INTERVIEW: Zlatko Jakuš – robinzonski život gravera maraka i novčanica

Objavljeno u Nacionalu br. 494, 2005-04-03

Zlatko Jakuš (60), jedan od samo šezdeset na svijetu koji u dubokom tisku izrađuju poštanske marke, novčanice i vrijednosnice za Nacional govori o svojem školovanju u Švedskoj, izradi prvog hrvatskog novca, petnaest godina robinzonskog života na Škardi i velikoj zagrebačkoj izložbi koju financira Švedska

“Smisao života je u tome da donesete pravu odluku u pravo vrijeme”, sažeo je osobnu filozofiju Zlatko Jakuš, grafički umjetnik koji se u Švedskoj specijalizirao za gravuru, danas iznimno rijetku tehniku rezbarenja bakrenih ili metalnih ploča za duboki tisak u kakvom se izdaju još samo vrijednosni papiri. Veći dio svog života proveo je u Švedskoj iz koje se 1991. vratio Zagreb na poziv tek osamostaljene hrvatske države koja je trebala nacionalnu valutu da zamijeni jugoslavenski dinar. Zlatko Jakuš autor je novčanice hrvatskog dinara, a svoje ime i prezime skrio je u motivu zagrebačke katedrale na poleđini te privremene hrvatske valute. Osim toga, autor je i prve poštanske marke tek osamostaljene države. Usprkos tomu, dosad najveću hrvatsku izložbu ovog grafičkog umjetnika, koja se u srijedu, 5. lipnja otvara u zagrebačkom muzeju Mimara, ne financira država čije je osamostaljenje obilježio, nego švedsko veleposlanstvo.

NEMA GREŠKE ‘Za izradu marke treba četiri tjedna, osam ako je portret. Tu nema povratka, jedna pogreška i treba početi iznova. Zato je posljednji tjedan najkritičniji’ ZAGORSKI BEVERLY ‘Stubičke Toplice gdje imam atelijer zovu zagorski Beverly Hills, susjedi su mi Kesovija, Jordan, Merlići i Vladimir Zagorac’U Hrvatskoj pomalo zaboravljen, Jakuš je naime posljednjih 15 godina proveo kao jedini stanovnik otoka Škarda, na kojem je živio u renoviranom kaštelu bez vodovoda, a struju je dobivao iz sunčeve energije. Odluku o tome da se 1991. preseli u Hrvatsku donio je zbog poziva da bude dio tima koji će kreirati nacionalnu hrvatsku valutu. Natječaj raspisan za dizajn novčanice kune dobio je, međutim, drugi grafički tim, a pomalo razočaran takvim razvojem, Zlatko Jakuš se osamio i nastavio iz Hrvatske raditi uglavnom za Švedsku i ostale skandinavske zemlje. Zato bi se izložba u Mimari mogla smatrati i njegovim povratkom na kopno nakon četvrt stoljeća robinzonskog života na otoku. Na pragu 60. rođendana, ovaj umjetnik priznaje kako je na još jednoj životnoj prekretnici, kada bi morski život rado zamijenio životom na ladanju. Zato razmišlja o prodaji svog kaštela na Škardi i preseljenju u Hrvatsko zagorje, dok o povratku u Švedsku ni ne razmišlja.

Najveći dio njegova opusa ipak je u vlasništvu švedske države, pa je tako i veći dio eksponata koji će do 15. lipnja ostati izloženi u Mimari posuđen iz Nacionalne galerije u Stockholmu. To su ručno otisnuti unikati vrijednosnica švedske države, među kojima je i marka Švedske pošte koja je 1981., u konkurenciji 42 zemlje, proglašena “Zlatnom markom”, odnosno najljepšom markom na svijetu. Gravura postaje umijeće koje se zbog visoke cijene sve manje koristi, pa stoga i Jakuševa poštanska marka “Kralj Tomislav”, kao jedina hrvatska marka tiskana u dubotisku, ima posebnu vrijednost.

“U Švedskoj je svega četvoro grafičkih gravera, a za jednu zemlju više nije ni potrebno. Jedan moj kolega, koji se potrudio zbrajati, tvrdi da nas se možda 60 u svijetu bavi ovim poslom. Danas nas je možda i manje jer je nekoliko starijih kolega u međuvremenu preminulo. Dolaze, naravno, novi naraštaji, ali takva se tradicionalna tehnika sve manje koristi jer dubotisak postoji u svega nekoliko europskih zemalja. Engleska je jedna od najjačih, i tamo se tiskaju vrijednosnice za više od 100 zemalja. Švedska je radila za otprilike 20 zemalja, Austrija svoje vrijednosnice tiska sama, baš kao i Švicarska. Švedska također sama tiska sve svoje vrijednosnice, novac, poštanske marke i čekove. Dubotisak je, naravno, daleko skuplji od offseta, ali vrijednosnica mora biti vrijedna, a ne banalna etiketa kao što je to slučaj u mnogim zemljama”, kaže Jakuš.

NACIONAL: Može li se izložba u Mimari, uz ovako bogat katalog, smatrati vašom retrospektivom? Tko je birao eksponate? – Birao sam ono što sam mogao posuditi iz muzeja, jer nije bilo ni moguće iznijeti baš sve. Uostalom, autor sam otprilike 200 maraka samo za Skandinaviju i bilo bi nemoguće sve to izložiti. Nekoliko motiva poštanskih maraka posudio sam iz Nacionalne galerije u Stockholmu, nešto iz Poštanskog muzeja, nešto iz Zavoda za novčanice, a vlasnik originala novčanica hrvatskog dinara je Hypo banka koja ih je otkupila. To je pet montiranih okvira koji vise u njihovoj poslovnici na Jelačićevu trgu, a to što su tu, u Zagrebu, jedino mi je veselje. Gdje će završiti, ne znam. Nudio sam ručno otisnute unikate i Narodnoj banci Hrvatske, ali oni su odugovlačili pozivajući se na nekakve odbore koji bi se trebali naći. Konačno, to je bio privremeni novac, a država je tada bila dosta rasuta. Hrvatski dinar ipak je valuta tiskana kvalitetom koja se može mjeriti s bilo kojom drugom valutom na svijetu, sa svim zaštitama i na najkvalitetnijem papiru, jer je tiskano u Švedskoj.

NACIONAL: Ostat će zapamćene novčanice od 25 kuna. – Da, jedan papir je Šveđanima bio višak i bila je velika sreća što smo ga dobili. U Švedskoj je postojao prijedlog da se izdaju novčanice u apoenima od 25 i 250, jer se s tim brojevima najljepše dijeli sto. Ipak, nekakva je tradicija, neko pravilo, da te novčanice ne postoje. Postoje kovanice u apoenima od 25, ali novčanica nema. Zapravo je ta novčanica od 25 hrvatskih dinara bila prijedlog za budući projekt kune, jer već se onda znalo da je hrvatski dinar privremeno rješenje. Novčanice su projekt koji traje otprilike 10 do 20 godina. Hrvatskom novčarskom zavodu tada je to bilo ponuđeno da pokrene takav tisak s time da je moja vizija bila da će jednoga dana Bosna i Hercegovina imati svoju valutu, Slovenci svoju, Srbija, Crna Gora svoju, a Makedonija svoju, što se na kraju i dogodilo. Sve te zemlje svoje novčanice tiskaju negdje drugdje, a mogle su ih tiskati u Hrvatskoj koja je imala tu priliku, jer se prva osamostalila sa svojim novčanicama i zastavom. Ipak, nije bilo sluha pa danas sve vrijednosnice tiskamo u offsetu, što može napraviti bilo koja tiskara, u svakoj ulici u Zagrebu.

NACIONAL: Ne želite valjda reći da je kune moguće krivotvoriti u bilo kojoj tiskari? – Naravno da ne, novčanice se tiskaju u dubotisku, ali naše poštanske marke nisu tiskane u vrijednosnom tisku, osim “Tomislava” koji je tiskan u Švedskoj. Švedska ga je, uz transport novčanica, poslala Hrvatskoj kao poklon, u nakladi nešto manjoj od pola milijuna komada, jer je postojao prijedlog da se pojedine hrvatske marke tiskaju u Švedskoj. Kako je Hrvatskoj tada nedostajalo poštanskih maraka, ali i zbog neznanja, ta je marka distribuirana kao redovna marka. Dubotisak, kao tehnika koja se danas rabi isključivo u tiskanju vrijednosnica, kod nas je potpuno zanemaren. Naravno da je taj tisak znatno skuplji, ali zemlja koja drži do takve tradicije, sebi će to svakako moći priuštiti, jer to nije pitanje cijene nego je u pitanju ogledalo zemlje.

NACIONAL: Koliko je, primjerice, potrebno vremena da bi se napravila gravura, bakrorez za poštansku marku? – Otprilike tri do četiri tjedna. Kod portreta čak i do osam tjedana. Tu nema povratka, jedna pogreška i sve treba početi iznova. Zato je posljednji tjedan najkritičniji. Prije urezivanja u bakrenu ili čeličnu ploču, priprema se linijsko rješenje motiva kao svojevrsna shema po kojoj se ploča gravira. Izložba je zamišljena didaktički, predstavlja cijeli proces od same ideje do finalnog tiska, tako da će biti izložena i linijska rješenja za pojedine motive, idejne skice, probni otisci.

NACIONAL: Možda je to još jedan od globalnih trendova potrošačkog društva u kojem i vrijednosnice gube na vrijednosti, jer rekli ste i sami da ih mnoge zemlje ne tiskaju tradicionalnom i znatno skupljom metodom, već ih štite na druge načine? – Trend? To nije trend nego pitanje čisto ekonomskih okolnosti i usmjerenja na takav tisak koji se u početku osamostaljenja Hrvatske mogao pokrenuti uz moju pomoć.

NACIONAL: Gdje ste se uopće uspjeli zainteresirati za jedan tako specifičan tip umjetnosti? – Srednja škola primijenjene umjetnosti koju sam završio u Zagrebu bila mi je dobar temelj, iako je tu bila riječ o industrijskom dizajnu tipa oblikovanja metala i slično, a ne o finoj gravuri. Zatim sam nakon mature, čisto sudbinski, otputovao u Švedsku kako bih posjetio majku koja je tamo bila kratko boravila. Stjecajem okolnosti ostao sam tamo. Najprije sam radio u ateljeu koji se bavio zlatotiskom i opremanjem knjiga, a nekoliko godina poslije ponuđeno mi je da se usavršim gravuru u likovnoj grafici. Nakon godine dana likovne edukacije potrebne za upis na Švedsku visoku školu umjetnosti, postao sam njihovim studentom kad mi je bilo već 26 godina, a potom dio tima od četvorice gravera koji su radili gravure za vrijednosnice.

NACIONAL: Kako to da ste se 1991. odlučili vratiti u Hrvatsku? Kako je uopće došlo do toga da budete angažirani kao autor prve novčanice, makar i privremene nacionalne valute? – Moj je rad bio poznat filatelistima. Jugoslavenske marke tiskale su se tada u Beogradu, a postojalo je nekoliko hrvatskih novinara koji su se zanimali za filateliju i bili ponosni jer jedan Hrvat to radi, tim prije što ne radi u Beogradu nego u Stockholmu. Redovito sam održavao kontakte i u tih 28 godina sva su moja izdanja bila prezentirana ovdje u rubrikama filatelije, pa je tako bilo normalno da postoji neki čovjek tamo u Švedskoj koji zna napraviti novčanicu. Došao sam na čisti poziv.

NACIONAL: Razočaralo vas je to što niste sudjelovali u projektu kune? – Natjecanje za kunu posve je druga priča. Tu su već postojale i političke spletke jer u te tri i pol godine, koliko je hrvatski dinar bio u optjecaju, već se formirala ustanova države, a od janjaca su postali vukovi. Natječaj je dobio kolega s kojim sam jako dobar i novčanice su se tiskale u Njemačkoj, vjerojatno zbog čisto ekonomskih razloga, ne bih znao, tu sve moje informacije o tome prestaju.

NACIONAL: Vjerojatno i zbog toga što ste se osamili na pustom otoku. Što vas je ponukalo na taj robinzonski potez? – Inače sam nautičar i imam jedrilicu pa se to nekako, opet moram reći, sudbinski dogodilo. Otočani koji na otocima žive u pravilu su tamo i rođeni. Ja sam bio sudbinski otočanin. Jednostavno sam uplovio u tu jednu valu, vidio taj kaštel, obnovio ga i živio tamo 15 godina. Sad mi je majka umrla pa nešto manje odlazim na otok, a kaštel sam dao u najam jer mi je prostor postao prevelik. Nekako još imam korijenje na tom otoku, odlazim tamo i bez njega nikako ne mogu, ali više nisam siguran bih li ostao tamo živjeti.

NACIONAL: Kako ste živjeli tamo, u izolaciji? – Mogao bih napisati dobru novelu o tome. Žao mi je što nisam zapisivao. Tamo srećete od multimilijunaša do siromašnih ribara.
NACIONAL: Priča se da niste uvijek bili raspoloženi za goste, da ste znali jedriličare tjerati iz uvale? – Bilo je i toga. Čujte, svatko ima loš dan u životu, ili u godini. Zimi ste u potpunoj izolaciji, a onda odjednom, tijekom ljeta, svi navale. Onda tjerate one koji su “prijatelji prijatelja”, jer zamisao je bila raditi u miru i ići na nekakva socijalna okupljanja kad mi to odgovara, a ne da mi se nameću. Čujem ovih dana da će na otok vrlo brzo doći i struja, uspostavit će se i veza brodom, takozvana “pruga”, tako da će i ta idila nestati za kojih pet do deset godina.

NACIONAL: Poznat je i podatak da ste skupljali cipele što bi ih more izbacilo na obalu otoka. Koliko ste ih skupili? – Oko 400, naravno, ne pari, jer nikad nisam našao obje cipele. Uvijek samo jednu. Zato sam u šali otvorio nagradnu igru u kojoj svatko tko pronađe par, za jednu od tih cipela dobiva deset dana besplatan boravak u kaštelu. Zanimljivo je i to da se s južne strane otoka, prema Italiji, uvijek moglo naći krasnih talijanskih cipela, dok su one s velebitske strane uglavnom bile siromaške. Cipela je osobni predmet. Asocira vas na osobu koja ju je nosila i mjesta na kojima je bila, znači svaka ima neku svoju tajnovitu priču.

NACIONAL: Kako je vaša obitelj podnosila tu idilu u izolaciji? – Kći ima 26 godina, živi u Londonu i potpuno je samostalna. Doći će u Zagreb na nekoliko dana zbog otvaranja ove izložbe.
NACIONAL: Znači li to da s pustog otoka nakon 15 godina selite u prenapučeni Zagreb? – Ne vjerujem. Imam atelje u Stubičkim Toplicama koji tamo postoji već 30 godina i sad živim gore. To se po novom inače zove i Zagorski Beverly Hills jer tamo su u posljednje vrijeme kuće podigli Tereza Kesovija, Vasilije Jordan, Merlići su kupili zemljište, u susjedstvu je i Zlatko Vitez, a moj skoro pa najbliži susjed je Vladimir Zagorac.
NACIONAL: Zagreb vam se čini prenapučenim nakon života na otoku? – Zagreb više i ne poznajem. To nije moj Zagreb. Prije 50 godina sanjkali smo se posred Palmotićeve. Ipak, rođen sam u Zagrebu i iznenadio se kad sam shvatio da od 600 do 800 imena na Mimarinoj listi uzvanika, od VIP do redovnih gostiju, prijatelja kuće, kolega umjetnika, više od polovine ne poznajem. To je, vjerujem, rezultat ovakvog mog posla i zanimanja medija koje pobuđuje, iako tu ne bi trebalo biti nikakvog mistificiranja – u biti je to posao kao i svaki drugi, ako ga znate raditi.


BIOGRAFIJA
ZLATKO JAKUŠ, rođen 2. studenog 1945. u Zagrebu
1964. maturirao Primijenjenu umjetnost u Zagrebu i preselio u Švedsku
1970. upisao jednogodišnji studij škole za opće umjetničko obrazovanje na univerzitetu u Stockholmu
1971. do 1975. studira grafiku na akademiji likovnih umjetnosti u Stockholmu, klasa profesora Nilsa G. Stenqvista, specijalizira gravuru
1980. minijatura s motivom zapaljene šibice osvaja nagradu Pratt graphic centar u New Yorku
1981. njegova marka napravljena za Švedsku poštu osvaja titulu ?Zlatna marka?
1991. vraća se u Hrvatsku, dizajnira novčanicu Hrvatskog dinara i prvu hrvatsku poštansku marku ?Zračna pošta?, iste godine seli na otok Škardu
1992. u Švedskoj se tiska poštanska marka Kralj Tomislav, jedina hrvatska marka u dubotisku

Komentiraj