Objavljeno u Nacionalu br. 1009, 2017-08-25

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Rad na mitu’ Hansa Blumenberga, jednog od najsvestranijih njemačkih filozofa 20. stoljeća koji je bio nenadmašan u analizi Goetheove usporedbe mita o Prometeju i Napoleona

Loše! Tako se ne zarobljava car…

Goethe na kazališnoj probi Calderonove drame Zenobia 1815.

Nietzsche je 1885. zapisao prodorno promatranje Goetheova odnosa prema Napoleonu. Ono je u suodnosu s pitanjem: Što je Goethe zapravo mislio o Nijemcima? Kao i o mnogim stvarima oko sebe nije on po Nietzscheovu mišljenju o tome nikad jasno govorio. Razumio se on cijeloga života u finu šutnju. Misaonim skokom u općenitije nastoji Nietzsche doskočiti toj šutnji. On bi htio znati što je Goethea uopće uzmagalo pokrenuti. Ni oslobodilački ratovi niti Francuska revolucija— događaj poradi kojega je iznova promislio svoga Fausta, pa i cjelokupan problem “čovjek”, bilo je Napoleonovo pojavljivanje.

Je li ovdje Nietzsche pretjerao? Pretjerao možda zato što mu je bilo stalo do toga da predoči nadčovjeka kako ga on zamišlja, da ga učini prepoznatljivim po djelovanju koje bi on ostvario upravo tamo gdje se ono uzmoglo potencirati, gdje je djelovanje opet izazvalo djelovanje?

Ja mislim da nije. Goetheov samoodnos prema Napoleonu obavijen je tamom koja se ne da rasvijetliti tako što prigodom susreta u Erfurtu vidimo imperatora koji se priznaje čitateljem Werthera i pjesniku dodjeljuje svoje odličje. To bi se dalo kvalificirati samo kao zapravo beznačajno štovanje od strane čovjeka koji je cijeloga života pozivao pisce na objed. Činjenica da je Goethe orden Legije časti nosio i nakon careva neuspjeha nije bila samo tvrdoglavost životne dobi koja se suprotstavljala rodoljubnom ludilu, nego elementarna gesta samoodržanja.

Nietzsche govori o Goetheovu novom promišljanju čovjeka s obzirom na Napoleona. To je samo jedna od mnogih velikih riječi koje je izrekao i na kojima se slomio. Za Goethea kao onoga koji je to zdravo prebrodio bila je ta promjena mišljenja trauma identiteta. Kontinuitet u odnosu prema Napoleonu nadilazi u Goetheovu životu sve osim kontinuiteta dviju figura, Prometeja i Fausta, što sa svoje strane okružuje kompleks zvan Napoleon. Na nivou tih motiva nalazi se obrana vlastitoga identiteta, a to je uvijek identitet životnog koncepta i zamišljaja. Njegova se obrana odvija na obilaznici mitizacije. Što god se strašnijom Napoleonova figura pokazuje pri povijesnom osvrtu, tim više umjetnički biva pomoćni pojam demonskoga koji evidentnost velikog trenutka susreta u Erfurtu harmonizira s besmislom poput egipatske pustolovine. Kad je Goethe 1829. dobio na čitanje Mémoires sur Napoléon carskoga tajnika Louisa Antoinea de Bouriennea, rekao je u vezi s tom knjigom da ga je navela na najčudnije zaključke, jer, iako je pisana sasvim trijezno i bez entuzijazma, ipak se pritom vidi kakav veličanstveni karakter ima istinito, kad ga se netko usudi reći.

Knjiga je Goethea zaokupljala još i sljedeći dan. Ona čini da sav nimbus i sva iluzija historiografa i pjesnika o Napoleonu iščeznu pred užasnom realnošću. Ta figura, međutim, kod Goethea ostaje odijeljena od djelovanja njenih radnji: …Junak ne biva manji, on, štoviše, raste, baš kao što dobiva na istini. Ali izjave o Napoleonu ipak bivaju tvrđe. Kad razgovor skreće na sastavljača nekoga dugačkog i bezvrijednog epa, Eckermann se začuđeno izjašnjava o tome da ljudi sebi nešto toliko zagorčavaju i zatim sami posežu za krivim sredstvima samo zbog malo imena. Što na to uzvraća onaj koji je zbog toga i sebi ponešto zagorčio? Gotovo milostivo ispravlja on Eckermanna i skreće razgovor na Napoleona: Drago dijete, …ime nije ništa maleno. Pa zar baš Napoleon nije za volju velikog imena gotovo pola svijeta razbio na komade!

Pod dojmom te lektire razgovara Goethe 7. travnja s Eckermannom o pohodu na Egipat. Od užasne realnosti o kojoj je bilo govora prethodnog dana nastale su sada činjenice u svojoj goloj, uzvišenoj istini. U vezi s orijentalnim pothvatom svaka se pretpostavljena svrsishodnost ispostavila kao čisto obavijanje hotimičnosti: Vidi se da je on taj pohod poduzeo samo zato da ispuni epohu u kojoj u Francuskoj nije mogao napraviti ništa da sebe učini gospodarom. Napoleon je tretirao svijet kao što je to virtuoz i skladatelj Hummel činio sa svojim koncertnim klavirom. U svemu je tome on imao nešto što Goethe očigledno ne smatra samorazumljivim: Napoleon je bio posebno velik u tome da je u svakom trenutku bio jedan te isti. Prije bitke, tijekom bitke, nakon pobjede, nakon poraza, uvijek je čvrsto stajao na nogama i svagda bio jasan i odlučan što mu je činiti. Uvijek je bio u svome elementu, dorastao svakom trenutku i svakom stanju, baš kao što je i Hummelu otraga svejedno svira li Adagio ili Alegro, u basu ili u diskantu. Goethe ističe da knjiga opovrgava niz legendi o Napoleonovu ponašanju u Egiptu pa tako i onu o njegovu silasku u piramide. Oboljele od kuge ipak je posjetio, hoteći pokazati primjerom da se kuga može nadvladati, ako se uzmogne nadvladati strah od nje.

A sada, na mjestu gdje se čini da je postignuta najveća distancija spram pustolovine i njene užasnosti, čini Goethe ono što je iznovice činio neposredno, ali još češće neizravno: on traži samousporedbu s Napoleonom. Pogođen trulom groznicom, i sam je bio neposredno izložen zarazi, pa sam se samo odlučnom voljom obranio od bolesti. Sljedeće uopćavanje služi kao posredovanje pogleda koji se cik-cak kreće između Goethea i Napoleona. Nevjerojatno je što u takvim slučajevima uzmaže moralna volja. Ona takoreći prožima tijelo i dovodi ga u aktivno stanje koje odbija štetne utjecaje… To je Napoleon predobro poznavao i znao je da nije zazirao ni od čega da svojoj vojsci dade impozantan primjer.

Premda zgodimice tu samousporedbu čak i nasilno uvodi, on ipak jezično oklijeva s izjednačavanjima. “Moralna volja” koju atestira samome sebi ujedno je uzmicanje pred blizinom “demonskoga” što on odriče sebi. Postoji srednje polje atributa izvanrednosti i produktivnosti na koje se čovjek može dijeliti. U to na veliko čudo spada i “prosvjetljenje”. U proljeće 1828. Eckermann se ne osjeća dobro, ima nesanicu, a neodlučan je i u načinu pomaganja samom sebi i primanju savjeta protiv mučnine. Goethe mu se zbog toga ruga. Pritom nailaze natuknice koje gotovo silom prilika upućuju na Napoleona: o sudbini i o demonu. Za Eckermannovu nevoljkost da sam sebi pomogne preoblikuje on riječi što ih iz Napoleonovih usta ima u vezi s politikom: Čovjekovu sudbinu čine njegove tmurnosti i prosvjetljenja. A onda slijedi kondicional u vezi s drugom natuknicom: Činilo bi nam nevolju kad bi nas demon danomice vodio na uzici, kad bi nas tjerao i uvijek nam govorio što da činimo. Eckermannova slabost vodi prema Napoleonovoj jakosti. A on je bio uvijek prosvijetljen, uvijek jasan i odlučan u tome da ono što je spoznao nužnim smjesta provede u djelo. Za njega se može reći da se nalazio u stanju stalnog prosvjetljenja—da je sveukupno bio čovjek kojega zaista ne možemo oponašati. Eckermann nasuprot tome ističe da je Napoleon u kasnijim godinama zacijelo izgubio prosvjetljenje. S tim se pak Goethe slaže; ni on svoje Ljubavne pjesme i Werthera nije radio po drugi put, jer božansko prosvjetljenje po kojemu nastaje ono izvanredno uvijek ćemo naći u sprezi s mladošću i produktivnošću…

A sada Eckermann uzvraća natuknicom u koju se Goethe upušta, a riječ je o geniju. Tu su zaključci međusobno bliski: Jer, što je genij drugo doli ona produktivna snaga po kojoj nastaju djela što se mogu pokazati pred Bogom i prirodom i koja upravo stoga imaju slijed i trajnost. Ništa o kakvoći djela i njihovih posljedica; samo njihov intenzitet odvodi nešto ukrivo. U tome Napoleonu, nakon svih tih odricanja, probdjevenih noći, strašnih napora i uzrujavanja toga života, ne bi u navršenoj četrdesetoj više smjelo biti nijedne zdrave čestice. Četrdeset je godina imao Napoleon kad se s Goetheom susreo u Erfurtu i Weimaru.

Još se jednom toga 11. ožujka 1828. razgovor vraća na Napoleona, kad se govorilo o Byronu. Bilo je riječi o tome da u srednjoj dobi sudbina ljudi kojima je u mladosti pogodovala sreća često kreće nepovoljnim smjerom. Demon nije samo pokretač, on je također izdajnik. Kad god Goethe progovori o demonskom, pokaže mu se prednost da se ponovno uzmogne izvući iz samousporedbe. Tu se lakše daju izgovoriti tvrde riječi: Čovjek ponovno mora biti urušen—ako je ispunio svoje poslanje. Demoni mu uzastopce podmeću noge, dok na koncu ne podlegne. Tako se dogodilo Napoleonu i mnogim drugima.

Ništa ne upućuje na to da je Goethe mogao biti svjestan toga da je govorio i o samom sebi, kad je rekao da je za one što ih je njihov demon napustio zacijelo tada i vrijeme da odu, kako bi i drugim ljudima u ovom na dugo trajanje izračunatom svijetu još preostalo ponešto da učine. Tek je nakon njegove smrti postalo razvidno kako su je i s kojom hitnošću očekivali mnogi ljudi. U tom trenutku, toga 11. ožujka 1828., Goethe je neizrečeno zaokupljen jedino vlastitim samopotvrđivanjem, s time da se sučelio s Napoleonom u zenitu njegove sudbine i da je izdržao njegov pogled, dok je ovaj još posvema bio pod vlašću svoga demona.

Praprizor svih Goetheovih samousporedaba s Napoleonom susret je u Erfurtu početkom listopada 1808.—pobliže pak moment u kojemu je izdržao pogled pobjedonosnog osvajača. Tek je postupno Goethe postao svjestan što je značilo da je tom pogledu bio izložen i da ga je izdržao. Nešto takvo više ne možemo osjetiti u vremenu koje svakojako iziskuje da se na televizijskom ekranu susrećemo s neodređeno upravljenim pogledom suvremenih veličina. Napoleon je, međutim, već od bitke kod Jene, točno dvije godine prije ovog susreta, bio čovjek koji je Goetheov život neočekivano ugrozio i time ga promijenio, zaprijetivši uništenjem države u kojoj je djelovao kao ministar, učinivši tako nesigurnom čvrstoću tla na kojemu je stajao, čime je daleko sjećanje na potres u Lisabonu postalo bliskom i akutnom metaforom.

Kolebanje samostvorenoga svijeta smjesta je Goethea pokrenulo prema nečemu najnevjerojatnijem što bi mu ranije moglo pasti na um: vjenčati se s majkom svoga sina, svojim ljudskim odnosima dati neopozivost. Nakon toga i povodom bitke kod Jene prvi je put izgovorio misao koja je artikulirano okončala njegovo prometejsko samo shvaćanje: samo bog može odoljeti bogu. Činjenica da je izdržao imperatorov pogled bila je proba za to. Ništa maleno nije na tome čovjeku koji je još dvije godine prije smrti pocrvenio na spomen svoga susreta s Napoleonom i odbacio pitanje o zapisivanju toga razgovora, o čemu govori izvještaj pouzdana svjedoka Soreta, koji je kao prinčev odgojitelj iz Ženeve došao u Weimar i tamo postao dvorski savjetnik. Prema tome izvještaju Goethe o aktualnim događajima toga vremena nije napisao ništa što dotiče interese koji još postoje; on izbjegava sve što bi moglo izazvati neugodne sukobe: …laissons ce soin à nos successeurs et vivons en paix (ostavimo tu brigu našim nasljednicima i živimo u miru, prev.Marko Gregorić).

Njegov višekratni mineraloški pratilac tijekom boravaka u lječilištu Marienbad, kriminološki savjetnik magistrata u Egeru, Joseph Sebastian Grüner, uopće pravo ne razumije na što se odnosi Goetheovo potencirano čuvstvo kad mu je u privilegiranu kontekstu razgovora o nauku o bojama i Napoleonu u vlastitom prijevodu pročitao Manzonijevu odu povodom careve smrti: On kao da je bio u preobraženom stanju, pritom posvema obuzet, vatra je sijevala iz njegovih očiju… To tek želi biti shvaćeno.

Što se to onomad zbilo u Erfurtu, a da je to Goethe odbio—da ne kažemo: nećkao se zapisati, što je čuvao kao uspomenu jedincata iskustva koje se nije dalo podijeliti, pa čak ni priopćiti. Pismo Silviji von Ziegesaar daje spoznati kako joj je o razgovoru s Napoleonom u Erfurtu barem odmah pripovijedao. Pritom je Christiane bila ona koja je neodlučnog Goethea nagovarala da ode prijeko u Erfurt, gdje je car oko sebe htio okupiti kneževe. 3. listopada, dva dana nakon prvog susreta s Napoleonom, zahvaljuje on još Christiani iz Erfurta što si me natjerala ovamo, ali o događaju lakonski napominje samo to da je car razgovarao sa mnom na najmilosniji način. Dispozicija izvještaja o njegovu stajanju i postojanju pred Napoleonom koja je napisana na inzistiranje kancelara von Müllera nigdje u autobiografskim spisima nije postala djelotvorna.

Prvi listopada 1808. Goethe je prvi put vidio Napoleona kod Levera. Njemu se to smjesta povezuje s vlastitom životnom pričom, jer mu je scenerija događaja poznata: Otprije poznato lokalno i novo osoblje. Kad je sljedećeg prijepodneva bio naručen kod cara, oblikuje mu se sjećanje u didaskaliju drame: Masa se udaljila… Zovu me u carev kabinet. U istom se trenutku javlja Daru kojega smjesta puštaju unutra. Ja zbog toga oklijevam. Zovu me još jednom. Ulazim. Car doručkujući sjedi za velikim okruglim stolom. Car mi maše da se približim. Ostajem stojeći pred njim na pristojnoj udaljenosti. Slijedi razmjena pogleda koja odlučuje o svemu: Nakon što me je pozorno pogledao, rekao je: Vous êtes un homme. Ja se klanjam… I tako dalje. Cjelina nije opisiva, to je scenski naputak za liturgiju inicijacije.

Goethe naglašava da je u tom razgovoru najnužnije odgovarao, i to na najprirodniji način. S tim naglašavanjem prirodnosti korespondira činjenica da car za jedno mjesto u Wertheru ima prigovor da nije prirodno, baš kao što je veoma duboko oćutio odstupanje francuskog kazališta od prirode i istine. Kad je Daru upozorio Napoleona na to da je Goethe preveo Voltaireova Mahometa, car opširno razglaba kako je u tom komadu uočio nepriličnim da nadvladatelj svijeta samoga sebe tako nepovoljno prikazuje. To je napisano tako da jedva može ostati dvojba o tome zbog čega Napoleon ne odobrava kad nadvladatelji svijeta na taj način dospijevaju u nepravičnost. U vezi s time primjećuje Goethe u pismu Boisseréeu od 8. kolovoza 1815. kako je Napoleonov prigovor ispravan onako kako se to samo moglo zahtijevati. On sada prije svega može obrazložiti kako je Napoleon došao do toga da iz načina na koji shvaća utemeljitelja jedne religije tako jasno korigira Voltairea. Samo ekvivalentnost onoga koji shvaća sa shvaćenim može objasniti takvu evidentnost: Pa on koji je bio drugi Mahomet itekako se u to morao razumjeti.

Uza svu Goetheovu savitljivost nasuprot Napoleonu ipak nam sada valja pomnije pogledati kako se on otima prigovoru u vezi s onom pojedinačnom neprirodnošću u Wertheru. Na to on sa zadovoljnim osmijehom odgovara kako mora priznati da na tome mjestu valja dokazati nešto neistinito—samo se pjesniku možda može oprostiti kad se posluži domišljatošću, i još k tome onom koju nije lako otkriti, hoteći proizvesti stanovita djelovanja što ih jednostavnim prirodnim putem ne bi mogao dosegnuti. Pjesnik na svome polju poseže za nečim za čime je njegov nasuprotni sugovornik na drugom polju posezao već odavno i u svakom trenutku. Tu je nešto čemu naizgled nije potrebno nikakvo opravdanje, a ono za to čak nije ni sposobno. On se u Napoleonu susreo sa čimbenikom povijesti bez moguće teodiceje, onako kako ni pjesniku Sturm und Dranga nije trebalo nikakvo drugo opravdanje osim opravdanja njegova djela. Napoleon smjesta razumije da se stvara usporedba. On svoju kritiku francuske klasične tragedije okončava riječima da takvi sudbinski komadi pripadaju nekom tamnijem vremenu—pa što će nam sad ta sudbina? Sada kad se upravo radi o tome da njome sami upravljamo. To se krije u Goetheu toliko neadekvatnu carevom izričaju da je politika sudbina. To pak ne bi trebalo izraziti ništa drugo do nadomještanje estetskog fatuma klasike zahtjevima imperijalne volje.

Indiskrecijom Goetheova sina Augusta poznajemo još jedan detalj iz toga razgovora. On u očevoj prisutnosti pripovijeda kancelaru von Mülleru kako je Goethe morao obećati caru da će napisati Cezarevu smrt, i to bolju nego što je Voltaireova La Mort de César. Stjecajem okolnosti ta je drama prigodom susreta knezova bila priređena za izvedbu. Napoleon je time Goetheu nabacio temu koju je i sam htio obraditi kao mladić, ne mogavši znati da je i njegov sugovornik isto tako sanjao mladenački san u vezi s dramom o Cezaru.

Je li Goethe u skladu s onim što naznačuje sinova izjava obećao ono što je morao obećati? Augustova je indiskretnost podmukla. Nad njegovim je životom također bila sjena očevih veza s Napoleonom, nakon što mu je bilo uskraćeno sudjelovanje u oslobodilačkoj borbi i u uzletu duha. Stoga mu je velik teret bila Fichteova zabilješka u spomenaru: Nacija stavlja velike zahtjeve pred Vas, jedinca sina onoga koji je jedini u našem vremenu. August je bio, kako je to 1813. primijetila Charlotte von Stein, jedini mladi čovjek od ugleda koji je ovdje ostao kod kuće. Tako je njegovo demonstrativno pokazivanje upućenosti u očeva sjećanja na Napoleona također bio očajni prkos protiv prisilna sudjelovanja u Goetheovoj odvojenosti od emocija njegovih suvremenika.

U Erfurtu je, dakle, bilo govora o djelima, na obje strane. S obzirom na ono što se u vezi s time dogodilo kod cara činilo se kao da on to pjesniku odmah želi pokazati, kad se obratio Daruu, svome generalnom intendantu u Pruskoj, da s njime raspravi pitanje utjerivanja kontribucija. Postavši svjedokom kako se politikom tvori sudbina, od te vrste djela Goethe se gotovo nevoljko distancira i povlači se na doksat. On sada postaje svjestan činjenice da je upravo na tom doksatu prije trideset godina doživio vesele i tmurne trenutke.

Identitet vlastitoga života ono je što gledatelj tvorenja sudbine sada pokušava spasiti. Ono što opaža tjera ga u skrovit ugao sjećanja. On opetovano naglašava da zapisujući promatranja uskomešanosti oko cara nije mogao izostaviti to da misli na prošlost. Tome on posvećuje veći dio toga zapisa kao svemu što se ticalo te sadašnjosti: starim tapetama, skinutim portretima sa zidova. Car je onaj koji ta sjećanja slama time što se digne i priđe Goetheu, kako bi ga stanovitim manevrom separirao od drugih sudionika toga zbivanja. Iz toga nastaje trenutak velikog izdizanja. Situacija dolazi u ravnovjesje obratom hoda u kojemu se Goethe prilikom ulaska približio imperatoru koji je doručkovao. A sada Napoleon drugima okreće leđa i oslovljava samo Goethea—i to samo zato da ga upita je li oženjen i ima li djece. Napoleon nije mogao znati da to pitanje samo njegovim nasilnim zahvatom nije adresatu moglo prirediti više nikakvu neugodnost. Ako se dogodilo to da ga je Napoleon pozvao u Pariz, onda to u svakom slučaju spada u ono što nam on sam o tom razgovoru prešućuje. Dovoljno je važna, ali možda odvraća od važnoga vijest u spomenutom zapisu da mu je Napoleon 14. listopada dodijelio orden Legije časti. Samo Silvie osim vijesti o odlikovanju doznaje 15. listopada da je hitno pozvan u Pariz, ali da sada nakon majčine smrti mora srediti stvari u Frankfurtu—sve su to migovi i podražaji koji me mame na jugozapad, jer sam inače svoju blagodat običavao tražiti samo na jugoistoku.

Istraživači ponašanja znaju što znači nepomično izdržati tuđi pogled. Za Goetheove suvremenike bio je to gotovo mitski moment. O Goetheovim očima Heine piše da su bile mirne kao oči nekog boga i nastavlja: Općenito je, naime, obilježje bogova da im je pogled čvrst, a oči im nesigurno ne žmirkaju tamo-amo. Nije slučajno da Heine upravo po tome stavlja Napoleona i Goethea na isti nivo: Naposljetku spomenuto svojstvo imale su također Napoleonove oči. Stoga sam uvjeren da je on bio bog. S obzirom na Goethea znao je Heine što je rekao, jer nije izdržao, kad se našao nasuprot Jupiteru: Zaista, kad sam ga posjetio u Weimaru i stajao nasuprot njemu, nehotice sam pogledao postrance, ne vidim li možda pokraj njega orla s munjama u kljunu. Bio sam blizu toga da mu se obratim na grčkom…

Napoleonov božanski pogled bio je Goetheu znan i u dubokoj starosti. Samo je neizravno govorio o tome. Sedamnaestoga siječnja 1827.— toga je dana, kako naglašava Eckermann, Goethe bio vedro raspoložen— ne zamućuje se taj ugođaj čak ni time da razgovor u krugu sa sinom, snahom i kancelarom von Müllerom skreće na doba okupacije. Müller upozorava na pismo tadašnjega francuskog poslanika na vajmarskom dvoru u kojemu se navodno spominje i Goethe. Sretnim prikazuje pismo Weimar, gdje genije s najvišom vlašću može imati tako prisan odnos. To je natuknica za temu o Napoleonu. Unatoč tome potrebno je okolišanje da se dođe do toga. Riječ je o nabavkama gospođe von Goethe koje nisu naišle na Augustovu suglasnost. U vezi s time zna stari Goethe nešto o Napoleonu: Lijepe žene ne moramo navikavati na mnoge stvari… jer one lako odu u bezgranično. Napoleon je još na Elbi od kitničarki dobivao račune koje je trebalo plaćati. On ni u ranijim vremenima nije lako povlađivao ženskim željama. Trgovac pomodnom robom dao mu je prigodom jedne prezentacije na znanje da on u tom pogledu premalo čini za svoju suprugu. Na tu za poslom pohlepnu bestidnost Napoleon nije uzvratio nijednom riječju, ali ga je pogledao takvim pogledom da je taj čovjek smjesta pokupio sve svoje stvari i nikad ga više nije bilo vidjeti. Na snahino pitanje je li to bilo još u doba konzulata, Goethe u odgovor uključuje i sebe. Vjerojatno je, kaže on, riječ o caru, jer njegov pogled inače ne bi bio tako strašan. Demonsko ipak posvema ne prebiva u ljudskom. Goetheova vedrina ostaje nepomućena ovim posrednim sjećanjem na oči kojima je odolio: Ali se moram nasmijati čovjeku kojemu se taj pogled zario u udove i koji se vjerojatno već vidio obezglavljenim ili ustrijeljenim.

Petnaestoga prosinca 1812. bilježi Goethe da je francuski diplomat von Wolbock notificirao carevo proputovanje kroz Weimar kao i to da se on raspituje o meni. Nadalje dnevnik neprestano sadrži carev boravak, baš kao da su to podaci o tijeku vlastitoga života. Uspomenu potučenog imperatora nije procijenio manjom od razmjene pogleda s pobjednikom kod Jene. Duboko Goetheovo dioništvo u Napoleonovoj sudbini sve do njegova kraja nadživljuje rastući užas spram Korzikančevih djela. Trinaestoga kolovoza 1813. susreće se on sa carem u Dresdenu pri obilasku kopanja bedema. Godine 1815. se stodnevna epizoda reflektira u dnevniku. Tridesetoga travnja 1817. piše: Noću Napoleonova ispovijest. Četrnaestoga siječnja 1822., opet uz navođenje doba dana: Noću, sâm. Preveo Manzonijevu odu Napoleonu. Petnaestoga kolovoza 1828. dupliranje kršćanskoga spasenjskog kalendara s mitskim, što za Goethea nije netipično: Marijino Uznesenje, Napoleonov rođendan. Carev neuspjeh i kraj na Svetoj Heleni našli su širok odjek u njegovoj lektiri. On čita Mémorial de Saint-Hélène Hudsona Lowea i ostala djela o neuspjehu i zatočeništvu. Na stjenovitom otoku u južnom Atlantiku dovršava se za Goethea sudbina jednog Prometeja na kojega je on u Erfurtu prenio svoje rano estetsko samotumačenje i samopreuzetnost. Na tome se prenošenju zasnivaju lojalnost s Korzikančevom sudbinom kao i samodistanciranje od njegove demonske kakvoće.

Prije bitke kod Leipziga Goethe je sklopio okladu za Napoleonovu pobjedu nad saveznicima. Kad su ga nakon poraza pohodili saveznički časnici, a grof Colloredo bio smješten kod njega, stupio je on pred njih s viteškim križem Legije časti.

Goetheova sklonost prema ominoznosti nigdje ne biva tako jasna kao u njegovu odnosu prema Napoleonu. Kad je ovaj pobjegao s Elbe, zbiva se prema izvještaju Sulpiza Boisseréea priča o prstenu sa Serapisovom glavom, za kojim je Goethe dugo tragao, ne mogavši doći do njega. A onda je navodno k njemu došao neki prijatelj s riječima: Pogodite nešto gorostasno. Goethe pak, reagirajući na tako arogantan poticaj, kaže: Sudnji dan. Posjetitelj, a što bi drugo mogao, niječe. Sljedeće što Goetheu među mogućnostima gorostasnoga pada na pamet: Napoleon je pobjegao. Na to se nadovezuje poenta u Boisseréeovu izvještaju: Sljedećeg je dana došao prsten. Ono što se gomila oko odnosa prema Napoleonu ima dignitet “značajnosti”, neovisno o pouzdanosti činjenica, jer ih izmišljeno ili predimenzionirano ništa manje ne potvrđuje.

Komentiraj