Nakon okupacije Slovenije njemačke su vlasti iz njezinih sjevernih dijelova protjerale katoličke svećenike, a izbjeglo je i nekoliko desetaka tisuća slovenskih građana. Najveći broj njih našao je utočište u NDH-u. Oni koji su došli u Hrvatsku bili su, nakon privremena smještaja u logoru u Slavonskoj Požegi, otpremljeni u prihvatilišta-logore u Petrinji, Sisku, Kotor Varošu, Valpovu, Banjoj Luci i drugdje. Položaj slovenskih doseljenika bio je težak. U početku su živjeli od onoga što su ponijeli sa sobom, ali s tim nisu mogli dugo živjeti. Živjeli su u logorima koje su zapravo činile stare škole, staje, šupe, u kojima često nije bilo ni poda, pa su ljudi spavali na goloj zemlji. Hrana je bila skromna, ali je ipak nije nedostajalo. No, problem je bio s djecom jer u nekim mjestima nije bilo moguće nabaviti mlijeka. Odjeću su donijeli sa sobom, ali im je nedostajalo zimskoga rublja i cipela. Zapošljavanje slovenskih doseljenika u ratnim je neprilikama bilo vrlo otežano. Iako su Slovenci uglavnom razumjeli hrvatski jezik, bilo je potrebno za njih urediti duhovnu skrb na materinskom jeziku. Stoga su prognani slovenski svećenici uključeni u taj pastoralni rad.

Imajući u vidu navedene poteškoće, nepoznati je sastavljač za nadbiskupa Stepinca, predsjednika Biskupske konferencije, najvjerojatnije 1941. god. sastavio niz prijedloga za organizaciju pomoći slovenskim prognanicima i izbjeglicama. Predložen je istup pred državnim vlastima s molbom da osiguraju pristojan stan, plaću za zaposlene, dostatnu i primjerenu prehranu, posebice za djecu, te smještaj starijih u državne ubožnice. Također se predlaže da se svećenici u svojim župama brinu o prognanim i izbjeglim svećenicima jednako kao o svojim župljanima, a Caritas se moli da stavi na raspolaganje određenu svotu novca u svrhu potpore najsiromašnijim doseljenicima.

Navedene je prijedloge nadbiskup Stepinac prihvatio s velikom pozornošću te se s velikom zauzetošću borio za slovenske prognanike i izbjeglice spašavajući ih od životnih pogibli. On je kao predsjednik Biskupske konferencije sa sjednice održane 19. studenoga 1941. uputio svim biskupima obavijest o pomoći slovenskim doseljenicima koji se nalaze na području gotovo svih hrvatskih biskupija, a „nalaze se u velikoj bijedi i potištenosti”, da izdaju svojim svećenicima poziv i upute kako trebaju postupati prema slovenskim vjernicima na području svojih župa na isti očinski način kao i prema svojim vlastitim župljanima. Također, da im nastoje osigurati prehranu, odjeću i posao te da zainteresiraju za njihove potrebe mjesne dobrotvorne organizacije.

O slovenskim doseljenicima bilo je raspravljeno i na Biskupskoj konferenciji 18. studenoga 1941. godine. Nadbiskup Stepinac u ime Predsjedništva Biskupske konferencije, nakon spomenuta zasjedanja, uputio je 29. studenoga 1941. pismo Paveliću u kojem je ukazao na težak položaj slovenskih doseljenika koji su morali sve ostaviti i sada žive veoma bijedno. Nakon što je iznio stvarne podatke, nadbiskup je Stepinac istaknuo: „Obzirom na iznesene podatke molimo Vas, Poglavniče, koji iz vlastitih gorkih iskustava predobro znadete, što znači bijeda i pomanjkanje u progonstvu, da blagoizvolite shodno odrediti da bi se osobito za doseljenike u logorima u Petrinji, Sisku (Gornji Grad), Kotor Varošu i Valpovu što prije odredila druga prebivališta, jer su navedena ne samo nehigijenska, nego radi zime nepodnosiva.” Zatim je zamolio da se doseljenicima nagrađuje njihov rad, da im nadležne vlasti pribave dostatnu i primjerenu hranu, osobito djeci, te da stare i za rad nesposobne doseljenike smjeste u državna ili općinska prenoćišta. Na kraju je zamolio da se „izneseno blagoizvoli uvažiti, jer bi dobroj stvari mnogo koristilo, te bijednim doseljenicima stalno donosilo utjehe i potrebne pomoći”. Kako su mu i nadalje pristizale molbe slovenskih prognanika i izbjeglica, osobito iz logora u Banjoj Luci, on je 2. listopada 1943. naložio Centralnom uredu za crkvene takse u Zagrebu da im preko Caritasa Zagrebačke nadbiskupije odmah pošalje novčanu pomoć.

Nakon što su ih Nijemci protjerali, nadbiskup Stepinac branio je slovenske svećenike od optužaba ustaških vlasti da vode ‘zločinačku propagandu protiv naše države’

Svećenik Drago Oberžan svjedoči kako je za vrijeme rata, pod pokroviteljstvom nadbiskupa Stepinca, postojao i tajni fond za pomoć slovenskim izbjeglicama za koji su znali samo tajnik Karitativnoga pododbora za prehranu pasivnih krajeva, Milostislav Ciko, i on.

Posebnu brigu nadbiskup Stepinac morao je voditi o prognanim slovenskim svećenicima. Naime, samo s područja Štajerske u razdoblju od 6. lipnja do 30. rujna 1941. u Hrvatsku je došlo oko 300 slovenskih svećenika. Nadbiskup Stepinac rasporedio ih je po većim župama sjeverne Hrvatske gdje su ih župnici srdačno primili i opskrbili najnužnijim za život.

Prema svjedočanstvu prognana slovenskoga svećenika Vinka Munde, duhovnoga pomoćnika u Daruvaru, ukupno je tijekom 1941. god. iseljeno u Hrvatsku 354 mariborskih i oko 150 ljubljanskih svećenika, dakle preko 500, od kojih ih je u Hrvatskoj ostalo samo nešto iznad polovice.

Nadbiskup Stepinac uputio je 12. svibnja 1941. župnicima Zagrebačke nadbiskupije pismo u kojem moli svekoliku pomoć za slovenske svećenike ističući „da nam preko njih Isus u prilici skrajnjega siromaha kuca na vrata i srce. Mi smo skloni da u njihovu dolasku gledamo osobiti pohod Božji.” Slično pismo uputio im je i 5. srpnja 1941. ističući kako je tih dana oko 300 slovenskih svećenika zamolilo „koru kruha i krov nad glavom”, naglašavajući bratsku dužnost da i „zadnju sirotinju svoju podijele s njima”.

Nadbiskup Stepinac branio je slovenske svećenike i od pojedinih optužaba ustaških vlasti da vode „zločinačku propagandu protiv naše države” tvrdeći kako će navedeno stanje potrajati još samo dva do tri mjeseca i da će opet biti Jugoslavija. Pri tome su isticali kako i nadbiskup Stepinac to isto tvrdi. Nadbiskup Stepinac upozoren je da će vlasti biti prisiljene „pokupiti ih i metnuti u koncentracione logore, a koji se ističu, pred prijeki sud”. Na to je odgovorio pismom od 26. srpnja 1941. ističući kako je slovenske svećenike upozorio da se ne smiju baviti politikom, no ako to neki pojedinci i jesu činili, da se to ne može nazvati „zločinačkom propagandom”. Podsjetio je kako je rekao Paveliću i nekim ministrima da se pojedinci, ako se ogriješe, otpreme preko granice. Pokušao je opravdati slovenske svećenike navodeći kako je Katolička crkva u Sloveniji proživljavala teške dane i da ne bi bilo čudo ako se koji od njih nezgodno izrazio govoreći o toj teškoj situaciji. Na kraju je obećao kako će ponovno upozoriti slovenske svećenike da se čuvaju bilo kakvih političkih izjava.

Zbog političkoga djelovanja pojedini su slovenski svećenici završili u ustaškim logo­rima, a nadbiskup Stepinac kod ustaških se vlasti zalagao za njihovo puštanje na slobodu. U jednom pismu poglavniku Paveliću od 24. veljače 1943., zalažući se za slovenske sve­ćenike u logoru Jasenovac i sumnjajući da su tamo ubijeni, bio je iznimno oštar, ističući da se radi o sramotnoj „ljagi i zločinu koji vapi za osvetom, kao što je sramotna ljaga čitav Jasenovac za Nezavisnu Državu Hrvatsku.”

Time je nadbiskup Stepinac jasno iznio svoj stav o logoru Jasenovac, i to izravno poglavniku Paveliću.

Nepremostive svjetonazorske razlike

Odmah nakon svršetka rata i uspostave komunističke vlasti u Jugoslaviji u svibnju 1945. bilo je jasno da će crkveno-državni odnosi biti iznimno napeti. Nepovjerenje izme­đu Katoličke crkve i nove komunističke vlasti bilo je obostrano i duboko ukorijenjeno. Svakako je na to utjecao ateistički pogled komunista na svijet. No i program KPJ-a još iz njezine najranije faze djelovanja predviđao je neke poteze u slučaju dolaska na vlast koji se nisu sviđali kako Katoličkoj crkvi tako ni drugim vjerskim zajednicama u tadaš­njoj Jugoslaviji. Naime, program KPJ-a predviđao je odvajanje Crkve od države i škole od Crkve, pljenidbu crkvene imovine te postupno isključivanje Crkve iz političkoga života. Iako su komunisti tijekom Drugoga svjetskoga rata ublažili svoju retoriku prema Crkvi, želeći u partizanski pokret pridobiti što šire slojeve društva, oni nisu odustajali od svojih temeljnih programskih ciljeva vezanih za položaj Crkve u društvu.

Nakon završetka Drugoga svjetskoga rata Katolička crkva teško je mogla prihvatiti novu vlast samim time što je ona bila komunistička, a time i ateistička, što je samo po sebi neprihvatljivo crkvenom učenju, ali i zbog toga što je znala kakva su programska stajališta KPJ-a prema položaju Crkve u društvu.

Isto tako Katolička crkva bila je suzdržana prema ideji o novoj jugoslavenskoj državi, s obzirom na svježe rane koje su i nju i hrvatski narod sjećale na strahovladu za vrijeme prve Jugoslavije. Još prije završetka rata, kad je već bilo očito da će partizanske snage preuzeti vlast u zemlji, u Zagrebu je 24. ožujka 1945. pod predsjedanjem nadbiskupa Stepinca održana Biskupska konferencija na kojoj je donesena poslanica u kojoj se, među ostalim, osuđuju postupci partizanskoga pokreta. Biskupi u poslanici najoštrije prosvjeduju protiv ubijanja katoličkih svećenika i vjernika kojima su „mrzi-telji Katoličke crkve oduzeli život protupravnim osudama osnovanim na fiktivnim krivicama”. U poslanici je također naglašeno da je hrvatski narod prihvatio svoju državu kao posljedicu trinaestostoljetne težnje za svojom samostalnom državom. Takav je stav poslije objašnjavan kao podrška Katoličke crkve ustaškomu poretku.

U jednom pismu poglavniku Anti Paveliću od 24. veljače 1943., Stepinac piše o sramotnoj ‘ljagi i zločinu koji vapi za osvetom te sramotnoj ljagi Jasenovca za NDH’

U završnim danima rata oni svećenici koji nisu imali dovoljno hrabrosti suočiti se s novom vlašću napustili su domovinu, a među njima su bili i nadbiskup vrhbosanski Ivan Šarić, biskup ljubljanski Gregorije Rožman i biskup banjalučki Jozo Garić. No, nadbiskup Stepinac odlučio je ostati i dijeliti sudbinu svojih vjernika i sunarodnjaka. S druge strane u redovima nove vlasti, osim većinom ateističkoga gledanja na svijet i utjecaja komunističke ideologije iz SSSR-a, razvio se nepovoljan stav prema svim vjerskim zajednicama, a posebno prema Katoličkoj crkvi zbog njezine navodne neprihvatljive uloge za vrijeme Drugoga svjetskoga rata. Naime, partizansko vodstvo bilo je uvjereno, a to uvjerenje širilo je i u redovima svojega članstva, da je Katolička crkva, a posebice njezino vodstvo na čelu s nadbiskupom Stepincem, zdušno podržavalo ustašku vlast i njihovu politiku. Glavni tužitelj u sudskom postupku protiv nadbiskupa Stepinca, Jakov Blažević, u jednom svom razgovoru s Titovim životopiscem Vladimirom Dedijerom, reći će da je po njegovim spoznajama NDH „tvorevina, pre svega Mačeka i Stepinca”. Novoj vlasti također je smetalo to što je Katolička crkva bila jedina organizacija izvan njezina nadzora, a s vremenom je postala i jedino uporište oporbe u vrijeme kad višestranačje nije ni postojalo, što komunisti nisu nikako mogli prihvatiti.

No, crkveni krugovi i sam nadbiskup Stepinac bili su uvjereni da je glavni razlog napetih odnosa između Katoličke crkve i države bio taj što je komunističko vodstvo na čelu s Josipom Brozom Titom željelo odvojiti Katoličku crkvu u Jugoslaviji od Rima. Točnije, željeli su stvoriti samostalnu Katoličku crkvu u Jugoslaviji po uzoru na Srpsku pravoslavnu crkvu te ju tako staviti pod državni utjecaj. Iako će neki partijski čelnici i članovi to osporavati, a naročito Ivan Cvitković u svojoj knjizi Ko je bio Alojzije Stepinac, neke će ih izjave Josipa Broza Tita i drugih partijskih čelnika opovrgnuti. I sam Cvitković u svojoj knjizi navodi da je Tito krajem 1949. god. prigodom prijema „narodnih svećenika” (svećenici skloni novoj vlasti) kazao: „Zašto se ne biste vi odvojili od Rima, kao što smo se mi odijelili od Moskve?”

Isto je tako u jednom razgovoru za tjednik Polet Jakov Blažević na pitanje novinara je li Tito nudio nadbiskupu Stepincu odvajanje Katoličke crkve u Jugoslaviji od Rima odgovorio: „Tako je. Pa, to nije samo Tito tražio. Već i Strossmayer.” A Vladimir Bakarić u svojem je pismu V. Dedijeru, prisjećajući se Titova razgovora s predstavnicima zagrebačkoga katoličkoga svećenstva 2. lipnja 1945., istaknuo kako je Titova ideja vodilja u razgovoru bila da pokuša nagovoriti Katoličku crkvu u Jugoslaviji na osamostaljenje, tj. „htio ju je osamostaliti od Rima, pa makar samo tako da ona dobije svoga primasa”. A jugoslavenski diplomat Vladimir Popović u razgovoru s hrvatskim kiparom Ivanom Meštrovićem izjavljuje: „Da je samo proglasio hrvatsku Crkvu, odcjepljenu od Rima, mi bi smo ga do oblaka uzdigli.”

Susret s Titom

Početkom lipnja u Zagreb je stigao i Josip Broz Tito te je pozvao predstavnike Zagrebačke nadbiskupije na razgovor. Sastanak je održan 2. lipnja 1945., a nazočni su bili kao predstavnici Crkve biskupi Franjo Salis-Seewis i Josip Lach, kanonici Nikola Borić, Stjepan Bakšić i Nikola Kolarek, prof. dr. Andrija Živković, isusovac Karlo Grimm, župnik Mijo Selec te provincijali dominikanaca i franjevaca dok su uz Tita bili Vladimir Bakarić i Svetozar Ritig.

Tito je u razgovoru naglasio kako je i taj njihov susret znak da će vlada raditi u duhu svoje Deklaracije tražeći da postave pitanja koja ih muče i zaključujući kako „možda postoje i kod vas još neke nejasnosti u pogledu perspektive”. Iznoseći svoje osobno mišljenje o odnosima Crkve i države i odnosima naroda i Crkve, Tito je rekao: „Moram vam kazati, da ja kao Hrvat i kao katolik nisam bio zadovoljan s držanjem katoličkog svećenstva u ovim teškim historijskim momentima, koji su koštali velikih žrtava”, napominjući da ne osuđuje svećenstvo općenito. Naglašavajući kako se odnosi Crkve i države ne mogu riješiti dekretom, zatražio je da se izradi jedan elaborat o tome kako crkvene vlasti vide rješenje pitanja Katoličke crkve. Ishod toga razgovora bilo je puštanje nadbiskupa Stepinca sljedećega dana na slobodu. Iako će dan poslije Josip Broz Tito primiti na razgovor i nadbiskupa Stepinca, već tada se moglo zaključiti da su ti razgovori bili tek zatišje pred buru.

Nadbiskupov bliski prijatelj Lav Znidarčić svjedoči da mu je vidno uzbuđeni nadbiskup Stepinac poslije susreta s Titom rekao: ‘Razgovarali smo muški.’ Ni Tito nije bio zadovoljan razgovorom

Sljedećega dana, 4. lipnja 1945., Tito je primio nadbiskupa Stepinca. Nadbiskup Stepinac nazvao je te razgovore vlasti s biskupima korisnim, ali je naglasio da jedino Sveta Stolica može donositi odluke za Crkvu. Predložio je uspostavu konkordata, ili bar modus vivendi kao u bivšoj Čehoslovačkoj. Zatim je branio ulogu Svete Stolice u ratu te predložio Titu da se sastane s vodstvom HSS-a i nekim čestitim pristašama ustaškoga pokreta. Zamolio ga je i da poštedi ljudske živote gdje je god to moguće. Tijekom razgovora Tito je ponovno izrazio sumnju u sklonost Svete Stolice Slavenima, što je nadbiskup Stepinac opovrgnuo. Tito je zatražio potporu Katoličke crkve u vezi s Istrom, odnosno u vezi s razgraničenjem s Italijom, na što je nadbiskup Stepinac izjavio da je Katolička crkva najzaslužnija što je Istra još uvijek hrvatska. Na kraju je nadbiskup zaključio kako bi se uz obostranu dobru volju sve teškoće mogle prebroditi. No da razgovor nije bio baš srdačan govori nam u svom sjećanju na taj dan tadaš- nji javni tužitelj FNRJ-a Josip Hrnčević koji kaže: „Nakon kraćeg razgovora Ranković me pozvao k Titu i ja tada vidjeh kako iz njegova kabineta, vidno uzbuđen, izlazi Stepinac. Tom prilikom Tito je sa Stepincem razgovarao o potrebi normalizacije odnosa između Katoličke crkve i države, ali je Stepinac bio krut pa tako ni do kakva dogovora nije došlo. Tito, vidjelo se, nije bio zadovoljan tim razgovorom.” A nadbiskupov bliski prijatelj Lav Znidarčić svjedoči da mu je nadbiskup poslije susreta s Titom rekao: „Razgovarali smo muški.” Teško je iz svega što se u to vrijeme događalo zaključiti zašto je Tito prvo nadbiskupa Stepinca dao uhititi pa tek onda s njim razgovarati. Moglo bi se zaključiti da je zatvaranjem nadbiskupa Stepinca htio vidjeti kolik je njegov utjecaj u narodu i Crkvi te hoće li ga uspjeti smekšati i tako privoljeti na suradnju sa svrhom stvaranja samostalne Katoličke crkve u Hrvatskoj.

No, to je bilo i vrijeme kad je Tito imao problema sa Saveznicima u vezi s pitanjem Koruške i Julijske krajine te su mu međunarodne prilike dovodile u pitanje opstanak i stabilnost jugoslavenske države. U tim okolnostima nije mu odgovaralo zaoštravanje odnosa u domovini, a zatvaranje nadbiskupa Stepinca bio je opasan potez koji je mogao dodatno pogoršati stanje. No, daljnji razvoj događaja pokazat će da je Tito svoj obračun s nadbiskupom Stepincem samo odgodio za mirnija vremena. Poslije razgovora s Titom nadbiskup Stepinac sastao se još i s ministrom savezne vlade Edvardom Kocbekom, koji je zamolio nadbiskupa da izvještaj sa sastanka s Titom pripremi za potpredsjednika vlade Edvarda Kardelja. Poslije toga se nadbiskup Stepinac još jednom sastao s Bakarićem, no svi ti razgovori nisu doprinijeli poboljšanju crkveno-državnih odnosa.