FELJTON: Najvažniji hrvatski političar u doba pada Habsburške Monarhije

 

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Ivo Pilar – pisac, političar, ideolog (1898. – 1918.)’ u kojem povjesničar Tomislav Jonjić opisuje život i politički rad aktivnog sudionika hrvatske povijesti uoči stvaranja prve jugoslavenske države

Ivo Pilar (1874.-1933.), pravnik, sociolog, političar i politički ideolog, okušao se je i na brojnim drugim kulturnim i znanstvenim područjima, baveći se još i književnošću, likovnom kritikom, kulturnom politikom, historiografijom, sociologijom, antropologijom, politologijom, psihologijom, filozofijom i još ponekom disciplinom, uvijek orući svoju brazdu racionalno i interdisciplinarno, s nastojanjem da shvati bit problema i njegove dubinske uzroke, ali i s težnjom da svoje spoznaje upotrijebi, a ponekad i prilagodi za potrebe vlastitih političkih koncepcija. Zato se i o njegovim izvanpolitičkim interesima i aktivnostima može govoriti samo uvjetno, jer i one koje su naizgled sasvim nepolitičke, u biti su imale pretežno političke motive i svrhe.

Kao izdanak dviju uglednih građanskih obitelji, od kojih je ona s majčine mu strane bila i imućna, Pilar je pozornost javnosti na sebe skrenuo 1898. godine, kad je u Viencu, tada najuglednijemu hrvatskom književnom časopisu, objavio ideološko-programatsku raspravu pod naslovom „Secesija“. Bilo je to u jeku vrlo intenzivnog sukoba modernističke i tradicionalističke struje u hrvatskoj književnosti i umjetnosti uopće. Taj sukob je u velikoj mjeri bio odjek sličnih kretanja u Europi, a napose u Austriji, ali je u banskoj Hrvatskoj i u Dalmaciji dobio specifične crte zbog kulturnoga i političkoga konteksta u kojem se je odvijao. Zahvaljujući toj raspravi i činjenici da se je u Beču nalazio u krugu pokretača modernističkoga časopisa Mladost, Pilar je postao jednim od ideologa mladog naraštaja, a premda će razmjerno brzo shvatiti ograničenja tog pokreta, on će neke od elemenata svojih mladenačkih pogleda zadržati do kraja života, navlastito naglašenu modernističku i istodobno protuklerikalnu crtu koja će determinirati čitav niz njegovih životnih i političkih pothvata.

Premda je rođen u Zagrebu, Pilar je nakon studija prava okončanog u Beču, a potom i kraćega studijskog boravka u Parizu koji nam je zapravo i danas potpuna nepoznanica, doselio 1900. u Bosnu i Hercegovinu, zemlju koju je Austro-Ugarska 1878. okupirala, a koja se je sve do aneksije 1908. formalno nalazila pod sultanovim suverenitetom. Usprkos tamošnjim snažnim ograničenjima javnoga života i nemogućnosti političkog organiziranja, Pilar je već 1900. u Sarajevu sudjelovao u pokretanju Kola sarajevskih (hrvatskih) književnika, a odmah se je pojavio i u prvim otvorenijim manifestacijama hrvatske nacionalne svijesti u tim zemljama.

Upravo u Bosni i Hercegovini, u koju je, kako sam kaže, došao kao slavosrpski potomak i apostol hrvatsko-srpske sloge, Pilar je shvatio da velikosrpska propaganda, koju su snažno podupirale vlade Srbije i Crne Gore, ali i srpska gospodarsko-kulturna i politička elita iz Austro-Ugarske, teži za stvaranjem Velike Srbije te da je uklanjanje odnosno posrbljivanje svih nesrba pravi smisao ideologije koju je on nazivao „svesrpskom“. Svijest o tome kod njega će stvoriti uvjerenje da se Hrvati toj politici moraju organizirano suprotstaviti, a to – prema njegovu uvjerenju – mogu učiniti tako da se uspostavi čvrsta suradnja katolika i muslimana te da se istodobno dobije zaštita vladajućih, ponajprije austrijskih krugova.

Iako je sljepilu habsburške odnosno austrijske politike pripisivao veliki dio krivice za težak položaj hrvatskog naroda, Pilar je bio uvjeren da će razbuđeni mađarski nacionalizam, koji je tražio načina kako da se oslobodi utjecaja Austrije, i koji je istodobno bio impregniran sekularističkim i dijelom otvoreno protukatoličkim utjecajima, uvijek lako naći zajednički jezik s protuaustrijski i protukatolički raspoloženim Srbima. Na temelju studija povijesti i geopolitike on je također došao do zaključka da je suradnja Italije i Srbije logična i prirodna te da ona podjednako ugrožava i Hrvatsku i Austro-Ugarsku. Zbog toga se je posvetio promicanju zamisli o katoličko-muslimanskoj suradnji te zalaganju za što skoriju aneksiju Bosne i Hercegovine, kao prvome koraku prema ujedinjenju tih pokrajina s ostalim hrvatskim zemljama.

Teoretskoj i načelnoj zamisli o katoličko-muslimanskoj suradnji u to su se doba ispriječile mnoge prepreke. Čitav društveni život u Bosni i Hercegovini bio je organiziran na konfesionalnim načelima, a austro-ugarska je uprava s izrazitom nesklonošću gledala na širenje kako hrvatske, tako i srpske nacionalne ideologije te je u jednom razdoblju nastojala izgraditi poseban, nadkonfesionalni „bošnjački“ identitet, što se je pokazalo posve promašenim, a pogodovalo je jačanju dugotrajnoga srpsko-muslimanskoga taktičkog saveza, uvjetovanog prividno sličnim, a stvarno dubinski različitim otporom najprije okupaciji, a potom i aneksiji.

No, samo protivljenje režima nacionalnim ideologijama – i hrvatskoj i srpskoj – u dodatnoj je mjeri posredno jačalo usko konfesionalne koncepcije, pa i onu na muslimanskoj strani koja je prividno puno više javno polemizirala s katoličko-hrvatskim pogledima, ali je zapravo bila svjesna da ju ozbiljnije od njih ugrožavaju interkonfesionalne zamisli koje su hrvatskoj nacionalnoj ideji privlačile pretežan dio mlade muslimanske inteligencije.

Sve to je uvelike ugrožavalo Pilarovu viziju oblikovanja moderne hrvatske nacije, a poseban problem predstavljala je činjenica da su se njegove interkonfesionalne zamisli sukobljavale s konfesionalnom tradicijom usred jednog razdoblja koje su u znatnoj mjeri determinirali odjeci kulturne borbe koja se je na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće vodila diljem Europe, upravo u vrijeme kad je Katolička crkva nastojala organizirano odgovoriti na sve naglašenije tendencije sekularizacije društva i potiskivanja njezina utjecaja iz prosvjete, kulture i politike.

To je Pilara i njegove istomišljenike vodilo u sukob s utjecajnim i naobraženim vrhbosanskim nadbiskupom dr. Josipom Stadlerom, koji je imao ambiciju nastupati ne samo kao vjerski, nego i kao politički predvodnik katoličkih Hrvata u BiH. U prvo vrijeme je Pilar pomišljao na to da se utjecaju Stadlera i njegova kruga suprotstavi širenjem ideja, pa čak i organizacije Hrvatske napredne stranke u Bosni i Hercegovini, ali je tu zamisao napustio čim je shvatio da su naprednjaci pripravni popustiti srpskim aspiracijama na Bosnu i Hercegovinu i odustati od zahtijevanja da se te zemlje pripoje Hrvatskoj.

Ta politika popuštanja Srbima u odnosu na Bosnu i Hercegovinu svoj je formalni izraz nalazila u tzv. politici novoga kursa i u Riječkoj rezoluciji iz 1905., nakon koje je formirana Hrvatsko-srpska koalicija, pa je nakon toga u Pilaru i u dijelu hrvatske svjetovnjačke inteligencije dozrela zamisao da je Hrvate u Bosni i Hercegovini u novim prilikama, kad je režim postao nešto liberalniji, potrebno organizirati neovisno o strankama iz banske Hrvatske odnosno Dalmacije. Zato će upravo on nastupiti kao jedan od pokretača, a onda i ideolog i ključni tvorac temeljnih dokumenata Hrvatske narodne zajednice, prve kulturno-gospodarske, kasnije i političke organizacije bosansko-hercegovačkih Hrvata.

Ona je osnovana u kolovozu 1906., a njezino je ustrojavanje naišlo na negodovanje vlasti koje su dulje od jedne godine zatezale s odobrenjem Pravila, ali je ubrzo izazvalo i negodovanje nadbiskupa Stadlera koji je više iz svjetonazorsko-vjerskih i osobnih, nego iz nacionalno-političkih pobuda pokušao novoj organizaciji nametnuti naglašeniji katolički program. Uslijed toga će tijekom 1908., a osobito 1909., pod dojmom neostvarenih nada da će aneksija dovesti do ujedinjenja hrvatskih zemalja, Hrvatska narodna zajednica doživjeti teške trzavice i unutarnje prijepore.

Na njih će u nemaloj mjeri utjecati djelovanje hrvatskih stranaka iz Trojednice, napose starčevićanskih, a još više zdušna potpora koju su svjetovnjačkom vodstvu organizacije davali brojni bosanski i hercegovački franjevci koji su – poglavito oni s područja Vrhbosanske nadbiskupije – već dulje vrijeme bili u žestoku sukobu s nadbiskupom Stadlerom zbog podjele župa i smanjenja franjevačkog utjecaja nakon uvođenja redovite katoličke hijerarhije u Bosnu i Hercegovinu. U tom sukobu je Pilar prednjačio među oponentima nadbiskupu te je napisao i seriju oštrih polemičkih tekstova koji su se malo potom pojavili i kao brošura.

 

 

Premda je rođen u Zagrebu, Pilar se nakon studija prava okončanog u Beču, a potom i kraćega studijskog boravka u Parizu, doselio 1900. u BiH, zemlju koju je 1878. godine okupirala Austro-Ugarska

 

 

Iako je vodstvo Hrvatske narodne zajednice u kontekstu uvođenja ustavnog stanja i priprema za sazivanje zemaljskog sabora pokazivalo spremnost na taktičke ustupke vrhbosanskom nadbiskupu, on je bio nezadovoljan i tempom tih ustupaka i njihovim značenjem, a sumnjao je u prave nakane zajedničarskog vodstva te je u jednom razdoblju imao i otvorenu potporu frankovačkih pravaša. Ovi su, pak, zazirali od jedva prikrivanoga zajedničarskoga koketiranja s milinovcima, pa i s dijelovima Hrvatsko-srpske koalicije, motiviranog nastojanjem da u banskoj Hrvatskoj i Dalmaciji dobiju što širu potporu za bosansko-hercegovačke Hrvate, radi čega je u dijelu zajedničarskog vodstva pokazivana spremnost i na ustupke tamošnjim Srbima.

Kad nije uspio ostvariti prevagu u Hrvatskoj narodnoj zajednici, Stadler je 1909./1910. utemeljio Hrvatsku katoličku udrugu koja je od početka nastupala kao politička stranka. Makar je i unutar srpskih i unutar muslimanskih organizacija zbog različitih razloga došlo do cijepanja i prijepora odnosno do različitog pozicioniranja pojedinih političkih skupina, među Hrvatima katolicima podjele su bile najdublje, pa su oni i nakon uvođenja ustavnog stanja (1910.) na izbore za Sabor Bosne i Hercegovine išli duboko podijeljeni.

Na izborima je Hrvatska narodna zajednica ostvarila premoćnu pobjedu, ali je usprkos tomu njezino vodstvo nastavilo pokazivati spremnost na ograničene koncesije Stadleru, dok je njezin saborski klub nastavio popuštati pred ideologijom tzv. hrvatsko-srpskoga narodnog jedinstva kojoj je glavni vjetar u jedra davala austro-ugarska politika svojim nepopularnim mjerama ne samo u BiH nego i u drugim hrvatskim zemljama.

Dijelom zbog pritiska Svete Stolice, kojoj podjela katolika i sukobi svjetovnoga i redovničkoga klera nisu bili po volji, a ponajviše zbog logike parlamentarnog života u konfesionalno ustrojenu Saboru te procesa ujedinjavanja pravaških stranaka u banskoj Hrvatskoj i u Dalmaciji, koji je zaprijetio izolacijom bosansko-hercegovačkih Hrvata, uskoro je došlo do formalnog stapanja Hrvatske narodne zajednice i Hrvatske katoličke udruge. To stapanje, međutim, nije zapravo nikad posve zatrpalo duboke ideološko-političke procjepe koji će i dalje polarizirati bosansko-hercegovačke Hrvate, čiji će saborski klub već 1911. zasnovati razmjerno stabilnu suradnju s muslimanskim saborskim klubom.

Premda je odobravao hrvatsko-muslimansku suradnju kao jednu od konstanti u svome ideološkom sustavu, Pilar nije bio oduševljen svjetonazorskim i ideološko-političkim ustupcima Stadleru, smatrajući da taj proces označuje pobjedu klerikalnih tendencija koje su se mogle nazrijeti i u previranjima na pravaškome dijelu političkog spektra u banskoj Hrvatskoj. Nezadovoljstvo kod njega izazivalo je i zajedničarsko popuštanje jugoslavenskoj ideologiji koje je u nemaloj mjeri bilo na tragu milinovačke starčevićanske struje u banskoj Hrvatskoj. Na to je, međutim, sve manje mogao utjecati, jer se na saborskim izborima nije ni pojavio kao kandidat, a živio je u provinciji, pa se je smanjivao i njegov utjecaj u organizaciji.

Upravo te tendencije u životu bosansko-hercegovačkih katolika Hrvata utjecale su na njegovo djelomično povlačenje iz političkog života, nakon čega se on, pored bavljenja pravom i na praktičnoj i na doktrinarnoj razini, posvećuje ideološkome i znanstveno-publicističkom radu. Nije time, međutim, utrnuo njegov interes za politiku, pa će uskoro pokazati spremnost na suradnju i sa Stadlerom, kad je ocijenio da je to u hrvatskome nacionalnom interesu. Naime, upravo on je potaknuo sarajevskog nadbiskupa da posredovanjem pape Benedikta XV. pokuša spriječiti ulazak Italije u svjetski rat kako bi se otklonila prijetnja diobe hrvatskih zemalja između Italije i Srbije.

Kad se je taj pokušaj izjalovio, Pilar će tijekom rata poduzeti čitav niz pokušaja da se spriječi razbijanje Austro-Ugarske i stvaranje jugoslavenske države, a riješi hrvatsko pitanje ujedinjenjem hrvatskih zemalja i osiguranjem njihova položaja. Napisao je čitav niz promemorija i elaborata o hrvatskom pitanju namijenjenih visokim državnim dužnosnicima, pa i samome vladaru. Usporedno s time će tijekom ratnih dana nastati njegova najvažnija djela, među kojima se osobito ističe knjiga Svjetski rat i Hrvati. Pokus orientacije hrvatskoga naroda još prije svršetka rata, koja je izišla u dva izdanja (1915. te 1917.), te njegovo životno djelo, rasprava o južnoslavenskom pitanju koja je pod naslovom Die Südslawische Frage und der Weltkrieg. Die übersichtliche Darstellung des Gesamt-Problems tiskana u Beču u ožujku 1918. godine.

Ta dva djela, kao i posebna Pilarova geopolitička rasprava Politički zemljopis hrvatskih zemalja. Geopolitička studija koja je također izišla 1918., priskrbili su njihovu autoru naslov i ulogu važnog ideologa protujugoslavenstva, a u nekim tendencioznim i površnim prikazima i ideologa protusrpstva. Zato su te knjige, a napose Južnoslavensko pitanje, kao oštroumna raščlamba geopolitičkih, povijesnih, etnopsiholoških i vjersko-kulturnih sila pokretnica u povijesti hrvatskoga i srpskog naroda, u obje jugoslavenske države smatrane vrlo nepoćudnim štivom. Oko Južnoslavenskog pitanja nastale su i razne legende koje su samo demonstrirale vrijednost i važnost te knjige, koja kao malo koja iz tog doba nudi posve drugačiju, kritičku raščlambu srpskoga i ruskog pravoslavlja kao jedne od bitnih sastavnica srpskoga odnosno ruskog imperijalizma.

Utjecaj te knjige je, doduše, bio i ostao ograničen, jer je ona tiskana na njemačkom jeziku u svega 1.500 primjeraka te je već u ljeto 1918. bila praktično rasprodana. Zato su njezine koncepcije ostale bez pravog odjeka u vladajućim krugovima, a nisu u većoj mjeri mogle utjecati ni na oblikovanje stajališta hrvatskih političkih grupacija. Postoji ipak čitav niz svjedočenja da je knjiga ostavila snažan dojam na one koji su je ipak uspjeli pročitati, a i u razdoblju između dva svjetska rata Pilarovo je Južnoslavensko pitanje utjecalo na ideološko formiranje jednog dijela hrvatske mladeži, pa je baš ta činjenica potaknula uredništvo Hrvatske mladice, omladinskoga glasila bliska Hrvatskoj federalističkoj seljačkoj stranci, da 1928. započne s objavljivanjem hrvatskog prijevoda na stranicama tog časopisa. No, taj je pothvat ubrzo prekinut proglašenjem šestosiječanjske diktature.

Zahvaljujući ponajprije Južnoslavenskom pitanju, kao i seriji političkih akcija koje je poduzimao osobito 1917./18., kad se je zdušno protivio politici nastaloj u povodu Svibanjske deklaracije Južnoslavenskoga kluba u bečkome Carevinskom vijeću, Pilar je nakon stvaranja Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca bio nepoćudan, pa se je u velikoj mjeri povukao iz javnog života. Godine 1920. s obitelji je preselio u Zagreb, gdje se je nastavio baviti odvjetništvom, glavnim svojim zanimanjem još od 1905., kad je odvjetničku pisarnicu otvorio u Tuzli. Postupno se je uključivao i u javni život, ali je 1921. optužen na političkome procesu, a potom bio i osuđen skupa sa svojim znancem, hrvatskim povjesničarom dr. Milanom pl. Šufflayem te većim brojem suoptuženika koje uglavnom nije ni poznavao niti je s njima imao kakve veze.

Ni to ga nije obeshrabrilo, nego je nastavio javno djelovati, održavati predavanja i pisati članke u novinama i časopisima, nastojeći izbjeći izravnu konfrontaciju s režimom. Godine 1922. pojavila se je njegova opsežna knjiga o važnosti samoodgoja i individualizma, a koju godinu kasnije postat će predsjednikom Sociološkog društva u Zagrebu te suutemeljiteljem njegove Antropološke sekcije. Bio je to njegov odgovor na nastojanja režima i režimu bliske inteligencije da se jugoslavenstvo legitimira ne samo shvaćanjem da su hrvatski i srpski jedan jezik, nego i tezama da „Jugoslaveni“ predstavljaju zasebnu, po mnogočemu superiornu rasu. Ta rasna, počesto i otvoreno rasistička koncepcija koja se nalazi u samim temeljima jugoslavenske ideologije, izazvat će čitavu seriju Pilarovih socioloških eseja i rasprava.

U drugoj polovici 1920-ih godina posebno se je posvetio studiju vjersko-kulturnih tema, napose fenomenu srednjovjekovne Crkve bosanske. I taj interes, u kome je Pilar pokazivao naglašeno nastojanje da dokaže utjecaj zoroastričkog dualizma na staru religiju Hrvata i Srba, bio je motiviran političkim razlozima i težnjom da se dokaže hrvatstvo bosansko-hercegovačkih muslimana. U znanstvenom smislu Pilarov doprinos i nije bio osobit, ali je zato njegova ulogu u popularizaciji dualističkih tema znatna. No, kako su se političke prilike zaoštravale, a pokolj hrvatskih parlamentarnih zastupnika u beogradskoj Narodnoj skupštini u lipnju 1928. doveo do radikalizacije hrvatsko-srpskog spora, on se je u posljednjih pet godina svog života ponovno intenzivnije uključio u politička previranja.

Tada je nastao čitav niz njegovih spisa i promemorija o hrvatskom pitanju. Načelno protivan revolucionarnim metodama i naglim odlukama, Pilar se je zalagao za postupno i etapno pretvaranje jugoslavenske države u federaciju. U tom bi se procesu, prema njegovim zamislima, hrvatske zemlje, u koje on uvijek ubraja i Bosnu i Hercegovinu, postupno ujedinjavale, a Hrvati bi gospodarski, kulturno i politički jačali te gradili veze koliko s drugim srpskim protivnicima, toliko i sa Zapadom kojemu pripadaju svojom poviješću. Na kraju tog procesa jačanja cjelokupne protusrpske fronte u Kraljevini Jugoslaviji, i Hrvati bi u povoljnome međunarodno-političkom trenutku mogli pristupiti ostvarenju sna o vlastitoj neovisnoj državi koja, prema njegovu mišljenju, bez Bosne i Hercegovine možda može formalno opstati, ali ne može očuvati neovisnost i prosperitet.

U tom smislu je Pilar nastojao i djelovati kod vodećih hrvatskih političkih osoba, a tim duhom bila je nadahnuta i njegova posljednja knjiga, potpisana pseudonimom Florian Lichtträger, koja je pod naslovom Immer wieder Serbien (Uvijek iznova Srbija) objavljena u veljači 1933. u Berlinu. I u njoj je Pilar posredno dokazivao nemogućnost opstanka jugoslavenske države, ponavljajući svoje uvjerenje da je Bosna i Hercegovina ključ za rješenje hrvatskog pitanja i uvjet opstanka Hrvatske kao samostalne države. Sedam mjeseci kasnije, u rujnu 1933. pronađen je mrtav u svojoj kući u Zagrebu, a njegova se smrt do danas smatra nerazjašnjenom.

Iako je u znatnome dijelu svog života, napose nakon 1918. godine, djelovao samozatajno, Pilar je, dakle, vrlo aktivno sudjelovao i u hrvatskome političkom životu 1918.-1933. godine te je povremeno ipak ostvarivao snažan intelektualni utjecaj na svoje suvremenike. Taj je utjecaj nakon njegove smrti postao još i veći, a osobito je porastao nakon što je u jesen 1943., nakon pada Italije, u Zagrebu objavljen inače razmjerno loš i dosta neprecizan prijevod njegova glavnog djela, a koji mjesec kasnije i drugo, integralno izdanje izvorne, njemačke verzije.

Svijest o važnosti njegova Južnoslavenskog pitanja bila je takva da je pretisak toga hrvatskog prijevoda osvanuo i 1990. godine, u vrijeme kad je bilo posve očito da se provode posljednje pripreme za stvaranje Velike Srbije: Pilar je, naime, bez ikakve sumnje i tada shvaćan ne samo kao jedan od oštroumnih analitičara historijskih i političkih procesa na istočnoj obali Jadrana, nego i kao jedan od ponajvažnijih hrvatskih političkih ideologa prve polovice XX. stoljeća.

U našoj doista bogatoj povijesno-političkoj publicistici ne znam da smo ikad imali bistrijeg čovjeka i lucidnije pero među onima koji politiku nisu stvarali nego su je tumačili i komentirali. To danas, o sedamdeset petoj godišnjici Pilarova Južnoslavenskog pitanja smijemo reći s punim uvjerenjem da se nismo nimalo prenaglili.

Dubravko Jelčić (1993.)

Pilar je bio neumjereno napadan i plijenjen, a isto tako neusporedivo hvaljen i kriomice čitan. Često se o njegovu djelu i njemu govorilo i pisalo napamet, širila bijela i crna legenda. Vrijeme je da se kritički izdaju njegova djela i relevantni dijelovi ostavštine. Pilar to zaslužuje kao jedan od naših najboljih političkih pisaca.

Trpimir Macan (1997.)

Iako novije spoznaje o njegovu sudjelovanju u društvenome i političkom životu prve jugoslavenske države sile na reviziju ranijih predodžaba, prema kojima je dr. Ivo Pilar od proglašenja Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca 1. prosinca 1918. do nerazjašnjene smrti početkom rujna 1933. bio u velikoj mjeri ostraciran iz javnosti kao politički nepoćudna osoba, ni danas nema nikakve sumnje o tome da ključna njegova političko-publicistička djela, ona koja su nastala prije postanka jugoslavenske države, nisu bila po volji ni jugoslavenskim vlastima niti pristašama jugoslavenske ideologije.

Zato ih se ni između dvaju svjetskih ratova nije pretiskivalo, prevodilo niti populariziralo, premda je nekoliko njihovih fragmenata u to doba bilo objavljeno u hrvatskim oporbenim i, zanimljivo, u pravilu omladinskim publikacijama – što je donekle bilo u neskladu s njegovim misaonim sustavom koji je otklanjao svaku revoluciju i svaki prenagljeni korak – a još nepovoljnija bila je sudbina kako tih ideološko-političkih, tako i ostalih njegovih rasprava i studija u drugoj, totalitarnoj jugoslavenskoj državi. Pilara se je, naime, u poratnoj Jugoslaviji prešućivalo i tamo gdje se je o njemu moralo pisati, pa je tako, primjerice, jedva spomenut čak i u raspravi o povijesti sociologije na području jugoslavenske države, makar je godinama bio ne samo predsjednik Sociološkog društva u Zagrebu, nego i glavni pokretač većine njegovih pothvata tijekom oduljeg niza godina.

 

 

Pilar je bio za hrvatsko – muslimansku suradnju, jednu od konstanti u svome ideološkom sustavu iako mu se nije sviđala uloga nadbiskupa Josipa Stadlera

 

 

Sve to je, dakako, utjecalo i na recepciju njegove misli u hrvatskoj znanstvenoj i političkoj javnosti. Osim kratkoga, u pravilu pogrješnoga i skoro beziznimno tendencioznog spominjanja u leksikonima i enciklopedijama, njegovo se je ime u razdoblju od 1945. do 1991. obično izbjegavalo i prešućivalo, pa su i on i njegovo djelo široj javnosti ostali uglavnom nepoznati. Na zaključak da je smatran nepoćudnim autorom upućivala bi već ta šutnja, i kad ne bi bilo izravnih svjedočenja. A imamo ih, kako u odnosu na nj, tako i u odnosu na njegova djela, navlastito ono glavno: Pilarovu knjigu Die südslawische Frage und der Weltkrieg. Übersichtliche Darstellung des Gesamt-Problems, koja je objavljena u Beču 1918., a onda se u nesolidnu hrvatskom prijevodu – koji na mnogo mjesta iskrivljuje Pilarova gledišta, pa je zaslužan i za stanovite dvojbe i pogrješna tumačenja njegovih političkih i znanstvenih pogleda – pojavila tek 1943. u Zagrebu pod naslovom Južnoslavensko pitanje. Prikaz cjelokupnog pitanja.

Nije nezanimljiva doskočica Srećka Lipovčana da je Pilar zapravo cijeloga života „pisao jednu te istu knjigu“, tj. varirao jednu te istu misao s jednim te istim ciljem. Onoliko točna koliko pojednostavnjena ocjena može biti točna, i ta je misao u svome središtu imala Južnoslavensko pitanje. Ima oko te knjige puno mitova i legendi – neke od njih obradit ćemo ili se o njih bar očešati i ovdje – ali nema nikakve sumnje da je ona u jugoslavensko doba smatrana politički opasnim štivom. Budući da je njoj pripisivana još naglašenija protujugoslavenska (i protusrpska) nota nego, primjerice, djelima dr. Ante Starčevića, bio je Pilar možda slabije sreće čak i od Oca Domovine, čija su djela znala biti i dokaz optužbe na političkim procesima.

Jer, dok su se jugoslavenstvom nadahnuti autori ili srpski propagandisti poput, primjerice, književnoga kritičara i književnog povjesničara Jovana Skerlića – a onda i svite njegovih jugoslavenskih sljedbenika i epigona i na srpskoj i na hrvatskoj strani – mogli trsiti da Starčevića, makar posve neuvjerljivo i krajnje nategnuto, proglase čak ideologom jugoslavenstva (samo što je to jugoslavenstvo, tobože, formulirano pod hrvatskim imenom!), s Pilarom i cjelinom njegova djela takva konstrukcija nije bila moguća: tezu o tobožnjem Starčevićevu jugoslavenstvu nasljedovali su brojni zagovornici integralnog jugoslavenstva, od borbenih jugointegralista oko Ujedinjene hrvatsko-srpske omladine preko Viktora Novaka do jugointegralističke političke emigracije nastale iza Drugoga svjetskog rata; za Pilara je ostala rezervirana ocjena da je pisao u nepobitno protujugoslavenskom i u otvoreno protusrpskom duhu, pri čemu je prvi dio te ocjene nesumnjivo točniji od drugoga.

Pilarova je sreća i nesreća da je pred naljepnicom kojom je obilježeno njegovo Južnoslavensko pitanje uzmicala važnost ostalih njegovih spisa. Problem, dakako, nije bio samo u tome što je to glavno njegovo djelo na hrvatski prvi put cjelovitije prevedeno i objavljeno u doba Nezavisne Države Hrvatske (NDH), nego i u samome sadržaju te knjige. Nju je jugoslavenski režim držao opasnom za državu i za jugoslavensku misao – a u tome se i nije varao. I kasnije, nakon svjetskog sloma komunističke ideologije i krvavog raspada druge Jugoslavije, dok se s jedne strane tvrdilo da je Južnoslavensko pitanje u neku ruku „sveto pismo hrvatskog nacionalizma“, s druge se je na specifičan i krajnje tendenciozan način tu knjigu koristilo u križarskim ratovima protiv hrvatskoga nacionalizma, pa i Hrvatske uopće, pri čemu se takvi njezini „tumači“ uopće nisu služili izvornim Pilarovim tekstom, nego fragmentima nesolidna prijevoda koji su k tome istrgnuti iz konteksta cjelokupnog autorova djela.

To su neki od razloga zbog kojih Pilar zaslužuje pozornost. Kostur, pak, ove monografije čini disertacija Ivo Pilar kao politički ideolog, izrađena pod mentorstvom dr. sc. Stjepana Matkovića i na Sveučilištu u Zagrebu u lipnju 2015. obranjena pred povjerenstvom koje su činili dr. sc. Zlatko Matijević, dr. sc. Darko Vitek i dr. sc. Zlatko Hasanbegović, zapravo onaj njezin dio – opsegom malo veći od polovice – koji se bavi Pilarovim djelovanjem u doba Austro-Ugarske. Ostatak, posvećen njegovu javnom, znanstveno-publicističkom i ideološko-političkom djelovanju u doba prve Jugoslavije, zbog opsežnosti je ovdje morao biti izostavljen, ne računajući sasvim sažet prikaz tog djelovanja u poglavlju koje se bavi Pilarovim životopisom.

Napominjući ono što se i bez napomene znade, tj. da sam ja jedini odgovoran za sve manjkavosti disertacije, i mentoru i članovima ispitnog povjerenstva i ovdje izričem zahvalnost zbog primjedaba i savjeta kojima su pomogli da tekst bude cjelovitiji, jasniji i precizniji. Posebno moram istaknuti da su za moj izbor teme, a kasnije i za pribavljanje nemalog dijela arhivskoga gradiva iz Pilarove ostavštine posebno zaslužni dr. sc. Zlatko Matijević i pok. dr. sc. Srećko Lipovčan, a veliki broj drugih dokumenata ustupio mi je ili me na njih upozorio mentor dr. Stjepan Matković.

Potporu izradi disertacije pružao je, dakako, i bivši ravnatelj Instituta društvenih istraživanja Ivo Pilar, sad umirovljeni dr. sc. Vlado Šakić koji me je dugo i uporno odvraćao od drugih poslova, nakan objaviti tu disertacija u nakladi Instituta već 2015.: stvar je ovisila o meni, a ne o Institutu niti o njegovu ravnatelju. A u registru mog poštenja, kako bi se izrazili duhovitiji od mene, zapisana je i moja zahvalnost zaposlenicima arhivskih ustanova i knjižnica u Zagrebu, Splitu i Sarajevu, kao i osobito susretljivu fra Anti Mariću koji mi je omogućio pregled gradiva i tiska u mostarskoj Franjevačkoj knjižnici i arhivu. Bez njihove bi pomoći ova knjiga bila u svakom pogledu manjkavija, a tu pomoć znaju valjano cijeniti samo oni koji su iskusili tegobe i užitke arhivskoga rada. Zahvalnost na poseban način izražavam prof. Stjepanu Bekavcu, direktoru trgovačkog društva AGM: uza sve ono što inače pripada nakladniku, u njegove zasluge idu i prijelom i grafička oprema ove knjige.

Radi savjesti pomnjivijih čitatelja valja još dometnuti da je spomenuta moja disertacija, inače prva disertacija kojoj je tema Pilar, ovdje u nemaloj mjeri skraćena, a prerađena je, dopunjena ili ispravljena tek u neznatnim dijelovima, tamo gdje su to nametale kasnije objavljene studije drugih autora ili naknadno pronađeno gradivo, dakako i na onih nekoliko mjesta gdje su se u disertaciji dogodile pisarske pogrješke ili previdi. Pri tom skraćivanju – bolnom za svakog autora koji prema vlastitome čedu nikad ne može biti dostatno kritičan – ispušteni su mnogi izvori, skresan je osobito prikaz općih okvira Pilarova djelovanja, a morali su biti žrtvovani i brojni dijelovi u kojima se upozorava na faktografske pogrješke u ranijoj literaturi te nerijetko i polemizira s različitim interpretacijama. Onaj čitatelj kojega to zanima (a te dijelove ne uspije razaznati ili bar naslutiti iz ovdašnje verzije), toj će nevolji doskočiti tako da se posluži izvornom disertacijom. A kako je u današnje doba ona javnosti dostupna ne samo na Sveučilištu i u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, nego i na internetu, gdje je se svatko može bez troška i osobita truda domoći za nekoliko trenutaka, nadam se da granice pristojnosti i etičnosti ne ću prijeći onda kad se ovdje pri sažimanju teksta pozovem na nju i na literaturu koja se u njoj na odgovarajućemu mjestu spominje.

Ne računajući prvi objavljeni prijevod jednoga književnog djelca (1896.), u hrvatskome je javnom životu Ivo Pilar sudjelovao oko tri i pol desetljeća, otprilike od kolovoza 1898. do jeseni 1933. godine. I kao što je on na svoj način obilježio to vrijeme, tako je i vrijeme neminovno obilježilo njega. Ušao je u taj život u jeku hrvatske moderne i kadikad vrlo brutalnih obračuna Mladih i Starih, a iz njega izišao iznenadnom i po mnogočemu zagonetnom smrću u vrijeme kad je formalno prestalo doba šestosiječanjske diktature, ali povratak čak i u pseudoparlamentarni i pseudodemokratski oblik jugoslavenskoga političkog života još nije bio na vidiku. U ta tri i pol desetljeća rijetko je bio na naslovnim stranicama – zapravo to nakon stvaranja jugoslavenske države nikad ne će ni biti – ali je zato često bio u samome žarištu kulturnih i ideološko-političkih previranja kroz koja je prolazio hrvatski narod.

Nakon okončanja sveučilišnog studija i objavljivanja svojih književnih pokušaja te prvoga zaokruženijeg ideološkog spisa, Pilar je radio kao bankovni činovnik, kasnije odvjetnik, djelovao je kao političar i kulturno-politički odnosno politički ideolog, davao svoj doprinos u osnivanju i djelovanju niza kulturnih, političkih, gospodarskih i znanstvenih udruga i institucija, objavljivao zapažene publicističke i znanstvene tekstove s različitom tematikom i nastojao neposredno utjecati na društvena zbivanja u hrvatskim zemljama. Budući da je u tome svom raznoliku i višeslojnu djelovanju redovito nastupao iz drugoga plana, prepuštajući drugima da nose i one barjake kojima je on davao smisao, moglo ga se je zaobići, ali ga se je, kao što je spomenuto – nesumnjivo zbog provokativnosti i nepoćudnosti njegovih gledišta – zaobilazilo i onda kad je doista bio u prvome planu.

A onda kad ga se nije zaobilazilo ili svjesno prešućivalo, njegovo su javno djelovanje suvremenici i kasniji promatrači opisivali na različite načine, imajući na umu raznovrsnost njegova djelovanja i mnogostrukost interesa. Ti opisi su često bili i nepotpuni i pristrani – nekad zbog nepoznavanja činjenica, nekad zbog težnje da ga se umanji, a nekad i zato što su dolazili iz pera ljudi koji su manje htjeli govoriti o Pilaru, a više o sebi – pa možda i ne treba čuditi da je bilo, a i danas ima, nepreciznosti i nedosljednosti čak i oko nabrajanja i tumačenja njegovih pseudonima, kako onoga najpoznatijega (L. v. Südland), tako i onih manje poznatih ili široj javnosti posve nepoznatih. Krupne, ponekad i grube pogrješke po svojevrsnoj se inerciji nastavljaju i u najnovije doba, ali je danas ipak uglavnom općeprihvaćeno stajalište da je Pilar jedan od najvažnijih promicatelja načela moderne u Hrvatskoj. Na kulturno-umjetničkom su ga području neki već odavno nazivali ideologom modernizacije; na političkom su prosudbe njegova djelovanja ostale raznorodne.

Upućeniji su znali da je on jedan od glavnih organizatora i utemeljitelja Hrvatske narodne zajednice (HNZ) i njezin ključni ideolog, ali je ideološko-političko značenje obično pripisivano tek njegovu Južnoslavenskom pitanju, djelu kojim se je i sam ponosio, tvrdeći ponekad nakon svjetskog rata, kao u pismu jednomu njemačkom konzulu, da je ta knjiga, „usprkos slomu njezinih političkih tendencija“, postala „vodećom ideologijom u mnogim dijelovima negdašnje Monarhije“. Ako bi tko pomislio da je ocjena bila samodopadna i pretjerana – ni sam Pilar, poput mnogih velikih ljudi, nije patio od pretjerane skromnosti – taj bi mogao prizvati u pamet da su ga, primjerice, u doba Nezavisne Države Hrvatske neki smatrali jednim od ključnih nacionalno-političkih ideologa.

 

 

Pilar je tijekom rata poduzeo niz pokušaja da se spriječi razbijanje Austro-Ugarske i stvaranje jugoslavenske države, a riješi hrvatsko pitanje ujedinjenjem hrvatskih zemalja

 

 

O tome zorno govori činjenica da je 5. lipnja 1944. Stožer Muške ustaške mladeži Zagreb predložio ministru narodne prosvjete neka propiše određeni broj naslova koje bi svaki maturant trebao proučiti i na ispitu zrelosti pokazati da ih poznaje. Riječ je, navodi se u tom prijedlogu, o knjigama koje su sastavili „moralno i nacionalno jaki hrvatski profesori“, a u „najpreče političke knjige“, kaže se dalje, imao bi spadati izbor Starčevićevih spisa koji je priredio Blaž Jurišić, te Strahote zabluda poglavnika Ante Pavelića i – Pilarovo Južnoslavensko pitanje.

Naći se uz bok Starčeviću i Paveliću u to doba, nije bila mala stvar, i na tome ništa ne mijenja – predlagateljima zacijelo posve nepoznata – činjenica da je Pilar prema Starčeviću bio kritičan, a da o Paveliću nije dospio puno reći, ali ono što je neizravno kazao, upućivalo je više na različitost nego na istost pogleda. Usprkos tomu je prijedlog pao na plodno tlo: nimalo ne dangubeći, svega četiri dana kasnije Ministarstvo narodne prosvjete je „upraviteljstvima svih državnih gimnazija i učiteljskih škola“ te Društvu hrvatskih srednjoškolskih profesora uputilo dopis pod naslovom: „Domaće štivo za srednjoškolsku mladež“. U njemu se Ministarstvo raspituje o knjižničkome fondu, a od Društva hrvatskih srednjoškolskih profesora traži da sastavi „popis nacionalnih poučnih i književnih djela za nacionalni, politički i državljanski odgoj srednjoškolske mladeži“, pa se spomenuta tri naslova odnosno autora, Starčević, Pavelić i Pilar navode kao – obvezatna.

Moglo bi se, dakle, reći da su potonji naraštaji Pilara više promatrali kao ideologa i političkog pisca, a manje kao političara, pa je i pretežnu dijelu čak i stručne javnosti promaknulo njegovo izravno političko djelovanje. Rijetki su autori ipak naslutili pravu, desetljećima nepravedno podcjenjivanu Pilarovu ulogu u praktičnoj politici. Ona je bila jasno vidljiva u suvremenome bosansko-hercegovačkome tisku, napose u tisku tamošnjih Hrvata katolika, ali je zanimljivo da su se njime služili tek malobrojni hrvatski autori. Zato u hrvatskoj historiografiji nije pravo ocijenjena ni tvrdnja iznimno obaviještenoga Adalberta Sheka – Pilarova punca, ali najčešće ne i političkog istomišljenika – koji je 1909. napisao da je upravo Pilar „stvarni duhovni vođa, najdjelatniji i najmarljiviji član Središnjeg odbora“ (der eigentliche geistige Leiter, der tätigste und eifrigste Mitglied des Zentralausschusses) HNZ-a.

Nepoznata je i nezapažena ostala i tvrdnja bosanskog franjevca fra Jakova (Jake) Pašalića, koji je u svojim (neobjavljenim) uspomenama ustvrdio da je Pilar bio pravi autor programa HNZ-a. Mirjana Gross je ipak ispravno istaknula da su Nikola Mandić, Jozo Sunarić, Gjuro Džamonja i Pilar bili glavni organizatori HNZ-a, iako tu svoju ocjenu nije potanje argumentirala niti razradila. Luka Đaković je u svojoj knjizi o političkim organizacijama bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika – koja se i danas drži klasičnim djelom za tu problematiku, što neusporedivo više valja pripisati zapanjujućoj oskudnosti historiografskoga štiva o političkom organiziranju Hrvata u BiH negoli vrsnoći Đakovićeve knjige koja kipi nedostatcima i propustima – na puno mjesta spomenuo Pilara, ali ipak nije uočio, ili nije htio uočiti, da je on jedna od ključnih osoba najstarije od tih organizacija.

Nasuprot tome, Vladimir Bazala je u svome pregledu povijesti hrvatske znanosti nazvao Pilara „osnivačem Hrvatske narodne zajednice za Bosnu i Hercegovinu“, što je sasvim blizu istini, makar se je tu njegovu ocjenu smjelo držati tek usputnom. Bosansko-hercegovački povjesničar Dragomir Gajević je 1987. zabilježio kako Pilara smatra „jednim od osnivača i ideologa Hrvatske narodne zajednice prije prvog svjetskog rata“, a jednako su Iljas Hadžibegović i Mustafa Imamović 1998. upozorili na to da je Pilarova uloga u osnivanju i djelovanju HNZ-a puno veća nego što se obično misli. Iako u svome sažetom pregledu povijesti BiH u austro-ugarskom razdoblju nisu potanje obrazlagali svoje stanovište niti su za nj naveli izvore, ta dvojica bosansko-hercegovačkih povjesničara odlučno su ustvrdila da je predsjednikom te organizacije bio izabran Nikola Mandić, „ali je njen stvarni pokretač, glavni teoretičar i ideolog bio tuzlanski advokat dr. Ivo Pilar“.

S druge je strane jugoslavenski integralist Prvislav Grisogono pokušao 1938. omalovažiti i hrvatstvo i Pilara, ne baveći se njegovim predratnim djelovanjem i tvrdeći da za vrijeme Prvoga svjetskog rata nije bilo nijednoga „ozbiljnoga glasa“ za neovisnu Hrvatsku, Slovačku ili Sloveniju: „Rekosmo ozbiljni, da ne bi izgledalo da nam je nepoznat predlog bosansko-hercegovačkog ‘sekcion-šefa’ Dr. Iva Pilara iz 1918. g., kojim u jednoj brošuri predlaže ‘bosnificiranje’ jugoslovenskih zemalja na taj način što bi se skupile u jedno autonomno telo pod voćstvom hrvatskog elementa, ali pod vrhovnim nadzorom Austrije i Ugarske.“ Grisogonova podrugljiva opaska posve očekivano odiše jugoslavenstvom, ali jednako tako očekivano krivotvori činjenice: Pilar nije bio nikakav bosansko-hercegovački Sektionschef, nije priželjkivao nikakav „vrhovni nadzor Austrije i Ugarske“, niti je 1918. objavio kakvu brošuru s takvim programom, ali su njegove političke koncepcije isključivale Jugoslaviju, dakle – potkapale ono što je Grisogono, klečeći neumorno pred beogradskim oltarima, pretvorio u smisao svog života. Još jedan od jugoslavenskih integralista hrvatskog podrijetla, predratni tišnjanski ljotićevac Roko Kaleb, koji je u Drugome svjetskom ratu postao pripadnikom Prosvjetnog otsjeka Srpskoga dobovoljačkog zbora, potom Ljotićev i Nedićev izaslanik kod zapovjednika četničke Dinarske divizije Momčila Đujića, sredinom 1950-ih godina u svojoj emigrantskoj Hrvatskoj zori pisao je o Pilaru kao ideologu hrvatskoga nacionalizma koji je razvijao i dopunjavao Starčevićevu misao. Tu je ocjenu Kaleb, koji se je i inače često vraćao Pilaru u pravilu s negativnim opaskama, upotpunio tvrdnjom da će potom „razni Filipi Lukasi posegnuti čak i za rasističkim ‘argumentima’“, zaboravivši dakako u svome jugoslavenskom zanosu da je Lukas svoje teze o važnosti rasnih odlika usvojio i zastupao desetljećima ranije, baš kao jugoslavenski integralist, u vrijeme kad je jugoslavenstvo i oblikovano kao rasna i rasistička koncepcija, i kad su rasno učenje i rasistička mitologija bili njezini sastavni, logični rekviziti.

I u najnovije vrijeme se Pilara na sličan način spominje u političkome kontekstu. Nastojeći uvjeriti sudsko vijeće kako je teza o postojanju velikosrpstva i velikosrpskog imperijalizma puka izmišljotina srpskih neprijatelja, srpsko-jugoslavenski je političar Slobodan Milošević na suđenju u Haagu, pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), spomenuo i Pilara. Ispitujući vlastitoga svjedoka – tzv. svjedoka obrane – Čedomira Popova, danas pokojnog povjesničara, člana Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) te počasnog predsjednika Matice srpske, Milošević je 15. prosinca 2004. sugerirao kako je Pilar jedan od ključnih teoretičara hrvatskoga nacionalizma („šovinizma“), koji je tobože zagovarao shvaćanje da je iskorjenjivanje velikosrpstva povijesna nužnost bez koje nema mira ni napretka zapadne civilizacije. Odgovarajući na Miloševićeva pitanja, svjedok Popov je pokazao da ne vlada ni osnovnim činjenicama iz Pilarova životopisa, što ga nije zapriječilo da ipak potvrdi Miloševićevu ocjenu te tako ilustrira predodžbu koja o Pilaru vlada u srpskim intelektualnim krugovima.

Jedan drugi srpski povjesničar – koji slovi za vodećeg stručnjaka za povijest svojih sunarodnjaka u hrvatskim zemljama – ujedno i član iste akademije, Vasilije Krestić, nalazi Pilarovo djelo u samim korijenima raspada druge Jugoslavije i nastanka samostalne Hrvatske. On, naime, drži kako je Franjo Tuđman, kao prvi predsjednik neovisne Republike Hrvatske i strateg njezina osamostaljenja, zapravo „istinski sledbenik geopolitičara Pilara, istoričara Mandića i poglavnika Pavelića“. Nekoliko godina kasnije Krestić je otišao još i dalje, tvrdeći: „Ideje dr Ivana Pilara prožele su čitavu hrvatsku politiku. One čine osnov nacionalne misli i geostrateških ciljeva hrvatske politike.“ Shvaćanje je ilustrativno kako za Krestića, tako i za SANU: ono pokazuje zašto je Krestić redoviti član te akademije, i zašto je ta akademija Krestića izabrala svojim članom. Jer, s druge strane, nema ozbiljnoga hrvatskog autora koji bi čak i u naznakama dijelio to mišljenje, makar u hrvatskoj intelektualnoj javnosti zacijelo ima onih koji žale zbog toga što su hrvatskoj političkoj eliti Pilarove misli bile i ostale slabo poznate.

Srpski povjesničar Milorad Ekmečić, također akademik SANU-a, Pilara će kasnije proglasiti čak „hrvatskim nacionalnim ocem“, pri čemu bi njegovo čedo bila moderna hrvatska nacija uopće, a posebno Nezavisna Država Hrvatska kao jedna od epizoda u njezinoj povijesti. U razgovoru za jedan poznati beogradski tjednik 2010. godine, Ekmečić je zastupao tezu da je konstituiranje i integriranje hrvatske nacije bilo moguće jedino silom: „U Aneksionoj krizi 1908. udareni su duhovni temelji hrvatske ustaške države. U krugu nadbiskupa Štadlera u Sarajevu, književnik i hrvatski nacionalni otac, Ivo Pilar, i političar Iso Kršnjavi, čelnici su u toj grupi, stvaraju nacrt hrvatske države od Pule do Drine. Srbi, Jevreji i Cigani bi bili eliminisani, a katoličko stanovništvo preseljavano iz pokrajine u pokrajinu, kako bi se stvorila neka ujednačenost nacije, koja još nije predstavljala etničku celinu.“ Razumije se da za takvu tvrdnju ni Ekmečić ni bilo tko drugi nije ponudio niti može ponuditi dokaz. Ona ujedno pokazuje zabrinjavajuće neznanje i nesposobnost distingviranja: glavninu svoga političkog djelovanja u Bosni i Hercegovini Pilar nije proveo u Stadlerovu krugu, nego baš naprotiv, kao žestoki, možda i najžešći Stadlerov svjetonazorsko-politički oponent u redovima tamošnjih Hrvata katolika.

I u tom su slučaju, dakle, činjenice uzmaknule pred slijepim animozitetom, pa će srpski diplomat i povjesničar, predsjednik Odeljenja istorijskih nauka SANU-a, Slavenko Terzić, ustvrditi da je Pilar „hrvatski i austrougarski ideolog“ koji je izgrađivao mit o „Velikoj Srbiji“. Prema Terziću, on je istodobno bio i „jedan od vodećih ideologa nepomirljive borbe protiv svega što je pravoslavno i rusko“, kao i pravi začetnik odnosno ideološki tvorac koncepcije zasebne crnogorske nacije, na kojoj su gradili crnogorski nacionalisti poput Savića Markovića Štedimlije. Iako nelogična i proturječna, takva je tvrdnja zapravo standardni izdanak srpske propagandne publicistike, koja Hrvatima i hrvatskim nacionalistima redovito predbacuje i tobožnju patološku mržnju prema pravoslavlju, pa se u tom sklopu redovito svjesno previđa više nego stabilna i dugotrajna suradnja hrvatskih nacionalista s pravoslavnim crnogorskim nacionalistima („separatistima“ odnosno „zelenašima“ ili „federalistima“), te s pravoslavnim Bugarima i Makedoncima itd., kao i činjenica da se Pilar – čija je supruga inače bila prelaznica s pravoslavlja na katolištvo – nije identificirao vjerskom pripadnošću niti se je posebno isticao u definiranju položaja crnogorske nacije.

 

 

U rujnu 1933. Ivo Pilar pronađen je mrtav u svojoj kući u Zagrebu, a njegova smrt do danas se smatra nerazjašnjenom. Umro je nakon objave svoje zadnje knjige u Berlinu, o nemogućnosti opstanka jugoslavenske države

 

 

No, nekadašnji titoistički omladinac, predavač na sarajevskomu Pravnom fakultetu, politički osuđenik i četnički vojvoda, a potom osuđenik pred MKSJ-om, Vojislav Šešelj, također je svrstao Pilara u glavne ideologe „srpsko-hrvatskoga etničkog i kulturnog diferenciranja“, držeći, štoviše, da je on „jedan od najznačajnijih hrvatskih nacionalnih ideologa“, ali pritom smatrajući da su Pilarove rasprave puka „naklapanja“ ili „rasističke gluposti“. Pokazujući da nije siguran čak ni u to kako se zove Pilarovo glavno djelo, Đorđe Mikić, srpski povjesničar i nastavnik na banjolučkome sveučilištu ne usteže se o njemu dati autoritativne sudove, vrlo suvereno tvrdeći kako je Pilar „pamfletist“ koji je „napisao opskurnu knjigu Jugoslovensko pitanje“, te je „u programu internacionalizovanja srpsko-hrvatskog rivalstva [imao] važnu makijavelističku ulogu“. Kolikogod bilo nedokučivo značenje pridjeva „makijavelistički“ u tome kontekstu, jasno je da će se u skladu s takvim, posve neobjektivnim i nekritičnim gledištima pretežnog dijela srpske historiografije, na srpskoj Wikipediji pojaviti čak i tvrdnja da je Pilar bio „ustaša“, i da je njegovo Južnoslavensko pitanje ideološki temelj ustaštva i Nezavisne Države Hrvatske.

Da te i slične teze ne bi ostale bez potpornja na hrvatskoj strani, pobrinuo se je niz hrvatskih pisaca. Tako je, recimo, Bernard Stulli 1959. pisao da je Pilar bio „velikohrvatski šovinist“ i da su njegovo djelo (Južnoslavensko pitanje) „nanovo štampali 1943. i 1944. god. ustaše u Zagrebu, posluživši se njime u svom protunarodnom radu a naročito u raspirivanju šovinizma i nacionalne netrpeljivosti među Južnim Slavenima“. Na istom je tragu, među ostalima, četrdesetak godina kasnije pisao i pjevač i publicist Vice Vukov, kojega se nekad, bez njegove osobite krivice ili zasluge, ovlaš znalo svrstavati u hrvatske nacionaliste, a bio je istaknuti sudionik ili bar suputnik Hrvatskog proljeća 1970./71. te pred kraj života zastupnik Socijaldemokratske partije Hrvatske u Hrvatskome saboru. On je svoju historiografsku i politološku kompetenciju smatrao potrebnim manifestirati tvrdnjom kako je Pilar (Südland) „po svemu sudeći, bio teorijski temelj endehaškog hrvatstva“. Pritom je očito držao kako pojam „endehaškog hrvatstva“ ne treba nikakvo tumačenje, baš kao što ni za tvrdnju o Pilarovu udjelu u nastanku ili oblikovanju sadržaja toga pojma nisu potrebni dokazi. Slično Vukovu, o Pilaru i njegovu djelu – zaboravljajući onu antičku pouku o postolaru, sandalama i slikarstvu – sudio je i Goranko Fižulić, u historiografiju podjednako upućeni proizvođač gumenih brtvila i sklopivih plastičnih čamaca, potom trgovac igračkama i prodavač magle u svojstvu ministra gospodarstva u jednoj razmjerno neuspješnoj hrvatskoj vladi.

A za Krestićem, Ekmečićem, Mikićem, Vukovim, Fižulićem i sličnima jedva zaostaje puno ambiciozniji filozof i publicist Nenad Miščević koji, okićen bradom kao glavnim argumentom svojih intelektualnih aspiracija – s obiljem faktografskih pogrješaka i na temelju očito vrlo površnog poznavanja Pilarova djela te sasvim tendencioznog ignoriranja vremena i konteksta u kome je on djelovao – slično Šešelju suvereno zaključuje kako je Pilar branio „prilično rasističke poglede“, odnosno zastupao „politički prilično ekstremno“ filozofsko razmišljanje, te pozivao „na nacionalno homogeniziranje tonom koji anticipira užase devedesetih“. Osim što slabim stilom „prilično uočljivo“ pokazuje kakve sve poteškoće ima sa zakonitostima i pravilima hrvatskog jezika, Miščeviću nije pošlo za rukom primijetiti nijedan od čitava niza Pilarovih spisa u kojima se njihov autor „prilično jasno“, pače izrijekom, protivi bilo kakvu nasilju, pa i svakom obliku političke prisile, dok bi činjenica da „užase devedesetih“ Miščević stavlja ispred nesumnjivo brutalnijih i masovnijih zločina počinjenih u Drugome svjetskom ratu mogla sugerirati da Pilar zapravo uopće nije predmet njegove analize, nego tek sredstvo za izražavanje njegovih političkih pogleda na najnoviju hrvatsku povijest koja je, na njegovo zaprepaštenje i duboku žalost, pokazala kako želi raskinuti s jugoslavenstvom.

U toj jugoslavenstvujućoj površnosti Miščević nije usamljen: kao što ćemo vidjeti, ona odlikuje još neke autore, poput profesionalnih povjesničara Roryja Yeomansa ili Nevenka Bartulina koji – u ime političke korektnosti – svoje nepoznavanje činjenica krpe domišljanjima i podzidavaju nekad i zapanjujućim izmišljotinama, nedostojnima znanja ambicioznijeg osmoškolca. A iako ovdje ni izbliza nije iscrpljen fond različitih, ponekad međusobno suprotstavljenih ocjena i tvrdnji o Ivi Pilaru i njegovu djelu, sve opisane nedoumice, napose u svjetlu važnosti njegovih misli i dalekosežnog utjecaja koji im se pridaje i koji su one objektivno imale, pokazuju zašto je korisno preispitati i analizirati Pilarove političke i društvene poglede.

Komentiraj