Objavljeno u Nacionalu br. 986, 2017-03-25

Iz nove knjige Mirjane Sanader ‘Ranokršćanska arheologija: Od početaka do konstantinskog obrata’ Nacional donosi ulomak koji opisuje kako su se oslikavale rimske katakombe i zašto su te slike, koje predstavljaju najstarija kršćanska likovna djela, zadržale kontinuitet poganskog slikarstva

Ova knjiga je plod dugogodišnje autoričine zaokupljenosti proučavanjem ranokršćanskih arheoloških tema u sklopu predavanja studentima studija arheologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Knjiga obuhvaća vremensko razdoblje od početaka kršćanstva do ranog 4. st., odnosno do objave Konstantinova i Licinijeva Milanskog edikta znamenite 313. godine, zapravo godine povijesne cezure.

SLIKARSTVO U KATAKOMBAMA

Većina katakomba nije bila oslikana, u nekima su pak bili oslikani samo pojedini zidovi, a tek su rijetke među njima bile potpuno dekorirane, poput katakombe na Via Latini. To bi moglo značiti da nije postojala obveza njihova ukrašavanja, odnosno da je oslikavanje pojedinih prostora bilo prije iznimka nego pravilo, iznimka kod onih kršćana koji su bili boljeg materijalnog statusa. Motivi su se birali po željama naručitelja, ali iz postojećih predložaka i uzoraka, pa se u nekim katakombama pojedini prizori ponavljaju više puta. Tako se, primjerice, motiv Krista s apostolima u Domicilinoj katakombi pojavljuje dvanaest puta.

Izbor tema na onim freskama za koje sa sigurnošću možemo reći da su nastale u razdoblju prije Konstantinove vladavine obuhvaća kako scene iz Starog zavjeta tako i one iz Isusova života. To vrijedi, podsjetimo, i za freske iz kuće crkve u Dura Europosu. Međutim, uz te, reklo bi se, očekivane motive, pojavljuju se i neki simbolički prikazi koje su kršćani preuzimali od pogana dajući im svoja značenja. Jer, ako su i postojale odredbe crkvenih poglavara o motivima koje kršćani smiju ili bi se njima trebali koristiti za ukrašavanje svojih prostorija, u katakombama se može vidjeti niz davno poznatih poganskih motiva. Uz motive pastira, najčešće su motivi ptice, koze, krilatog konja, jelena, hipokampa, pauna, meduze te puti.
Teolog i profesor crkvene povijesti V. Kapitanović to je ovako objasnio: Velik dio kršćana je i pogansku povijest promatrao kao svojevrsnu pripravu svijeta za doček utjelovljenoga Božjeg Sina (…). Nije zbog toga čudno da kršćanstvo nije u cjelini odbacilo pogansku kulturu, nego ju je „pokrstilo” i dalo joj novo značenje. (Kapitanović 2006., 101.).›

Znanost se već dulje vrijeme bavi slikarstvom katakomba, no još ga uvijek nije posve uspjela sistematizirati i utvrditi kronologiju njegova razvoja. Razlog je svakako i to što nisu poznati podatci ni o autorima ni o njihovim naručiteljima. Osim toga, kvaliteta izvedbe nekih od fresaka na tako je niskoj razini da se u struci pojavilo mišljenje da su se oslikavanjem katakomba mogli bavili i fosori. Fossores (lat.) su bili kopači katakomba, ali i prodavači grobnih mjesta i pogrebnici, o čemu može svjedočiti i jedan epitaf iz Komodiline katakombe (ICUR II 6446). U Domicilinoj se katakombi nalazila freska s prikazom fosora s kistom koja je, na žalost, odavno uništena pa je danas poznata samo po crtežu. Ipak, u istraživanjima koja se u novije vrijeme provode u toj katakombi, stručnjacima je uspjelo identificirati neke dijelove spomenute freske. U utvrđivanju mogućih radionica fresaka, ili čak pojedinih majstora, istraživači su se poslužili metodom komparacije, analizirajući usporedno freske iz šest različitih katakomba koje su nekoć u Rimu tijekom više desetljeća istodobno funkcionirale. Tom se istraživačkom metodom u jednom slučaju čak uspjelo identificirati autora (odnosno radionicu) koji je radio u dvjema različitim katakombama, Domicilinoj (arkosolij 77) i Kalistovoj (arkosolij 48).

Za jedan dio slika iz katakomba drži se da spadaju u takozvani crveno-zeleni linearni stil koji bi bio derivat četvrtog pompejanskog stila. Prizori, naslikani u zemljanim tonovima na bijeloj podlozi, postirani su u samo središte slike, a rubovi su oslikanih površina naglašeni desetak centimetara širokom crvenosmeđom linijom. Analize fresaka iz katakomba pokazuju izvjesni kontinuitet iz poganskog slikarstva premda njihova kvaliteta rijetko doseže onu poganskih. No, unatoč lošijoj umjetničkoj kvaliteti, njihova je važnost neprocjenjiva, ne samo za povijest umjetničkog stvaralaštva kasne antike nego i za kršćanstvo u cjelini, i to zato što je riječ o najstarijim kršćanskim likovnim djelima. Premda se u znanosti raspolaže s nekoliko sigurnih datuma iz pisanih vrela i s nekoliko relativnih datuma koji su omogućili praćenje nastanaka i razvoja katakomba općenito, još nije moguće ustanoviti pouzdanu kronologiju njihovih razvojnih faza kao ni kronologiju razvoja njihova zidnog slikarstva.

KALISTOVA KATAKOMBA

Svoj naziv ova katakomba duguje prvom upravitelju Kalistu kojega je na tu dužnost postavio papa Zefirin (199. – 217.). Najstariji su njezini prostori Lucinin kubikul, Kripta papa i Kripte sv. Sakramenata kao i Cecilina kripta. Lucinina grobnica dvostruki je kubikul koji se u stručnoj literaturi označava slovima XY, a iz kojeg potječu i najstarije freske datirane na početak 3. st. Čini se da je Lucinin kubikul nekad pripadao privatnom hipogeju datiranom u vrijeme od 200. do 210. g. koji je poslije povezan s katakombom. Iako su freske sačuvane tek u fragmentima, one zbog svoje starosti i danas izazivaju posebnu pozornost, kao što to pokazuje primjer scene Kristova krštenja na zidu kubikula X Lucinine grobnice.

U prostoriji Y kubikula dobro je sačuvana stropna slika na kojoj je prorok Danijel s lavovima. Središnji motiv okružuju i glave puta, prikazi godišnjih doba na plavim listovima te cvjetna dekoracija. Izvan srednjeg prstena u dijagonalama su krilati puti, a u kutovima dvije orantice te dva pastira s janjcima oko vrata. Nasuprot dojmljivim stropnim freskama, one na zidovima Y kubikula samo su djelomično sačuvane. Ipak na jednom se zidu može raspoznati Jona kako leži pod sjenicom, a na drugom hrana, odnosno kruh i riba u košari kao simbol euharistije. Premda su ove freske prožete poganskim utjecajima (puti, orantice), njihov je biblijski (kršćanski) karakter nepobitan (Danijel i Jona).

U Kalistovoj je katakombi i šest prostorija koje se nazivaju kubikuli Svetih sakramenata, koje su također ukrašene freskama koje datiraju s početka 3. st. Motivi prikazani u njima inspirirani su Starim i Novim zavjetom: Jona, Isusovo krštenje, euharistijska gozba ili Abrahamova žrtva. U kubikulu 3 može se rekonstruirati, zbog obilježja ukrasa, zanimljiva stropna slika na kojoj se prepoznaje poganski utjecaj: u središtu prizora je pastir koji na ramenima nosi janje, a okružuju ga pauni, goli eroti i djevojke s vijencem oko glave.

U Kalistovoj katakombi pokopano je više papa, a samo u Kripti papa njih devetorica, gdje su se nekima sačuvale i grobne ploče s natpisima. U toj je kripti pronađen i epitaf pape Damaza (ILCV 1986), koji je tijekom svojeg pontifikata od 366. do 384. g. osobitu pozornost i posvetio katakombama.

PRISCILINA KATAKOMBA

Priscilina katakomba, na cesti Via Salaria Nova, bila je u upotrebi kao masovno podzemno groblje od kraja 2., odnosno početka 3. do kraja 4. st. Ime je dobila po Priscili, donatorici zemljišta i, kako kaže legenda, supruzi Acilija Glabrija, konzula koji je za vladavine Domicijana ubijen zbog svojega kršćanskog uvjerenja.
Ta legenda nije potvrđena jer Svetonije (Domit. X), premda spominje Acilija konzula kao Domicijanovu žrtvu, ipak ne govori o njegovim kršćanskim uvjerenjima.

Čini se da je nukleus ove katakombe bio podzemni arenarij, a tijekom vremena u nju su bile integrirane ranije strukture kao što je jedan privatni hipogej, ali i velika cisterna, jedan kriptoportik i nimfej, koji su svi prije bili dijelom kompleksa rimske vile iz 1. ili 2. st. U katakombi je pokopano i nekoliko papa. Bila je djelomično dekorirana s, manje ili više, dobro očuvanim freskama na kojima su prikazane kako starozavjetne tako i novozavjetne teme. Danas su među njima, vjerojatno, najpoznatije one iz tzv. Grčke kapele, koja je ime dobila po dvama na grčkom jeziku ispisanim natpisima. Te su freske datirane u kasno 3. st. i prikazuju Mojsijevo čudo vode, tri mladića u vatri, poklonstvo kraljeva, priču o Suzani, Lazarovo uskrsnuće, Danijela s lavovima, Nou u arci i Abrahamovu žrtvu. Najviše pozornosti, međutim, izaziva prikaz nekoliko osoba za stolom, koji se interpretira i kao prikaz pogrebnog banketa i kao agape, ali i kao euharistijsko slavlje.

U kripti Velatio, nazvanoj tako po jednom detalju stropne freske na kojem je prikazana orantica s velom na glavi, sačuvala se i središnja slika pastira kao i prikaz trojice mladića u vatri. U ovoj se katakombi nalazi i freska koju neki tumače kao prikaz Djevice Marije s malim Isusom u krilu te jednom muškom osobom (prorok Bileam?). Ako je tome tako, onda bi ovaj prikaz bio najstariji do sada znani prikaz Marije i djeteta Isusa.

DOMICILINA KATAKOMBA

Domicilina katakomba među najvećim je podzemnim grobljima u Rimu, a sastoji se od gotovo petnaest kilometara hodnika raspoređenih na četiri kata. Nazvana je po Flaviji Domicili, nećakinji cara Domicijana, koja je, kako se čini, ustupila kršćanima jednu zemljišnu parcelu (lat. praedium Domitillae) za groblje. Tada se iz tri privatna hipogeja koja su bila u upotrebi potkraj 2., odnosno početkom 3. st. te dva manja groblja počeo razvijati javni cemeterij. U 5. st., kad su se prestali pokapati mrtvi u toj katakombi, sagrađena je polupodzemna bazilika posvećena mučenicima Ahileju i Nereju.

Ovo podzemno groblje ima ukupno 77 oslikanih prostorija, a analiza fresaka pokazuje da je bilo u upotrebi od početka 3. st. do kraja 4. st. Od svih prostora, svojom arhitekturom i kvalitetom fresaka ističe se onaj na prvom katu zapadnog dijela katakombe, u literaturi poznat kao regione S (tal.). Taj se kompleks od drugih izdvaja po planski postavljenim kubikulima, arkosolijima i lokulima, a i kvalitetom fresaka odskače od svih ostalih u Domicilinoj katakombi. Najznamenitije freske, premda ne i najbolje sačuvane, nalaze se u kubikulu broj 74, potpuno oslikanom, u kojem se osobito ističe ona na zidu nasuprot ulazu, s motivom mjerača (lat. mensor) s velikom mjericom (lat. modius). U kubikulu se nalazi i registar s freskama na kojima su prikazane scene istovara i mjerenja žita u luci, što je i bio posao mjerača, pa se pokatkad po njima naziva cijeli taj sektor u katakombi. Uz spomenuti registar u kubikulu 74 nalaze se i freske s prikazom Dobrog pastira, Krista s apostolima kao i više prizora s Jonom, a datirane su u vrijeme nakon sredine 4. st. Novija istraživanja upućuju na zaključak da su autori fresaka majstori jedne radionice te jedan samostalni majstor.

Posebnu pozornost u Domicilinoj katakombi privlači i kubikul 33 s freskom na kojoj je prikazana Djevica Marija na tronu, s malim Isusom u krilu, okružena četirima kraljevima (magi). Budući da se od srednjeg vijeka uvriježilo prikazivati samo trojicu kraljeva, ova je freska osobita, kao uostalom i ona iz katakombe sv. Marcelina i Petra, na kojoj su samo dvojica kraljeva.

Tijekom dugogodišnjeg (2006. – 2012.) istraživanja austrijskih arheologa i računalnih stručnjaka izrađen je georeferencirani 3D model Domiciline katakombe. Pokazalo se da je primjena te tehnologije donijela detaljniji uvid ne samo u povijest njezina graditeljskog razvoja nego i u njezino slikarstvo. Osim toga, ostvarena je mogućnost videoprezentacije katakombe, kako u cjelini tako i u detaljima. Takav je način dokumentiranja pokazao da istraživanje katakomba čeka još dug put koji bi, međutim, mogao iznjedriti fascinantne doprinose i nove spoznaje ne samo o grobnoj arhitekturi u cjelini katakombe nego i njezinih fresaka i epigrafije.

KATAKOMBA SV. MARCELINA I PETRA

Katakomba nazvana po svetcima Marcelinu i Petru smještena je ispod cemeterija carske konjičke postrojbe (lat. Equites singulares Augusti) i konstantinske bazilike s ophodom uz koju je bio i mauzolej careve majke Helene, a taj se kompleks nazivao Kod dva lovora (lat. Ad duas lauros). Katakomba svetih Marcelina i Petra proteže se hodnicima u dužini od 4,5 km, a sadržava 86 očuvanih fresaka. Može se reći da je dobro istražena i dokumentirana. Iako još nije završena rasprava o kronologiji njezina razvoja, većina se stručnjaka slaže da je on započeo u posljednjoj četvrtini 3. st. i trajao do posljednjih desetljeća 4. st. Freske iz kubikula 78, koji je smješten na jugozapadu katakombe, najkvalitetnije su i najbolje sačuvane. Središnji prikaz na stropu ukrašen je likom pastira oko kojeg je, osim vegetabilnih i životinjskih ukrasa, i osam biblijskih scena: Job, Isusovo krštenje, buđenje Lazara, čudo vode, ozdravljenje uzetoga, Danijel u lavljoj jami, čudo kruha i Noa u arci. Zanimljivo je da se u dvjema lunetama dvaju arkosolija ovog kubikula prikazuju iste scene večere (agape).

ANONIMNA KATAKOMBA NA VIA ANAPU

Anonimna katakomba vrlo je dobro istražena i jedna je od rijetkih o kojoj je objavljena potpuna dokumentacija, kako o tijeku istraživanja tako i o dijelu pokretnog materijala. Razvila se iz hipogeja datiranog u drugu polovicu 3. st. Tijekom vremena ta se katakomba dvaput širila, što je dokazano analizom gradnje galerija i hodnika, proučavanjem slikarstva i interpretacijom pokretnih nalaza, a posljednji su ukopi datirani oko 350. godine.

IV.3.3.4.F KATAKOMBA NA VIA LATINI (VIA DINO COMPAGNI)

Zanimanje znanstvene i šire javnosti za katakombe, odnosno za njihovo slikarstvo, traje neprekidno od njihova otkrića do danas. A koliko svako novo otkriće znači i novi snažan impuls za istraživački elan, pokazao je i primjer iz 1955. kad je na Via Latini u Rimu pronađena i otkrivena dotad nepoznata katakomba. Ljepota i očuvanost fresaka kojima su bile ukrašene prostorije tog podzemnog groblja kao i njihov pravilni tlocrt zapanjio je zainteresiranu javnost i označio novo poglavlje u proučavanju ovog spektakularnog fenomena. Katakomba na Via Latini sastoji se od trinaest arhitektonski različitih prostorija. Po svojim dimenzijama pripada grupi malih podzemnih grobalja pa se za nju katkad koristi i naziv hipogej. To se obrazlaže time što je u njoj pokopano nešto više od tristo ljudi koji su svi pripadali ili jednom zatvorenom društvu ili nekoj većoj obitelji. Ipak se među pokojnicima mogu primijetiti socijalne razlike, oni imućniji pokopani su u ukrašenim arkosolijima, a siromašniji u lokulima iskopanima na neatraktivnim lokacijama. Ravnopravno zastupljeni kršćanski i poganski motivi na freskama kojima su bile ukrašene prostorije mogu uputiti i na mogućnost da su u njemu bili pokopani i nekršćani, što ovom podzemnom groblju daje iznimno obilježje. Što se tiče datacije nastanka ove katakombe (ili hipogeja), analizom fresaka ustanovljen je vremenski raspon od 315. do 370. godine.

Komentiraj