INTERVIEW: Nenad Popović – njemačka mirovna nagrada književnom enfant terribleu

Objavljeno u Nacionalu br. 791, 2011-01-11

Zagrebački nakladnik, koji je po odabiru njemačkog dnevnika Süddeutsche Zeitung proglašen jednim od velikih mirotvoraca 2010. godine, za Nacional govori o svojoj izdavačkoj karijeri, promociji pisaca u inozemstvu i napadima s desnice

Kad je Nenadu Popoviću, vlasniku i uredniku zagrebačke izdavačke kuće Durieux, prijatelj iz Njemačke uoči Božića javio da upravo čita članak u kojem ga je najtiražniji njemački politički dnevnik Süddeutsche Zeitung proglasio jednim od šest osoba u svijetu koje su se u 2010. zauzele za mir, mislio je da je posrijedi šala. Uz američkog borca za prava ratnih veterana, meksičku liječnicu koja se bori protiv droge i narkokartela, ekološkog aktivista iz Gane, afganistanskog borca za ljudska prava i kineskog humanitarca koji zbog pomaganja djeci sjedi u zatvoru, našao se 60-godišnji Zagrepčanin koji, kako piše Süddeutsche Zeitung, potiče pomirenje i zajedničku kulturu na Balkanu.

“Već dva desetljeća Nenad Popović potiče i objavljuje mlade autore postjugoslavenske generacije. Brine se da njegovi i mnogi drugi autori s Balkana budu prevođeni, čitani i postanu poznati”, stoji u Süddeutsche Zeitungu. Kao jedinog Europljanina u izboru tog relevantnog lista, Popovića se u članku navodi kao “jednog od rijetkih koji se zaista zalažu za razumijevanje među balkanskim narodima”, a kao svojevrstan povod za njegovo uvrštavanje u taj popis mirotvoraca spominje se knjiga Snježane Kordić “Jezik i nacionalizam” koju je nedavno objavio. Nenad Popović izdavaštvom se bavi vše od 30 godina, a na književnoj sceni istaknuo se kad je ‘91. osnovao vlastitu izdavačku kuću Durieux.

On ne samo da je prvi u Hrvatskoj ranih ‘90-ih počeo objavljivati srpske i bosanskohercegovačke autore, nego su njegov stan i ured mnogo puta poslužili kao utočište za sarajevske pisce koji su se iz Sarajeva izvlačili na razne načine i u Zagreb nerijetko stizali tek s kojom vrećicom. Jedan od Sarajlija čije je knjige tada počeo izdavati je i Miljenko Jergović, u čijoj je karijeri odigrao ključnu ulogu te ga proslavio i u inozemstvu. Osim izdavaštva, tih se ratnih godina Nenad Popović angažirao i u humanitarnim akcijama za pomoć prognanicima, a 2000. godine proglašen je počasnim građaninom Sarajeva zbog zauzimanja za opkoljene građane.

NACIONAL: Znate li kako se vaše ime našlo u tom izboru Süddeutsche Zeitunga?

– Nemam pojma. Taj me dan nazvao prijatelj Freimut Duve iz Hamburga i rekao mi za članak. Bio sam iznenađen, a najviše me zapanjilo to što je usred teksta pisalo da smo lani izazvali veliku buru knjigom Snježane Kordić “Jezik i nacionalizam”, koja je kod nas izašla tek prije tri mjeseca, i nisam mogao vjerovati da bi se to moglo znati u Njemačkoj. To je jedna znanstvena knjiga, objavljena u našoj akademskoj seriji “Rotulus Universitas”, a koja je iz područja koje nema veze s ratom, izbjeglicama, bratoubilaštvom i sličnim balkanskim specijalitetima. Međutim, u Süddeutsche Zeitungu su napisali da je ona pljuska nacionalistima, a kriterij za izbor je očito bio da se odabere nekoga iz područja kulture. Konflikt koji je počeo ‘90. i završio ‘99. mahom se ionako odnosio na uništavanje kulture: minirana je najznačajnija džamija u Banjoj Luci, bombardiran je Dubrovnik, Hrvatska vojska je srušila mostarski Stari most, a puno protagonista ovih naših pokolja bili su intelektualci, književnici, sveučilišni profesori. No moram priznati da sam ostao iznenađen, očito je zbrojeno moje djelovanje sve do sada i pretpostavljam da se radi o priznanju za nekakvu dosljednost.

NACIONAL: Izdavanje knjige “Jezik i nacionalizam” je i u Hrvatskoj izazvalo burne reakcije, čak je tužen i donedavni ministar kulture Božo Biškupić jer je njegovo ministarstvo sufinanciralo izdavanje. Na temelju čega?

– Biškupića je tužilo Hrvatsko kulturno vijeće, na čijem je čelu Hrvoje Hitrec, jer je ministarstvo dalo nešto malo više od 10.000 kuna za tiskanje te knjige. Na temelju čega ga tuže, zaista ne znam. Lingvistica Snježana Kordić je napisala znanstvenu studiju u kojoj govori o jezičnoj politici u Hrvatskoj od ‘90., od kada se provodi jedna vrsta nasilnog pohrvaćivanja hrvatskog jezika. Drugim riječima, otkad se u jezik uvode riječi koje prije nisu bile u upotrebi, a pokušavaju se izbaciti neke koje se proglašavaju tuđima. Knjiga govori o jednom umjetnom odvajanju hrvatskog jezika od jezika koji Hrvati dijele s Bosancima, Crnogorcima i Srbima, tako da se već 20 godina hrvatske riječi koje upotrebljavaju i Bosanci i Srbi stavljaju u neku vrstu indeksa, izdaju se razlikovni rječnici koji navode što pripada hrvatskom jeziku, a što ne, pri čemu nestaju riječi. Tako je, recimo, nestala hrvatska riječ ličnost, samo zato što ju upotrebljavaju i drugi. Cilj toga je postići lingvističku razliku između hrvatskog i srpskog, tako da se konačno može podastrijeti dokaz da su to različiti jezici. Kada su to primijetili njemački slavisti, usporedili su to s politikom koju je 1933. provodila Hitlerova Nacional-socijalistička partija, koja je također izbacivala strane riječi i ubacivala potpuno umjetne njemačke kovanice. Morali su biti veći Nijemci nego što su bili do tada, ali su od te politike odustali ‘42.-’43., jer su ustanovili da i Hitler piše krivo i da su se počeli teže sporazumijevati. Snježana Kordić u knjizi iznosi kako se u međunarodnoj lingvistici s interesom promatra ono što se događa s pohrvaćenjem hrvatskog jezika, jer model već postoji i poznat je. Razglasiti da je ona protiv hrvatskog jezika je opaka laž i falsifikat, koji je sulud, jer netko tko se bavi lingvistikom ne može napisati da ne postoji nešto što postoji. Takva javna prokazivanja su vrlo opasna i pokazuju da oni koji kritiziraju tu knjigu nisu je ni pročitali.

NACIONAL: Usko ste vezani za Njemačku još od mladih dana; tamo ste studirali, prevodite njemačke autore, plasirate autore s ovih prostora na njemačko tržište, primili ste mnoge njemačke nagrade za izdavaštvo. Koliko je znanje njemačkog jezika odredilo vašu karijeru?

– Moji su roditelji ‘64. otišli iz Zagreba raditi u Njemačku i to je zapravo odredilo moj život. Tamo sam došao s 14 godina i upisao se u gimnaziju, ali kako tamo gimnazija traje devet godina, ipak sam je odlučio završiti u Zagrebu. U Njemačku sam ponovo otišao na studij, upisavši jugoslavistiku i ruski jezik te germanistiku na sveučilištu u Bonnu. Imao sam silnu volju s 18 godina studirati na velikom sveučilištu, ali sam studij upisao ‘68. – tijekom koje na tom sveučilištu zbog studentskih nemira praktički uopće nije bilo nastave. Kako me nisu ponijele njihove ideje i parole tipa “Živio Ho Ši Min” i “Živio Mao Ce Tung”, niti sam tada razumio zašto se oni bune protiv svojih zemalja u kojima je, za mene, vladala velika demokracija, a želio sam studirati, vratio sam se u Zagreb. Diplomirao sam germanistiku i hrvatski jezik i otišao ponovo u Njemačku, u Freiburg, na dvogodišnji studij njemačke književnosti. Tamo su ‘75. još uvijek trajali štrajkovi i demonstracije. Kad sam se ‘79. zaposlio u Grafičkom zavodu Hrvatske, bio sam jedini urednik koji je znao njemački. Tako me zapalo da pratim književnost njemačkoga govornog područja. Kad su kasnije strani pisci i izdavači vidjeli da znam njemački, počeli su kontaktirati sa mnom da im napišem neki prikaz za novine, preporučim nekog autora ili slično. S početkom rata bilo im je bitno da im netko može objasniti što se događa, ili su me tražili da im prevedem tekstove autora s ovih prostora za koje smatram da su od kalibra za takve stvari. Tako sam upoznao cijelu tu scenu, što se pokazalo bitnim za moj posao.

NACIONAL: Zašto ste napustili Grafički zavod, u kojem ste 1988. postali glavni urednik?

– Tamo je ‘91. radnicima objašnjeno da smo tadašnji šef tehničke redakcije dizajner Zoran Pavlović i ja prouzročili neviđene gubitke poduzeću i da nas treba maknuti. Imali smo kriva prezimena, iako ja čak nisam imao ni krivo etničko podrijetlo – otac mi je Zagorac, ali otad sam se uvijek solidarizirao sa Srbima u Hrvatskoj jer sam se tako praktički počeo osjećati. To je kulminiralo kad su dva mlada dečka iz kvarta saznala da se prezivam Popović i pljunuli mi u lice. Sjećam se da sam došao doma tako zapljuvan, s naočala mi se cijedila pljuvačka i tog trenutka sam shvatio što znači biti Židov u Njemačkoj, Srbin u Hrvatskoj, Rom – bilo koja manjina. I to me užasnulo.

NACIONAL: Nakon toga ste osnovali Durieux?

– Da. U Grafičkom zavodu smo i bivša supruga i ja dobili otkaz, a spasio me bivši kolega iz Zavoda, vrhunski dizajner knjiga i tehnički urednik Dražen Tončić. On me pitao bih li bio urednik kad bi on osnovao izdavačku kuću i moja bivša supruga Marija, on, također bivši kolega iz Zavoda Miro Salopek i ja registrirali smo tvrtku koja se bavila grafičkim uslugama.

NACIONAL: Svojevremeno ste izjavili da ste ratni profiter – da nije bilo rata, ne bi bilo ni Durieuxa kakav je danas.

– Točno. U toj tvrtki sam sjedio kao budala, jer se u grafičke poslove ne razumijem. No onda je počeo rat i sve se otkotrljalo u sasvim novom smjeru. Počelo je tako da me nazvala Truda Stamać, rekavši da ima knjigu koju moram hitno tiskati. Radilo se o zbirci pjesama austrijskog pisca Thomasa Bernharda “U trenutku smrti”, a njen razlog je bila dramatična situacija u Vukovaru. Tada nisam ni sanjao da ću se ponovo baviti izdavaštvom; gotovo sve izdavačke kuće su bile uništene pretvorbom, cijela ta scena je nestala, knjige se kod nas nisu ni kupovale, ni čitale, ni pisale. Nakon Trude Stamać javio mi se Zvonimir Mrkonjić, koji nam je ponudio da izdam njegove zapise, nastale na temelju njegova slušanja radiostanica koje su izvještavale o tome što se događa u istočnoj Slavoniji – tako je nastala predivna knjiga “Put u Dalj”. Istovremeno su, zahvaljujući Miloševiću, mnogi pisci počeli odlaziti iz Beograda ili su bili protjerani, i nisu imali izdavača. Tako sam počeo dobivati i njihove rukopise koji su se odnosili mahom na tada aktualne događaje. Objavili smo knjigu Bore Ćosića “Dnevnik apatrida”, zatim knjigu arhitekta i esejista Bogdana Bogdanovića “Grad kenotaf” u kojoj opisuje što znači rušenje gradova. Nakon toga smo počeli objavljivati i autore iz BiH poput Irfana Horozovića, Ivana Lovrenovića, Dževada Karahasana, Miljenka Jergovića.

NACIONAL: Durieux je tada postao utočište za mnoge izbjegle pisce, koji su mogli računati na vašu pomoć. Kako je to tada izgledalo?

– Tada su svi pomagali izbjeglicama i prognanicima i to je bilo sasvim normalno. Privatno smo tada, srećom, imali jednu praznu sobu, tako da su mnogi prošli kroz naš stan. Jedan od njih bio je i Dževad Karahasan, kojeg je iz Sarajeva izveo Alija Izetbegović. On je u Zagreb stigao UNPROFOR-ovim avionom praktički s jednom vrećicom. Neko vrijeme je boravio kod nas, nakon čega sam zamolio svog austrijskog prijatelja Aloisa Wiesera da mu ishodi austrijsku vizu, što je i napravio. Kod nas su spavali i razni humanitarci, jer su hoteli bili preskupi.

NACIONAL: U to vrijeme su vas javno nazivali Srbinom, talibanom, primitivcem, ekstremistom; Josip Pavičić vas je nazvao elementarnom nepogodom, Aralica se sprdao s vama u svom romanu – što je tada značilo objavljivati na ekavici u Hrvatskoj?

– Za nas, koji smo sve to radili iz jedne sobe, to je bila prilična čast. Zahvaljujući nesretnim okolnostima mi smo dobili priliku objavljivati knjige literarne elite iz Hrvatske i regije. U nedostatku izdavača, oni su kod nas objavljivali uglavnom iz nužde. No nama je išlo u prilog to što su progonjeni i stigmatizirani uvijek samo dobri pisci – kvaliteta i disidentstvo je bilo apsolutno proporcionalno. Činjenica je da tada objavljivanje knjiga na ekavici nije bio trend i da je većina mojih kolega i bivših socijalističkih junaka bila luda za hrvatstvom. No u ozbiljnim krugovima je bilo cijenjeno to što radimo, a primitivni nacionalisti hvala bogu ionako ne čitaju dobre knjige – tako da iz kulturnih krugova nije bilo nikakve denuncijacije da smo neprijatelji države. Međutim, mi smo jedna prostačka zemlja i kod nas je prokazivanje biznis. Titulirati nekoga kao Srbina ili talibana, znači da je taj koji prokazuje veći Hrvat. Bilo je svega; javno sam nazivan zlotvorom, bio sam žestoko napadan iz različitih kutova, Aralica je u svom romanu “Fukara” lik koji predstavlja mene nazvao Nenad Posranović, a njegova izdavačka kuća se zvala “Ni vrit ni mimo” ili tako nekako pogrdno. Vlatko Pavletić je, recimo, napisao autobiografiju u kojoj se na zadnje dvije strane bavi mnome i naziva me budalom. No kad sam shvatio da takvi ljudi postaju glavni urednici, direktori, ministri, uvidio sam da je to čisti posao i da se na taj način promoviraju. Tako je bilo i prije, tako je i sad.

NACIONAL: Najpoznatiji autor vaše izdavačke kuće dugo je bio Miljenko Jergović. Kako je on došao do vas?

– Za njegov izlazak iz Sarajeva bila se jako zauzela moja prijateljica, Globusova kolumnistica Ines Sabalić. Ona mi je javila da ga je dovela u Zagreb te nas upoznala. Ne sjećam se više tko je inicirao suradnju, ali ubrzo smo izdali “Sarajevski Marlboro”, priče koje je on iz Sarajeva slao Slobodnoj Dalmaciji gdje su objavljivane. Nakon toga su uslijedile knjiga za knjigom, svaka bez velikog buma, ali tijekom godina sve se one i dalje prodaju – što je uvijek najveći književni uspjeh.

NACIONAL: Zbog čega ste se razišli s Miljenkom Jergovićem; u književnim krugovima ga se doživljava kao nekog tko je iskoristio Durieux i prednosti vaših kontakata u inozemstvu i otišao drugom izdavaču?

– On je odlučio da neće više objavljivati kod nas. Mi na objavljivanju njegovih knjiga nismo gubili, a mnoge od njih koje smo izdali još uvijek se prodaju. Valjda mu više nisu odgovarali uvjeti.

NACIONAL: Lani ste i sami objavili knjigu “Svijet u sjeni”, o gastarbajterima iz Hrvatske. Radi li se o izletu u književnost ili imate ozbiljnije literarne ambicije?

– I inače znam pisati kraće eseje, razlika je samo što je ovaj bio duži. Jako me zanimalo pitanje jedne ignorirane manjine, koju se čak i ismijava i gleda je se ispod oka. Činilo mi se da su gastarbajteri tip umjetne manjine, kojih trenutačno u svijetu ima 830.000, i koji su u matičnoj zemlji tretirani kao manjina. Oni nemaju nikakvih institucija, nitko se o njima ne brine, jedino Hrvatska kao država očekuje da oni doznačuju novac, štede ovdje, dolaze samo za Božić, Novu godinu i Uskrs, da se ne vraćaju, da se obogate i ovdje nešto sagrade te da od toga profitira čitava jedna branša. Oni su korisni idioti hrvatske nacije. Pri tome je tragedija i drama što oni tu zemlju jako vole, a hrvatski građani žive od tih osjećaja i smatraju da su im gastarbajteri nešto dužni, jer im je bolje vani – što, naravno, nije istina. Ta mi je tematika bliska upravo zbog mojih roditeljia; otac mi je bio liječnik u bolnici, a majka je radila u kemijskom laboratoriju. Osim toga poznam jako puno gastarbajtera i upravo su oni naša elita. Knjiga govori o tome što znači odlazak gastarbajtera, a što dolazak u novu zemlju i aklimatizacija, ali govori i o odnosu zavičaja prema gastarbajteru u trenutku odlaska, dok je tamo i kad se vrati. Kritike knjige su bile fantastične, ali nemam literarnih ambicija – ja sam izdavač, a ne pisac.

NACIONAL: Živite kraj Poreča, iako ste cijeli život proveli u Zagrebu. Zašto ste se odselili?

– Prije desetak godina sam jednostavno na policiji promijenio mjesto boravišta i tablice na automobilu. U svom poslu puno toga mogu napraviti putem interneta, a Zagreb više uopće nema onih kulturnih institucija zbog kojih vrijedi živjeti u njemu. Odlaskom iz Zagreba nisam ništa izgubio.

Komentiraj

Source:Tanja Simić