GOST KOLUMNIST: LUČIĆ: Hrvatsko okolišno novinarstvo po mjeri Sponzora

Kad pišu o vremenu, jednoj od dinamičnijih okolišnih pojava, neki mediji napuhuju opasnosti i eksploatiraju ljudske strahove umjesto da upoznaju javnost s funkcioniranjem atmosfere i praktičnim opasnostima od nevremena

Hrvatski mediji popratili su s primjernom pozornošću i najnoviju epizodu kampanje švedske tinejdžerske aktivistkinje Grete Thunberg, kad je ona krenula na klimatski summit u New Yorku brodom.

„Ovo je najveća kriza s kojom se suočava čovječanstvo“, podcrtavaju neki od njih važnost misije gđice Thunberg, citirajući zajedničku izjavu nakon njezina prošlogodišnjeg sastanka s generalnim tajnikom UN-a Antóniom Guterresom.

„Najveća kriza s kojom se suočava čovječanstvo“ sama po sebi je dovoljan razlog da tema bude u fokusu i hrvatskih medija. Takve teme sugeriraju da hrvatski mediji posjeduju ekološku zrelost i doista su svjesni da okoliš nije nešto „malo-fino-malo-opasno“, nego ono što duboko prožima svaku sferu života na Zemlji.

No mnogi pokazatelji govore upravo suprotno, odnosno da hrvatski mediji slabo poznaju i cijene vrijednosti prirode i okoliša te da bi vjerojatno teško prepoznali i podigli hrvatsku Gretu. Kad pišu o okolišu, najčešće to rade iz nekih „izvanokolišnih“ razloga.

Strano je dobro. A domaće?

Ponajprije, da naši mediji znaju iz čega je iznikla Greta Thunberg, ne bi njezine optužbe o švedskoj nespremnosti da se bori protiv globalnog zatopljenja ostavili bez dodatnih uputa čitateljima. Trebali su barem reći toliko da su u švedskoj politici vrijednosti okoliša prisutne na cijelom političkom spektru i da ondje nitko oko toga ne kalkulira niti očekuje ikakve posebne bodove. I da je to Greti omogućilo da postane vidljiva. Vrijednosti okoliša se u švedskoj politici i švedskim medijima ne razlikuju od bilo kojih najviše rangiranih vrijednosti. Razlika između Švedske i Hrvatske jest razlika između najviše i jedne od najnižih kategorija pa ocjene da je u njima nešto dobro i loše treba uzimati imajući to na umu.

Greta Thunberg dobila je u Hrvatskoj određeno sljedbeništvo. Naši mediji i to znaju prepoznati. Ali teško prepoznaju samonikle akcije na domaćem terenu. Režiser Zoran Tadić jednom je rekao da je važno pronaći domaću scenu za svoju priču, a ne pasivno uvoziti holivudske.

Prošle godine istaknuti teoretičar i ekolog Matko Meštrović izdao je knjigu „Do kuda? Do kada?“ koja predočava ozbiljno intelektualno, moralno, ekonomsko i političko vrednovanje posljedica industrijskog razvoja, klimatskih promjena do kojih su dovele i, konačno, opstanka čovječanstva. Hrvatski mediji su ovoga proljeća dva puta ignorirali priliku da o njemu govore i da važna pitanja koja on potiče posreduju domaćoj javnosti.

Meštrović je iznimno zanimljiva, važna i kredibilna osoba. Od Novih tendencija 1964. postao je glasnik nove umjetnosti, a potom rodonačelnik teorije dizajna u Hrvatskoj. Okolišno je aktivan od prvog Dana planeta Zemlje. Meštrović je prije trideset godina doktorirao povezujući industrijski dizajn i okoliš, a posljednjih dvadesetak godina bavi se ekonomskim aspektima okoliša. Svaka kultura koja ima osobu poput Matka Meštrovića imala bi razloga učiti od njega.

Slične vrijednosti kao njih dvoje, Thunberg i Meštrović, zastupao sam i sam na prosvjedu na Kosinjskom mostu na Dan biodiverziteta. Želio sam upozoriti na činjenicu da je novinarska nagrada Velebitska degenija vuk u janjećoj koži. Nagrada nosi ime najpoznatijeg hrvatskog endema, a dodjeljuje se za najbolje novinarske radove na temu zaštite okoliša. Sponzor nagrade HEP, koji tom ulogom navlači ruho prijatelja prirode, mogao bi u Lipovu polju, ispod Kosinjskog mosta, izgradnjom HE Kosinj ugroziti mnoštvo znanih i neznanih endema, nimalo manje bitnih od same Degenije. Godinama sam u HND-u upozoravao da HEP nije prikladan sponzor, a posljednje godine nitko mi nije ni odgovorio pa mi je preostala jedino javna akcija. Prosvjed na Kosinjskom mostu ostao je gotovo bez odjeka, što je također potvrdilo da sklonosti hrvatskih medija okolišnim temama najčešće imaju izvanokolišne interese.

Okoliš je suradnja, a ne dominacija

Što bitno određuje objave na temu okoliša? Pravovjerni ekološki radovi uvažavaju temeljena načela okoliša, ukratko, razumiju i prihvaćaju posvemašnju povezanost svih članova okoliša i afirmiraju partnerski odnos s njima, od nano do supra veličine, od najmanjih dijelova stanice do šume, atmosfere ili oceana. Štoviše, mediji ne bi smjeli biti „neutralni“, nego su dužni promicati interese prirode. Toga je vrlo malo.

Na primjer, kad pišu o vremenu, jednoj od dinamičnijih okolišnih pojava, neki mediji napuhuju opasnosti i eksploatiraju ljudske strahove umjesto da upoznaju javnost s funkcioniranjem atmosfere i praktičnim opasnostima od nevremena. Slično je i s izvještavanjem o katastrofama. Umjesto da humanističkim pristupom posreduju znanstvenu sliku svijeta, da informiranjem djeluju edukativno te daju podršku manjinama i slabijima, veliki broj medija potiče starinsku mitološku sliku svijeta. Ponekad zato urušavaju povjerenje publike u poslanje medija.

Drugi tematski primjer može biti tretman okoliša kao resursa. Kroz njega naši mediji sve javno dobro izjednačavaju s tržišnim vrijednostima, a prirodu pretvaraju u jeftinu sirovinu. Rijeka beskorisno teče u more ako na njoj nema brane za proizvodnju struje, zemljište je dobro tek ako se na njemu može nešto izgraditi. Za poneki još očuvani dio primorja kažu da bi „Nijemci to strašno dobro iskoristili da imaju takvo što“. Ne sjećam se da je neki medij slavio netaknuti okoliš, koji je najveća vrijednost od koje mnoge druge vrijednosti dobivaju na cijeni, osobito u turizmu. Izuzetak su neki sadržaji, najviše obrazovne i znanstvene emisije javnog radija.

Međutim, ne znači ni da svi sadržaji koji izbjegnu te zamke rade u korist okoliša. Oni često znaju biti pohvala tehno-znanstvenom kompleksu, poput GMO-a i sličnih. S jedne strane veličaju neupitnu pozitivnu znanost koja će tobože riješiti sve probleme, a s druge strane prirodu gledaju kao svijet s tvorničkom manom koju će riješiti znanost. Zanemaruju činjenicu da okoliš ima svoje skale vremena – npr. glacijalne – i da ih teško može zamijeniti laboratorijski pokus.

Podčinjavanje i izrabljivanje prirode, koje se uvažava u hrvatskim medijima, ima i bitnu političku dimenziju. Zajednička dobra ne uništavaju se trajno i dalekosežno radi dobrobiti zajednice, nego joj se ona tako oduzimaju

Ekološki kriterij traži uvažavanje prirode i suradnju s njom, a većina navedenih primjera zagovara dominaciju nad prirodom. Priroda i okoliš u hrvatskim medijima rijetko su dobri i važni sami po sebi, a to je ključni kriterij. Oni su uvijek i samo nešto što služi našim potrebama, bez obzira, od najprimarnijih, ishrane i stanovanja, do najsuptilnijih, recimo izgradnje nekog novog božanstva.

Iako kod nas postoje strukovna društva i znanstveni časopisi posvećeni okolišu, naša znanost ni u čemu tako ne zaostaje kao u humanističkom vrednovanju okoliša. Dok kompleks društvenih i humanističkih znanosti na zapadu nastoji dati doprinos prevladavanju jaza između čovjeka i prirode, kod nas su takva istraživanja krajnje rijetka, a i kada postoje, mediji iz zanemaruju. Ali su, primjerice, puni naše historiografije koja se žalosno zagubila u pojmovima iz 19. stoljeća.

Zašto bi se mediji razlikovali od društva?

To je povezano i s obrazovanjem: novinari nisu imali gdje naučiti o okolišu. Ni jedan studij novinarstva ili odnosa s javnošću u Hrvatskoj nema kolegij o odnosima medija i okoliša ili o suvremenim percepcijama prirode, ni išta slično.

Profesori geoznanosti i okoliša na raznim studijima počesto nisu najbolji uzori. O ključnim ekološkim pitanjima rijetko obavještavaju javnost, malo koji je aktivan u javnoj obrani okoliša, a izvan nastave se ponekad pojavljuju kao prodavači atesta sumnjivim upravnim studijama. Slično je i sa službenicima iz okolišnih resora koji se nerijetko cinično odnose prema okolišu. Voditelj Odjela upravljanja otpadom u Ministarstvu jednom me, kad sam spomenuo njihovu obavezu da njeguju održivi razvoj, upitao što je to održivi razvoj jer ga, kaže, nitko nikada nije vidio.

U nedostatku istraživanja, prikladni pokazatelji ekološkog senzibiliteta ključnih organizacija društva mogli bi biti koliko su u javnim upravama diskutirali zaključke COP-a ili koliko su u Katoličkoj Crkvi iskreno promicali Papinu encikliku „Laudato si’“.

U skladu sa Sponzorovim marketingom

Pronalaženje domaće scene, o čijoj je važnosti govorio Tadić, jednako teško nedostaje upravljanju okolišem kao što je nedostajalo filmu. Upravljanju okolišem ne pristupa se uvažavajući domaće specifičnosti, nego se kolonijalno slijedi modele vodećih zemalja koje se bitno razlikuju. Krš, najveća prirodna vrijednost Hrvatske, koji pokriva veći dio hrvatskog kopna, a što je tek manji dio krša ako uzmemo u obzir i hrvatsko podmorje, u hrvatskim zakonima ostaje nepoznanica. U kršu vrijede sasvim druga pravila upravljanja jer je njegova priroda potpuno drukčija.

Pored toga Dinarski krš, kojeg je krš u Hrvatskoj samo dio, najveća je kontinuirana krška površina u Europi. To je prostor između Udina i Skadarskog jezera, Sarajeva i Palagruže. Po geodiverzitetu to je jedna od najvažnijih krških površina u svijetu, a po podzemnom biodiverzitetu nedvojbeno najbogatija na Plavoj kugli. On je duboko odredio i razvoj povijesti ovdašnjih zajednica, ali time se nitko nije cjelovito bavio. Primjerice, kako su na kulturnu povijest utjecale ponornice koje kreću s Prezida, Kupresa, Tribistova ili Lebršnika i do svog ušća mijenjaju površinski s podzemnim tokom do sedam puta, kao i svoja imena?!

Najsloženija pojava u kršu su polja. Najveća i najbrojnija u svijetu razvila su se upravo ovdje, u Dinarskom kršu. Najveće je Ličko polje. O njemu u katalogu NSK-a možemo pronaći samo jedan rad u čijem je naslovu Ličko polje – disertaciju iz 1959. profesora na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu Steve Vojnovića, koja, koliko se može vidjeti, nikada nije publicirana. Zamislimo da ne postoji ni jedna knjiga o najvećem planinskom lancu na svijetu Himalaji, o najvećoj rijeci Amazoni, o najvećem, Kaspijskom jezeru ili o najvećoj pustinji Sahari. A kod nas za to ne pitaju ni struka ni mediji.

Nizvodno od Ličkog polja na rijeci Lici je naše dražesno Lipovo polje. Oko 25 puta je manje od Ličkog polja, a ima sve ključne elemente tog krškog oblika. Kosinjski most nalazi se u Lipovu polju. Ni o Lipovu polju nema javno dostupnih podataka, fanovi citiraju opis Dragutina Hirca od prije 119. godina. A hrvatski mediji o njemu govore egzekutorski. Jedan portal u naslovu kaže da je to „mjesto kojem je i Bog rekao zbogom“ pa nastavlja s podnaslovom „Kosinj? To je ono gdje su poplave? Da! I uskoro bi mogao zauvijek nestati pod vodom“. Dalje se objašnjava: „Kosinj je opet pod vodom, tako je bilo i 2010. pa 2012., a taj se problem vuče stoljećima, kažu nam upućeni. Kako to riješiti? Prema aktualnom planu, povremene poplave za većinu stanovnika Kosinjskog polja riješilo bi potpuno potapanje pojedinih sela i zaseoka akumulacijskim jezerom.“

A plavljenje krških polja je prirodna pojava, toliko prirodna da su bitnim dijelom krška polja i nastala poplavama. Tradicija to zna. Spomenuti Hirc 1900. piše: „Izadje li Lika poslie velike kiše ili kada se topi snieg, zaplavi Lipovo polje i dolinu Kosinjsku, što biva mal ne svake godine s proljeća, za to i Kosinjani stanuju na obroncima ili baš i po brdima, nu voda segne i do ovdje.“

Mogu li dobri mediji zanemarivati načela okoliša?

Slične stavove o području ispod Velebita imaju i najgledanije televizije u udarnim minutama večernjih dnevnika, kao i neke novine u ekonomskim rubrikama. Zanimljivo, identičnu sliku Polja nudi i Sponzor u naručenim reklamnim tekstovima. Pritom, upravo je Velebit najzaštićenije područje u Hrvatskoj. A najsloženiji krški oblici, spomenuta polja kojima taj Velebit čini najmanje tri od četiri strane, nisu uvrštena u te oblike zaštite i prepuštena su okolišnim hijenama.

Podčinjavanje i izrabljivanje prirode, koje se uvažava u hrvatskim medijima, ima i bitnu političku dimenziju. Zajednička dobra ne uništavaju se trajno i dalekosežno radi dobrobiti zajednice, nego joj se ona tako oduzimaju. Dobri mediji bi to trebali znati i zapitati se na čijoj su strani: jesu li na strani prirode ili su protiv prirode, na strani javnog dobra ili njegovih otimača? To što šute Sponzoru jako odgovara.

Komentiraj

Source:Ivo Lučić