JELENA MIHOLJEVIĆ: ‘Oduvijek sam željela biti glumica, ali dugo sam se borila sa sramom’

Glumica Jelena Miholjević igra glavnu ulogu u predstavi ‘Posjet stare dame’. Iako je riječ o novoj predstavi kazališta Gavella, zbog izgradnje nove scene, a i oštećenja zgrade nakon potresa, predstave tog kazališta izvode se u Novom Zagrebu, čime je Gavella dobila posve novu publiku

Predstava „Posjet stare dame“, prema tekstu Friedricha Dürrenmatta i u režiji Dore Ruždjak Podolski, bit će premijerno izvedena 6. i 7. svibnja u zagrebačkom KUC-u Travno, gdje se odnedavno izvode predstave Dramskog kazališta Gavella. Glavnu ulogu – bogatu i moćnu, bahatu ali i odlučnu staru damu – igra Jelena Miholjević, koja je prošle godine obilježila 25 godina rada u Gavelli.

Jelena Miholjević rođena je 1969. godine u glumačkoj obitelji – majka joj je Lela Margitić, a otac Boris Miholjević – pa je još kao djevojčica znala da će biti glumica i ništa drugo nije dolazilo u obzir. Kako već godinama zbog obnove zgrade i izgradnje druge scene, u Gavelli ne igraju u normalnim okolnostima, a odnedavno ne igraju uopće, Jelena Miholjević kaže da su oduševljeni svojom privremenom scenom u Novom Zagrebu. Kako je njezin otac iz Petrinje, teško je doživjela i potrese u tom gradu. Međutim, unatoč nepovoljnim okolnostima, kaže da glumi više nego ikada. Ne samo da osim u Gavelli igra i u nezavisnim kazališnim produkcijama, već je snimila i četiri sezone serije „Crno-bijeli svijet“ koja je nedavno emitirana.

NACIONAL: Tumačite glavnu ulogu u predstavi „Posjet stare dame“ koja će se igrati u Kulturnom centru Travno, gdje se Gavella odnedavno „udomila“ zbog velike štete na zgradi tog kazališta nakon potresa. Kakav je osjećaj napokon igrati novu predstavu iako nije na vašoj pozornici?

„Posjet stare dame“ je fantastičan bezvremenski tekst koji spaja i povijest našeg vremena, i povijest naših emocija, i odnos prema časti, novcu i politici. To je i triler, i ljubavna priča, i teatar apsurda, jedan sjajan biser svjetske književnosti za koji nije čudo da se igra svugdje u svijetu. Zapravo je naš rad na toj predstavi u ovo doba otežanih uvjeta stvaranja za nas izvedbene umjetnike, stvarno u kontrastu sa zbivanjima, jako smo dugo čekali da bismo igrali, a još nemamo ni svoje kazalište koje je stradalo u potresu. Doista je bila, što bi rekla redateljica Dora Ruždjak Podolski, jedna pregnantna situacija, ali privodimo sve kraju s velikim zadovoljstvom. Meni je ogromna čast igrati tako prekrasnu ulogu koju su prije mene igrale velike glumice. Kao u svakom izvrsnom komadu, predstava je napeta, i tužna i smiješna istovremeno i užitak je raditi takvu ulogu.

 

‘Scena Travno ‘udomila’ je Gavellu i miješaju se osjećaji – od zahvalnosti jer igramo, ali kad vidimo Gavellu u nama su tuga i nevjerica kako je moguće da jedno kazalište stoji i čeka’

 

Travno nas je udomilo i miješaju se, naravno, osjećaji – od velike zahvalnosti jer igramo na prekrasnoj sceni, a i bliži smo novozagrebačkoj publici, ali kad vidimo Gavellu u nama su velika tuga i nevjerica kako je moguće da jedno kazalište tako stoji i čeka da se u njega vratimo. To će biti jako radostan dan za sve nas, nedostaje mi strašno.

NACIONAL: Tijekom pandemije, a posebno nakon dvaju potresa, zgrada Gavelle mora se obnoviti, ali i prije pandemije su obnova i izgradnja nove scene ometala normalno funkcioniranje. No unatoč svemu tome, glumci iz ansambla trudili su se raditi. Snimale su se predstave, a glumci su igrali u dvama autorskim projektima – „Zagreb 2020“ Filipa Šovagovića koji se igrao u Laubi i „Obavezan smjer“ Enesa Vejzovića koji se izvodio u Tunelu Grič. Kakvo je to iskustvo bilo?

Imali smo razne prijedloge kako bismo što više radili u zadanim teškim okolnostima, neki su usvojeni, a neki nisu. U svakom slučaju, drago mi je vidjeti da smo se snalazili i da se snalazimo jer ne možete ni zamisliti koliko je teško opstati na sceni sa svim tim opstrukcijama. Da ne govorim o nagradama koje su se zaredale za Gavellu, gostovali smo na raznim scenama, a došla nam je i nova publika što nam je najveća nagrada. Zagreb se uvijek opire izmještanju iz nekoliko ulica strogog centra, ali eto, i time se pokazuje vitalnost kazališta kroz ova vremena. Prvo nam je bio šok igrati za puno manje ljudi, ali moram ponoviti da je kazalište zaista sigurno. Kako ja surađujem s nezavisnom scenom, i to mi puno znači, ponekad smo igrali predstave i za deset ljudi. Nama to ne pada teško, ali slobodni umjetnici ne znam kako preživljavaju. To sve govorim da bih pohvalila publiku – malo ih je, ali su fantastični. Fascinantno je koliko ljudi vole kazalište i koliko se to osjeća, ta stvarna ljubav i strast koje dolaze od publike.

NACIONAL: Kako ste to sve doživjeli, kako se osjeća glumica koja ne može glumiti u punom smislu te riječi?

Veliki sam ovisnik o svom poslu i radoholičar. Često znam uspoređivati glumce sa sportašima zato što mi ne možemo bez treninga. Nedavno mi se dogodilo da nisam dva mjeseca ništa radila jer nismo smjeli ili sam radila premalo, ali uvijek doma radim, čitam, radim vježbe da bih bila u formi. Iako bez publike ne postoji osjećaj da si u treningu, znam da je mnogima jako teško, ali nama je u ovim trenucima svaka odigrana predstava jedna mala pobjeda. Svaka izvedba je pobjeda i jako sam osvijestila činjenicu koliko sam vezana za svoj posao. Čak sam se malo zabrinula jer baš intenzivno patim kad ne smijem raditi. Ali imala sam sreću da sam tijekom najgore pandemije jako puno radila. Osim u kazalištu, snimila sam i četvrtu sezonu serije „Crno-bijeli svijet“ i jako mi je drago što su je ljudi tako lijepo primili. Često me na ulici zaustavljaju ljudi i zahvaljuju mi što smo im serijom uljepšali teške dane.

 

‘Mama i ja učimo tekst da ne znamo kako i kada, ali moj tata je bio radnik i budio se u šest. Sjećam se da me budio njegov glas Krležina Pube Fabriczyja, uz pjev ptica i kavu’

 

NACIONAL: U „Posjetu stare dame“ igrate milijunašicu koja svoj novac koristi za nepoštene, nemoralne svrhe. Takvih i sličnih stvari dosta smo se nagledali, a to će se, po svoj prilici, i nastaviti. Kako gledate na takvo iskorištavanje moći i bogatstva?

„Posjet stare dame“ tematizira moć novca, kapitalizam koji ljude hvata u vrtlog strasti trošenja, kao i da su ljudi spremni ubiti svog bližnjeg da bi se izvukli iz dugova. Ono što je mene posebno zaintrigiralo upravo je to što ste spomenuli, korupcija o kojoj stalno slušamo. Stalno zamišljam dolazak nekog superjunaka i to mi se čini jedinim rješenjem za nas. U predstavi mi je bilo izuzetno zanimljivo igrati toliko ranjenu ženu, beskrajno moćnu zbog novca, koja u muškom svijetu ucjenjuje i barata novcem onako kako to biznismeni rade. Radi se o tome da se iz jedne velike mladalačke ljubavi koja ju je jako razočarala i izmijenila, uništila joj život, vraća i traži osvetu. Taj emocionalni raspon – njezina tvrdoća i moć ispod kojih kulja ranjena mlada djevojka – to me je jako privuklo.

NACIONAL: Smatrate li da novac zaista izvlači ono najgore iz ljudi ili je sustav jednostavno takav, i kod nas i u svijetu, i materijalno je postalo jedino važno?

Odnos prema materijalnom vrlo često nam sugerira većina medija. Što sugeriraju? Da je svijet opasno mjesto i da je materijalno jedino važno, da su ljudi gori od najkrvoločnijih životinja, da je sve prepuno nesreće. Zato ja informacije poslušam samo na radiju jer ne mogu to više čitati. Kao i većina nas ubijena sam lošim vijestima. Ne mogu više te strašne informacije inkorporirati u svoj život. Teško je filozofirati, naravno da je materijalno važno, ali sada vidimo koliko su važne stvari koje su besplatne i koje su dostupne, koliko nas krijepe i kako dolazimo do sreće. Zanimljivo je u komadu to što se najbogatijoj ženi svijeta klanjaju kao božanstvu, a ona na kraju kaže da „ovo drvo koje je umrlo nikad više neće niknuti u novo stablo jer ne zna što je život, kao što ni ja nisam znala“. Tako da vidimo da to ogromno bogatstvo ne znači ništa ako nemaš nekoga tko te razumije, zdravlje, ljubav i mir u duši.

NACIONAL: Jesu li se izgubili solidarnost, poštenje, pomaganje drugima? Pomagali su hrvatski građani stradalima u potresu u Banovini, ali sad su ti ljudi ponovno nekako zaboravljeni. Vi ste izravno pogođeni tim potresima jer vam je obitelj iz Petrinje, kako ste proživjeli te teške trenutke?

Meni je tata iz Petrinje i to je takva jedna strašna tragedija. Želiš pomagati, a onda vidiš da je cijena građevinskog materijala poskupjela 40 posto, pogledajmo obnovu Zagreba… To su teške teme, hvata te nevjerica da se ljudi jedni prema drugima mogu tako ponašati. S druge strane, manje se vidi koliko si ljudi zaista pomažu, kao da je teže vidjeti i primijetiti dobrotu i ljepotu oko nas, toliko prave istinske solidarnosti i suosjećanja. Kad stalno ponavljate da nema pravde, solidarnosti, nema dobrih ljudi, nema ničega, onda to postane kao pjesmica koja se svakodnevno ponavlja tako da to izbjegavam. Lijepoga i dobroga ima, zaista ima.

NACIONAL: Možemo li išta naučiti iz takvih katastrofa, takvih tragedija?

Što se tiče svih tih tragedija, naravno da me hvataju bijes i nemoć, ali to je prevelika tema da bih nešto pametno rekla. Jedino mogu vidjeti što mogu napraviti da stvari budu bolje. Možda sam preveliki idealist, ali to je sve što mogu. Šteta je da više nitko ne vjeruje političarima. Kad netko govori nešto iskreno iz duše, dogodi se bljesak, izuzetak od pravila. Teško je živjeti s takvim nepovjerenjem u sustav. Ljudi na Banovini jesu jadni, toga sam se i bojala kad prođe taj prvi val, tamo je stvarno Hiroshima, trebamo vidjeti kako dugoročno možemo biti prisutni među ljudima kojima je najteže.

 

‘Šteta je da više nitko ne vjeruje političarima. Kad netko govori iskreno iz duše, dogodi se bljesak, izuzetak od pravila. Teško je živjeti s takvim nepovjerenjem u sustav’

 

NACIONAL: Nedavno je završilo emitiranje serije „Dnevnik velikog Perice“ koja prati događaje u Zagrebu 1960-ih, a prije toga emitirala se četvrta sezona serije „Crno-bijeli svijet“ koja prikazuje život u Zagrebu 1980-ih i u kojoj ste igrali jednu od glavnih uloga, Kseniju Kipčić. Obje serije zaista su bile jako uspješne, kako ste to doživjeli? Je li riječ o nekoj potrebi za prisjećanjem na djetinjstvo i odrastanje, kad je sve zaista bilo drugačije i ipak su se njegovale drugačije vrijednosti od onih koje vladaju danas? Materijalno tada nije bilo presudno.

Presretna sam i preponosna na uspjeh serije „Crno-bijeli svijet“ zato što smo zaista svi postali kao obitelj. Zanimljivo je ljudima gledati proživljenu prošlost koja nam se ne čini tako davna, jer mladost uvijek ostaje jako upisana u svaki dan našeg života. Idealiziramo prošlost, naravno, gledamo je kroz ružičaste naočale – iako serija prikazuje i sve muke kroz koje smo prolazili. Nostalgija te puca, naravno. Moje odrastanje u 1980-ima bilo je baš fora, ne postoje više škole kakva je bila moja, to je bilo najsretnije mjesto na svijetu. Naša je učionica bila oslikana ludim bojama, imali smo kantinu iz koje se stalno orila neka dobra muzika, David Bowie, EKV, išli smo na koncerte… I da, mi smo gledali ljude koji su imali brendiranu odjeću i nama je to bilo nešto najgore, nije dolazilo u obzir, smatrali smo to potpunim nedostatkom stila. Farbali smo doma suknje od gaze, plele su nam none, šivale mame, vrlo rijetko smo nešto kupovali. Svi moji džeparci odlazili su na LP ploče i na knjige, to sam skupljala. Puno se i pjevalo, to mi je ostalo u sjećanju, stalno se nešto pjevalo. Voziš se četiri sata do Rijeke i u autu pjevaš, a kad staneš usput svi vade one stolice na sklapanje – to mi je slika djetinjstva – i zapjevaju opet tijekom ručka.

NACIONAL: Kako je bilo odrastati uz roditelje glumce Lelu Margitić i Borisa Miholjevića i okružena umjetnošću? Sjećate li se nekih ljudi, anegdota, događaja, čega se najradije sjetite? Jugoslavija je, svakako, imala i negativnu komponentu – politika, nacionalizam, loša ekonomska situacija – što se nazire i u seriji. Kad vam je u to vrijeme odrastanja bilo najteže?

Djetinjstvo je jedan sebičan dio života. To mislim u najljepšem smislu, sebičan kako bismo ponekad trebali biti sebični, da tražimo sreću i znamo je dijeliti s drugima. Nisam osjećala nikakve pritiske tijekom odrastanja što se tiče političke situacije, jer bila sam okrenuta posve drugim temama. Moji roditelji, naravno, jesu to osjećali i proživljavali. Mi smo živjeli u ružičastom balonu, bilo je nemoguće zamisliti kakvi će se veliki potresi dogoditi. Sad se brinem za našu djecu i njihovo djetinjstvo usred ove pandemije. Te djetinje godine i mladenaštvo imaju takvu jednu veliku silu u sebi koja i najgore stvari pretvori u lijepu priču.

NACIONAL: Zašto ste se odlučili za glumu?

Oduvijek sam znala da ću biti glumica. To je jednostavno tako. Možda je to čudno jer sam uvijek bila malo buckasta, kad sam radila amaterske predstave bila sam jako sramežljiva, nije me se ni čulo ni vidjelo. Imali smo dramsku grupu u školi – Kiki Ugrina i ja smo zajedno igrali. On je bio zvijezda, uvijek otvoren, glasan, kao prskalica na sceni. Ja sam se uvijek povlačila, sramila se i bila nesigurna. Ali uvijek sam znala da želim raditi u kazalištu i da je to jedino što želim. Ne znam što bih da me nisu primili na Akademiju, a primljena sam jednoglasno pa sam valjda nešto i pokazala na prijamnom. To nije čudno jer sam se punih godinu dana pripremala i vježbala, u garaži, na moru, ali nikad pred roditeljima, imala sam svog mentora Dragu Krču. Tad je krenula moja borba sa sramom. Dug je i bolan proces formiranja. Htjela sam i odustati od glume koliko mi je bila bolna ta izloženost, to da te stalno krivo shvaćaju, da nikad nije dosta, da si stalno u mašini. Sad vidim, kad se toliko govori o zlostavljanju, da taj pritisak ima dimenziju zlostavljanja u smislu da mi svi uvijek idemo preko svojih granica od rane mladosti. Međutim, bez tog treninga, muke, požrtvovnosti, nespavanja i sumnji nema uspjeha. Zato što to nije posao već poziv u kojem si 24 sata dnevno. Kad sam se okrenula lijepim stranama, shvatila sam koliko sam ispunjena, koliko ne starim zato što se ne bavim time već ulogama, partnerstvom na sceni. Kroz uloge se nosiš s jako puno pitanja, susrećeš stalno neke nove ljude, novu publiku. To je čaroban posao ako riješiš stvari ega, ako njeguješ svoj zanat i ako imaš sreće da imaš lijepe uloge.

NACIONAL: Jesu li roditelji glumci imali na vas presudan utjecaj?

Naravno, cijela moja obitelj je umjetnička. Mamina sestrična je Vesna Butorac Blaće, nju smo gledali na sceni – to mi je nezaboravno – a onda nakon toga išli kući gdje sam vidjela kadu punu cvijeća. To mi je lijepa slika nakon baletnih premijera, ta veličanstvenost scene. Provela sam sate i sate u Komediji, ali ne toliko u Gavelli. To je zanimljivo jer sam članica ansambla 25 godina. Ali moj otac kao član ansambla Gavelle uvijek je trebao koncentraciju kad je radio. Svi smo drugačiji. Mama i ja učimo tekst da ne znamo kako i kada, suprug me zna pitati kad učim tekst, a ja mu ne znam odgovoriti. Učim ga na probama, po tramvajima, znam se probuditi i vrtjeti ga po glavi. Ali moj tata je bio radnik i budio se u šest i sjećam se da me budio njegov glas Krležinog Pube Fabriczyja, uz pjev ptica i kavu. On je baš morao naglas raditi doma, ali mama i ja nikad tako. Ja sam „rasuti“ tip, dobro reagiram u posljednji trenutak i pokušavam čak u sebi zadržati taj osjećaj „prima vista“ jer se ne želim skameniti i previše razmišljati o stvarima koje me čekaju na sceni.

PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO

 

NACIONAL: Bliže se lokalni izbori i u Nacionalu je baš objavljen tekst o programima za kulturu koje nude stranke ili kandidati za gradonačelnika. Gotovo svi slažu se u tome da je Zagrebu potrebno čišćenje od korupcije i klijentelizma koji su kulturu doveli do rasula, kako gledate na te ocjene?

Iako znam da je bitno odgovoriti na pitanja o izbornim programima i izborima, to je ogromna tema pa ću samo reći da je naš sektor – kultura – nešto toliko važno i vidljivo, a nas je vrlo malo i tu su promjene beskrajno važne i ja im se nadam. Optimist sam.

NACIONAL: Unatoč pandemiji igrali ste i u dvjema predstavama u nezavisnoj produkciji – „Kabinetu čud(ovišt)a“ u produkciji skupine de facto i režiji Saše Božića u Uraniji te u predstavi Darija Harjačeka „Uvijek će nam ostati ljubav“ u Teatru Rugantino u Lisinskom. Otkud vam energija? Je li se ta energija intenzivirala kad ste napunili 50 godina, ta magična brojka uvijek je nekako kod žena izazivala strahopoštovanje, ali i osjećaj da je aktivni život pri kraju? Danas zaista nije tako, žene su sve jače, energičnije, pune snage…

S predstavom „Uvijek će nam ostati ljubav“ koju igram s Draženom Čučekom, u režiji mog supruga Darija Harjačeka, putovali smo i igrali po cijeloj Hrvatskoj, ali u Zagrebu ne možemo igrati jer si privatna kazališta nezavisne produkcije ne mogu priuštiti igranje u ovim okolnostima, makar igrali za trećinu honorara ili besplatno. To su teške teme, posebno kad vidimo da se pandemija odužila i životi su nam se promijenili. Što se energije tiče, zahvalna sam na tome što je imam. A imam je zato što sam se prepustila ljubavi. Kad se čovjek prepusti ljubavi, ima strašno puno energije. U ovoj zreloj dobi života bez ikakvih sam smetnji počela voljeti ono što radim, do kraja. Kao mlada glumica znala sam se često zapetljavati u sumnje, prigovarati, tražiti još uputa i ideja, a zbog vlastite nesigurnosti nisam ljudima govorila „da“ nego sam stalno nešto komplicirala. I sad mi se to zna dogoditi, ali vrlo rijetko jer sam svjesna te velike privilegije da imam tako krasan posao. Vjerojatno iz toga crpim energiju. Osim toga, čovjek nauči baratati svojim resursima, ima dana kad samo ležim, čitam i šutim. Djeca donesu novu snagu, imam sina od 21 godinu i kćer od 11. Kad osjetim nedostatak energije, odmah znam što trebam napraviti da se vratim u formu, a pedesete su započele i prekrasne su jer znaš što hoćeš i što nećeš, cijeniš svaku lijepu stvar i svaki lijepi trenutak, javljaju se neka mudrost i mir.

Komentiraj