Osim slučaja uhićenja parova hrvatskog porijekla u Zambiji pod sumnjom za trgovinu ljudima, što je otvorilo pitanja o mogućnostima i preprekama posvojenju djece u Hrvatskoj, slučajevi surogatstva, kao i prostitucije, pojavljuju se u medijima obično kao vijesti, zapravo bez stvarne analize ili rasprave. O tim temama, kao i o novoj knjizi „On the Meaning of Sex: Thoughts about the New Definition of Woman“ (O značenju spola: Razmišljanja o novoj definiciji žene), već objavljenoj na švedskom i španjolskom, a sada i u engleskom izdanju Spinifex Pressa, razgovarali smo s prevođenom švedskom autoricom i novinarkom Kajsom Ekis Ekman, autoricom četiriju knjiga o pravima žena, kapitalizmu i ekonomskoj krizi.

NACIONAL: Prema vašem sudu, gdje bi trebalo povući granicu kada govorimo o tzv. pravu na roditeljstvo, ne samo u slučajevima surogatstva već i posvojenja djece?

Ne postoji takvo što u međunarodnom pravu kao pravo na roditeljstvo. I vrlo je upitno bi li bilo etički ispravno uspostaviti takvo pravo, kao u posvajanju ili surogatstvu, jer tu se radi o bivanju roditeljem djetetu druge osobe. To znači da su djeca oduzeta svojim majkama i predana drugim ljudima. Takvo „pravo“ bivanja roditeljem uvijek bi značilo uskraćivanje prava majci na vlastito dijete. Ono što postoji u međunarodnom pravu su prava djece. Djeca imaju pravo, prema Konvenciji o pravima djeteta, da se o njima brinu njihovi roditelji dokle god je to moguće. To znači da u nekim slučajevima dijete ne može ostati sa svojim roditeljima: ako su mrtvi, ovisnici o drogi ili zlostavljači. No posvajanje bi trebalo uvijek biti u najboljem interesu djeteta, a ne da omogući djecu bogatim ljudima koji ne mogu imati vlastitu djecu.

NACIONAL: U svojoj knjizi „Being and Being Bought: Prostitution, Surrogacy and the Split Self“ (Biti i biti kupljena: Prostitucija, surogatstvo i podijeljeno sebstvo), koja je izazvala veliki međunarodni interes, pišete o neetičkom pravnom tretiranju, ugovorima i zahtjevima vezanima uz surogatstvo koji zanemaruju prava bioloških majki koje iznose trudnoću. Možete li reći više o tome?

Surogatstvo je industrija koja pretvara djecu u proizvode za prodaju, a majke u tvornice. To je način da bogati „autsorsaju“ reprodukciju od žena u siromašnim zemljama. Ono je kršenje prava majki i djece na toliko mnogo načina. Ljude se nikad ne bi trebalo kupovati i prodavati, a žene nisu strojevi, mi smo ljudi. Trudnoća je veliki rizik za ženu koji se ne bi trebao poduzimati osim kada žena želi dijete. Žene su umirale i postajale neplodne zbog surogatstva. To nije toga vrijedno zato što neki ljudi ne mogu ili ne žele imati vlastitu djecu.

NACIONAL: Pišući o surogatstvu ističete cinizam odnosa moći u takvim ugovorima, prije svega ekonomske moći?

Više klase bogatih zemalja žele pretvoriti svoje želje u ljudska prava. Pa ako žele novorođenče, samo kliknu mišem i naruče online i to smatraju „pravom“, dok majka koja je rodila nema na njega prava. To je industrija koja kombinira mnoge nejednakosti: klasnu, spolnu, rasnu, porijeklo…

NACIONAL: U knjizi ističete da tim ugovornim aranžmanima djeca postaju dobra odnosno proizvodi…

Činjenica jest da je ženi plaćeno kada preda dijete. Što je onda proizvod u toj industriji? Djeca. Filozofi su pokušali izvrnuti taj zaključak kako bi rekli da to nije trgovina djecom, nego da se prodaje „usluga“, trudnoća. No ako žena ne isporuči dijete, neće joj biti plaćeno. Ne mogu vjerovati da smo dopustili kapitalizmu da ode tako daleko. Što je s ljudskim dostojanstvom? Zar više ne postoje granice?

NACIONAL: Spomenuta knjiga „Biti i biti kupljena… “ pobudila je veliko zanimanje jer iscrpno diskutirate o prostituciji. Zanimljiv je pravni model u Švedskoj, Danskoj i Norveškoj jer sankcionira kupce usluga.

Kada je Švedska usvojila abolicijski model 1999. godine, što znači da je legalno prodavati seks, no ilegalno ga je kupovati, nije bilo žestoke rasprave. To se smatralo korakom naprijed na putu k ravnopravnosti.

NACIONAL: Navodite i interesantno istraživanje koje je imalo veliki utjecaj na taj švedski pravni model. Možete li nam reći više o tom istraživanju?

Od kraja 1970-ih fokus istraživanja se promijenio s toga da se na žene u prostituciji gleda kao na kriminalke, na to da ih se vidi kao ljudska bića i žrtve muškog seksualnog nasilja i siromaštva. U 60-ima se prostitucija nije smatrala „ozbiljnom“ temom u Švedskoj, no kada se to promijenilo država je provela istraživanja među ženama u prostituciji i na temelju njihovih svjedočanstava promijenila se i slika o prostituciji kao nečem tragičnom.

Novinarka i spisateljica Kajsa Ekis Ekman napisala je četiri knjige o pravima žena, kapitalizmu i ekonomskoj krizi. FOTO: Joel Nilsson

NACIONAL: U javnim raspravama o prostituciji obično se zanemaruju nasilje, traume, invaliditet i smrtnost. Možete li više reći o tome?

Porazna većina žena u prostituciji izložena je nasilju, silovanju i prinudi. Prema studiji tima Melisse Farley koja je uključila više od 800 žena u devet zemalja, 89 posto njih želi napustiti prostituciju. Također, smrtnost žena u prostituciji 40 puta je viša nego među ostalim ženama.

NACIONAL: Pišete da je nordijski model donio neke pozitivne rezultate, primjerice, u usporedbi sa zakonskim tretiranjem prostitucije u Njemačkoj. Možete li objasniti razlike tih pristupa i usporediti rezultate u njihovu nastojanju da se zaštite žene i muškarci u prostituciji?

U Švedskoj samo jedan od 13 muškaraca plaća za seks, za razliku od Njemačke gdje je to jedan od četvorice. To ne čudi jer se u Njemačkoj plaćeni seks svugdje nudi i svodnika se smatra poslovnim čovjekom. Država se također pretvorila u svodnika jer od ovog ubire porez. Za žene je to obeshrabrujuće jer im se ne nudi izlaz iz prostitucije, a njemački muškarci često smatraju da je njihovo pravo platiti ženu. Prostitucija utječe na sve nas, osobito na ulogu žena u društvu. Ne možemo biti ravnopravni sve dok jedan spol kupuje drugi.

NACIONAL: Konačno, u svojoj novoj knjizi, sada i na engleskom jeziku „On the Meaning of Sex: Thoughts about the New Definition of Woman“, na što mislite kada govorite o povratku rodnih stereotipa?

Mislim da je zabrinjavajuće što se patrijarhat vreća pod krinkom napretka. Sada se tvrdi da se netko može roditi u pogrešnom tijelu i da je to shvaćanje koje bismo trebali podržati. Da je „žena“ skup stavova. No ne znači li to da prihvaćamo stereotipe? Ako tu nema rodnih stereotipa, što je onda „ženska osobnost“, što je ženska odjeća? Doktrina rodnog identiteta smatra da postoji nešto kao žensko ponašanje i žensko osjećanje. To nije napredno.

NACIONAL: U novoj knjizi analizirate paradokse i stereotipe implicirane u medicinskoj dijagnozi rodne disforije, osobito kada se radi o djeci. Tko odobrava njihovo liječenje lijekovima? Možete li više reći o etičkim problemima i zdravstvenim opasnostima „odgode puberteta“ hormonskim tretmanom?

Nova dijagnoza „rodnog nesklada“ znači da se djetetu koje se igra s igračkama koje se ne smatraju prikladnima za njegov spol i koje ima prijatelje suprotnog spola, koje se više identificira sa suprotnim spolom, može dati dijagnoza i tretirati ga kao transrodno dijete, zaustaviti njegov pubertet da bi se kasnije podvrglo hormonskoj terapiji i operaciji. To općenito učini djecu neplodnima za cijeli život i izaziva im raspon drugih problema kao što su osteoporoza i nedostatak libida. To sigurno nije ono što smo mi feministkinje mislile kada smo se zalagale za ukidanje rodnih uloga, nego upravo suprotno.

NACIONAL: Na što mislite kada govorite o promjeni spola kao farmaceutskom i političkom tržištu pokretanom profitom i političkim interesima koji obično zanemaruju dobrobit potencijalno transrodne osobe?

Cijela ta industrija navodno „pomaže transrodnim osobama da budu ono što uistinu jesu“. U stvarnosti, sterilizira cijelu generaciju djece, osobito homoseksualne, „muškarače“, djecu s autizmom i djevojčice s anoreksijom. Činjenica da se ti tretmani nisu čak ni testirali i prihvatili za tu ciljanu skupinu, pokazuje nam da se industrija ne brine za transrodne osobe. Nego želi puno zaraditi. Umjesto toga trebali bismo se boriti za uistinu tolerantno društvo u kojem dječaci mogu nositi haljine, a da ih se zbog toga ne odvede doktoru. Da bismo se uistinu oslobodili stereotipa, ne treba mijenjati spol, već naša shvaćanja spola.