Kako je bračni par Krleža druženjima s Tuđmanom i Titom utjecao na društvo u Jugoslaviji

‘U životu i smrti – crtice iz zajedničkog života Bele i Miroslava Krleže’ izložba je u Muzeju grada Zagreba postavljena povodom obilježavanja 40. godišnjice smrti bračnog para Krleža. Prvi put se mogu vidjeti Krležina oporuka, pisma, računi i brojne fotografije

U Muzeju grada Zagreba do 30. rujna otvorena je izložba ‘’U životu i smrti – crtice iz zajedničkog života Bele i Miroslava Krleže’’ koja prikazuje privatni život slavnog bračnog para, književnika i glumice, iza zatvorenih vrata vile na zagrebačkom Gvozdu, pokušava otkriti intimnu stranu njihovih druženja, putovanja, izleta, adresa. Nisu oni uvijek živjeli na Gvozdu već su tamo došli 1952., a vjenčali su se 1919. Izložba je postavljena kroz prizmu onoga što je o njima poznato iz arhivskih izvora, memoarskih zapisa, znanstvenih radova i novinskih članaka. Autorica Vesna Vukelić Horvatić kaže da je izložba postavljena povodom obilježavanja 40. godišnjice smrti bračnog para Krleža. Oboje su umrli 1981., u razmaku od osam mjeseci; Bela je umrla 23. travnja, a Krleža 29. prosinca:

„Izložbu smo koncipirali tako da se prate te adrese na kojima su Bela i Miroslav Krleža živjeli, sve do posljednjeg počivališta na Mirogoju. Na izložbi će se gotovo cijeli postav – predmeti, pisma, računi i brojne fotografije – prikazati prvi put u javnosti. Njihova prva zajednička adresa bio je stan u Kukovićevoj, a Krleža ga je dobio u nasljedstvo od tete Josipe Horvat Navratil. Međutim, zgrada je bila u vlasništvu obitelj Singer pa su Krleže ondje 15 godina, do 1935., živjeli kao zaštićeni najmoprimci. Tamo su započeli karijere jer je Krleža ondje napisao neka od svojih najpoznatijih djela, a Bela je postala glumica. Dok su tamo živjeli počeli su i bračni problemi izazvani prije svega njegovim čestim izbivanjem, stalno je putovao i tražio inspiraciju za pisanje. U to vrijeme bio je i agitator Komunističke partije. Ta je partija osnovana u travnju 1920. i oni su na izborima za ustavotvornu skupštinu bili treća snaga u tadašnjoj Državi SHS, kasnije Kraljevini Jugoslaviji. Krleža im je pisao pamflete, bio je jako angažiran oko toga.“

Bračni par Miroslav i Bela Krleža s glumicom Ervinom Dragman. PHOTO: Miljenko Gregl, Muzej grada Zagreba

Spomenute bračne trzavice povezane su s dvjema ženama, iako nema dokaza da je Krleža Belu varao, to su više bile emocionalne veze, intelektualna povezanost. Autorica kaže:

„Sofia Malkovska, s kojom je Krleža bio u Varšavi i kasnije otišao za njom u Pariz, u svojim memoarima piše da su oni ostvarili emotivnu vezu. Što to može značiti, ne zna se. Kad je otišao za njom, cijelu 1932. nije bio u Zagrebu, samo bi povremeno dolazio i Bela mu je slala novac i potrebne stvari. Julije Benešić je to sve diskretno dojavio Beli koja je otišla u Pariz za Krležom i otišli su zajedno kući. Druga žena koja se spominje u ovom kontekstu je Irina Kulina Aleksander koja u memoarima također opisuje vezu s Krležom. Bila je jako ljubomorna na Belu, opisala ju je u lošem svjetlu i rekla da je bila bolja glumica u stvarnom životu nego u kazalištu.“

Vesna Vukelić Horvatić, autorica izložbe u Muzeju grada Zagreba. PHOTO: MGZ

Ljubav Bele i Miroslava bila je fatalna. On je nju prvi put vidio 1910., kad je imala 13, 14 godina. On je došao u Otočac kod Belina djeda zato što je Belin ujak – tri godine stariji od nje, Krležina generacija – s Krležom pohađao kadetsku školu u Pečuhu. I on je tijekom praznika na jedan dan došao u Otočac i vidio Belu na prozoru, vidio je ‘’djevojčicu predivne duge plave kose’’. Belini roditelji su se još 1898. preselili u Zagreb i onda je Krleža 1910. i 1911. dolazio u Zagreb u stan Belina ujaka Dane Vuksana u Đorđićevoj ulici. I tad je Krleža ponovno vidio Belu i od tada je prisutna, možemo to reći, njegova fascinacija Belom. Nije ni ona ostala imuna na njega jer je od ujaka slušala kako je Krleža pametan, veliki intelektualac, kako piše pjesme i priče te se počela interesirati za njega. Vesna Vukelić Horvatić kaže:

„U to je vrijeme tuberkuloza bila jako prisutna bolest i Bela je bila boležljiva pa je zbog potrebe za svježim zrakom često bila u Lici kod svoje obitelji, a ondje je 1915., 1916. bio garnizon austrougarske vojske. U nju se zaljubio bogati mladi austrijski poručnik koji ju je i zaprosio. No Bela ga je odbila. Kad se 1916. vratila u Zagreb, dopratila je svoju tetu u crkvu svetog Marka, a Krleža je jako volio orgulje i on je – čuvši da u crkvi sviraju orgulje – s prijateljem ušao u crkvu i ondje vidio poznato lice. Postoji citat kojim ju je opisao, da je ‘imala punđu, šeširić, bijelu bluzu s čipkanim detaljima’. Dakle, točno se sjeća što je ona u tom trenutku nosila na sebi 1916. Godinu kasnije dogodio se njihov sudbonosni susret na Zrinjevcu, gdje je ona šetala s prijateljicom, te ju je Krleža zaustavio i rekao joj ‘mi se poznajemo, mogli bismo popričati’ i dogovorio sastanak sutradan na gornjogradskoj promenadi. I od tada se razvija njihova uzajamna naklonost te nakon toga i ljubav. Zanimljivo je da je intimniji odnos između njih dvoje počeo tek nakon što je njegova tadašnja zaručnica Edita Velić prekinula zaruke s njim. Edita Velić bila je Vukovarka židovskog podrijetla koja se zbog očeva posla – bio je odvjetnik – s obitelji preselila u Beč i tamo studirala medicinu. U Beču je živio Hugo Klein, kasnije poznati kazališni redatelj, i Edita je Kleinu nosila Krležine tekstove pa joj je on rekao da su sjajni i predviđao mu je sjajnu budućnost. Zaruke su, navodno, prekinute zato što njezini roditelji koji su tada imali glavnu riječ, nisu pristajali na tu vezu. Nakon toga je Krleža uspio ostvariti intimni odnos s Belom. Zanimljivo je da se mjesec dana nakon vjenčanja Krleža, Edita Velić pojavila na vratima njihova stana i to je izazvalo oluju emocija kod Bele, bijesne zbog njezina dolaska. Ali zanimljivo je da je Edita Velić ostala u prijateljskim odnosima s bračnim parom Krleža, sve su izgladili i postali jako bliski. Ona je nosila prezime Reiner i darovala im je crveni servis za jelo koji su često koristili. Znali su se posjećivati, a na izložbi su prikazana pisma koja je Edita njima pisala i koja je Bela pisala njoj.“

 

‘Tito je Krležu cijenio zato što je bio sve ono što Tito nije bio – intelektualac, erudit, književnik, poliglot, a dijelili su političke stavove’, kaže povjesničarka Vesna Vukelić Horvatić

 

Bela i Miroslav Krleža vjenčali su se u crkvi svetog Blaža, a svadbena večera održana je u hotelu Palace, gdje su mladenci prespavali prve bračne noći. Sve su to platili kumovi, slikar Ljubo Babić i književnik Milan Begović, koji su bili zgroženi kako njih dvoje idu u brak, a nemaju osnovnih sredstava za život. A ni Belini roditelji, otkriva autorica izložbe, nisu bili oduševljeni tim brakom jer su smatrali da je on neće moći uzdržavati, dok su njega, pak, njegovi roditelji željeli ‘’gurnuti’’ u brak s bogatom nasljednicom. Prvih godina bilo im je teško, ali kad je Bela dobila posao glumice u HNK krenulo je nabolje jer je ona glumila, a ondje su se izvodila i Krležina djela. Supružnicima je teško bilo za vrijeme NDH, od 1941. do 1945. Krleža je bio stavljen na listu zabranjenih pisaca. Nekoliko puta bio je i uhićen, a od sigurne smrti spašavao ga je dr. Đuro Vranešić, neurolog i psihijatar koji je vodio Sanatorij za živčane bolesti na Zelengaju. Vranešić je pod krinkom liječenja skrivao Krležu u svom potkrovnom stanu u sanatoriju. Budući da, unatoč žestokim pokušajima, nije od sigurne smrti uspio spasiti Đuru Vranešića – strijeljan je 1946. godine – Krleža si je dao u zadatak da njegova sina Krešimira Vranešića izvede na pravi put. Tako je on postao liječnik, radio je u Klaićevoj bolnici, a postao je njihov nasljednik, naslijedio je i Gvozd i autorska prava 70 godina od Krležine smrti.

Dakle, Krleža je bio zabranjeni pisac, dok je Bela nastavila karijeru u HNK, ona je tih godina odigrala čak 20 premijera. Svi su je voljeli, i publika i kritika. Autorica smatra da je to bio dvosjekli mač – pustili su Belu da glumi nadajući se da će Miroslav Krleža početi obnašati neku funkciju, što on nije htio. Naime, Ante Pavelić, poglavnik NDH, ponudio mu je 1943. mjesto intendanta HNK, što je Krleža odbio, kao i mjesto profesora hrvatske književnosti na Sveučilištu u Zagrebu te upraviteljstvo u Sveučilišnoj knjižnici, a Mile Budak ponudio mu je uređivanje časopisa Hrvatska. Krleža je sve to odbio: „On je šutio cijelo to vrijeme tijekom NDH, a moja je pretpostavka da je ta njegova šutnja spasila Belu od daljnjih progona kad je došla nova, jugoslavenska vlast. Jer, moglo bi se reći, ona je surađivala s okupatorom zato što je cijelo vrijeme trajanja Nezavisne Države Hrvatske igrala u HNK, iako je u to vrijeme igran uglavnom komediografski repertoar. No ipak je igrala za vrijeme NDH. Josip Broz Tito, doživotni jugoslavenski predsjednik i veliki Krležin prijatelj, zabranio je da se spominje Bela i njezina karijera tijekom NDH, može se reći da je to bila mrlja u njezinoj karijeri.“

Krleža je bio dobar prijatelj s Josipom Brozom Titom – na Brijunima su voljeli igrati šah, a Jovanka Broz i Bela Krleža ispijale su kave i bile na plaži (1950.). PHOTO: Miljenko Gregl, Muzej grada Zagreba

Krleža je, dakle, bio prijatelj s Josipom Brozom Titom, dugo i često su se družili. Miroslav Krleža je, ispričala je Vesna Vukelić Horvatić, u Komunističku partiju ušao prije Josipa Broza Tita. Tito je često slušao Krležine govore na sastancima Komunističke partije i jednom je rekao da je Krleža njegov učitelj, a da je on učenik:

„Tito je njega izuzetno cijenio zato što je Krleža bio sve ono što Tito nije bio – intelektualac, erudit, književnik, poliglot, a dijelili su političke stavove. Primjerice, da nije bio tako blizak prijatelj s Titom, Krleža ne bi preživio 1967., kad je potpisao Deklaraciju o položaju hrvatskog jezika. Kao akademik i blizak Titov prijatelj potpisati takav dokument bila je velika hrabrost. Vršili su enorman pritisak na njega da makne svoj potpis, ali Krleža je to odbio, to nije dolazilo u obzir. Krleža nije volio političke funkcije i samo je jednu prihvatio kad je ušao u CK SKH. Bračni par Krleža volio se s Brozovima družiti na Brijunima, muškarci su vrijeme provodili uz šah, a dame su bile na plaži.“

 

‘Krleža je bio neaktivan tijekom NDH, što je Belu spasilo progona od komunističkih vlasti jer ona je igrala u HNK za vrijeme NDH, to joj je mrlja u karijeri’, smatra autorica

 

Na izložbi ‘’U životu i smrti – crtice iz zajedničkog života Bele i Miroslava Krleže’’ moći će se vidjeti privatne fotografije koje su bile u ladicama Memorijalnog prostora na Krležinu Gvozdu. Muzej grada Zagreba upravlja tim prostorom i skrbi za taj dio ostavštine. Zbirka je za javnost otvorena 29. prosinca 2001., na 20. obljetnicu Krležine smrti. Danas je Memorijalni prostor Bele i Miroslava Krleže zatvoren za javnost zbog oštećenja nastalih u potresima 2020. godine. Ali upravo su brojni predmeti iz Gvozda poslužili kao neiscrpan izvor priča, anegdota, a dosad nikad viđene fotografije otkrile su privatnu stranu Krleža. Postoje fotografije iz Vile Bistrice u slovenskom Tržiču, rezidencijalnoj palači bivše države gdje su se Bela i Miroslav Krleža družili s bračnim parom Tuđman. Autorica izložbe kaže da nema previše informacija o Krležinu odnosu s Tuđmanom, niti se tim aspektom bavila na izložbi:

„Poznato je da je – kad je Tuđman radio na Institutu za radničku povijest – Krleža znao reći ‘nemojte pakovati Tuđmanu’. Jesu li bili bliski prijatelji, ne znam. Puno je lakše kad imate ljude koji mogu posvjedočiti o njihovu životu. Vrlo važna osoba u životu Krleža bio je, primjerice, njihov vozač Josip Živković, a njegova žena, 82-godišnja Ana Živković, još je živa i vitalna. Ona mi je dala puno materijala i ispričala, primjerice, da je njezinom trećem djetetu upravo Bela dala ime – Ana. Josip je Krležin vozač postao kao zaposlenik Leksikografskog zavoda, kojeg je Krleža osnovao u listopadu 1950. Kakav su odnos imali govori činjenica da je tada Ana Živković bila zaposlena. No Krleža im je rekao da on vozača treba 24 sata dnevno i da supruga njegova vozača ne može raditi i da mora dati otkaz. On će im, zauzvrat, plaćati isti iznos koji je dotad dobivala na radnome mjestu. Krleža je smatrao da netko mora biti s djecom dok Josip radi za njega.“

Miroslav Krleža i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman u slovenskom Tržiču krajem 1960-ih. PHOTO: Miljenko Gregl, Muzej grada Zagreba

Vesna Vukelić Horvatić kaže da joj je Ana Živković, na njihovu prvom susretu kad je pripremala izložbu, rekla ‘’kaj vi mislite da bismo mi mogli fakultetski obrazovati naše troje djece da nije bilo Krleže?’’. To govori i o njemu i o Beli:

„Primjerice, kad se Živkovićima rodilo treće dijete, peteročlana obitelj živjela je u stanu od 48 kvadrata u Folnegovićevom naselju. U to vrijeme su se dodjeljivali državni stanovi i Bela je nazvala Josipa Vrhovca i tražila stan za Živkoviće. Vrhovac joj je rekao da imaju jedan od sto kvadrata u Maksimirskoj, ali da to nije za radničku klasu. Na to je Bela ‘poludjela’ i dan kasnije Josipa su zvali da potpiše ugovor za taj stan. Isto tako, njihova kćer Ana išla je na razmjenu studenata u London da usavrši engleski, a to nisu rekli Krleži. Kad je Josip slučajno to spomenuo Krleži, on mu je rekao da mu donese račun i drugi dan je Živkovića čekala omotnica s iznosom novca za Anu. Dakle, puno su pomagali ljudima. Josip je za njega radio 20 godina, a kad su Krleže umrle jako je teško to podnio.“

Na izložbi se može vidjeti blagovaonica preseljena iz Krležina Gvozda. PHOTO: Miljenko Gregl, Muzej grada Zagreba

Vjenčani kumovi Krležama bili su spomenuti Ljubo Babić i Milan Begović, a bračni par Krleža se osim s njima družio i s drugim poznatim ljudima toga vremena. Krleža je obožavao hotel Esplanade, imao je karticu počasnog člana, a Bela je obožavala hotel Palace u čijoj je kavani voljela provoditi vrijeme s prijateljicama. Isto tako, voljeli su primati goste sebi na Gvozd. Fokus izložbe je upravo na Gvozdu pa je, primjerice, cijela blagovaonica s Gvozda preseljena na izložbu u Muzej grada Zagreba. Bela je jako voljela cvijeća, žute ruže su joj bile najdraže. Latica Ivanišević je jednom opisala tu prostoriju na Gvozdu: ‘’Kad bih ušla, na stolu je bio zeleni stolnjak, roza čaše, puno cvijeća, sve je prštalo od boja kao Van Goghova slika.’’ To se željelo postići i na izložbi, pa je tako u ladici na Gvozdu Vesna Vukelić Horvatić pronašla upravo taj zeleni cvjetni stolnjak koji nikad prije nije bio izložben, na kojem je srebrni pladanj s rozim čašama. Postavljena je i lampa jer je Bela na nju znala stavljati svoje šalove pa bi, ovisno o boji šala i svjetlu ispod šala, svaki put prostorija imala drugačiji ugođaj. Žute ruže su isto tako na stolu, a na vazama oko podija stavljeno je razno drugo cvijeće koje su joj gosti znali donositi. Na izložbi je i Belin kovčeg, Krležina kutija za duhan, bakreno posuđe za kuglof koje je Bela obožavala, recepte, njezina pregača. Može se vidjeti i crvena čaša oko koje postoji anegdota. Krleža je nakon vjenčanja rekao ‘’Bela je u brak donijela crvenu čašu, a ja svileni kišobran. Zajedno ni 100 kilograma.’’ Upravo ta čaša prvi je put izložena. Na izložbi se može čuti i glazba, Gabi Novak koju je Krleža obožavao, bila mu je omiljena pjevačica i zvao ju je Gebi. Osim nje, svira i Darko Domijan, Krunoslav Cigoj i Vice Vukov:

„Treba reći da sve do 1950-ih godina Krleže nisu bili imućni, nisu živjeli u blagostanju. Bili su uglavnom na rubu neimaštine, pogotovo prije nego što su dobili stan u kojem je bio i namještaj i zlato. No trebalo je zaraditi novac za hranu i račune. Bela je cijeli život radila, od 1919. kad je stupila u radni odnos kao učiteljica, pa sve do glumačkog umirovljenja 1966. ona je bila zaposlena. Krleža je tek 1950-ih kad je osnovao Leksikografski zavod dobio prvi stalni posao. Živio je od pisanja članaka i djela koja se jedno vrijeme nisu prodavala. Sve do 1960-ih, dok nisu upoznali Enesa Čengića i dok Oslobođenje s Mladosti nije preuzelo izdavanje Krležinih djela, nisu zarađivali. Ali tada je došlo do enormne zarade, tantijemi su počeli stizati na njegov račun i Krleže više nisu trebali razmišljati o novcu. Osim s Čengićem, Krleže su se družile i s Laticom Ivanišević, scenografkinjom koju je Krleža obožavao jer mu je parirala u razgovoru, znala mu je i svašta reći, a on je to volio.“

 

Iako je ljubav Krleža bila fatalna, bilo je bračnih trzavica, uglavnom zbog njegova izbivanja, a u tom kontekstu spominju se i dvije žene i Belina snažna ljubomora

 

Družili su se i s Elizom Gerner i Milanom Arkom mlađim, Eliza je bila slavna glumica koja je s Belom igrala u HNK. Elizin prvi suprug bio je veliki Tito Strozzi, krležijanski glumac i Krležin prijatelj iz djetinjstva. Titova majka je bila Marija Ružička Strozzi, pa su Tito i mladi Krleža pred njom izvodili predstave i ona im je pljeskala i davala cvijeće. No Krležini roditelji mu nisu dozvoljavali da se druži sa Strozzijevima pa je tu obitelj doživljavao kao zabranjenu ljubav. Autorica izložbe dala je i objašnjenje:

„Sve je to bilo zato što je Titov otac Ferdinand imao izvanbračno dijete s nekom njihovom sluškinjom Amandom Golub i oni su svi zajedno živjeli u istoj kući. A ta Amanda je bila daljnja Krležina rođakinja. Eto, zato se nije smio družiti s njima! Zanimljivo, Eliza Gerner se drugi put udala za Milana Arka mlađeg, a Milan Arko stariji bio je Krležin prijatelj iz osnovne škole i iz kadetske škole u Pečuhu, čovjek koji je 1910. s njim prvi puta vidio Belu, kad su došli u Otočac! Eliza je stoga bila dosta bliska s Krležama, svaki Božić su provodili zajedno na Gvozdu, posljednji Božić bio im je 1980., išli su na izložbe, u kazalište, na izlete, intenzivno su se družili.“

Na izložbi se može vidjeti i Krležino pismo Beli u bolnici. Isto tako, izložen je i posljednji predmet koji je prije smrti držao u ruci, francuski časopis Le Monde od 14. studenoga, nakon toga je završio u bolnici. Na izložbi se može vidjeti i Krležina oporuka. Uz izložbu bit će organizirana stručna predavanja, 21. rujna ‘’Bela i Miroslav Krleža 1941.-1955. Od straha za život do neupitne nedodirljivosti’’, Snježane Banović, redateljice i profesorice na Akademiji dramskih umjetnosti, a 28. rujna ‘’Uloga Leksikografskog zavoda u životu Miroslava i Bele Krleže’’, Velimira Viskovića, književnog kritičara i leksikografa. Katalog izložbe bit će tiskan do kraja godine.

Miroslav i Bela Krleža u vili Bistrici u Tržiču, 1969. godine. PHOTO: Miljenko Gregl, Muzej grada Zagreba

Komentiraj