Nacional donosi ulomke iz knjige ‘Povijest Golog otoka’ u kojima Martin Previšić, na temelju još neobjavljenih dokumenata iz Udbinih arhiva i svjedočanstava kažnjenika, otkriva sustav logora za internaciju ibeovaca koji su 1948. nakon Rezolucije Informbiroa umjesto Titove KPJ odabrali doktrinu Staljinove Svesavezne komunističke partije
Ono što logor čini logorom jest pomno isplanirana dnevna rutina, nešto što se u Staljinovim Gulazima nazivalo režim. Svi golootočki kažnjenici imali su, više ili manje, sličan dnevni raspored, koji je bio promijenjen u određenim iznimkama, najčešće čvrsto vezanim uz stupanj političkog preodgoja, odnosno suradnju s Udbom. Kada će kažnjenik spavati, kada će jesti, kada će raditi, kada će se i kako razonoditi, pa čak i kada će se družiti s drugim logorašima – sve je bilo unaprijed određeno i pravila su se jako rijetko mijenjala. Dnevna rutina za ibeovce bila je zatupljujuća, teška, pa i opasna. Na Golom otoku svaki dio života bio je dio nekog plana. Logorašima su tako dani bili unaprijed poznati, što je čitavu stvar činilo samo kompliciranijom za podnošenje, naročito kada je novi dan nosio samo nove traume. Ipak, kao i svugdje, i golootočki dan počinjao je izlaskom sunca.
RED SE ODRŽAVAO striktnom rutinom dnevnog života i ritma. Ovisno o godišnjem dobu i svitanju, kažnjenički radni dan počinjao je rano, oko 5, 6 sati ujutro. Ponekad, posebice ljeti, i ranije. Kako bi označio buđenje, kroz logor je prolazio kažnjenik lupajući o željeznu šipku, što su logoraši nazivali gong. Zvuk gonga bio je znak za početak paničnog buđenja logoraša u paviljonu, pa bi 250 osoba, koje su spavale u odjeći, velikom brzinom krenulo prema izlazu, da bi obuli svoju obuću koja je bila naslagana uz vanjski zid paviljona. Zbog žurbe kažnjenici su uzimali obuću na koju bi prvu naišli, ne vodeći računa o tome jesu li opanci, kako su nazivali improvizirane gumene cipele, njihovi. Potom bi krenuli na obavljanje nužde u zajedničke toalete, za što su imali na raspolaganju jako malo vremena. Naime kolektivni zahod nije zadovoljavao minimalne higijenske uvjete čak ni onog doba. To su bili poljski zahodi, gdje bi simultano pet do deset kažnjenika vršilo nuždu jedan do drugoga u improviziranim čučavcima. Prostor zahoda bio je ograđen drvenim daskama i bio dug oko deset metara i širok četiri metra. Rupe su bile iskopane u zemlji, a iznad njih su stavljene daske. Vršenje nužde u prisutnosti…
Komentari