Zagrebački skup protiv covid-potvrda i epidemioloških mjera 20. studenoga 2021., suorganiziran od katoličke udruge Vigilare (vigilantes = budni), ugrozio je socijalnu državu, a moguće i državu naprosto. Jer moguća je samo ako svatko u skladu sa svojim mogućnostima ima prema njoj ne samo prava nego i dužnosti. Dužnost državljana prema socijalnoj državi nije samo plaćanje, u skladu s mogućnostima, doprinosa za socijalno (zdravstveno, mirovinsko, invalidsko) osiguranje. Dužnost je i čuvanje, u skladu s mogućnostima, vlastitoga i tuđeg zdravlja. Također, stjecanje primjerene naobrazbe i omogućavanje onima za koje skrbi da je steknu. Te dužnosti su prvenstveno moralne. Moralna je dužnost svake odrasle osobe koja nema značajno protivno zdravstveno stanje (npr. alergiju na cjepiva) ili ozbiljan vjerski razlog (npr. pripadnost Jehovinim svjedocima) da se cijepi protiv covida. Moralna nije samo zbog čuvanja zdravlja nego i zato što je u skladu s dostupnim znanjem. Uključuje sljedeće: pandemija u Hrvatskoj i u nizu okolnih država traje već dvije godine i jača je nego ikada; osobe koje su stekle otpornost na covid-19 cijepljenjem ili bolešću manje su osjetljive na zarazu i posljedice covida; nema dokaza da su zdravstvene posljedice cijepljenja, osim za osobe sa značajnim protivnim zdravstvenim stanjem, veće od zdravstvenih šteta od ne-cijepljenja; nedvojbeno je da je pandemija covida-19 nanijela i da će, ako se ne obuzda, Hrvatskoj, koja je posebno osjetljiva zbog ovisnosti o turizmu, nanositi i dalje velike gospodarske, a također nemjerljive obrazovne i druge zdravstvene štete (nemogućnost liječenja drugih bolesti zbog liječenja covida). To znanje će se, možda, za godinu dana – i pogotovo za deset godina – pokazati nedovoljno uvjerljivim ili čak neznanjem. No odluke se donose na temelju dostupnoga, a ne sigurnog znanja.

Moral i pravo

Samo maleni dio morala može postati pravom. Ako je potreba prijeka, a provedba moguća. Primjerice, nedvojbeno je da je svatko pravno dužan slati dijete u školu i prelaziti cestu u skladu s državnim propisom. Iako nije toliko nedvojbeno, razložno je da se pravno ograniči pristup u javne socijalne ili čak sve javne službe osobama koje nemaju covid-potvrde, a možda i da se uvede obveza cijepljenja za određene osobe (npr. zdravstvene, prometne, školske djelatnike). Na to načelno ovlašćuju najviši pravni propisi koji dopuštaju ograničenje čovjekovih, odnosno, ustavnih prava zbog, među ostalim, općeg dobra i/ili zdravstvenih razloga te prava drugih (nar.: Univerzalna deklaracija o čovjekovim pravima, čl. 29; Pakt o građanskim i političkim pravima, čl. 4; Europska konvencija za zaštitu čovjekovih prava i temeljnih sloboda, čl. 15, Protokol br. 2, čl. 2.2; Ustav RH, čl. 16). Dostupna znanja o pandemiji covida-19 upućuju na to da postoje dovoljni uvjeti za takva pravna ograničenja. U kojoj je mjeri ta ograničenja ovlaštena propisati Vlada RH i/ili neki njezin organ (ne radno tijelo, kakvo je – možebitno – Stožer civilne zaštite), a u kojoj Sabor i kojom većinom, nije jednostavno pravno pitanje. No onaj tko ne priznaje pravnu valjanost takvoga pravnog ograničenja, npr. covid-potvrdu kao uvjet za pristup u javnu bolnicu ili javnu školu, treba prihvatiti jedno od dvojeg: ili sam snositi trošak javne socijalne službe koju koristi bez covid-potvrde (npr. plaćanjem posebne zaštite zdravstvenih i/ili školskih djelatnika u vrijeme kad pružaju uslugu korisnicima bez covid-potvrde, po obrascu po kojemu pušači plaćaju više privatno zdravstveno osiguranje) ili odreći se korištenja javnih službi, osim pravnih (npr. upravnih i sudskih postupaka koje nadležni organi vode u posebno vrijeme i s posebnom zaštitom građanima bez covid-potvrde, koji plaćaju troškove posebne zaštite).

Prava i dužnosti

Zapovijed „Ljubi bližnjega svoga kao samog sebe“ ne uključuje da samoubojica treba ubiti prvo bližnjega. Uključuje dužnost čovjeka da razvija vlastite mogućnosti, kojoj je korelativno ovlaštenje da ga drugi u tom barem ne ometaju. Iako je to židovima i kršćanima prvi izvor čovjekovih prava, takvim ga ne nalaze. Vjerojatno zbog toga što su istovremeno i dužnosti. U Tome Akvinskog uključene su u prirodni zakon. To je „sudioništvo razumskog stvorenja u vječnom zakonu“ koji je „zamisao upravljanja stvarima koja postoji u Bogu“. Prirodni zakon je svakom čovjeku bjelodan. Dok je po Akvinčevom poimanju svaki zakon čin razuma, tj. objektivno pravo, po poimanju njegovih franjevačkih nasljednika čin je volje. Posljedično, čovjek, koji je stvoren na sliku i priliku Božju, također svojom voljom stvara prirodni zakon, ali kao subjektivno pravo. To je drugo ishodište čovjekovih prava, koje je i ishodište liberalizma. Hobbesovo poimanje prirodnog zakona nalik je Akvinčevom. Lockeovo dograđuje Hobbesovo te je ugrađeno u Ustav SAD-a.

Po H.B. Veatchu, preokret izaziva Kant, „siva eminencija suvremene etičke teorije“. Moral je sveo na dužnosti prema drugima. Izostavio je dužnosti prema samom sebi. Suvremena moralna paradigma kaže nam da je „činiti svoju vlastitu stvar posve u redu, što god ta stvar bila (proždrljivost ili pederastija ili utrkivanje konja ili znanost ili samoubojstvo ili sibaritsko odavanje ili potraga za mudrošću ili udvaranje ili lov na krupnu divljač) pod uvjetom da nečija ‘stvar’ nije nesrazmjerno škodljiva ili ograničavajuća za druga ljudska bića, od kojih svatko čini svoju stvar”.

Nestanak moralnih dužnosti prema sebi pokazuje Tintova studija o neuspjehu u studiranju na američkim sveučilištima iz 1975. (u međuvremenu u malne svemu empirijski osporena), čija složena hipoteza podrazumijeva da su svi uzroci neuspjeha u okolini studenta, a nijedan u njemu samom. Kad su do prije dvadesetak godina hrvatski studenti bili pitani koji su uzroci njihova neuspjeha u studiju, redovito bi odgovarali: nedovoljno predznanje, manjak motivacije, nedostatak samodiscipline. Kako vrijeme ide, odgovori su im sve više tintovski, tj. suvremeni, tj. politički korektni.

Pateći subjekt

Prava bez dužnosti stvaraju sklonost izmišljanju prava. „Žudim, dakle jesam.“ Štoviše, zaštiti takvih izmišljotina. Tako je Jutarnji list (31. 5. 2013.) naručeni tekst, koji je autor naslovio „Ljudska prava na kremšnite“, prenaslovio u „KOMENTAR IVANA PADJENA: ‘Treba štititi ljudsko pravo na kremšnite’“ i popratio fotkom jedre samoborske konobarice koja nosi dvije sočne kremšnite (njam, njam, da svatko i nepcem osjeti kako su ljudska prava fina). Što je više takvih prava, to su manje ostvariva. Stoga je suvremeni moralni subjekt sve više izjalovljen i sve više patnik. Dočarava ga supruga i majka (glumi Annette Bening) u “The American Beauty”, koja sve živo oko sebe uništava, a sve uz psihologijsku potporu s nosača zvuka s kojom svako malo ponavlja: “Neću biti žrtva, neću biti žrtva!”

Kanadski akademik W.E. Conklin 1998. pravno-filozofijski je rasvijetlio suvremeni subjekt ocjenom da moderni pravni diskurs prikriva ljudsku patnju te da Kafkin „Proces“, napose K-ova sudbina, “eksplozivno razotkriva nasilje modernoga pravnog diskursa“. Na stranu što „Proces“ nije slika austrijskoga, a onda teško i bilo kojega drugoga modernog prava. Conklin niti ne spominje tumačenje Margarete Susman iz 1929. po kojemu je Kafka zaokupljen Jobovom patnjom i krivnjom pred Bogom koji je skriven, „a ipak, jedino On je taj o kojemu Kafkina svaka knjiga i svaki redak govore“. Takvo viđenje svijeta skriveno je političkoj korektnosti, kojoj je svaki njezin pateća žrtva da mu nađe ovozemaljskog krivca.

U SAD-u nikada nije bilo prave ljevice pa se to malo što je od nje postojalo razvodnilo u političkoj korektnosti. Vlada sveučilištima. Kao što je prosvjetiteljstvo nenamjeravana parodija kršćanstva koja je Božje zakone nadomjestila prirodnima, a komunizam takva parodija prosvjetiteljstva koja je prirodne zakone zamijenila društveno-ekonomskima, tako je politička korektnost nesvjesna parodija komunizma koja je proletarijat nadomjestila manjinama, a komunistički raj novogovorom pročišćenim od bilo čega što bi moglo povrijediti nečiju subjektivnu osjetljivost. U međuvremenu se prometnula u nešto što se i u nas naziva lijevim liberalizmom. Izraz je toliko smislen koliko i „drveno željezo“.

‘Lijevi liberalizam’

Nije liberalan, jer govor koji mu ne odgovara naziva govorom mržnje i traži da se pravno zabrani. U Americi ga koriste budni (woke, wokism) pripadnici manjina. Tako su pripadnici rasne manjine govorom mržnje nazvali kredom ispisano „Trump 2016“ na klupi u parku sveučilišta Emory te tražili od predsjednika da intervenira (što je i učinio) jer se ne osjećaju sigurno (safe, safeism). Sveučilište u Edinburghu promijenilo je naziv svog „Hume Tower“ zbog filozofovih rasističkih nazora. Itd, itd…

Lijevi liberalizam nije lijevi jer je protiv socijalne države. Zajamčena je već Univerzalnom deklaracijom o pravima čovjeka, čl. 25-27. Uvjet socijalne države je međugeneracijska solidarnost. Njezin je, pak, uvjet najmanje jednostavna reprodukcija društva. Po dosadašnjem iskustvu, postoji ako oko 90 posto plodnih žena ima 2,2 djece, a imaju ako su u raznospolnom braku. S tim na pameti treba čitati Univerzalnu deklaraciju, čl. 16, i Pakt o građanskim i političkim pravima, da punoljetni muškarci i žene imaj pravo na brak i zasnivanje obitelji, koja je „prirodna i temeljna skupina društva i ovlaštena na zaštitu društva i države“. Stajalište je lijevog liberalizma da je pravo na brak ljudsko pravo koje pripada istospolnim jednako kao i raznospolnim parovima. To stajalište uključuje dvoje. Prvo, da kao ljudsko pravo pripada zbog razloga jednakosti ili ne-diskriminacije također drugim ljudskim zajednicama (tris, poliandrija / poligamija, komuna) i pravnim osobama (koje ionako uživaju čovjekova prava pa je stoga primjereno da se zovu ljudskima, a mogu uživati i brak jer je, poput roda, kulturni konstrukt a ne prirodna skupina); ograničenje prava na brak na monogamne zajednice opravdano je naslijeđenim brakom, koji je diskriminatoran za ne-monogamne zajednice, među ostalim iz religijskih razloga (jer je naslijeđeni brak judeokršćanski). Drugo, posebna društvena i državna zaštita obitelji više se ne odnosi na prirodno rađanje djece, koje je osobitost raznospolnog braka; čak i ako je posljedica, zbog nemogućnosti međugeneracijske solidarnosti izazvane depopulacijom, nestanak socijalne države, pa čak i čitave države i društva koje je čini.

Hrvatska sloga

Američko društvo raspolućeno je na konzervativce – koji su za smrtnu kaznu, protiv ubijanja nerođenih beba, protiv pomoći neudatim majkama rođenih beba, za poštovanje roditeljske suverenosti nad djecom pa makar roditelji bili pedofili i slično – i lijeve liberale, koji su protiv smrtne kazne, za slobodu pobačaja, za pomoć neudatim majkama, za zakonsku pretpostavku da su roditelji najveća opasnost za djecu…

Hrvatsko je društvo, naprotiv, ujedinjeno. I desnica i „ljevica“ ruše socijalnu državu, a time i državu samu. Desno budni, baš kao i lijevo budni, istjeruju „govor mržnje“. Udruga Vigilare, koja je povela skup protiv potvrda o cijepljenju, 2013. prosvjedovala je osuđujući kao kazneno djelo to što je Kazalište Gavella u oglašavanju svoje predstave „Fine mrtve djevojke“ koristilo „plakate na kojima se na izrazito vulgaran, uvredljiv i ponižavajući način prikazuje Blažena Djevica Marija“.

Isusovac P. N. na svojoj se nedjeljnoj propovijedi osvrnuo na prosvjed ocjenom da ti plakati ne mogu uvrijediti, da nije istina da su uvrijedili te da ako nekoga i jesu uvrijedili, taj valjda može toliko pretrpjeti za svoju vjeru. Manje je dobar glas priopćenje Hrvatske biskupske konferencije od 12. 11. 2021., na koje se pozivaju Vigilare i neki drugi prosvjednici protiv covid-potvrda. HBK je nesavjesno upotrijebio citat da cijepljenje „mora biti dobrovoljno“ iz „Bilješke o moralnosti upotrebe nekih cjepiva protiv covida-19“ Kongregacije za nauk vjere. “Bilješka“ izrijekom „razmatra moralne strane upotrebe cjepiva protiv covida-19 koje je razvijeno iz stanica izvedenih iz tijela dobivenih od dvaju zametaka koja nisu bila spontano pobačena“. Rečenica o dobrovoljnosti cijepljenja je usputna. Važnije, dana je prije godinu dana, u očito različitim zdravstvenim okolnostima od sadašnjih.