoje sinove, očeve, muževe domovini, pritom, stvarnost je takva da nitko normalan ne bi svog bližnjeg dao bilo kojem ratu. O tome kako žene ostaju odgajati djecu, nositi se sa životom pa i s traumama ratnika, govori se malo ili usput. Smatram da o ratu treba pričati samo u svrhu toga da ga se spriječi i da bude svojevrsna opomena. Najprešućivanije osobe u povijesti su žene. One koje čine više od polovice stanovništva na planetu i one koje rijetko donose ključne odluke u društvima u miru, a pogotovo u ratu. Nužno je da društva evoluiraju na višu razinu svijesti i da žene zaista postanu ravnopravne. Kada se to dogodi uvjerena sam da će svijet funkcionirati bolje. Nije stvar u tome da treba ispričati žensku stranu rata, treba početi pričati o ženskom iskustvu života i svijeta.”

Ivanu Bodrožić za Vukovar, grad svog najranijeg djetinjstva, vežu lijepa sjećanja na period sigurnosti i sklada. Prokomentirala je i trenutačnu situaciju u tom gradu:

“Ne mogu donositi jasan sud o tome jer ondje ne živim više od dvadeset godina, ali ono što vidim iz medija ili saznajem od prijatelja koji žive tamo, vrlo je poražavajuće. Aktualni gradonačelnik Penava i njegova stranka drže taj grad u limbu ratne patnje, nastoje da ljudi žive u muzeju ratnih stradanja i sve njihove političke aktivnosti proizlaze iz ratne tragedije. Osim njih koji od toga imaju neposrednu korist, pitanje je, tko bi drugi volio živjeti u muzeju?”

‘Gradonačelnik Vukovara Ivan Penava i njegova stranka taj grad drže u limbu ratne patnje, nastoje da ljudi žive u muzeju ratnih stradanja. Tko želi živjeti u muzeju?’ pita se Ivana Bodrožić

Redateljica Anica Tomić pojasnila je zašto smatra da je bilo važno postaviti ‘’Hotel Zagorje’’ na scenu. Smatra da to nije samo roman jedne generacije. To je roman svih generacija koji vješto, kroz fragilnu poziciju djevojčice, s jedne strane progovara o najgorem što se u čovjekovom životu može dogoditi, a to je rat – kao pakao, a s druge strane o potrazi za onima koje smo u tom paklu izgubili:

“U ovom slučaju to je potraga djevojčice za ocem. Čekanje da se on vrati i čekanje da dođe neko bolje i ljepše vrijeme u kojem će napokon nastaviti svoje naglo prekinuto djetinjstvo. Naravno, iz vizure djevojčice taj roman je duhovit, ironijski i emocionalan i podsjeća nas na to kako djeca ponekad teške stvari doživljavaju jednostavnije i čišće. U njenom narativu nema ni u jednom trenutku instrumentalizacije – on je čist, kao i jezik kojim piše – jednako bolno govori o potrazi za ocem i ratu samom, kao i o nepravdama i zapažanjima koja uviđa u samom Hotelu Zagorje – od onih najjednostavnijih, primjerice da nije pravedno da netko dobije šteku cigareta više – koje kako piše Ivana na poklon prognanicima donosi doktor – jer zna doktor što je Vukovarcima najpotrebnije – da puše, kako smo i svi mi, kako kaže naša baka u predstavi: ‘popušili”.

Redateljica kaže da je predstavi bilo važno istaknuti nekoliko stvari. Prvenstveno, obuhvatiti godine koje je ona provela u bivšoj političkoj školi Josip Broz Tito, nekad školi za školovanje komunističkog kadra, pretvorenoj u ironično rečeno Hotel za Vukovarce:

“Ona je danas ironijom sudbine jedno hladno, pokradeno, betonsko zdanje, u kojem krov propada, a u nekadašnjoj, sad mračnoj kino sali pljesnive knjige iz kojih su nekad učili današnji političari. Danas pak kineska poduzetnica Yu pokušava kupiti i otvoriti svojevrsni kongresni centar s popratnim sadržajem. Put ove škole ustvari je tužna priča o devastaciji jedne zemlje i njenih ljudi. Meni je svakako najtraumatičniji dio bio ulazak u jednu od sobica u kojoj su živjeli prognanici godinama. Sve su sobe identične – deset kvadrata s tri kreveta i malom kupaonom – klaustrofobične, ali s velikim prozorima koji su kao neki pogled u bolju budućnost. Meni se čini da je upravo jedna od tih sobica simbolički priča o Hrvatskoj – maloj klaustrofobičnoj zemlji s velikim prozorima u koje ulazi svjetlo i koja gleda na prirodu – ali prozori su zatvoreni i zavareni i ne postoji način da se otvore, osim da ih se razbije. S druge strane, u predstavi je bilo bitno prikazati barem dio plejade likova kojih u romanu ima zaista mnogo i sintetizirati njihova iskustva i karaktere. Odlučile smo da na sceni budu samo žene – kao one koje formativne povijesti zaobilaze i nalaze se na marginama, iako su braniteljice i hraniteljice tih krhotina života koje skupljaju, ne bi li održale barem malo dostojanstva i neke borbe za budućnost svoje djece. Njihova snaga u tim ratnim vremenima ono je što je možda i najfascinantnije, da bez obzira na sve prilike izdržiš i preživiš, kako kaže lik majke u romanu. S druge strane, bila je bitna i neka redateljska odluka da konceptualno idemo s hibridnim stand up-om koji se konstantno bešavno rastače u slike koje nosimo u sebi, koje nas podsjećaju na kolektivnu traumu društva. Duhovitost i blagost s naznakama ironije konstantno se sudara s onim čega se najviše podsvjesno bojimo.”

Anica Tomić pojasnila je zašto smatra da je važno govoriti o Domovinskom ratu, o sudbinama ljudi kojih se danas nitko ne sjeti, a koji su zaista proživjeli strahote o kojima i ne govore. Kaže da je rat uvijek onkraj svega razumnog, plemenitog i dobrog – rat je pakao u kojem najviše stradavaju duše:

“Tisuće ljudi i njihovih potomaka zauvijek mijenjaju DNK jer se PTSP duboko uvlači u stanice i zauvijek mijenja ljude. Današnje generacije koje su rođene nakon rata osjećaju tu tihu i skrivenu agresiju koju ta vrsta zla unosi u ljudske živote – ne prerađivanje traume njihovih roditelja zateklo je današnje generacije koje su po sociološkim istraživanjima puno agresivnije i nasilnije i ideološki opterećenije od svojih predaka. No rat i postratno vrijeme otvaraju i druga pitanja. Jer kad jednom rat završi, a svaki završi, ostaje praznina i trauma koja se, ako se ne liječi i ne iscjeljuje, kroz godine nakuplja u frustraciju koja se pak pretvara u bolest.”

‘Žene u ratu uvijek su negdje sa strane, čekaju u tišini, podnoseći ogroman teret stravičnog iskustva kroz koje su morale proći same’, smatra dramaturginja Jelena Kovačić

Redateljica kaže da s jedne strane imamo glasove preživjelih i njihove krivnje jer su preživjeli koji se isprepliću sa svim nevinim i ubijenim žrtvama na svim stranama. A onda politike po potrebi koriste te iste fragilne ljude ne bi li ih instrumentalizirali. Smatra da danas, nažalost, imamo jedno bolesno društvo:

“Bez obzira na rijetke humanitarne akcije, kad se ljudi konsolidiraju sve mi se češće čini da čujem Thomasa Bernharda koji govori ‘ljudi su previše zabrinuti za svoje egzistencije da bi imali vremena za druge’. Mi kao da živimo u ukočenom miru u kojem politike i vlade kako im odgovara manipuliraju sadržajima nikad ne noseći rješenja, i u kojem se potiču sitne nacionalne i ideološke teme ne bi li sve više polarizirali zemlju koja je ionako ekonomski, socijalno i gospodarski devastirana. I iako znam da politike služe kako bi konstantno obmanjivale, pitam se nije li svim našim vladama neugodno barem malo kada promatraju u što se pretvorila ova zemlja, u kojoj se perpetuiraju stalno isti problemi i u kojoj se nitko ne želi suočiti s istinom, ma kako bolna i traumatična bila. Tek istina i suočavanja i iscjeljivanje povrijeđenih ljudi ovoj zemlji može donijeti budućnost. Duboko se nadam da će političari napokon početi djelovati. Jer svi su oni odgovorni, ne nužno individualno, njihova odgovornost leži u odluci da budu na čelu ove zemlje koja bespovratno propada, kao i ljudi u njoj. Njihova odgovornost leži u tome da moraju početi rješavati stvari, i to odmah. Dovoljno dugo smo čekali.”

Anica Tomić dotaknula se i Vukovara, koji u Hrvatskoj izaziva duboko štovanje, ali koji je isto tako često sredstvo političke manipulacije:

“Vukovar je za mene mjesto koje je izdano kako bi se neke druge politike uspjele iskristalizirati u tim vremenima. Sjećam se dana kada je Vukovar pao. Imala sam 11 godina i plakala sam i zbog tate za kojeg sam se stalno brinula da će poginuti i zbog Vukovara koji su ostavili sa svim tim ljudima u njemu, potpuno samog i bez zaštite. Sasvim slučajno moj otac je rođen na dan kad je taj grad pao, tako da taj dan u mojoj memoriji djetinjstva ima puno raznih emocija koje se prelamaju. Dugo vremena nisam mogla ni razmišljati o svemu što sam kao djevojčica proživjela ali me, evo, Ivana i njen roman ponovno bacio u sva ta sjećanja. Kako sam provela dio rata u toplicama s ocem koji se oporavljao od ratnih ozljeda upoznala sam i ranjenu djecu, Vukovarce. Jedna od njih, moja tada vršnjakinja Ana, često je plakala, kao i dječak Slobodan koji je igrao nogomet kad je granata pala i ostao bez obje noge. Oboje su bili nesretni jer su se pitali: ‘zašto se to meni moralo dogoditi, zašto sam ja taj nesretnik?.’ Rat je svakako prokleto mjesto i svaki rat se može izbjeći, ako za to ima političke volje. Očito je za ovaj nije tada bilo dovoljno. Žao mi je jer i danas ima mnogo neispričanih ljudskih sudbina i s hrvatske i sa srpske strane i vrijeme je da si međusobno, bez obzira na sve, oprostimo i priznamo sve zlo koje smo proživjeli i međusobno si nanijeli. Jer kad krene rat onda se događa zlo, onda i dobar čovjek može postati zao jer ga rat na to prisili. Za mene, da budem ovako krajnje intimna u javnom intervju, samo oprost i ljubav imaju tu snagu da ove prostore našoj djeci ostave barem malo sretnije.”

Iako se radnja romana ‘’Hotel Zagorje’’ događa ratnih devedesetih, situacija u Hrvatskoj nije se, nažalost, puno promijenila od tada. Ljudi se isto ponašaju, na isti način gledaju na stvari i ljude oko sebe, sad su došle neke nove izbjeglice i prognanici, i dalje je prisutno siromaštvo i nepravda, i dalje smo nesigurni, malo toga se promijenilo. Anica Tomić o tome kaže:

“Ono što je meni i dramaturginji Jeleni Kovačić bilo bitno od samog početka rada na romanu bilo je kako uspostaviti roman u odnosu na danas, s obzirom na to da je od rata prošlo već toliko godina, kao i od trenutka kad je roman objavljen prije deset godina. Glavno je pitanje bilo zašto taj roman danas? Što nam on govori? I sama sam, kao i Ivana Bodrožić, bila svjedok tog vremena iz perspektive djeteta, i zasigurno da se to sve nije dogodilo moj životni put bio bi drugačiji. Naša generacija, tada djeca, danas odrasli ljudi i dalje čeka kao što i lik romana čeka povratak oca. Moja generacija čekala je i još uvijek čeka neko bolje i sigurnije uređenje. No kao što svjedočimo, naša vlast iz godine u godinu pokazuje da nije zrela, da nema hrabrosti boriti se za pravično, tolerantno i ravnopravno društvo. Pozicija prognanika, ondašnjeg izopćenika, danas se pretvorila u poziciju marginaliziranog čovjeka, također društvenog izopćenika, bez prava na glas i na odluku. Neki su u tom čekanju nestali, neki se iselili, neki i dalje simbolički čekaju da ova naša domovina napokon postane dom za sve, a ne samo za neke. To čekanje, ali i neka želja da se postave pitanja o tome gdje smo mi to danas. Kako živimo? Je li sve to vrijedilo? I koje su nas to politike dovele do toga da smo nakon svega, ipak jedna mala korumpirana, neempatična i hladna zemlja s lijepim krajolicima koja se Vukovara sjeti samo kad joj to treba – jer je obljetnica, kao što se i obespravljenih sjeti kad su joj potrebni politički poeni. U našoj maloj klaustrofobičnoj zemlji kao da čujem Ujevića koji govori ‘ventilatori, ventilatori, ne rade ventilatori, nema ventila!”

Dramaturginja Jelena Kovačić koja uvijek radi s redateljicom Anicom Tomić objasnila je da je priprema za adaptaciju romana ‘’Hotel Zagorje’’ u predstavu trajala jako dugo, oko dvije godine. Roman ‘’Hotel Zagorje’’ ima vrlo kompleksnu strukturu, u njemu se pojavljuje niz likova, obuhvaća prilično dugo razdoblje:

“No osim što smo u tom procesu Anica i ja uzastopce čitale ‘Hotel Zagorje’, iščitavale smo i cijeli Ivanin opus, njene kolumne, intervjue i javne istupe te je zapravo kao sukus svega toga nastao i tekst predstave. Ivanino osjećanje trenutka i prostora u kojem živimo jako nam je blisko i beskrajno smo joj zahvalne što nam je dala puno povjerenje da priču ‘Hotela Zagorje’ ispričamo na način kako je mi vidimo. Isto tako, bilo nam je važno odgovoriti na pitanje što nam taj roman znači danas, što mu je donio taj vremenski odmak te na koji način devedesete o kojima priča svakodnevno probijaju u naše živote. Na tom putu postojalo je nekoliko verzija adaptacije. Neke od prvih odluka bile su da priču pričaju žene, a da glavni toponim u predstavi bude upravo Hotel Zagorje, odnosno bivša politička škola Josip Broz Tito. Konačna verzija adaptacije na scenu je dovela osam ženskih glasova, osam različitih perspektiva, osam snažnih žena koje danas, toliko godina nakon završetka rata, u jednoj vrlo otvorenoj formi, govore: mi smo tu, izdržale smo, sjećamo se, iako se možda nekad ne želimo sjećati, ali želimo svoje iskustvo podijeliti s vama. Bilo nam je važno kroz njih ispričati priču o zemlji u kojoj danas živimo, a da pri tome ne upadnemo u zamku bilo kakve ideologije i dnevne politike.”

Politička škola u Kumrovcu u romanu i u predstavi sjajna je ironija jer upravo mjesto koje toliko podsjeća na Jugoslaviju pružilo je zaštitu žrtvama rata kojim je okončana Jugoslavija

Isto je tako bilo važno ispričati priču rata kroz žensku perspektivu. Dramaturginja kaže da upravo zbog toga što su žene u ratu u pravilu uvijek negdje sa strane, one ostaju, one čekaju, u tišini, podnoseći ogroman teret jednog stravičnog iskustva kroz koje su morale proći same, postajući preko noći jedine čuvarice svojih obitelji, koje vrlo često nitko nikad ništa ne pita. Od njih se očekuje da izdrže, da se prilagode, da previše ne zahtijevaju:

“Nama je upravo zbog toga, zbog te zanemarenosti ženskog glasa, bilo važno sve to reći kroz ženske likove. A žene nisu samo utišavane u ratu, nego i u mirnodopskim vremenima. Mi i danas živimo jedan vrlo jak i okrutan patrijarhat. Pripovjedačica Ivanina romana je djevojčica, no Ivana je kroz nju ispričala jednu generacijsku priču. Priču o mnogim djevojčicama, majkama i bakama koje su usprkos i unatoč svemu izdržale. Naša predstava je posvećena svim ženskim borbama.”

Jelena Kovačić nastavlja da je činjenica da je rat dio naše recentne povijesti bitno obilježila društvo u kojem živimo, odnosno nepovratno ga je izmijenila. Promjena političkog sistema uvijek je za jedno društvo teško iskustvo i potencijalno otvara prostor za različite manipulacije, a kada se ta promjena dogodi kroz rat, onda situacija postaje još kompliciranija. Kako kaže, rat je jedno od najtraumatičnijih iskustava kojemu čovjek može biti izložen, a u svojoj biti je besmislen jer nepovratno uništava generacije. Jelena Kovačić kaže:

“Nakon rata počinje se pisati službena povijest koja pobrojava bitke i proglašava pobjednike, ali ona intimna, paralelna povijest koja nikada neće ući u školske udžbenike, ostaje negdje sa strane. Ljudi ostaju prepušteni sami sebi, njihove priče se talože, često ih ne želimo slušati jer ne znamo što s njima napraviti, a one su tu i ni jedna službena povijest ne može ih izbrisati, ni izliječiti. U tom smislu ispovjedni ton Ivanina romana za nas je bio vrlo inspirativan jer kazalište upravo jest mjesto koje čuva tu privilegiju da u zajedničkom prostoru, u zajedničkom vremenu dijelimo neke priče koje je potrebno ispričati.”

Jelena Kovačić osvrnula se na Vukovar, mjesto radnje romana i predstave, ali i simbol Domovinskog rata. Njezin pokojni djed bio je Vukovarac pa je taj grad dio njezina obiteljskog naslijeđa. Ali tog je naslijeđa, kaže, postala svjesna zapravo tek kroz proces rada na ovoj predstavi:

“Puno smo istraživale onaj Vukovar nekad, prije rata, Vukovar koji je bio jedan bogat, razvijen, prekrasan, barokni grad, grad koji su zvali mali Beč na Dunavu, koji su naseljavali ljudi različitih nacionalnosti, ali koji pitanje nacionalnosti nikada nisu postavljali. Danas Vukovar figurira kao simbol kojeg se mnogi sjete tek prigodom različitih obljetnica, kao da život u Vukovaru u periodima između tih obljetnica uopće ne postoji. Taj je grad uništen ratom, ali i svime onime što se događalo nakon rata, prije svega sustavnom nebrigom o ljudima koji su tamo ostali ili koji su se odlučili vratiti. Vlada vrlo često ističe da se u Vukovar puno ulaže, ali ta su ulaganja krenula prekasno, a i kapital ne može riješiti traumu. Isto tako, činjenica je da u Vukovaru još uvijek postoje odvojene škole, da se djeca odvajaju prema tome koje su nacionalnosti, dakle da je jedna od prvih lekcija koje ih se uči ona o podjelama. Sve dobro što se danas događa u tom gradu puno je više posljedica pojedinačnih entuzijastičnih napora, nego neke sustavne, promišljene brige o ljudima, neke konkretne političke volje da se stvari zaista promijene. Sva politička obećanja uvijek su vezana uz neku nedefiniranu budućnost, ali najkonkretnije što imamo je sadašnjost, s njom treba nešto napraviti.”

U knjizi i u predstavi Politička škola u Kumrovcu sjajna je ironija jer mjesto koje toliko podsjeća na Jugoslaviju pružilo je zaštitu žrtvama rata kojim je okončana Jugoslavija. Jelena Kovačić na to kaže:

“Bivša politička škola Josip Broz Tito bila je elitna institucija u kojoj se obrazovao komunistički kadar. Kada je počeo rat prešla je u ruke Hrvatske vojske, a onda je 1992. postala prisilni dom mnogim vukovarskim prognanicima. To je jedna životna ironija, da. I sam naslov romana ‘Hotel Zagorje’ sadržava tu ironiju, a Ivana piše u romanu kako su djeca iz osvete krala eksponate iz Titove kuće i pisali sve i svašta u knjigu dojmova. Nama je to ogromno betonsko zdanje bilo jako važno na jednoj simboličkoj razini. Ono je danas potpuno uništena ruina koja zjapi prazna i čeka da ju spasi kapital. Čini se kako nam je danas kapital rješenje za sve. U jednom trenutku činilo se da će ju kupiti jedna kineska poduzetnica, ali kako je taj posao propao, Hotel Zagorje će vjerojatno opet završiti na dražbi. Na Aničinu inicijativu otišli smo s ansamblom u tu bivšu političku školu jer nam je bilo važno da zajedno osjetimo taj beton, u kojem po zidovima još postoje tragovi nekadašnjeg života, kao da to zdanje i dalje čuva stotine neispričanih priča. U predstavi bilo nam je važno da intimne doživljaje jednog vremena sudarimo sa zidinama devastiranog i pokradenog zdanja Hotela Zagorje, upravo u tom sudaru nastala je priča o zemlji u kojoj živimo.”

Komentiraj