FELJTON: Većina gejeva želi biti ravnopravna, uz mali gej bonus

Nacional donosi ulomak iz svjetskog bestselera ‘Ludilo gomile’ u kojem Douglas Murray analizira najspornija pitanja 21. stoljeća, poput homoseksualnosti, te otkriva zašto se unutar LGBT zajednice gej muškarci i gej žene uglavnom ne podnose

Usprkos svemu, danas je biti gej postalo jedan od ključnih građevnih blokova identiteta, politike i “politike identiteta”. LGBT zajednica postala je jedna od društvenih skupina o kojima (i kojima) glavnostrujaški političari redovito govore kao da doista postoje, poput rasne ili vjerske zajednice. Riječ je o svojevrsnom apsurdu jer je ta kompozicija, čak i pod vlastitim uvjetima, posve neodrživa i proturječna. Gej muškarci i gej žene nemaju gotovo ništa zajedničko. Možda je previše prozaično i spominjati, ali gej muškarci i gej žene nemaju uvijek najtoplije odnose. Gej muškarci često lezbijke opisuju kao demode i dosadne, a lezbijke njih budalastima i neodraslima. Često se jedni drugima nimalo ne sviđaju i gotovo se nikad ne susreću u “komunalnim” prostorima. Postoje mjesta na kojima se druže gej muškarci i mjesta na kojima se druže gej žene, ali u desetljećima od liberalizacije homoseksualaca gotovo da nisu postojala mjesta na kojima se koliko-toliko redovito organizirano okupljaju gej muškarci i žene.

Istodobno je poznato da gej muškarci i gej žene imaju jaku sumnju prema osobama koje za sebe kažu da su “biseksualne”. “B” iz akronima LGBT uzrok je povremene tjeskobe gej medija. Biseksualce se i dalje smatra ne toliko dijelom iste “zajednice” s homoseksualcima, koliko svojevrsnom izdajom iz vlastitih redova. Na muškarce koji kažu da su “bi”, gej muškarci najčešće gledaju kao na homoseksualce koji to poriču (“Danas bi, poslije homo”). I dok će žena koja katkad spava s drugim ženama nerijetko naići na razumijevanje muških heteroseksualaca, rijetke su žene koje pozitivno reagiraju na muškog partnera koji također spava s drugim muškarcima. Što itko od tih ljudi – gejeva, lezbijki ili biseksualaca – ima s onima koji odluče pokušati zamijeniti spol pitanje je za neko drugo poglavlje.

No takve bi unutarnje trzavice i proturječja svakako trebalo imati na umu kad se govori o LGBT zajednici ili ju se pokušava kooptirati u političke svrhe. Ta zajednica jedva da postoji čak i gledajući svako slovo akronima zasebno, a kamoli u cjelini. I zasebna slova nemaju gotovo ništa zajedničko. Prije dekriminalizacije homoseksualnosti 1960-ih stvari su nedvojbeno bile drukčije. Ali današnji L-ovi ne trebaju G-ove, a G-ove nije pretjerano briga za L-ove i gotovo se svi mogu ujediniti u sumnjičavosti prema B-ovima. Također, pitanje jesu li T-ovi isto što i svi ostali ili uvreda njima, spor je koji nikako ne jenjava. Na kraju nitko ne zna odakle išta od toga, ili sve, uopće dolazi, ali i dalje je način kojim su ljudi spremni identificirati velike dijelove populacije i izgraditi jedno od glavnih opravdanja i temelja liberalnog društva.

Ne iznenađuje ni to što konglomeracija ljudi tako proturječnih stavova i korijena nerijetko bilježi ozbiljne tenzije unutar svakog elementa vlastita pokreta. Od početka gej aktivizma do danas ono što pokret traži i dalje izaziva sve zamislive tenzije. Sve se svodi na nerazriješeno pitanje jesu li homoseksualci, osim u jednoj jedinoj osobini, poput svih drugih. Ili se zbog te jedne jedine osobine nepomirljivo razlikuju od ostatka društva. Odgovori na to pitanje dijele ih na dva tabora.

 

U konzervativnijim zahtjevima pokreta za prava gejeva nalazimo riskantna pitanja koja nitko ne postavlja: Ako homoseksualci ostvare prava koja imaju ostali, trebaju li biti podvrgnuti i istim standardima? stostaliravnopravnost ugrađena neka vrsta izuzeća?

 

U prvome su oni koji za gejeve smatraju da su – i da bi trebali biti – poput ostatka društva i da će se, pokazujući da ih ništa ne razlikuje od heteroseksualnih prijatelja i susjeda, s vremenom izboriti za sva preostala prava. Poput heteroseksualaca, i gejevi mogu stanovati u kućama s ljupkim ogradama od drvenih letvi, mogu se vjenčati, biti u monogamnim vezama te dobivati i odgajati djecu kao i drugi članovi društva. Ukratko, mogu biti uvažavani. To je jedna opcija, izložena u djelima poput knjige Huntera Madsena i Marshalla Kirka iz 1989. godine After the Ball: How America Will Conquer its Fear and Hatred of Gays in the ’90s (Poslije bala: Kako će Amerika u 1990-ima svladati strah od gejeva i mržnju prema njima). Međutim, takvim bi se radovima koji zagovaraju prihvaćanje gejeva normaliziranjem s ostatkom društva uvijek usprotivio drugi element unutar iste “zajednice”.

Tu bismo stranu mogli opisati ne kao “gej”, nego kao “queer”. To je bila – i još jest – skupina ljudi uvjerenih da privlačnost prema istome spolu znači nešto više od toga da vas jednostavno privlači isti spol. Queerovci vjeruju da bi privlačnost prema osobama istoga spola trebala biti prva etapa mnogo razuzdanijeg putovanja. Prvi korak ne prema tome da se nastavi sa životom, nego prema kršenju normalnog života. Dok gejevi samo žele biti prihvaćeni poput svih drugih, queerovci žele biti prepoznati kao fundamentalno različiti od drugih i iskoristiti tu različitost za rušenje poretka u koji se gejevi žele uklopiti. Riječ je o rijetko spominjanoj, no ipak ključnoj podjeli koja postoji još otkad je “gej” prepoznat kao identitet.

Na početku gej revolucije bilo je onih koji su zagovarali ujedinjenu “oslobodilačku frontu” kako bi se “gej oslobodilačka fronta” pridružila ostalim pokretima. Pod utjecajem aktivista poput Jima Fouratta ti su se savezi proširili (premda nisu bili ograničeni na njih) na domaće pokrete poput Crnih pantera i strane pokrete poput Viet Conga, Maova režima u Kini, Castrove Kube i drugih. Otvorenost tih pokreta u njihovu raznolikom protivljenju homoseksualcima (Maova je Kina, primjerice, bila spremna javno kastrirati “seksualne degenerike”) jednostavno je bila jedna od onih proturječnosti koje treba zanemariti. Pokret za prava homoseksualaca uporno se poistovjećivao s pokretima koji nisu bili samo revolucionarni, nego su se protivili društvu u koje se taj pokret želio uključiti. U svakom desetljeću poslije 1960-ih ta se podjela replicirala u gej svijetu.

Tijekom krize AIDS-a 1980-ih među homoseksualcima u Europi i Americi došlo je do velike (i razumljive) radikalizacije. Grupe poput “Act Upa” govorile su da njihovi izabrani predstavnici ne čine dovoljno na tome da društvo postane svjesno nevjerojatne patnje koja je pratila haranje “kuge”. Takve su grupe izravno krenule u akciju, no neki su “gejevi” tvrdili da je to što čine na štetu njihova višeg cilja. U važnoj knjizi s početka 1990-ih, suprotstavljajući se “queer” preuzimanju borbe za gej prava, američki je pisac Bruce Bawer podsjetio na “nepopustljive” stavove grupa poput “Act Upa”. U knjizi A Place at the Table (Mjesto za stolom) prisjetio se reakcije na pismo s kritikom grupinih metoda u sada ugašenom gej tjedniku QW: “Ti si jedno frustrirano, licemjerno, dezinformirano govno”, glasio je tipičan odgovor. “Sramota si za queer naciju.” Što je, zapravo, “queer nacija”? Znači li to imati samo jedan glas i jedan cilj? Tražiti odvojen život ili život kakav drugi imaju? Pitanje je do danas ostalo zanemareno i neodgovoreno. Jesu li gejevi bili poput svih drugih ili su bili skupina drugih koji su se htjeli svjesno i namjerno odvojiti od društva, poput kakva grada-države, a možda i vlastite gej nacije?

“Gejevi” i “queerovci” ostali su većinu 1990-ih u tvrdokornu sukobu. U Velikoj Britaniji oni koji su tražili dugoročno prihvaćanje i poštovanje često su bili užasnuti postupcima skupina poput “Outragea”. Na uskrsnu nedjelju 1998. godine Peter Tatchell i drugi članovi njegove skupine nasrnuli su na propovjedaonicu canterburyjske katedrale i prekinuli canterburyjskog nadbiskupa u uskrsnoj propovijedi mašući transparentima s natpisima o odnosu Engleske crkve prema pravima homoseksualaca. Je li to doista bio razborit način da se privuče pozornost na gej prava ili rizičan potez koji će u nekima probuditi strah od navodnog “fundamentalizma” tih gejeva i zbog toga im okrenuti leđa? Slična se debata vodila (a u manjoj se mjeri i danas vodi) posvuda. U državi New York zakon protiv antigej diskriminacije nije prošao punu 21 godinu. Jedan od uključenih opisao je 1992. kako je do “mnogo kontakata zakonodavaca s gej grupama dolazilo tijekom žestokih sukoba”, poput onoga kad je radikalna skupina Queer Nation “paradirala naokolo s lutkom vođe senatske većine Ralpha J. Marina” i onda je zapalila. Druge su skupine lobirale učinkovitije, priklonivši se, kako je opisano, “pristojnijem” pristupu.

Ali radikalni stavovi nisu nestali. A nije ni podjela među gejevima koji su htjeli ravnopravnost i onih koji su homoseksualnost htjeli iskoristiti kao prvi korak prema rušenju drugog poretka ili oblikovanju nove vrste društva. Ta se podjela posebno otvoreno pokazala 25. travnja 1993. u “Maršu na Washington”, zamišljenom da za prava homoseksualaca učini ono što je marš Martina Luthera Kinga tri desetljeća prije učinio za pokret za prava crnaca. No marš iz 1993. pretvorio se u kaos uključivši, primjerice, “opscene komičare” i “zagrižene radikale koji su govorili u ime zanemari- vog segmenta gej populacije”. Činilo se, rekao je Bawer, “kao da su organizatori marša od prvog do zadnjeg naumili potvrditi sve stereotipe o homoseksualcima”:

Stalno sam taj događaj uspoređivao s Maršem na Washington 1963. u ime građanskih prava crnih Amerikanaca. Tom je prilikom Martin Luther King održao govor života proževši ne samo svoje sljedbenike, nego sve savjesne Amerikance osjećajem ozbiljnosti svoje misije i ispravnosti svojega cilja. King nije pozivao na revoluciju, osuđivao američku demokraciju niti podijelio podij sa stand-up komičarima… Tog je dana 1963. dao glas viziji rasne ravnopravnosti koja je pogodila savjest Amerike, pobuđujući u svojim sljedbenicima ono najbolje i apelirajući na časnije instinkte svojih protivnika.

 

O sloganima ‘rektalni ponos’ i ‘vaginalni ponos’, fetišistima i sadomazohistima, Arlene Stein kaže: ‘Kad bi gejevi izgledali kao ostali, jednostavno bi nestali’

 

To je još jedan vid pokreta za prava homoseksualaca koji se nastavio gnojiti. Kako je 1990. rekao još jedan gej pisac, Andrew Sullivan: “Pridružite se bilo kojem maršu za gej prava i vidjet ćete da ga je nemoguće organizirati u koherentan lobi: takvi su pokušaji uvijek potkopani ironijom, egzibicionizmom ili neodgovornošću.”

Danas je na gotovo svim prosvjedima za prava homoseksualaca – ponajprije na “povorkama ponosa” koje se održavaju diljem svijeta – poziv na zakonsku ravnopravnost (sada ostvarenu u većini zemalja Zapada) pomiješan sa stvarima od kojih bi mnogi homoseksualci i heteroseksualci pocrvenjeli. Nema ništa loše u tome da u privatnosti svojih domova ljudi uživaju u kakvim god nastranostima, ali ne morate biti pretjerano čedni da biste na njima okupljene falange ljudi odjevenih u fetiš odjeću, kožnate navlake za noge (tzv. chaps) i slično smatrali odbojnim za bilo koji cilj koji se nadaju ostvariti. Da je pokret za građanska prava crnaca uključio i dio s fetišima, bilo bi neizmjerno lakše ignorirati njegovu moralnu silinu.

Ali gejevi se ne daju utjerati u tor. Niti će to sami učiniti, niti će dopustiti drugima da im to učine. Među onima koji zahtijevaju ravnopravnost uvijek će biti šačica onih koji su aktivizam zamijenili za egzibicionizam, uvjereni da nitko nije slobodan ni ravnopravan dok se oni nemaju pravo odijevati u psiće i na sve četiri krenuti javnom ulicom na “gospodarevu” povocu. Liberalni mislilac Paul Berman prisjeća se “svetog dana” komemoracija Stonewalla iz 1990-ih. Kako su ulicom prolazili “smrknuti gej političari” zahtijevajući građanska prava, a za njima “mladići golih prsa” u erotskome plesu, žene u toplesu, fetišisti u koži, sadomazohisti koji su bičevali jedan drugoga na ulici. I, naravno, slogani: “rektalni ponos”, “vaginalni ponos”. Opravdanje za to (koje je, među ostalima, dala intersekcionalna sociologinja Arlene Stein) glasilo je: kad bi gejevi izgledali kao svi ostali, jednostavno bi nestali. Suprotno mogu zajamčiti samo tako da budu flagrantni i vidljivi. Stein je samu sebe opisala kao, među ostalim, “seksperticu”, a Berman je za njezinu titulu rekao da bi to “svatko želio biti, premda možda ne dvadeset četiri sata na dan”. Oni koji guraju “queer” verziju geja obično homoseksualnost prezentiraju kao zaposlenje s punim radnim vremenom. A oni koji su gej obično ih ne vole.

Ravnopravni ili bolji?

Čak i u konzervativnijim zahtjevima pokreta za gej prava nalazimo riskantna pitanja koja nitko ne postavlja. Primjerice, kad bi homoseksualci ostvarili prava koja imaju ostali, trebaju li biti podvrgnuti istim standardima kao i ostali? Ili je u gej ravnopravnost ugrađena neka vrsta izuzeća? Sad kad gej brakovi postoje, treba li se od gej parova očekivati monogamnost kakva se očekuje i od heteroseksualnih parova? Ako nemaju djecu koja bi ih povezala, ima li smisla od dvaju muškaraca ili dviju žena koji su se upoznali u ranim dvadesetima očekivati da se vjenčaju i idućih se šest ili više desetljeća seksaju samo jedno s drugim? Hoće li oni to htjeti? Ako ne, koje su društvene posljedice? Posljedice moraju postojati, nije li tako? Među prvim parovima koji su se vjenčali u SAD-u bio je jedan koji je u intervjuu odmah priznao da su u otvorenoj vezi. Što će u takvoj situaciji o gej braku misliti drugi – uključujući i heteroseksualce? Pitanje je i dalje bez odgovora. U Velikoj Britaniji jedan si je poznati gej bračni par dao izuzetnog truda kako bi prikrio da su u otvorenoj vezi. Vjerojatno zato što su svjesni kakvu bi im to štetu moglo nanijeti kad bi većinski heteroseksualna populacija saznala za “nevjeru” u poznatome gej braku.

Bez obzira na sve priče o “ravnopravnosti”, ne može se sa sigurnošću reći da većina gejeva želi biti posve ravnopravna. Za mnoge se čini da žele biti ravnopravni, ali uz mali gej bonus. Kad je 1997. poznata američka TV zvijezda Ellen DeGeneres javnosti otkrila da je lezbijka, priznanjem je sigurno mnogo riskirala. No rizik joj se naposljetku isplatio i znatno pojačao lezbijsku vidljivost, donijevši joj veliko poštovanje. No možemo li reći da joj preostali društveni kapital prikupljen tim činom ili neka vrsta lezbijske prednosti dopušta svojevrsnu slobodu koja heteroseksualnome muškarcu ne bi bila dopuštena? Primjerice, rubriku nazvanu “Koga bi radije” kad Ellen gostima svoje emisije (muškarcima i ženama) pokazuje fotografije dviju poznatih osoba istodobno i pita ih “Koga bi radije”.

Kad je 2017. buknuo skandal “MeToo”, u nevolji se našao svaki muškarac koji je ne samo neprimjereno dotaknuo neku ženu, nego je ikad objektivizirao. No DeGeneresica očito nije morala igrati po istim pravilima. Potkraj listopada, mjeseca kad je u javnost isplivao slučaj Harveyja Weinsteina, DeGeneresica je na društvenoj mreži objavila fotografiju na kojoj je s pjevačicom Katy Perry. Pop zvijezda je na fotografiji nosila pripijenu haljinu s posebno istaknutim dekolteom. DeGeneresica je imala jednu ruku oko Perrynih ramena, očiju u ravnini s njezinim grudima i zureći u njih otvorenih usta. “Sretan rođendan, Katy Perry!” glasila je popratna poruka na DeGeneresičinu službenom Twitter profilu. “Vrijeme je za velike balone!” Premda je dotad već bila postignuta opća suglasnost da muškarci ne smiju objektivizirati žene, čini se da je postojala klauzula o izuzeću za slavne lezbijke.

Gej roditeljstvo

Uspjeh pokreta za prava homoseksualaca razumljivo se hvali u svim liberalnim demokracijama Zapada. Međutim, takvo veličanje ima i svoje naličje – moralnu ucjenu nad drugim pitanjima. Na koja će se današnja pitanja iz budućnosti gledati sa sramom kakvim danas gledamo na kriminalizaciju homoseksualaca u prošlosti? Nekoliko je mogućih kandidata. No domino efektom obuhvaćena su i ostala gej prava. Kad smo već toliko pogriješili s kriminalizacijom, sve ostalo iz tog područja može nam preletjeti pred očima a da se time pretjerano ili uopće ne zamaramo.

Prihvaćanje gej braka u SAD-u i Kanadi dovelo je do porasta zahtjeva za pravom proizišlim iz toga – pravom na gej roditeljstvo. Ne samo prava na to da homoseksualci posvajaju djecu, nego i da imaju svoju djecu. Poznati gej parovi poput Eltona Johna i Davida Furnisha te Toma Daleyja i Dustina Lancea Blacka često to pri- kazuju kao nešto što nije moglo biti jednostavnije: “Odlučili smo zasnovati obitelj.” U veljači 2018. godine Daley i Black objavili su fotografiju na kojoj zajedno drže ultrazvučnu sliku, a novinski naslov iznad nje glasio je: “Tom Daley objavio da će on i suprug dobiti bebu.” Stari gej vic kaže: “Još nismo dobili dijete, ali to ne znači da ne možemo i dalje pokušavati.” Ali sad se pojavila priča koja je upućivala na gej prekretnicu. I ubrzo je postalo jasno da bi svatko tko bi se zapitao, “Mogu li dva muškarca tek tako napraviti dijete?”, dobio odgovor, “Zašto ne, zatucanko?”

Naravno, kolumnist Daily Maila stao je na nagaznu minu. Ali njegovo pitanje, “A kako?”, nije bilo posve neopravdano. Jedno je opravdanje da je u godinama koje su tome prethodile postignuta suglasnost da je brisanje žena iz priče ozbiljan faux pas. A u ovom su primjeru dva gej muškarca iz priče posve izbrisala barem jednu ženu koja je na njihovu putu prema roditeljstvu sigurno bila relevantna. Izbrisali su je iz možda najvažnije priče u kojoj bi itko ikada mogao sudjelovati. Pomno ulaštena priča o djetetu Daleyja i Blacka usto je također lagala cijeloj generaciji mladih homoseksualaca. U stvarnosti će dva gej muškarca iznimno teško dobiti biološko dijete (dvije gej žene mnogo lakše), a čak i ako im uspije, dijete će imati biološki otisak samo jednog roditelja – postavljajući tako pozornicu za pitanja i moguće tenzije u ne tako dalekoj budućnosti. Laž je tim veća što čak i ta opcija – u kojoj dva gej muškarca dobiju dijete s DNK-om jednog od njih – većini gejeva nije dostupna. Dostupna je samo jako bogatim gejevima. Jajne stanice i proces surogat-majčinstva nisu nimalo jeftini. Ali ništa od toga neće doći na dnevni red do vrlo umjerene kritike načina na koji su prezentirali svoje blaženo stanje. Grupa “Stop Funding Hate” (“Prestanite financirati mržnju”) objavila je popis tvrtki koje se reklamiraju u Daily Mailu i tim načinom pokušala potaknuti ljude da pritiskom na njih natjeraju te tvrtke da se prestanu oglašavati u novinama za koje je zagovarateljska skupina rekla da su “sve udaljenije od stavova glavne struje britanskoga društva”.

sve je izazvano običnim, “čekaj malo”, na tvrdnju da dva muškarca mogu tek tako dobiti zajedničko dijete.

Stav “ne samo jednaki nego i malo bolji” živ je u gej debati kao i mnogim drugima. Znanstvenici sa Sveučilišta u Melbourneu proveli su 2014. istraživanje koje je, zaključili su, pokazalo da su djeca istospolnih parova zdravija i sretnija od djece heteroseksualnih parova. Voditelj projekta dr. Simon Crouch rekao je da se veća sreća djelomice može objasniti time što istospolni parovi ne upadaju u tradicionalne “rodne stereotipe”, što je, pak, dovelo do “skladnije obiteljske zajednice”. Takva je tvrdnja, zapravo, doista česta. BBC je 2010. emitirao kratki film velečasne Sharon Ferguson (glavne direktorice Kršćanskog pokreta lezbijki i gejeva) u kojem je rekla da lezbijke poput nje nisu samo jednako dobri roditelji kao heteroseksualni parovi, nego su bolji roditelji od njih. Slične se izjave, temeljene na jednako sumnjivim statističkim podacima koji uvijek zvuče više kao propaganda nego kao analiza, redovito pojavljuju.

Primjerice, istraživači s Williamsova instituta na UCLA-inu Pravnom fakultetu u ožujku 2018. objavili su rezultate proučavanja 515 parova iz Vermonta kroz razdoblje od 12 godina. Istraživanje je pokazalo veću vjerojatnost opstanka veze gej muških parova nego lezbijskih i heteroseksualnih parova. Gej i ostali mediji rezultate su odmah objavili pod naslovom “Studija otkrila da se gej brakovi raspadaju rjeđe od heteroseksualnih”.

Možda se smatralo da će gej roditeljstvo pasti isključivo na gej stranu podjele na gejeve i queerovce, ali u nekim se medijskim izvještajima ipak može prepoznati odjek jednog od najružnijih žagora koji je uvijek postojao na rubovima pokreta za queer prava. Tvrdnja da ravnopravnost nije dovoljna jer su gejevi na neki način “bolji” od heteroseksualaca. Radikalni američki gej aktivist Robert Rafsky jednom je snimljen kako, govoreći o heteroseksualcima, na nekom prosvjedu urla na druge gej aktiviste: “Mi smo važniji od njih!” Za takav je stav Bruce Bawer napisao da “nije ništa manje ružan od stava heteroseksualaca kojima se podrazumijeva da su važniji od homoseksualaca”. Ali, naravno, i ovdje je mnogo konfuzije.

 

Iako je postignuta opća suglasnost da muškarci ne smiju objektivizirati žene, čini se da je postojala klauzula o izuzeću za slavne lezbijke poput Ellen DeGeneres i njezin komentar o grudima Katy Perry

 

Jedna od posljednje dvije konfuzije koje vrijedi izdvojiti možda je i najteže od svih pitanja – znači li biti gej da vas privlače pripadnici istog spola ili biti gej znači da ste dio velikoga političkog projekta.

Je li biti gej političko pitanje?

Prije referenduma Brexit 2016. u Velikoj Britaniji glumca Iana McKellena u intervjuu su pitali kako namjerava glasati. Novinarka je u naslov članka naposljetku stavila McKellenovu izjavu “Brexit nema smisla ako ste gej”, a u samome je članku sir Ian – koji je u nekoliko desetljeća učinio neizmjerno mnogo na unapređenju temeljnih gej prava – rekao da je, gledajući na referendum iz gej perspektive, “samo jedan izbor, a to je ostanak. Ako ste gej osoba, znači da ste kozmopolit”. Čini se da su svi koji su mislili da su gej i planirali glasati za izlazak iz Europske unije sve te godine radili pogrešno. A kao i obično, u Americi su se o istom pitanju vodili mnogo gori ratovi.

Za pristaše gej prava u Sjedinjenim Američkim Državama 21. srpnja 2016. trebao je biti velik dan jer je točno na taj dan Peter Thiel u Clevelandu u saveznoj državi Ohio stupio na pozornicu Republikanske nacionalne konvencije i obratio se mnoštvu okupljenih. Nije to bio prvi put da se jedan homoseksualac pojavi na republikanskoj platformi, ali je bio prvi koji se otvoreno izjasnio kao gej i na tu pozornicu kročio sâm. Suosnivač PayPala i jedan od prvih ulagača u Facebook bez okolišanja je spomenuo svoju seksualnost, istodobno podržavajući Donalda Trumpa kao republikanskoga kandidata za predsjednika SAD-a. Thiel je u govoru rekao: “Ponosan sam što sam gej. Ponosan sam što sam republikanac. Ali više od svega ponosan sam što sam Amerikanac.” Sve što je rekao gomila je popratila glasnim pljeskom. Samo nekoliko izbora prije takav bi prizor bio doslovce nezamisliv. NBC je bio među glavnostrujaškim medijima koji su događaje u Clevelandu prenijeli u pozitivnome svjetlu. “Peter Thiel na republikanskoj konvenciji napisao povijest”, glasio je jedan naslov.

Međutim, gej mediji nisu bili tako pozitivni. Vodeći američki gej časopis Advocate obrušio se na Thiela dugim i neobičnim člankom koji je bio svojevrsna ekskomunikacija iz crkve gejeva. Naslov je glasio “Peter Thiel pokazuje da postoji razlika između homoseksualnog seksa i homoseksualizma”, a podnaslov članka od četiri-pet kartica autora Jima Downsa (izvanrednog profesora povijesti na Koledžu Connecticut) pita: “Jeste li LGBT i kad se odreknete većine vidova queer identiteta?”

Downs priznaje da je Thiel “muškarac koji se seksa s drugim muškarcima”, ali se zatim pita je li u ikojem drugom smislu “gej”. “Pitanje se može činiti uskim,” priznao je autor, “ali zapravo upućuje na široku i ključnu razliku koju moramo unijeti u svoje poimanje seksualnosti, identiteta i zajednice.” Ismijavajući sve koji su Thielov govor pohvalili kao važnu prekretnicu – a kamoli “napredak” – Downs naposljetku iznosi svoju anatemu: “Thiel je primjer muškarca koji se seksa s drugim muškarcima, ali zapravo nije gej muškarac. Jer ne prihvaća borbu ljudi da prihvate svoj samosvojan identitet.”

Glavni dokaz za toga prokazivača gej hereze bilo je to što je u govoru na republikanskoj konvenciji Thiel odmahnuo rukom na beskonačna prepiranja u vezi s pristupom zahodima transrodnih osoba, tko bi trebao ići u koji zahod i kako bi koji zahod trebao izgledati. Premda je Thiel rekao da se ne slaže sa “svakom stavkom strankina programa”, ipak je naglasio da nam “lažni kulturološki ratovi samo odvraćaju pozornost od gospodarskog pada”. Nadalje je rekao: “Kad sam bio klinac, najveća se rasprava vodila o tome kako pobijediti Sovjetski Savez. I pobijedili smo ga. Sad nam kažu da je glavna rasprava tko će se služiti kojim zahodom. To je skretanje pozornosti od naših pravih problema. Koga briga?” U Clevelandu su njegove riječi prihvaćene s odobravanjem i, ako je vjerovati istraživanjima javnog mnijenja, bit će prihvaćene diljem Amerike. Neosporno je da većinu više brine gospodarstvo nego pristup zahodima. No za Advocate je Thielova devijacija ipak bila previše.

Potvrđujući vlastite “seksualne odabire” Thiel je “samoga sebe odvojio od gej identiteta”. Njegovo mišljenje o razmjernoj nevažnosti pitanja transrodnih zahoda za širu kulturu “odbacuje shvaćanje LGBT-a kao kulturnog identiteta koji se mora braniti političkom borbom”. Thiel je navodno bio član pokreta koji od 1970-ih nije “ulagao u stvaranje kulturološkog identiteta u mjeri u kojoj su to činili njegovi prethodnici”. Uspjeh gej oslobođenja navodno ih je zaustavio u obavljanju toga “kulturnog posla”. Ali kako je nedavni masakr u gej klubu na neki nepovezan način pokazao, to je bilo iznimno opasno. Autor je za kraj podsjetio čitatelje da nam je “pokret za oslobađanje gejeva ostavio moćnu ostavštinu, a zaštita te ostavštine zahtijeva razumijevanje značenja pojma ‘gej’ i izbjegavanje njegove uporabe kao sinonima za istospolnu tjelesnu žudnju i intimnost”.

Počinitelj masakra u noćnom klubu Pulse u Orlandu u lipnju 2016. bio je mladi musliman koji je prisegnuo na vjernost Islamskoj državi (ISIS-u), no taj detalj nije zaustavio časopis Advocate ni marš gej parade u New Yorku tog mjeseca. Tom je prigodom na čelu parade nošen golemi transparent u duginim bojama s riječima “Republikanska mržnja ubija!”, očito zanemarujući informaciju da Omar Mateen nije bio član Republikanske stranke.

Nije riječ samo o tome da samoimenovani organizatori “gej zajednice” imaju određena politička stajališta, nego i o tome što imaju poseban pogled na navodne odgovornosti koje homoseksu- alnost podrazumijeva. Gej organizacija GLAAD 2013. je prekorila pisca Breta Eastona Ellisa i zabranila mu dolazak na svoju godišnju dodjelu medijskih nagrada osudivši ga jer je tvitao o imbecilnoj prirodi gej televizijskih likova. GLAAD je rekao da je na njegove stavove “gej zajednica reagirala negativno”. Isti je cenzorski stil – poput usiljenog učitelja – Pink News mrtav-hladan pokazao 2018. objavom popisa deset savjeta za heteroseksualce “što činiti, a što ne” i “kako se ponašati u gej barovima”. U svim je tim slučajevima prirodan instinkt reći: “Što si vi umišljate?” Ali nakon što su ga kritizirali zbog neispravna razmišljanja, Ellis je ukratko izložio ono što je postalo velik dio novoga gej problema. Problem je, rekao je on, što živimo u doba “vladavine Gej Muškarca kao Čarobnog Vilenjaka koji se, svaki put kad iziđe iz ormara, pred nama pojavi kao sveti E.T. čija je jedina svrha podsjetiti nas samo na Toleranciju i Naše Predrasude te Da Se Osjećamo Dobro Sami Sa Sobom i da budemo simbol.”

Vladavina čarobnoga gej vilenjaka doista se zasad ukorijenila kao jedan od prihvaćenih načina na koji se društvo pomirilo s ho- moseksualnošću. Danas se homoseksualci mogu vjenčati kao i svi ostali, mogu se pretvarati da imaju djecu kao i svi ostali i općenito dokazati – kao što Dustin Lance Black i Tom Daley na svojem YouTube kanalu čine – da gejevi ne da nisu opasni, nego čine simpatične stvari i peku muffine. Kako je Ellis napisao: “Simpatični, Seksualno Bezopasni i Superuspješni Gej trebao bi preobraziti Heteroseksualce u plemenite zaštitnike gejeva – pod uvjetom da dotični gej nije ni na koji način problematičan, seksualan ili te- žak.” Bivši enfant terrible američke fikcije nije bio daleko od istine.

Koji su mogući uzroci ”homofobije”?

Ništa od toga ne opravdava mržnju ili nasilje prema pojedincima, a kamoli cijelim skupinama. No važno je podsjetiti se da je između dviju krajnosti – apsolutne mirnoće i opuštenosti u nečijem druš- tvu te želje da se toga nekoga krvnički napadne – mnogo faza. Neosporno je da neke heteroseksualce doista uznemiruju homo- seksualci. Moguće je da mnogi, većina ili čak svi heteroseksualci osjećaju nešto slično, nešto što je vrlo daleko od antipatije, ali ipak uznemirujuće. I dok se većina radova o pojavi koju nazivamo “homofobija” i njezinih proučavanja ponajprije usredotočila na njezina lažna opravdanja, njezine se opravdane razloge oduvijek ignorira. Pritom je to mnogo češće slučaj s muškom homoseksu- alnošću nego s lezbijstvom. Brojni su povijesni i društveni razlozi zbog kojih je lezbijstvo rijetko bilo smatrano teškim napadom na društveni poredak kao što je to muška homoseksualnost. Možda zato što u prirodi muške homoseksualnosti ima nešto što pogađa u srž jednoga od najvažnijih vidova seksualnosti ne samo nekih, nego svih ljudi.

U osnovi gotovo svih ženskih i muških privlačnosti prema suprotnome spolu niz je neodgovorenih pitanja na koja je po svoj prilici i nemoguće odgovoriti. Na razinama rituala udvaranja obilje je zagonetki i konfuzija koje su od pamtivijeka do danas nadahnuće gotovo svih komedija i tragedija. Ali najveća i najupornija pitanja su ona u podlozi rituala udvaranja i dejtanja koja potpuni izričaj često ostvaruju u fazi rituala parenja. Žene zanima što točno muškarci traže, što žele i što – ako uopće išta – osjećaju tijekom seksualnog čina. Ta su pitanja vječna tema razgovora među prijateljima i izvor nevjerojatne privatne zabrinutosti i tjeskobe u nekoj fazi (katkad i u svim fazama) života većine, od adolescencije nadalje.

Postoji li u društvu makar jedna stvar koja se može mjeriti sa zbunjenošću i zabrinutošću žena u vezi s muškarcima, to je, naravno, popis pitanja koja muškarci imaju u vezi sa ženama. Tema gotovo svih dramskih komedija nesposobnost je muškaraca da razumiju žene. O čemu razmišljaju? Što žele? Zašto je tako teško shvatiti što rade? Zašto svaki spol od drugoga očekuje da može dešifrirati njegove riječi, djela i šutnje kad nijedan pripadnik suprotnog spola nikad nije dobio šifrantski priručnik za drugi spol?

U osnovi zabrinutosti i pitanja heteroseksualnog muškarca isto je pitanje koje žene zanima u vezi s muškarcima. Kako druga osoba doživljava čin vođenja ljubavi? Što osjeća tijekom tog čina? Što dobije od njega? I kako se spolovi nadopunjuju? O tim su pitanjima, naravno, razmišljali još u antičko doba. Pojavljuju se kod Platona, a najpoznatije je njihovo spominjanje u Aristofanovu doprinosu Simpoziju. Ali ni na jedno od tih pitanja nije odgovoreno. Zagonetka se nastavlja i vjerojatno se nikad neće riješiti.

Upravo tu nastupa uznemirujuća prisutnost (ponajprije) muških homoseksualaca. Jer su sve dok se za osobe uvjerene da su se rodile u pogrešnom tijelu nije pojavila mogućnost operacije promjene spola (o čemu će poslije biti više riječi) najuznemirujućiji putnici između spolova bili baš muški homoseksualci. Ne zbog izrazito ženstvena dijela njihove prirode, nego zato što su znali nešto o tajni žena u seksu. Riječ je o pitanju – i bojazni – koja postoji već tisućljećima.

Ravnopravnost nije dovoljna jer su gejevi na neki način ‘bolji’ od heteroseksualaca. Radikalni američki gej aktivist Rafsky snimljen je kako, govoreći o heteroseksualcima, na prosvjedu urla na druge gej aktiviste: ‘Mi smo važniji od njih!’

 

Uzmimo kao primjer legendu u Tiresiji prepričanu u Ovidijevim Metamomorfozama, u kojoj autor prenosi priču o Jupiteru i Junoni koji se jednog dana šale o vođenju ljubavi kad Jupiter kaže Junoni: “Vi žene više uživate u ljubavi od nas muškaraca, siguran sam u to.” Kad se Junona usprotivi, odluče pitati što o tome misli Tiresija, “kojem i muška je i ženska ljubav znana”. Priča o Tiresiji duga je i složena. Ovidije nam kaže da je Tiresija jednom prilikom naišao na dvije goleme zmije kako se pare u zelenom šipražju. Napao ih je štapom i učas se iz muškarca pretvorio u ženu. Provevši sedam godina kao žena, u osmoj je godini ponovno naišao na zmije i ponovno ih odlučio udariti. “Toliku li po vama ima udarac moć / da onom, tko udari, mijenja spol se, / Ja ću vas udarit i sad”*, kaže im, učini to i pretvori se natrag u muškarca.

Jupiter i Junona pozovu Tiresiju da presudi o pitanju uživaju li u vođenju ljubavi više muškarci ili žene. Kao putnik između spolova, Tiresija objavi da Jupiter ima pravo: žene više uživaju u vođenju ljubavi. Uvrijeđena Junona osudi Tiresiju na sljepoću, a onda ga Zeus, kako bi mu nadoknadio taj nedostatak (jer nijedan bog ne može poništiti čin drugog boga), obdari darom proroštva zahvaljujući kojem će Tiresija poslije predvidjeti Narcisovu sudbinu. Zanemarimo li bogove, zmije i štapove, legenda o Tiresiji otvara najdublje pitanje – i navodi na odgovor na njega. Pitanje u kojem ulogu imaju i gej muškarci.

Zapanjujuće se malo ljudi bavilo tim pitanjem. Jedan od rijetkih posljednjih godina pisac je i (ne slučajno) klasičar Daniel Mendelsohn u knjizi iz 1999. The Elusive Embrace: Desire and the Riddle of Identity (Zagrljaj koji izmiče: žudnja i zagonetka identiteta). Riječ je o kombinaciji obiteljske povijesti i memoara u kojoj je duboko zaronio u tu temu pa, pitajući se kakav je doživljaj dvojice muška- raca koji se seksaju, piše: Na neki je način slično Tiresijinu iskustvu; to je pravi razlog zašto su gej muškarci misteriozni, zašto je sama ideja gej muškaraca remetilačka i neugodna. Svi heteroseksualni muškarci koji su doživjeli iskustvo tjelesnog čina ljubavi znaju kakav je osjećaj tijekom seksa penetrirati u partnericu, biti unutar druge osobe, a sve žene s iskustvom seksualnog odnosa znaju kako je biti penetrirana, kako je to kad je druga osoba u tebi. Ali u trenutku kad penetrira partnera ili kad partner penetrira u njega, gej muškarac točno zna što njegov partner osjeća i doživljava, čak i ako je njegovo osobno iskustvo upravo suprotno, iskustvo nadopunjavajućeg čina. Seks dvojice muškaraca u savršenoj suspenziji rastvara različitost u istost: nema toga što jedna strana ne zna o onoj drugoj. Ako je emocionalni cilj spolnog odnosa potpuno poznavanje drugoga, gej seks mogao bi, na svoj način, biti savršen jer je samo u njemu napokon moguće totalno poznavanje tuđega iskustva. No budući da je predmet tog poznavanja objema stranama već poznat, sâm je čin, na neki način, suvišan. Možda baš zato toliko nas i dalje tražimo ponavljanje, kao da je dubina nemoguća.

Mendelsohn dalje opisuje prijateljevu pjesmu o gej mladiću koji gledajući nogometnu utakmicu skriveno i ljubomorno žudi za igračima. Pjesma završava pohotnim, maštovitim opisom igrača kako se seksaju sa svojim djevojkama i jednog momka koji “kroz svoju djevojku upada u vlastitu strast”. Mendelsohn opisuje i svoja ranija heteroseksualna iskustva i, premda priznaje da u njima nije bilo ničega neugodnoga, kaže da su, “kao da sudjeluješ u sportu za koji si posve pogrešnoga tjelesnog tipa”. Ali dodaje:

Iz tih se ravnodušnih iskustava sjećam ovoga: kad se seksaju sa ženama, muškarci upadaju u njih. Žena je ono za čime žude ili čega se katkad plaše, ali uvijek je krajnja točka, mjesto na koje idu. Ona je odredište. A gej muškarci tijekom seksa padaju kroz svoje partnere natrag u sebe, i tako uvijek iznova. I nastavlja:

Seksao sam se s brojnim muškarcima. Većina ih izgleda dosta slično. Prosječne su visine i ljepuškasti. Vjerojatno imaju plave oči. S druge strane ulice ili prostorije djeluju nekako službeno, ozbiljno. Kad ih zagrlim, kao da kroz odraz padam natrag u svoju žudnju, u ono što me definira, u samoga sebe.

Riječ je o istodobno izvanrednu i uznemirujuću uvidu jer sugerira da će u gej osobama – posebice gej muškarcima – uvijek biti nečega neobičnoga i potencijalno prijetećega. Ne samo zato što je biti gej nestabilna komponenta za temeljenje individualna identiteta te strašno nestabilan temelj ikakva oblika grupnog identiteta, nego zato što će gejevi uvijek predstavljati izazov nečemu prirođenom skupini koja čini glavninu društva.

Sve žene imaju nešto što heteroseksualni muškarci žele. Žene kao da imaju neku vrstu magije kojom mogu rukovati. Ali evo u čemu je stvar: čini se da gejevi znaju njihovu tajnu. A to je za neke možda oslobađajuće. Primjerice, neke će žene uvijek uživati s gej muškarcima razgovarati o različitim problemima – uključujući i one seksualne – drugih muškaraca. Kao što će neki heteroseksualni muškarci uvijek uživati u tome da imaju dvojezičnog prijatelja koji bi im mogao pomoći da nauče drugi jezik. No istodobno ima i onih koji će se tako nečega uvijek groziti. Jer će za njih gejevi uvijek biti oni ljudi – posebice muškarci – koji znaju previše.

Komentiraj