Kako su Kim Jong-ilovi agenti otimali u Zagrebu

Objavljeno u Nacionalu br. 785, 2010-11-30

Špijuni s pantovčaka trebali su oteti slavnog pijanista jer se Kim Jong-Il zaljubio u njegovu suprugu, lijepu i talentiranu glumicu Yoon Jung-Hee

Nacional je izvora upućenih u tadašnja obavještajna zbivanja doznao da su najviša državno-partijska tijela nekadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i Demokratske Narodne Republike Koreje 1977. postigla sporazum prema kojem će DNR Koreja dugoročno kupovati jugoslavenske vojne proizvode. To se najviše odnosilo na tenkove, podmornice i ratne brodove, ali bilo je i izvoza drugog oružja. Zauzvrat je tadašnja Jugoslavija dopustila DNR Koreji da u Zagrebu otvori Generalni konzulat, koji je u biti bio njihov špijunski punkt iz kojeg su operativci sjevernokorejske obavještajne službe provodili svoje zadaće na području Zapadne Europe.

Tvrdi se da su za taj sporazum, osim Josipa Broza Tita, znale samo još četiri osobe iz najužeg vrha jugoslavenskog političkog vodstva. Sporazum bivše Jugoslavije i DNR Koreje u praksi se svodio na to da su predstavnici Službe državne sigurnosti Hrvatske bili izravno na usluzi sjevernokorejskim špijunima. Pružali su im pomoć pri izradi lažnih osobnih dokumenata i u drugim situacijama. Postojao je i jedan drugi uvjet za pružanje te pomoći – sjevernokorejska aktivnost nije se smjela odvijati na jugoslavenskom teritoriju. Taj je sporazum na obavještajnoj razini imao kodni naziv “Prijateljstvo”.

Tvrdi se, međutim, da je hrvatska Služba državne sigurnosti, unatoč tomu, provodila tada uobičajene kontraobavještajne mjere prema osobama koje su djelovale pod konzularnim pokrićem unutar Generalnog konzulata DNR Koreje u Zagrebu. To je poslije dovelo do otkrića da su sjevernokoreanski špijuni nekoliko puta pokušali izigrati okvir postignutog sporazuma. Tvrdi se da su s hrvatske strane za akciju “Prijateljstvo” godinama bile zadužene samo dvije osobe. Jedna unutar hrvatske Službe državne sigurnosti, a druga unutar Odjela za upravne poslove pri Službi javne sigurnosti, koja je tada izdavala lažne isprave – zapravo originalne osobne iskaznice, vozačke i prometne dozvole i jugoslavenske putovnice – za sjevernokorejske špijune izmijenjenog identiteta. Sporazum je bio na snazi sve do 1990., a zadnjih godina s hrvatske strane provodile su ga druge osobe. Tvrdi se da su sjevernokorejski špijuni od 1988. do 1990. od svojih jugoslavenskih domaćina devet puta tražili da im jugoslavenskim dokumentima prikriju identitet. Suradnja dviju država razlikovala se od uobičajene špijunske suradnje i po tome što su se izvješća o toj suradnji pisala samo u dva primjerka. Inače su se takva izvješća u drugim situacijama sastavljala u sedam primjeraka. Osobe upućene u ta zbivanja ispričale su za Nacional da su zahvaljujući kontraobavještajnim mjerama jugoslavenske vlasti dvaput uhvatile sjevernokorejske špijune kako krše postignuti sporazum. Prvi put bila je posrijedi otmica 23-godišnje japanske državljanke Keiko Arimoto, koja je privremeno boravila u Velikoj Britaniji radi učenja jezika.

Nju su namamili pričom o zaposlenju u međunarodnoj tvrtki sa sjajnom zaradom u Kopenhagenu, a potom su je preko Moskve avionom prebacili u logor u Sjevernoj Koreji. Drugi put radilo se o poznatom južnokorejskom pijanistu – njega i njegovu suprugu namamili su u Zagreb. Kun Woo Paik u Zagreb je stigao sa suprugom, mladom južnokorejskom glumicom Yoon Jung-Hee, na poziv stanovitog gospodina Leeja koji mu je ponudio da održi privatni koncert u jednoj vili na Laščini. Meta otmice zapravo je bila Paikova supruga, u koju se bio zaljubio Kim Jong Il. On se do 1994., kad je na čelu Sjeverne Koreje naslijedio oca Kim Il Sunga, bavio raznim državnim poslovima, najviše u sferi propagande, medija i kulture. Posebno ga je zanimao film pa mu je bilo žao što su sjevernokorejski filmovi loši i odlučio je na silu u Sjevernu Koreju dovesti ljude koji bi podigli razinu sjevernokorejske kinematografije. Odlučio ih je jednostavno -oteti. K tomu, zaljubio se u glumicu Yoon Jung-Hee, koja je u to doba bila iznimno popularna u Južnoj Koreji zbog svoje ljepote i glumačkog talenta. Nakon udaje za pijanista Kun Woo Paika i ona se preselila u Europu pa su živjeli u Parizu.

Kun Woo Paik rođen je 1946. u Seulu i zarana je pokazivao glazbenu nadarenost za europsku klasičnu glazbu. Već s deset godina imao je prvi koncert, a poslije se brzo razvio u vrsnog pijanista. Studirao je u New Yorku na slavnoj glazbenoj školi Juilliard, zatim u Londonu i Italiji, a na kraju se sa suprugom nastanio u Parizu. Kritičari su ga proglasili jednim od najboljih pijanista te generacije. Svirao je i na privatnim prijemima, kad bi ga angažirala neka kompanija ili bogataš. Tako je upoznao i bogatog starijeg Korejca, koji je živio u Švicarskoj, a koji mu je rekao da se zove Lee. Gospodin Lee živio je raskošno, često je u svom domu priređivao privatne prijeme, pa je nekoliko puta angažirao i Paika da na njima svira i to mu izdašno platio. Nalazio je Paiku i druge bogate ljude, koji su ga angažirali da svira. Tako mu je u srpnju 1977. rekao da ima bogatog prijatelja koji živi u Zagrebu, koji bi ga također rado angažirao da svira u njegovoj zagrebačkoj vili na proslavi njegova rođendana, na koji je i Lee pozvan. Paik je pristao. Dogovarali su se da će u Zagreb otputovati avionom u četvero, Paik i njegova supruga Yoon Jung-Hee i Lee sa svojom suprugom. Kad je sve već bilo dogovoreno, karte nabavljene, odjednom je Lee obavijestio Paika da on ne može putovati u Zagreb zbog nekog posla, ali neka Paik sa suprugom ode jer dogovor o tome da Paik ondje svira stoji i dalje.

Rekao mu je da će ih na aerodromu u Zagrebu taj prijatelj čekati. I Paik i Yoon Jung-Hee odletjeli su u Zagreb. Na aerodromu ih nije nitko čekao, ali su preko razglasa pozvani na šalter za informacije. Službenica im je dala kuvertu s pismom u kojem ih je Leejev prijatelj, koji ih je trebao čekati, obavijestio da nije mogao doći pred njih, navodno stoga što mu se majka naglo razboljela, ali da je sve u redu s nastupom. U pismu je bila zapisana adresa kamo trebaju doći taksijem, neki broj na Laščinskoj cesti, a u kuverti je bio i novac za taksi. Taksi ih je odvezao do te adrese, ali Paiku je nešto postalo čudno. On i supruga izišli su iz taksija, taksistu platili vožnju, ali su ga zamolili da još trenutak ostane. Kuća je imala vrt, a doimala se kao da u njoj nitko ne stanuje. U susjednoj kući u vrtu bila je djevojčica, kojoj je Paik pristupio da ju pita za čovjeka kod kojeg je trebao svirati. Ona mu je, i prije nego što joj se obratio, rekla: “Oni vaši su u ovoj kući.” “Koji naši?”, zapitao se Paik. U tom trenutku vidio je kako iz te kuće izlaze Korejci. Odmah je shvatio da su to Sjevernokorejci i da su mu namjestili klopku. On i žena uskočili su natrag u taksi i rekli vozaču da hitno pobjegne. Dok su se spuštali niz Laščinsku, učinilo mu se da ga prate. Nije znao kamo da ide, ali mu je palo na pamet da je najbolje da hitno odu u američki konzulat.

Uletjeli su u američki konzulat na Zrinjevcu i zatražili pomoć. Amerikanci su odmah shvatili da su pijanist i njegova supruga namamljeni u Zagreb radi otmice. Rekli su da će ih zaštititi i pomoći im da sigurno odu iz Zagreba. Smjestili su ih u obližnji hotel “Palace” i rekli im da odmah nazovu konzulat bude li im sšto sumnjivo. Nije prošlo ni nekoliko sati, a netko je pokucao na njihova vrata. Nazvali su američki konzulat i smjesta su došli Amerikanci, koji su ih potom čuvali do jutra, a ujutro otpratili u zračnu luku, kako bi se ukrcali na komercijalni avion koji je letio u Švicarsku. Kad su se preko aerodromske piste vozili do tog aviona, vidjeli su na pisti i veliki sjevernokorejski transportni avion. Bilo je jasno da su njime oteti Paik i njegova supruga trebali biti prevezeni u Sjevernu Koreju. Tako je bračni par izbjegao otmicu, ali to nije omelo Kim Jong Ila u njegovu planu. Kad nije uspio oteti Yoon Jonh-Hee, usredotočio se na drugu tada jako popularnu mladu južnokorejsku glumicu Choe Eun-huei. Nju su šest mjeseci kasnije u siječnju 1978. sjevernokorejski agenti uspjeli oteti dok je bila u Hong Kongu. Šest mjeseci kasnije u Hong Kongu su oteli i njezina supruga, slavnog južnokorejskog režisera Shin Sang-oka, koji ju je došao tražiti. Zajedno su potom snimili film “Poslanik koji se nije vratio”, koji je 1984. prikazan na filmskom festivalu u Karlovym Varyma u Češkoj. Tek se tada uopće i doznalo da su u Sjevernoj Koreji. Oni su tvrdili da su onamo otišli dobrovoljno. I svoje otmičare uvjeravali su da su shvatili veličinu Sjeverne Koreje i postali borci za njenu budućnost. Otmičari su im povjerovali pa su im dopustili da češće putuju u inozemstvo. Tako su 1986. dobili dopuštenje da otputuju u Beč, gdje su uspjeli pobjeći sjevernokorejskim agentima koji su bili s njima i skloniti se u američku ambasadu, gdje su sve ispričali. Dobili su američki azil i sad žive u SAD. Paik je nakon nemile zagrebačke epizode nastavio pijanističku karijeru pa i danas redovito nastupa. Kao pijanist 2007. je posjetio Hrvatsku i nastupio na Dubrovačkim ljetnim igrama.

Komentiraj

Source:Zrinka Ferina, Berislav Jelinić