FELJTON: Kako je Stefani Germanotta postala planetarno poznata Lady Gaga

Autor:

FOTOgrafije objavljene uz dopuštenje izdavača

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘U potrazi za slavom’ u kojem Paul Lester opisuje transformaciju anonimne polaznice katoličke škole u New Yorku u svjetski poznatu pop ikonu koja je otpjevala himnu na inauguraciji predsjednika SAD-a Joea Bidena

Lady Gaga posjeduje vanzemaljsku privlačnost nekog bića koje se sredinom prve polovice 21. stoljeća spustilo s udaljenog planeta, ali njezina životna priča ipak je daleko običnija.

Rodila se 28. ožujka 1986. godine kao Stefani Joanne Angelina Germanotta u Yonkersu u New Yorku. Roditelji su joj talijanskog podrijetla, otac Joseph internetski je poduzetnik iz New Jerseya, a majka Cynthia (rođena Bissett) radila je u telekomunikacijama.

Obitelj je bila dobrostojeća i živjeli su na Upper West Sideu na Manhattanu te su zato Germanotte svoju stariju kći (mlađa Natali rođena je šest godina poslije svoje sestre) poslali u kvalitetnu školu, Katoličku školu presvetog srca, najstariju neovisnu djevojačku školu na Manhattanu, u kojoj školovanje godišnje navodno stoji oko 23.000 funti, a među čije se nekadašnje učenice ubraja i Caroline Kennedy, kći bivšeg američkog predsjednika Kennedyja.

Stefanini roditelji u početku su je namjeravali poslati u drukčiju, iako podjednako uglednu školu, Juilliard, smještenu u Lincolnovu Centru za izvođačke umjetnosti u New Yorku, čiji su nekadašnji učenici bili slavne osobe kao što su Kelsey Grammar, Val Kilmer, Kevin Spacey i Christopher Reeve.

Joseph i Cynthia o Juilliardu su razmišljali zbog Stefaninih glazbenih i kazališnih sklonosti. Već je u vrtiću zabavljala roditelje, učitelje i vršnjake svojim duhovitim izvedbama u ulozi velikog jarca u predstavi Tri mrgodna jarca. Pokazala je čak i rane znakove kreativnosti kad je sama napravila jarčeve rogove od staniola i vješalice za odjeću.

U četvrtoj je godini, na majčin poticaj, počela odlaziti na pouku iz glasovira i uskoro je bila u stanju svirati po sluhu. Napisala je i svoju prvu pjesmu, pjesmicu pod naslovom »Novčanice«, nadahnuta pjesmom »Money« Pink Floyda. »Još se sjećam prve pjesme koju sam čula«, poslije se prisjetila Lady Gaga. »Moj tata je slušao pjesmu za koju danas znam da se zove Money od Pink Floyda. Razumjela sam samo zvuk blagajne u uvodu te sam na notnom papiru sa slikom Mickeya Mousea napisala pjesmu pod nazivom ‘Dollar Bills.«

Kako objašnjava na svojoj službenoj web stranici, dok je bila mala djevojčica pjevala je uz hitove Michaela Jacksona i Cyndi Lauper koje je mogla slušati na svom malom plastičnom kazetofonu. Otac ju je znao »vrtjeti po zraku« uz bučni pop Rolling Stonesa i Beatlesa.

Otac ju je upoznao s mnogim vrstama glazbe, od Franka Sinatre do Brucea Springsteena. Časopisu Blender je izjavila: »Ja sam Njujorčanka talijanskog podrijetla. Moj je otac na kazetofonu u dnevnoj sobi stalno slušao ploče Pink Floyda, Led Zeppelina, Beatlesa, Billyja Joela i Eltona Johna. Glazba je bila važan dio moje obitelji. Za večerom bismo slušali Andreu Bocellija i Franka Sinatru. Zbog toga je i kazalište postalo velik dio mog života.«

Joseph je u slobodno vrijeme svirao u barskoj grupi kako bi se mogao posve prepustiti svojoj zaluđenosti Springsteenom. Bio je toliko vatren obo­­žavatelj »the Bossa« da je puno kasnije, kad se Stefani preobrazila u Lady Gagu i dobila istaknuto mjesto na festivalu u Glastonburyju 2009. godine, rame uz rame sa Springsteenom, njegova kći pretpostavila da će joj otac nedvojbeno radije gledati pjevača iz New Jerseya nego nastup vlastite kćeri. »Da je moj tata znao da Bruce svira na Glastonburyju, doletio bi onamo i vjerojatno uopće ne bi obratio pažnju na mene, nego bi se probio naprijed da vidi Bossa«, rekla je. »Ako ste iz Jerseya, tada je Springsteen za vas nešto poput Boga.«

Mlada Stefani Germanotta iskoristila bi svaku priliku da prolaznike zaokupi svojim glazbenim i kazališnim nastupima. Kao što piše na web stranici www.ladygaga.com: »Prerano sazrelo dijete plesalo bi oko stolova u elegantnim restoranima na Upper West Sideu sa slancem umjesto dirigentske palice. Novu dadilju bi nevino pozdravila gola kao od majke rođena.«

Drugim riječima, čak i u toj ranoj dobi javljali su se znakovi razmetljive, egzibicionističke odrasle osobe koju svijet danas prepoznaje kao Lady Gagu. Čak je i o području u kojemu je odrasla – Zapadne sedamdesete ulice – govorila kao o »kazališnom i opernom kvartu Manhattana.« »Uvijek sam bila zabavljačica«, rekla je. »Bila sam zabavna kao djevojčica, a zabavna sam i danas.«

Upravo zato su roditelji smatrali da je Umjetnička akademija Juilliard idealna škola za jedanaestogodišnju Stefani Germanottu. Međutim, u posljednjem trenutku donijeli su odluku da je pošalju u Katoličku školu presvetog srca – neke glasine tvrde da je to bila odluka njezinih roditelja, a neke da ju je donijela sama hirovita Gaga. Ne može se reći da je Katolička škola bila potpuno neprikladan izbor – tu su školu, na kraju krajeva, pohađale Paris Hilton i njezina sestra Nicky. Gaga je pričala o posrednom utjecaju sestara Hilton. »Vrlo su lijepe i vrlo čiste«, rekla je novinaru. »Vrlo, vrlo čiste. Znate, nikad nisam vidjela Paris, jer je starija od mene i smiješno je kako se uvijek piše da sam išla u školu sa sestrama Hilton, jer sam bila samo s Nicky. Mislim da je Paris napustila tu školu i vratila se u Dwight (druga njujorška škola). No, dojmljivo je što su te djevojke stalno bile savršene. Ja sam u školi uvijek bila čudakinja koja se bavila kazalištem i dolazila na nastavu s crvenim ružem ili savršeno nakovrčanom kosom, bilo kako, samo da privučem pažnju. Smiješno je, jer one kao da su bile ondje kako bih ja mogla postati svjesna nekih stvari, budući da sad uglavnom pokušavam ugurati svoj svijet u komercijalno društvo. Stoga pretpostavljam da su imale popriličan utjecaj na mene. Ne one osobno, nego ideja o samozvanom umjetniku.«

Odore u Presvetom srcu, koje su se sastojale od škotskih suknjica, također su ostavile dojam na nju, a možda su joj pružile i prvi okus mode. Ta je škola bila donekle svjesna mode, ili su je barem pohađale učenice sklone modi. »Proslava mature nalikovala je modnoj reviji Ralpha Laurena«, jednom je rekla. »Prisustvovale su joj prilično privilegirane mlade dame.« Međutim, Stefani i njezine školske kolegice nisu se osobito dobro slagale, kao što je rekla Hattie Collins iz The Sunday Timesa: »Bila sam umjetnički, kazališni tip. Odijevala sam se drukčije od ostalih cura i potjecala sam iz drukčijeg staleža. Više sam bila prosječna školarka.«

Pa ipak, uvijek je tvrdila da joj je škola omogućavala da udovolji svojoj stvaralačkoj strani, istodobno joj usađujući vrijednosti ambicije, odlučnosti i discipline. Uz satove iz osnovnih školskih predmeta, kao što su engleski, matematika i francuski te modernijih predmeta, kao što su seksualno obrazovanje i informatika, mogla je pohađati satove glasovira, pjevanja i drame.

»Pohađala sam zgodnu školu i stekla izuzetno dobro obrazovanje«, rekla je Lauri Barton iz The Guardiana 2009. godine. »Zapravo, mislim da me upravo moje obrazovanje izdvaja od ostalih, jer sam vrlo inteligentna. Naučile su me razmišljati«, rekla je o svojim učiteljicama – opaticama. »Uistinu znam razmišljati.«

Priča se da je ta škola, koja se sastoji od niza velikih zgrada smještenih u privilegiranom okružju, upotpunjenih mramornim i pozlaćenim kerubinima, predstavljala nadahnuće za Tračericu, televizijsku dramu koja se bavi »skandaloznim životima elite Manhattana« te različitim narkomanskim i seksualnim navikama imućnih tinejdžera tog područja. Kako god bilo, nijedna škola, koliko god naglašavala važnost religije i moralnosti, ne može stalno držati svoje učenike na uzdi, osobito izvan školskih sati.

Pa ipak, uza sve to, Stefani je bila zaista marljiva učenica. Pristojno se ponašala, barem prvih nekoliko godina koje je provela u toj školi, sa samo jednim neobičnim, drskim ispadom, kad je zavrnula školsku suknju da bi izgledala privlačnije. Podjednako se posvetila školskim predavanjima kao i onim dijelovima školskog programa koji su joj omogućavali da se glazbeno izražava – dobivala je dobre ocjene, a istodobno sudjelovala u školskim predstavama i božićnim koncertima. Bez obzira na to koliko je ljudi danas smatraju neobuzdanom, tada je, barem kad je riječ o mišljenju njezinih školskih kolegica, bila potpuno razumna.

»Stefani je dobra djevojka, uistinu ljupka i normalna«, rekla je Cristina Civetta, njujorška autorica i modna dizajnerica, obraćajući se Daily Mailu 2009. godine. Usporedila je i suprotstavila buduću Gagu – koja je prije bila »odlikašica sa suknjom do koljena«– s iskvarenom i posrnulom superzvijezdom kao što je Britney Spears, zaključivši da Gaga, zato što ne potječe iz nefunkcionalne obitelji, »neće sagorjeti poput Britney«. Škola presvetog srca, ustvrdila je Civetta, bila je namijenjena »bogatoj, ali i moralnoj djeci«. Istina je da su učiteljice dužinu sukanja mjerile ravnalom, ali su poticale ambiciju i učenicama pružale čvrst temelj, kao i volju za uspjehom: »Naučile su nas da budemo vrlo disciplinirane i snažne, uspješne žene u svojoj odabranoj karijeri, a ona je«, dodala je Civetta o svojoj čuvenoj prijateljici, »odabrala izvođačku karijeru.«

Rani pokazatelji Stefaninih eksperimentalnih i vragolastijih sklonosti, koji su upućivali da bi uistinu mogla postati izvođačica, pojavili su se u tinejdžerskoj dobi. Navršivši trinaestu godinu, prvi put se okrenula modi i otkrila radosti skladanja – te je godine napisala svoju prvu pjesmu poslije djetinjstva, baladu pod naslovom »To Love Again« – kao i užitak javnog nastupa. U početku je usvojila svojevrstan kombinirani stil, neobuzdano suprotstavljajući različite žanrove i razdoblja.

»Nosila sam isprane traperice, majice bez rukava, tenisice… slično klupskoj modi iz 50-ih«, poslije je pričala. »No, miješala sam stilove: ponekad bih nosila mrežastu odjeću i svijetlocrveni ruž.«

Negdje u isto vrijeme kad se upustila u modni svijet, tinejdžerica Gaga, uvijek napredna, napravila je prve oprezne korake prema pozornici, nastupajući u čuvenim klubovima Greenwich Villagea kao što je Bitter End, kamo ju je morala pratiti majka, koja joj je pružala podršku.

»To su bili jazz barovi, a ne seksi klubovi«, uvjeravala je Fionu Sturges iz Independenta. »Znali su imati večer otvorenog mikrofona, pa bi me majka povela onamo i rekla upravitelju: ‘Slušajte, znam da je premlada da bi bila ovdje, a ja sam prestara za to, ali neizmjerno je nadarena, piše pjesme i pjeva, pa bi li mogla sudjelovati na vašem natjecanju, a ja ću biti uz nju?’ Tako bi majka sjedila i čekala da me prozovu.«

Dokaz njezina eklekticizma, čak i u toj ranoj fazi – bila je podjednako oduševljena hard rockom Led Zeppelina kao i laganim jazzom Judy Garland – predstavlja činjenica da je Stefani istodobno uz klupske nastupe pjevala u grupi koja je izvodila verzije klasičnih rock pjesama grupa kao što su Led Zeppelin, Pink Floyd, U2 i Jefferson Airplane. Osim što joj je to omogućivalo da uživa u glazbi, imala je i skriveni motiv za to što se pridružila grupi.

»Upoznala sam nekoliko zgodnih momaka s gitarama«, priznala je Brianu Hiattu iz Observera, »i željela sam se seksati sa zbilja zgodnim starijim muškarcima – a oni su bili dosta stariji.«

Prema Gaginim riječima, kad se osvrne na svoje tinejdžerske godine, uvijek je bila u grupama ove ili one vrste ili je uvježbavala školske mjuzikle, što je inače »umjetničkoj, štreberskoj« djevojci samosvojnog stila, čiji su uzori bili David Bowie i Boy George, pomoglo da stekne više prijatelja. No, budući da je bila ambiciozna i društvena, stekla je koliko prijatelja, toliko i neprijatelja.

»Zapravo se nisam uklapala«, rekla je, »ali imala sam prijatelje, jer sam zgodna cura i bila sam zabavno društvo.« Gaga sebe kao srednjoškolku opisuje kao »vrlo predanu, ozbiljnu i discipliniranu«, ali i »donekle nesigurnu«, kako je rekla jednom novinaru: »Običavali su me ismijavati, jer sam bila ili previše izazovna ili previše ekscentrična pa sam počela malo ublažavati svoj stil. Nisam se uklapala i osjećala sam se poput čudakinje.«

Njezini su je školski kolege opisali i kao »dramatičnu«, jer je uvijek sudjelovala u nekoj predstavi, mjuziklu ili grupi, ili u nekakvoj izvedbi u kafićima. No, cijelog života dobivala je prilike za nastupe, a saveznik joj je bila majka. »Mama me naučila da se odijevam kao dama«, rekla je. »Uvijek sam imala bujnu kosu i crvene usne.« London Paperu je o svojim školskim danima ispričala: »Bila sam neobuzdana. U srednjoj sam školi bila prilično nezgodna. Upadala sam u nevolje zbog toga što sam uz školsku odoru nosila neprimjerenu odjeću. Moj je otac zbilja mislio da mi fali daska u glavi.«

Zbog njezine ekstravagancije njezine su se školske kolegice često neprijateljski odnosile prema njoj, bijesne zbog njezinih »šašavih čarapa i cipela« te podjednako »šašave kose«. Znale su joj reći: »Pa što ti briješ na cure? Sve smo tu samo cure, zašto si se tako dotjerala?« Gaga nije mogla odoljeti, a da malo ne koketira. »Odijevala sam se naglašeno seksi«, rekla je časopisu Vogue. »Minisuknje, čizme iznad koljena… No, budući da sam imala sve petice, učiteljice mi ništa nisu mogle.«

Pokazalo se da je slučajan susret trinaestogodišnje Gage s nećakom čuvenog učitelja pjevanja bio katalizator koji je pokrenuo sljedeću fazu njezina života, pomogao joj da se oslobodi osjećaja čudaštva i omogućio joj da bude ekstrovertna, kakva je i bila.

U butiku u blizini svoje kuće u poslovnom dijelu New Yorka pjevala je pjesmu »I Want It That Way« Backstreet Boysa, kad je ju Evan, vlasnik butika, koji je slučajno bio i glazbenik, impresioniran njezinim glasom, povukao na stranu i gurnuo joj u ruku papirić s telefonskim brojem.

»Pitao me je jesam li pjevačica«, prisjećala se poslije. »Imala sam dvanaest ili trinaest godina i nije mu bilo jasno što radim u butiku, umjesto da sam u školi. Rekao mi je da imam uistinu sjajan glas.«

Telefonski broj koji je Evan gurnuo Stefani u ruku bio je broj njegova ujaka, svjetski čuvenog učitelja pjevanja, Dona Lawrencea, čiji brojni učenici obuhvaćaju gotovo sve pjevače i pjevačice, od En Vogue do Annie Lennox. Stefani se sjeća kako ga je nazvala, a Lawrence joj je naveo čitav popis svojih poznatijih učenika, uključujući Christinu Aguileru, Bona iz U2 i Micka Jaggera. »Što ih je duže nabrajao«, rekla je, »bila sam sve uzbuđenija.«

Taj je telefonski poziv predstavljao prvi korak na njezinu putu do slave.

Osim njezinih voljenih roditelja i učiteljica iz Presvetog srca, Don Lawrence nedvojbeno je bio osoba koja je imala najveći utjecaj na Stefani Germanottu u njezinoj ranoj tinejdžerskoj dobi. Opisivala ga je kao svog »gurua« i »mentora«. Na omotu svog debitantskog albuma The Fame napisala je: »Ti si najveći i najtalentiraniji učitelj kojeg sam imala. Tebi zahvaljujem za svoj glas, svoju radnu etiku i svoju disciplinu.«

Lawrence je bio taj koji ju je, osim što joj je pomagao u dotjerivanju vokalne tehnike, kad je tek zakoračila u tinejdžersko razdoblje poticao da na glasoviru u svojoj kući počne pisati glazbu – bile su to balade koje je pjevala punim glasom, svojevrstan primjer glasovnog vatrometa koji možete čuti na nekoj od ploča Leone Lewis. To joj je zauzvrat pružilo samopouzdanje da počne nastupati uživo u obližnjim kafićima. Zapravo, ispunjena novootkrivenom smionošću, u srednjoj školi otvorila je vlastiti kafić, samo kako bi imala gdje pjevati.

Tijekom tog razdoblja, kad mnogi roditelji možda s negodovanjem gledaju na dijete čija bi ga opsjednutost glazbom mogla odvući od ozbiljnog školskog rada, Joseph i Cynthia Germanotta podržavali su svoju kći, čak i kad je izgledalo da njezina strast prema izvođenju sve manje izgleda kao hobi, a sve više kao poziv.

Mogli su i sami uvidjeti kamo je krenuo njezin život i kakvu bi karijeru željela imati pa su, kad je navršila sedamnaestu i diplomirala u Presvetom sr­­cu, odlučili da bi studije trebala nastaviti na Njujorškom sveučilištu, na Umjetničkoj akademiji Tisch. Ta je akademija američki ekvivalent Akademiji Brit za izvođačke umjetnosti u južnom Londonu, i može se pohvaliti nevjerojatnim nizom bivših slavnih učenika, kao što su Woody Allen, Whoopi Goldberg, Angelina Jolie, Martin Scorsese i Anne Hathaway.

Za svakoga je velika čast biti primljen u Tisch. Još je veća pohvala ako se ondje dobije mjesto prije samih upisnih rokova. No, upravo se to dogodilo Stefani Germanotti kad je tek kao sedamnaestogodišnjakinja, postala jedna od samo dvadeset ljudi u 45 godina povijesti te Akademije koja je primljena na njujoršku Umjetničku akademiju prije upisnog roka. Ondje je na dramskom odsjeku studirala glazbu i kazalište, a uz to je pohađala satove povijesti umjetnosti i scenografiju, što joj je dobro došlo kad je postala Lady Gaga. Pet sati plesa svakog jutra, gluma i pjevanje poslijepodne, popraćene predavanjima o književnosti i modernoj umjetnosti – »različite štreberske stvari koje me zanimaju«, kako sama kaže – pružile su joj temelj i disciplinu da kao Lady Gaga stvara glazbu i osmišljava pozornicu.

Iako u Tischu nije dugo ostala, Stefani je ondje ostavila prilično du­­bok dojam. Posvetila se zahtjevima školskog programa. Bila je očito zainteresirana studentica, iako hirovita, koja je počela pokazivati znakove slobodoumnosti. Bez obzira na to, kad bi se posvetila nečemu, pokazivala je inteligenciju koja se rijetko kad povezuje s pop zvijezdom u nastanku. Na svojoj je službenoj web stranici objavila esej koji je 2004. godine napisala o umjetnosti i njezinu utjecaju na ljudsko tijelo i na (društveno) političko tijelo. Iako je tu riječ o tinejdžerici koja pokušava izraziti očito prekomplicirane ideje i koristi se jezikom koji ne razumije u potpunosti (»Analiza oblika, iako predstavlja zanimljiv smjer istraživanja, također može razotkriti i obrnuto istraživanje tijela«, napisala je u jednom dijelu), tu je i odlomak u kojemu govori o ljudskom i društvenom deformitetu te citira esej francuskog renesansnog pisca Michela de Montaignea, »O čudovišnom djetetu«. Ondje se može uočiti jezgra ideje koju će poslije potpunije izraziti na svom albumu The Fame Monster.

Stefani je na profesore Tischa ostavila dojam i time što je uspijevala dr­­žati korak sa zahtjevnim teretom školskog rada, a istodobno je gotovo re­­dovito poslije predavanja odlazila na izlaske u grad. No, ta se izvođačica u nastanku nije ograničila samo na večeri otvorenog mikrofona, nego je sudjelovala, a uz to i gotovo neminovno pobijedila, na godišnjem natjecanju talenata pod nazivom Ultra Violet Live (koje se održavalo u korist lokalnih dobrotvornih udruga za oboljele od raka), pobijedivši tako studente čitavog Njujorškog sveučilišta.

U tom je razdoblju bila toliko zauzeta – gotovo da bi se moglo reći hiperaktivna – da bi bilo teško razdvojiti jedan njezin izvanškolski projekt od drugog, ali priča se da je negdje u to vrijeme kao vokalistica pristupila glam rock grupi. No, nezadovoljna takvom relativno podložnom ulogom, počela je pisati i svirati solo pjesme na glasoviru, koje su bile pod utjecajem čitavog niza umjetnika, od Tori Amos do Otisa Reddinga, od Beatlesa do Eltona Johna i grupe Queen.

Lady Starlight, jednoj od Gaginih najvažnijih ranih suradnica, koja je bila donekle poznata u njujorškim klubovima, sviđale su se te razmetljive balade. »Te nevjerojatno teatralne i emocionalne pjesme«, rekla je Observeru, »bile su mi najdraže i u njima ste zbilja mogli čuti njezin glas.« Taj glas možete čuti na YouTubeu, u snimci Stefani na Njujorškom sveučilištu, gdje pjeva dvije pjesme, »Captivated« i »Electric Kiss«, kakve bi mogao zdušno otpjevati bilo koji finalist X Factora.

Pa ipak, usprkos tome što je imala priliku izražavati svoju osobnost i slijediti svoju muzu, Stefani je osjećala da je Tisch guši i nije bila posve sigurna da unutar zidova te škole može na najbolji način istraživati svoju ljubav prema glazbi, kazalištu i umjetnosti. Prema njezinu mišljenju, jedan od problema krio se u tome što se nikad nije u potpunosti uklopila. »Ta mi škola zapravo nikad nije odgovarala u smislu umjetnosti«, rekla je, »iako sam uvijek znala da ću se baviti umjetnošću.« Bilo je sve manje vjerojatno da će izdržati do kraja školovanja te je postajalo sve očitije da je u Tisch krenula djelomično i zato što se u tom trenutku to činilo pravilnim izborom. »Mislim da sam bila pomalo nervozna kad sam se poslije srednje škole trebala osamostaliti«, priznala je. »Kao da mi obitelj ne bi dopustila da krenem u svijet. U školi se s neodobravanjem gledalo na učenike koji nisu namjeravali ići na koledž.«

Dok je još pohađala Tisch, osobito kad bi sudjelovala na audiciji za neku ulogu, počinjala je zamjećivati kako drugim učenicima, a ni profesorima, nije lako shvatiti gdje se ona zapravo uklapa. To je preraslo u svojevrstan problem. Ljudi bi joj govorili: »Previše naginješ popu«, »Previše naginješ rocku«, ili: »Previše si pametna«. »Ti si karakter, a ne umjetnica«, rekli bi, ili još gluplje primjećivali: »Bjelkinja si, a praviš se da nisi.« Rekla je: »Ja sam čudna cura, znate? Kad god bih pjevala pop, ljudi bi rekli da se trebam baviti kazalištem. Kad bih otišla na audiciju za mjuzikl, rekli bi mi da previše naginjem popu.«

Tako je poslije samo godinu dana u Tischu odlučila napustiti koledž. Navela je jednostavan razlog: »Sviđa mi se ono što mi se sviđa. Ne sviđa mi se ono što mi se ne sviđa.« Drugim riječima: »Jebi ga. Radit ću ono što poželim.« Svoju je odluku roditeljima priopćila na svoj 19. rođendan, što je uljudnije mogla, ali posve sigurna u sebe, tvrdeći da može preživjeti bez njih i njihovog novca. »Samo sam im rekla da ću pronaći stan i posao.« Uzevši u obzir okolnosti, roditelji su to prilično dobro prihvatili. »Majka se rasplakala. Otac mi je rekao: ‘Ako za godinu dana ne uspiješ, moraš se vratiti u školu.’«

U časopisu Wound detaljno je govorila o svojim osjećajima o Tischu. »Uistinu mi se nije sviđala ta škola«, rekla je. »Nalikovala mi je na tvornicu kobasica. Cilj joj je da svi budu dobri u svemu, umjesto da budu izvrsni u samo jednoj jedinoj stvari, a neuspješni u svima ostalima, kako je slučaj sa mnom.« Objasnila je da bi radije bila vrhunski uspješna na jednom području, a puno slabija u ostalima. Ponovno je spomenula zbrku koju je izazivala na audicijama. »Kad bih otišla na audiciju za mjuzikl, rekli bi mi da previše naginjem popu. Kad bih pjevala pred ljudima iz diskografskih kuća, koji su dolazili, jer su čuli za djevojku iz ulice Rivington (njezino omiljeno mjesto u New Yorku), rekli bi mi da sam sjajna, ali da previše naginjem kazalištu. Zato sam imala osjećaj da zbog svega toga nikako ne mogu uspjeti. Ali zapravo mi nije bilo stalo, jer bih i na kraju svega uistinu vjerovala u ono što radim. Zbog toga sam, umjesto da se posvetim ili kazalištu ili popu, odlučila napraviti nešto čime bih spojila ta dva svijeta, nešto što bih zbilja voljela.«

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.