FELJTON: Depresija na Facebooku i razvodi na Twitteru

Nacional donosi ulomak iz svjetskog bestsellera ‘Usamljenost – neprepoznata bolest’ u kojem njemački psihijatar i neuroznanstvenik Manfred Spitzer objašnjava zašto je usamljenost uzrok smrti broj jedan u zapadnim zemljama te analizira pogubnu uporabu Facebooka i drugih društvenih internetskih medija koji vode do manjeg zadovoljstva životom, gomilanja depresije i povećanja usamljenosti korisnika

Internet i World Wide Web temeljen na njemu mnogi gledaju kao najvažniju tehniku protiv usamljenosti: biti stalno online i tako uvijek povezan sa svima, na svakome mjestu i u svako doba, mnogim se ljudima čini kao najveći društveni napredak digitaliziranoga doba. Posebno je činjenica što milijarde koriste društvene mrežne medije poput Facebooka i Twittera za mnoge povezana s nadom da time osjećaj usamljeništva jednom zauvijek pripada prošlosti.

A kako bi drukčije moglo i biti? Već desetljećima računalo i internet služe komunikaciji – jednoj od okosnica zajedništva! Kada se osamdesetih godina prošloga stoljeća pojavilo osobno računalo i našlo put do ureda, isprva su ga upotrebljavali kao pisaći stroj. Pisma su iznenada postala ljepšima i manje prošarana pogreškama, jer u svakome trenutku moglo ih se ispravljati, još jednom ispisati i tek onda poslati uobičajenom poštom. To se promijenilo dolaskom elektroničke pošte otprilike desetljeće poslije. Usporedno širenje jednostavne grafičke korisničke platforme omogućilo je sve noviji softver, pa se devedesetih više nisu obrađivali samo tekstovi, nego i slike, ton i koješta drugo. Nakon prijelaza stoljeća, internet za normalnoga korisnika poprimio je izgled World Wide Weba, čime ga se moglo jednostavno koristiti, a usto je pametni telefon, koji se pojavio 2007., revolucionirao telefoniju, digitalna informacijska tehnologija (IT) više nije bila jedno komunikacijsko sredstvo među mnogima drugim, nego osnovno komunikacijsko sredstvo. To što su u međuvremenu i „stari“ komunikacijski mediji poput televizije i telefona počeli funkcionirati posredstvom IT-a postalo je gotovo sporedno. Sve se to događalo vrlo brzo, tako da ljudi nisu imali vremena razmišljati o utjecajima i posljedicama tih promjena. „Procjena posljedica tehnike“ do danas je nepoznat pojam na području digitalizacije.

Posredno i neposredno

Tko često uhvati sebe kako provodi mnogo vremena sam s pametnim telefonom klikajući internetskim prostorom zato da bi stalno bio „potpuno obaviješten“, posve očito nasjeda na pogrešnu ideju da njegovo ponašanje ima ikakve veze sa stjecanjem znanja ili čak obrazovanjem, odnosno komunikacijom, u krajnjemu slučaju i društvenom interakcijom. U stvarnosti, on ili ona ne primjećuje da se u sva područja svakodnevice ugnijezdila tehnologija koja stoji između nas i ostalih: „medij“ znači „onaj koji posreduje“, što je upravo obrnuto od neposrednog. Na to se često ne obraća pozornost kada se govori o „medijima“, ali razlika je golema, a ponekad i skupa, kao što to pokazuje sljedeći primjer.

Nedavno sam bio pozvan u njemačku visokotehnologiziranu tvrtku južno od Stuttgarta da održim predavanje, pa kada sam već bio na licu mjesta, pokazali su mi najnoviji doseg na području globalizirane komunikacije: ugodno, jednostavno i otmjeno uređenu prostoriju s duguljastim drvenim stolom uz čiju su jednu stranu bile poredane tri udobne stolice. S druge strane bila su tri vrlo velika zaslona. „Ovdje možemo istodobno razgovarati s poslovnim partnerima i kupcima u Hong Kongu, San Franciscu i Honoluluu kao da su osobno prisutni“, objavio je moj domaćin ponosno. To me se dojmilo, ali nakon kratke stanke upitao sam: „Zaista?“

Dulja rasprava koja je uslijedila može se sažeti ovako. Sve to izvrsno uspijeva kada se ljudi već poznaju. Ta tehnika, međutim, nije pogodna za prvi kontakt, zbog čega se unatoč toj prostoriji (ili upravo zbog nje!) još uvijek mora letjeti u Hanoi kako bi se upoznalo novoga vijetnamskog poslovnog partnera ili kupca, rekao je on.

Svatko zapravo poznaje tu situaciju već iz pukih telefonskih razgovora. Tko razgovara sa životnim partnerom ne treba čak ni telefon s kamerom (kako nepraktično – prije naziva bi se onda valjalo češljati ili čak šminkati). Naime, tijekom telefonskoga razgovora s osobom koju dobro poznajemo istodobno se ionako u nama odvija film: u glavi vidimo smijeh što smo ga upravo čuli, kao i mimiku i geste onoga drugog. Tako neposredno doznajemo njegove osjećaje sadržane u glasu, jer u sebi proizvodimo sadašnjost onoga drugog. To uspijeva bolje što smo mu bliži. Tada čak pomalo osjećamo kako taj drugi miriše ili kakav je na dodir. Zbog toga dugogodišnjim bračnim parovima nije potreban telefon s kamerom. Njihovi mozgovi obavljaju tu ulogu potpuno automatski, u realnome vremenu, i to ne samo vizualno.

Ako se ljudi uopće ne poznaju, to ne funkcionira. I ako s jedne strane slike neupitno mogu reći više od tisuću riječi, s druge strane nas mogu i prevariti – mnogo lakše od zaista nazočne osobe. Tvrtke troše – unatoč najsuvremenijoj komunikacijskoj tehnologiji (ili bolje rečeno zbog nje!) – mnogo novca kako bi barem mali dio onoga što se ne može prenijeti zaslonima i zvučnicima učinile dohvatnim odgovarajućim prethodnim iskustvima. Ta prethodna iskustva pri kasnijim kontaktima omogućavaju da se doživi ono što uopće nije preneseno.

Tko to ne vjeruje neka si predoči da naša percepcija stalno radi tako, na čemu su, kao što je poznato, zasnovane mnoge optičke varke.Budući da sve to funkcionira glatko, u pravilu uopće ne primjećujemo „vlastiti udio“ u proizvodnji opažaja. On je posebno velik kada su u pitanju složeni sadržaji kao, primjerice, društveno ponašanje: drugima stalno pripisujemo ciljeve, nakane, želje, misli, primisli, dugoročnija raspoloženja i kratkotrajne afekte i pritom uopće ne primjećujemo da sve to činimo sami. To radimo jednako bez napora kao što trčimo i govorimo, zato što smo to – jednako kao i trčanje i govor – naučili u djetinjstvu i mladosti.

Učenje suosjećanja

Središta za vid i sluh, motoriku ili jezik u ljudskome mozgu poznata su nam već više od stoljeća. Središta za društveno ponašanje – the social brain, kako se to često naziva – istraženi su tek tijekom dvadeset posljednjih godina. Kao i posvuda u mozgu, i u tim se središtima odvija stalan proces učenja. Jednako kao i pri usvajanju jezika, koje se događa tako da čujemo milijune riječi, prerađujemo ih i potom (nakon malo klimavoga početka) proizvodimo sami, time se učimo ophoditi s drugima, razumijevati ih, čitati im misli i suosjećati s njihovim osjećajima. U stvarnosti – neposredno.

Upravo iz tog razloga povod za zabrinutost daju nam znanstvene studije koje dokazuju da suvremena informatička tehnologija baš kod djece i mladih zamjenjuje neposredan kontakt u dosad još neviđenom opsegu. Ispitivanje s 3461 djevojčicom u dobi od osam do dvanaest godina pokazalo je da dnevno neposredno kontaktiraju s drugim djevojčicama dva sata, ali zato provode 6,9 sati s medijima sa zaslonom. Iz toga moramo zaključiti da korištenje digitalnim društvenim medijima kao što je Facebook, koje, kao što se pokazalo, prati manje stvarnih kontakata, mora dovesti i do smanjenja suosjećajnosti. To se dokazuje longitudinalnim istraživanjima koja pokazuju da je empatija mladih za roditelje i prijatelje manja što više vremena dnevno provode sa zaslonima.6 U međuvremenu čak i metaanalize pokazuju jasnu povezanost između korištenja digitalnim medijima s jedne strane te manjka ugode i depresija s druge strane.

Uzročno se to osim toga podupire i novim spoznajama na području istraživanja mozga: pokusima sa životinjama, ali i kod čovjeka, pokazalo se da se povećava gustoća onih područja mozga gdje se mnogo uči. Osim toga, u okviru pokusa s pavijanima utvrđeno je da gustoća pojedinih područja društvenoga mozga raste što više životinja u djetinjstvu i mladosti zajedno raste u jednome kavezu. I kod čovjeka je u međuvremenu utvrđeno da je određeno područje društvenoga mozga – orbitofrontalni korteks – gušći što više prijatelja i poznatih dotična osoba ima.

Empatiju se stječe prije svega međusobnim dijalogom, zbog čega valja imati na umu ove činjenice povezane s razvojem jezika: već je prije više od desetljeća dokazano da se materinski jezik ne može naučiti uz pomoć zaslona i zvučnika. Za to su potrebni stvarni dijalozi s ljudima u svakodnevnome svijetu. Ništa drukčije nije ni s razvojem suosjećanja: kako će dijete naučiti su-osjećati ako nema nikoga tko osjeća? Za malu djecu ne postoji ništa zanimljivije od drugih ljudi. Nedavno objavljena studija pokazala je da čak i dijete u majčinu trbuhu glavu opetovano okreće prema vizualnome poticaju, projiciranom kroz stijenku maternice, ako on izgleda poput ljudskoga lica.10 Djeca već prija rođenja uče prve glasove svojega materinskog jezika.11 Kao što u međuvremenu znamo, zbog toga dolaze na svijet s posebnom naklonošću prema njemu.

Stvari pravo kreću nakon rođenja: što više roditelji razgovaraju s djetetom nakon što se rodi, to je uspješnija komunikacija u dobi od 18 mjeseci. Kada majka ili otac dijete tijekom prve godine života drže na rukama i s njim razgovaraju, tada djeca posebno pomno promatraju usta da bi naučila još bolje razlikovati glasove: kada se usnice zatvore i naglo ponovno otvore, onda se začuje P, a ako usto zabruji i glas, tada je to B – na taj se način glasovi razlikuju i akustički i vizualno. Pritom je zanimljivo da maleni u dobi otprilike osam mjeseci prestaju promatrati usta onoga koji govori – osim ako ne odrastaju dvojezično. U tome slučaju moraju naučiti više različitih glasova, pa zato i u dobi od dvanaest mjeseci još promatraju govornikove usnice.

U SAD-u su dobiveni značajno različiti rezultati kod djece iz donjih društvenih slojeva (pri čemu su roditelji dobivali državnu potporu) i djece iz gornjih slojeva. Dijete iz viših slojeva društva čuje otprilike 1500 riječi na sat više od djeteta iz nižih slojeva. To godišnje stvara razliku od tri milijuna riječi (dijete iz nižega sloja) prema jedanaest milijuna (dijete iz višega sloja). Do početka škole razlika prema autorima studije naraste do 30 milijuna riječi. Zato nas ne začuđuje što dijete iz gornjih društvenih slojeva znatno bolje ulazi u proces nastave.

Značajnu prepreku za razvoj jezičnih sposobnosti djece predstavlja televizija, čak i kada je televizor uključen samo u pozadini, a da nitko zaista ne gleda emisiju. Amerikanci to čine već desetljećima, a i kod nas se ta loša navika sve više širi: televizor je uključen neovisno o tome prati li netko program ili ne.

Djelovanje toga stalnog zasipanja stambenoga prostora televizijom na malu djecu ispitano je u širokoj američkoj studiji s 329 djece u dobi od dva mjeseca do četiri godine na metodički vrlo složen način.14 Svako je dijete bilo opremljeno zvučnim snimačem koji je bilježio cijeli njegov dan. Uz pomoć softvera za prepoznavanje jezika, te su snimke automatski vrednovane po kriteriju govori li odrastao muškarac, odrasla žena, dotično dijete ili druga djeca. Softver je prepoznavao i istodoban govor, galamu, tišinu i upaljen televizor i mjerio vrijeme svega toga. Djeca su odabrana tako da odgovaraju američkome stanovništvu u pogledu spola i majčina obrazovanja. Isključena su djeca s problemima u jezičnome razvoju i djeca čiji materinski jezik nije engleski. Statistička analiza podataka pokazala je da se sa svakim dodatnim satom dok televizor radi u pozadini tijekom snimanja broj i trajanje djetetovih iskaza znatno smanjuje. To vrijedi i za broj dijaloga.

Kako se uči suosjećanje ako ne dijalogom? Razvoj jezika također je uvijek društveni razvoj. I jedno i drugo mediji dokazano ometaju.

Depresija na Facebooku…

Društvena mreža Facebook utemeljena je 2004. godine, a u proljeće 2017. imala je otprilike dvije milijarde korisnika. Twitter je utemeljen u ožujku 2006., a u proljeće 2017. imao je 300 milijuna korisnika.

Kada su se pojavili društveni online mediji, isprva su se njima – a kako bi to drukčije i moglo biti? – koristili prije svega oni koji su se ionako posebno zanimali za društvene kontakte. Ti društveno vrlo aktivni pojedinci rabili su dodatno i digitalne medije za komunikaciju i za njegovanje svojih odnosa s drugima. U skladu s time, starije studije pokazale su u vezi s djelovanjem društvenih internetskih medija pozitivne učinke.15 I prvi vozači automobila bili su prilično sportski tipovi koji su uživali u brzini i nipošto nisu težili udobnosti, jer automobili su se stalno kvarili i od korisnika tražili brojna znanja i sposobnosti. A prvi otvoreni masovni online-tečaj (Massive Open Online Course – danas se govori o MOOC-u) na Sveučilištu Stanford 2011. postigao je velik uspjeh s obzirom na broj učenika i njihov napredak. Nije čudo: ponovno su to bili oni posebno znatiželjni, zaljubljenici u učenje, koji su htjeli vidjeti kako funkcionira novi način učenja i koji su cijenili to što mogu doživjeti predavanje svjetski poznatoga znanstvenika.

U međuvremenu, iz brojnih takvih iskustava znamo da takozvani early adopters (dakle rani usvojitelji nove tehnologije ili novoga modnog trenda) nipošto nisu reprezentativni za sve one koji u nekome trenutku slijede određeni trend kada to „čine svi“. U usporedbi s prosječnim čovjekom, tehnički pioniri bolje su obrazovani, društveno bolje uklopljeni i pokazuju veću sposobnost empatije i spremnosti na rizik.

Promotrimo oba upravo spomenuta primjera. Današnji prosječan vozač nipošto ne raspolaže posebnim mehaničarskim vještinama, a nije ni posebno sklon sportu. Ništa drukčije stvari ne stoje s današnjim prosječnim korisnikom računala i interneta koji želi učiti online: MOOC-ovi u međuvremenu – već prema predznanju studenata – imaju stopu prekidanja tečaja od 92 % (kod dobre prednaobrazbe) pa do 98 % (kod slabijega predznanja).17 Time pripadaju tečajevima s najvećim stupnjem frustracije na području učenja ikada. Tko bi već dobrovoljno razmišljao o tečaju, studiju ili bilo kakvome drugom obliku obrazovanja gdje od stotinu upisanih njih od dvoje do osam uspješno završi obrazovni ciklus? Zbog toga su MOOC-ovi širom svijeta uglavnom ukinuti, a troškovi investicija tako poznatih institucija kao što su Harvard, Stanford, Berkeley ili Massachusetts Institute of Technology jednostavno su otpisani.

Slično kao kod vozača i korisnika internetskih tečajeva stoje stvari i s razlikama između prvih korisnika (early adopters) i posve običnih korisnika društvenih internetskih medija. Prvi korisnici Facebooka bili su društveno posebno aktivni pojedinci, koji su rabili novu online ponudu da bi još bolje organizirali svoje brojne kontakte. U međuvremenu se pak gotovo svaki mladi čovjek koristi Facebookom ili sličnim društvenim internetskim medijima u mjeri koja njegov društveni život čini mjerljivim i znatno utječe na njega.

Da bi se to dokazalo, nipošto nije dovoljno upitati nekolicinu koriste li se Facebookom i koliko intenzivno to čine te kakvo je njihovo opće životno stanje. Naime, postoji i poseban strah od Facebooka, a tko ga osjeća, dokazano manje upotrebljava Facebook. Pritom kod tih osoba postoji veza između više uporabe Facebooka i manje straha! Valja biti metodički vrlo točan da bi se uzroci i posljedice mogli zaista točno utvrditi. Samo je tako moguće iz statističkih povezanosti dobiti spoznaje o uzrocima i njihovu djelovanju. A kada ih imamo, na osnovu njih opet ćemo moći jasnije protumačiti statističke povezanosti.

U više velikih znanstvenih studija dokazano je da korištenje društvenih internetskih medija čini depresivnim. Zbog toga je u studiji s 82 ispitanika od nepunih 20 godina ispitana povezanost između korištenja Facebooka i subjektivnoga stanja uz pomoć postupka uzorkovanja u vremenu. Pritom se ispitanike tijekom dva tjedna pet puta kontaktiralo porukom u slučajno odabrana vremena da bi se doznalo kako se osjećaju u tome trenutku i kako su zadovoljni životom u cjelini. Osim toga pitalo ih se koliko su puta nakon posljednjega kontakta porukom koristili Facebook. Tu se pokazao neposredni negativan utjecaj korištenja Facebooka na subjektivan osjećaj u razdoblju nakon toga (vidi grafikon 5.3). Nije utvrđen obratan utjecaj u smislu da slabije raspoloženje vodi većemu korištenju Facebooka.

I belgijsko ispitivanje s 910 mladih sudionika pokazalo je vezu između korištenja Facebooka i depresije, ali samo kod djevojaka. One se ionako intenzivnije koriste društvenim internetskim medijima (slično kao što dječaci igraju više nasilnih igara). I britanska studija koju je proveo Office of National Statistics pokazuje da su posebno djeca i tinejdžeri koji u normalni školski dan provode oko tri sata na društvenim internetskim mrežama izložena znatno većemu riziku da postanu žrtvama depresije od onih koji se ne koriste društvenim medijima.22 Isti je rezultat dala i kanadska studija provedena na 753 učenika u dobi od prosječno 14 godina.23

Niz njemačkih istraživanja također je bio posvećen negativnome djelovanju Facebooka i naposljetku se postavilo pitanje zašto se ta mreža svejedno tako često rabi. Kod 123 njemačka studenta (72 muška, prosječna dob 22 godine) ustanovljeno je da intenzivnija uporaba Facebooka vodi lošijemu raspoloženju. U drugoj studiji s 263 sudionika s engleskoga govornog područja (163 ženska, prosječna dob 34 godine) dokazano je da je Facebook doista odgovoran za taj negativni učinak i da je osjećaj trošenja vremena na tu u konačnici beznačajnu aktivnost ono što ga izaziva. To je potvrđeno trećim istraživanjem sa 101 ispitanikom (53 muška, prosječna dob 31 godina). Iako se sudionici istraživanja nakon korištenja Facebookom osjećaju lošije i osim toga imaju osjećaj da su vrijeme potratili besmisleno, opetovano posežu za Facebookom. Razlog: sustavno griješe u pogledu djelovanja uporabe Facebooka na svoje raspoloženje. Pita li ih se, naime, prije korištenja Facebookom kako će se poslije toga osjećati, odgovaraju bolje.

Ali zapravo se osjećaju lošije. Time im se događa pogreška pri predviđanju vlastitoga afektivnog stanja (affective forecasting error).24

U velikoj i dugoročnoj studiji, reprezentativnoj za SAD, na tri vremenske ispitne točke (2013., 2014. i 2015.), na uzorku od 5206 ispitanika utvrđeno je da je uporaba Facebooka povezano sa smanjenjem subjektivnoga zadovoljstva. Tko u usporedbi s prosjekom svih sudionika pritisne više lajkova, duševno zdravlje negativno mu odstupa od prosjeka za 5 % do 8 %. Za razliku od toga, učinak stvarnih društvenih susreta doveo je do promjene duševnoga stanja u pozitivu otprilike za jednako toliko. Odavno znamo (usp. 1. poglavlje) da se ljudi osjećaju bolje u zajednici nego kada su usamljeni. U vezi s korištenjem Facebookom, time bi bilo dokazano da ono u usporedbi s usamljenošću ima dvostruko negativniji učinak na duševno zdravlje!25

Psiholog Jesse Fox i pedijatrica Jennifer Moraland iz američke savezne države Ohio 2015. objavili su studiju uz razgovore s korisnicima Facebooka glede njihovih iskustava.26 Kako se pokazalo, svi su već imali negativna iskustva: ona sežu od ovisničke nemogućnosti prestajanja, preko opterećujućih sadržaja, nedostatka privatnosti i problema u vezi, pa sve do ljubomore i čestih usporedbi s drugima. Na Facebooku čovjek se nalazi vrlo privatno (ali ne i anonimno kao često drugdje na mreži), ne dobiva samo lajkove, nego i kritiku, sadržaje je teško brisati, a osim toga ih šire i drugi korisnici. Iskustva iz nedavne i najbliže prošlosti pokazala su da je Faacebook mreža najviše upotrebljavana za stalking i mobbing. Toga je svjestan vrlo malen postotak korisnika, ali dugoročno, to ima negativan utjecaj na raspoloženje – i korisnikovu vezu.

U nedavno objavljenome radu naslovljenom Moć i bol digitalne komunikacije mladih dvoje psihologa, Marion Underwood i Samuel Ehrenreich s teksaškoga sveučilišta u Dallasu, sažimaju problematiku društvenih mreža ovako: „Psiholozi moraju bolje razumjeti suptilne i potencijalno ozbiljne rizike kod mladih: agoniju kada netko postane žrtvom makar i samo jednoga napada cyberbullyinga, tužno društveno isključenje i mučne usporedbe koje se pothranjuju tijekom beskonačnoga čitanja poruka na velikim društvenim mrežama. Mladi vide prijatelje koji nešto poduzimaju bez njih i uspoređuju vlastita emocionalna iskustva s u najvećoj mjeri uljepšanim prikazima naizgled prekrasnoga života drugih.“27

S obzirom na te rezultate, ne čudi nas što je veliki eksperiment s 1095 sudionika, proveden u Danskoj, od kojih je jedna, slučajno odabrana skupina, tjedan dana morala potpuno odustati od Facebooka, pokazao da su sudionici u toj skupini poslije znatno bolje raspoloženi, zadovoljniji životom, pa čak i svojim društvenim vezama.28

… i razvod na Twitteru

Društveni internetski mediji mogu ugroziti veze i time neposredno izazvati usamljenost. Ta je tužna istina prvi put objavljena 2012. u sklopu ankete među britanskim odvjetnicima specijaliziranima za razvode.29 Pri svakom trećem razvodu razlike u mišljenjima i sukobi temeljeni na društvenim medijima igrali su ulogu: partnera se nadziralo uz pomoć Facebooka ili Twittera, suočavalo ga se s njegovim izjavama u tim medijima (postings), ili bi se pronašle partnerove kompromitirajuće slike. Dvije godina prije, anketa među američkim odvjetnicima specijaliziranima za razvode (American Academy of Matrimonial Lawyers, AAML) pokazala je da je 80 % odvjetnika već u parnicama kao dokaz uporabila podatke s društvenih internetskih mreža, prije svega Facebooka.

Godinu poslije te su činjenice američki znanstvenici prvi put pokazali u vezi s Facebookom. Ukupno 205 korisnika Facebooka u dobi iznad 18 godina ispitano je u vezi s njihovim navikama korištenja mreže i kvalitetom njihove ljubavne veze. Neposredno se pitalo za nevjeru (u mislima i stvarnu), prekide veze i rastave braka. Rezultat: sve većom uporabom Facebooka pojačano je dolazilo do nevjere i rastava. To se posebno odnosi na parove čija je veza kraća od tri godine, a nastaje zbog sukoba izazvanih uporabom Facebooka. Nisu svi parovi na Facebooku i ne postaju svi parovi na Facebooku nevjernima. Ali Facebook neupitno može imati ulogu kada je riječ o zadovoljstvu u vezi ili čak o nevjeri.

Jednako vrijedi i za Twitter.34 U studiji indikativna naslova Bračni trokut: utjecaj Twittera na nevjeru i razvode u vezama 581 korisnik Twittera dobi od 18 do 67 godina zamoljen je da opiše kvalitetu svoje veze: što se više koristio Twitter, to je bilo više sukoba, što je opet vodilo do više nevjere, prekida i razvoda. Time su ponovljeni učinci već utvrđeni u slučaju Facebooka, što ukazuje na to da društveni internetski mediji mogu utjecati na kvalitetu postojećih odnosa.

Zajedničko usamljeništvo

Izgubljen među stotinom prijatelja glasi naslov knjige sociologinje Sherry Turkle s MIT-a (Massachusetts Institute of Technology). U njoj je već prije više godina upozoravala na paradoks da više digitalne povezanosti nipošto ne prati povećanje doživljene društvene povezanosti. Upravo obratno: autorica je razgovarala s mladim ljudima o čijima je digitalnim društvenim navikama već 2010. zaključila da se mladi ljudi u međuvremenu više zadržavaju u virtualnim svjetovima nego u stvarnosti sa „stvarnim“ prijateljima.35 Posljedice možemo zapravo izvesti ako još jednom promislimo o prvim dvama poglavljima ove knjige:

Kao što je objašnjeno u 1. poglavlju, ljudi su u najvećoj mjeri društvena bića i prirodno su upućeni na zajedništvo. A kako je prikazano u 2. poglavlju, ljudi na osamljenje reagiraju osjećajem boli. Kada mediji zaista stoje između ljudi i time sprječavaju stvarne kontakte – čime opet stvaraju usamljenost – onda će se to dugoročno odraziti na njihovo zadovoljstvo. Upravo to dokazuju novi znanstveni uvidi: društveni internetski mediji izazivaju usamljenost, strah i depresiju.

Ta je činjenica zbog toga istodobno i tako važna i tako zastrašujuća, jer društveni internetski mediji danas upravo kod mladih pokrivaju bitan dio organizacije dana.

U studiji objavljenoj početkom 2017. u časopisu American Journal of Preventive Medicine, utemeljenoj na uzorku od 1787 odraslih, reprezentativnome za SAD, u dobi od 19 do 32 godine, autori su istraživali povezanost između doživljaja usamljenosti i uporabe društvenih internetskih medija.36 Mjerila se kako učestalost korištenja ukupno 11 društvenih internetskih medija – Facebook, Twitter, Google+, YouTube, Linked In. Instagram, Pinterest, Tumblr, Vine, Snapchat i Reddit – tako i u to uloženoga vremena. Istodobno je pomoću četiriju pitanja obuhvaćen opseg doživljene usamljenosti.37 Sve su osobe naposljetku temeljem doživljene usamljenosti podijeljene u tri skupine: rijetko usamljene (42 %), umjereno usamljene (31 %) i vrlo usamljene (27 %). U prosjeku su ispitanici trideset puta tjedno rabili društvene internetske medije; to u okviru ove studije odgovara prosjeku od 61 minute na dan. Samo se 58 osoba (3,2 %) nije koristilo nikakvim društvenim medijima.

Promotrimo li samo te dvije izmjerene veličine (doživljenu usamljenost i uporabu društvenih medija), nastaje jasna povezanost u smislu da oni koji se društvenim internetskim medijima koriste dulje od dva sata u usporedbi s onima koji ih rabe manje od pola sata imaju dvostruko veću vjerojatnost da će se osjećati usamljenima. Taj rezultat ne pokazuje samo duljina uporabe medija, nego i broj otvaranja odgovarajućih stranica: oni koji su tjedno otvarali stranice društvenih internetskih medija češće od 58 puta, u usporedbi s onima koji su ih otvarali manje od devet puta, bili su više od trostruko (koeficijent 3,4) izloženi vjerojatnosti da se osjećaju usamljenima. Također, kada u istraživanje uključimo prihode, obrazovanje, dob i spol ispitanika, jasno se pokazuje statistički značajna povezanost između uporabe društvenih internetskih medija i doživljaja usamljenosti.

Statistička povezanost ne govori ništa o uzrocima i posljedicama. Tako bi moglo biti da su usamljene osobe sklonije uporabi internetskih medija. Ali moglo bi biti i obratno: kao prvo, zbog korištenja društvenim internetskim medijima imamo manje vremena za stvarne kontakte, osim toga, možemo lako doći u situaciju da zavidimo drugima koji uvijek imaju više prijatelja i lajkova nego mi sami, a treće, ono što drugi o sebi tvrde ne odgovara uvijek istini, čime se lako može podjariti zavist i/ili razočaranje.38 Izazivanje takvih osjećaja i pojačana potreba uspoređivanja s drugima – potaknuta slikama koje sve čine tako realističnim – u osnovi predstavlja negativan aspekt društvenih internetskih medija. Ako slika zaista govori više od tisuću riječi, onda bi djelovanje društvenih internetskih medija trebalo biti to jače što su slike sugestivnije. Čini se da zaista i jest tako pogledamo li pomnije malobrojne studije na tu temu. Tako je, primjerice, internetska anketa provedena među 117 mladih u dobi od 18 do 29 godina utvrdila povezanost između korištenja Instagramom i prisutnosti simptoma depresije, što je povezano i s brojem instagramskih kontakata s nepoznatim osobama.39

Stalno uspoređivanje s drugima, vlastita društvena orijentacija „nagore“ i nesigurnost u sebe najistaknutije su crte osobnosti koje povezane s društvenim internetskim medijima posebno dovode do oboljenja.40 U međuvremenu, u literaturi govorimo o problematičnome korištenju društvenim medijima, možda kako bi se time učinilo jasnim da postoji i neproblematično korištenje zbog kojega de ne treba brinuti. Taj je argument podjednako smislen kao i ovo: „Ne treba se brinuti zbog konzumacije alkohola kod mladih, nego samo zbog problematične konzumacije.“ To nema smisla zato što je alkohol za djecu i mlade štetan i zato što navodno neškodljiva konzumacija često prelazi u škodljivu.41

Uopće je vrlo zanimljivo koliko truda neki autori ulože da bi prenijeli svoje rezultate povezane s nepovoljnim djelovanjem društvenih medija – kako ih zamagljuju s mnogo „znanstvene terminologije“, iako su oni vrlo jasni. Govori se o „modeliranju strukturnim jednadžbama, koje pokazuju „vezu između korištenja Facebookom i zadovoljstva“ – ali prešućuje se da je ona negativna!42

Slična je situacija i s jednim pregledom na temu društvenih internetskih mreža, depresije i straha.43 Od 22 članka koji nešto govore o strahu i depresiji te mogućim čimbenicima povezanosti, osam ih pokazuje značajnu povezanost između korištenja društvenih internetskih medija i depresije, a tri značajnu povezanost sa strahom. Otprilike dvostruk broj studija također pokazuje te povezanosti, ali samo brojčano, što znači bez statističkoga značaja. S druge strane nema ni jedne studije koja bi pokazala vezu između češće uporabe društvenih medija i manje straha ili depresije.44 Rezultat bi, dakle, trebao biti jasan: društveni mediji škode duševnome zdravlju. A što pišu autori u svojim zaključcima? Tvrde upravo suprotno: „Društveni internetski mediji predstavljaju novi, nenapadni put da se u realnome vremenu promatraju duševno zdravlje i informacije o zadovoljstvu i da se na njih utječe. Naposljetku, oni imaju i potencijal za pozitivno djelovanje na duševno zdravlje.“45 Kritička rasprava o utvrđenim činjenicama izgleda drukčije.

Emocionalna zaraza Facebookom

Od pojave društvenih internetskih medija kao što su Facebook ili Twitter zanimanje za pojavu društvene zaraze (usp. 3. poglavlje) još se jednom vidno pojačalo, jer vrednovanjem, a prije svega manipulacijom velikih količina podataka, društvena zaraza može se ne samo statistički opisati nego i proučiti pokusima. Ono posebno pri svakome pokusu u osnovi je to što dopušta izjave o uzrocima i posljedicama, dakle imun je na često iskazivanu kritiku da se statistikom može „dokazati sve“.

Iz toga očišta posebnu važnost ima neobičan pokus što ga je izveo Adam Kramer, znanstvenik u Facebookovu Core Dana Science Teamu, zajedno sa znanstvenicima Sveučilišta Cornell u američkoj saveznoj državi New York, na ukupno 689 003 korisnika Facebooka. Njima su se tjedan dana prikazivale izmijenjene početne stranice s promijenjenim statusima njihovih prijatelja. Dio korisnika vidio je pretežito pozitivne objave o statusu, a drugi pretežito negativne. To znači da je gotovo 700 000 osoba bez njihova znanja ne samo špijunirano nego i emocionalno izmanipulirano. Htjelo se doznati funkcionira li to zaista, pa se u tu svrhu kod svakog korisnika odredila uporaba emocionalnih riječi. Rezultat: funkcioniralo je. Ljude se putem društvenih medija zaista može zaraziti raspoloženjem drugih.46

Pametni telefon i kriza povjerenja

Povjerenje je temeljni oslonac zadovoljstva, sreće i zdravlja pojedinca, kao i gospodarski i socijalno funkcionalnoga društva, kako to naglašavaju najrazličitije znanosti – od sociologije i psihologije pa sve do medicine. Povjerenje nastaje uspjelim interakcijama među nepoznatim ljudima: pitati ih koji je pravi put, kupiti kavu ili sladoled maleni su kameni temeljci na kojima počiva naše zajedništvo. Svakodnevno milijune puta ponovljene sitne radnje takve vrste predstavljaju plodno tlo za opće povjerenje, zahvaljujući kojemu se društva mogu znatno razlikovati jedno od drugoga. U Norveškoj, primjerice, nije samo život odlično organiziran, nego je i međusobno povjerenje vrlo izraženo. Sve to, međutim, uspijeva samo onda kada se svatko drži pravila igre. Povjerenje se brzo prokocka i vrlo polako ponovno izgrađuje. Zbog toga je važno imati jasnu sliku o tome društvenom ljepilu. Bez povjerenja mnogo toga uopće ne ide ili stoji mnogo više od povjerenja.

Kada se u nekome društvu obostrano povjerenje izgradi uspješnom interakcijom, tada svako tehničko dostignuće koje smanjuje učestalost takvih susreta potkopava taj temelj. I točno na tome mjestu u igru ulazi pametni telefon, jer je uvijek i svuda moguća prerada informacija (na angloameričkome jezičnom području govori se o ubiquitous computingu), pa susreti čovjeka s čovjekom, koji nam svakodnevno predočavaju našu međusobnu ovisnost jednih o drugima i omogućavaju da je osjetimo, brojčano opadaju. Prije smo kupovali u trgovini, odlazili u banku ili u nepoznatoj okolini pitali nekoga za ispravan put. Danas nam uobičajena internetska kupovina, internetsko bankarstvo i orijentacija pomoću GPS-a omogućavaju poslove s novcem i orijentaciju bez kontakta s ljudima. Tome se pridružuje chat, postanje, slanje poruka i elektroničke pošte umjesto neposredne komunikacije oči u oči. I personalizacija što je internetski koncerni provode na svojim platformama donosi to da manje dolazimo u dodir sa strancima – da i ne govorimo o zamjeni osobnoga razgovora medijskim dijalogom. Sve to djeluje na smanjenje ljudskoga kontakta koji u zdravome društvu vodi do doživljaja pripadnosti i zajedništva,47 djeluje na stvaranje povjerenja i time pridonosi budućemu društvenom zdravlju.

Uz pomoć podataka 2187 ispitanika šestoga World Values Surveyja (prosječna dob 46 godina), znanstvenici iz SAD-a i Kanade pokušali su istražiti pitanje mogu li se u međuvremenu ti mehanizmi doista dokazati u američkome društvu. Sudionike se pitalo koliko često traže informacije iz različitih izvora (mobitela, novina, časopisa, televizijskih vijesti, radija, elektroničke pošte, s interneta ili od poznanika i prijatelja): (1) svakodnevno, (2) jednom tjedno (3) jednom mjesečno (4) rjeđe od jednom mjesečno ili (5) nikada. Osim toga, sudionike se pitalo koliko povjerenja imaju u različite društvene skupine (obitelj, susjede, osobne poznanike, ljude koje su prvi put susreli, ljude druge vjere i ljude druge nacije). Poklonili bi im povjerenje: (1) potpuno, (2) donekle, (3) ne previše ili (4) uopće ne. Osim toga prikupljeni su još i demografski podaci (dob, spol, obrazovanje itd.). Kako se pokazalo, zaista postoji veza između uporabe pametnoga telefona i manjega povjerenja prema susjedima, strancima i osobama druge vjere ili nacije. S druge strane, nije bilo nikakve povezanosti s povjerenjem prema znancima i prijateljima.

Mogli bismo pomisliti da i ljudi koji se o događajima (uglavnom lošima, zločinima, ratu i teroru) informiraju prije svega putem televizije, radija, novina ili interneta teže slabijemu povjerenju prema strancima. Prema ovoj studiji, to nije tako! Upravo suprotno: tko se informira rečenim kanalima, ima više povjerenja u strance. Demografske varijable poput dobi, spola ili obrazovanja nemaju utjecaja. Također ni podrijetlo iz grada ili sa sela ne može objasniti učinak pametnoga telefona na povjerenje. Obrnut odnos uzroka i posljedica (tko manje vjeruje strancima više koristi pametni telefon za prikupljanje informacija) također se mogao isključiti.

Pustimo na kraju da govore sami autori: „Sva živa bića pokušavaju uz najmanji napor postići najveći mogući učinak. To načelo najmanjega napora pokazalo se kao jedno od glavnih načela pri ponašanju u potrazi za informacijama. U onoj mjeri u kojoj moderna informacijska tehnologija čini naš život sve lakšim, naši rezultati istraživanja pokazuju moguću nepredviđenu društvenu cijenu pristupa informacijama uvijek i svuda: tako što se ljudi okreću lakoći elektroničkih aparata mogu istodobno odustati i od mogućnosti jačanja povjerenja – maziva našega društva.“48

Tko drugima manje vjeruje, usamljeniji je. Korištenje pametnim telefonom moglo bi i tim putem – uz neposredno smanjenje društvenih kontakata, povećanje depresije i poremećaja inače nedirnutih odnosa – dovesti do više usamljenosti.

Sažetak

Širom svijeta dvije milijarde korisnika svakodnevno provodi milijune sati na Facebooku. Koriste se tom društvenom internetskom mrežom (kao i druge slične ponude) posve očito zato što sebi od njih obećavaju bolji društveni život. Komunikacija, povezanost i zajedništvo naposljetku pripadaju među glavne izvore čovjekove dobrobiti. Suprotno očekivanjima, uporaba Facebooka i drugih društvenih internetskih medija vodi do manjeg zadovoljstva životom; obostrano povjerenje nestaje, gomilaju se depresije, a usamljenost se povećava. Osim toga, društveni mediji opterećuju postojeće odnose, izazivaju prekide i razvode. Utjecaj (interferencija) digitalne informacijske tehnologije na odnose unutar para pojavljuje se toliko često da u međuvremenu ima naziv: tehnoferencija. Zašto je to tako?

Društveni internetski mediji odnose se prema stvarnim međuljudskim relacijama kao kokice prema zdravoj hrani: gdje očekujemo radost s prijateljima, u stvarnosti je samo vruć zrak, nedostatak okusa i praznina.

Realna stvarnost je ne-posredna; svatko to primjećuje kada pokuša proći kroz zatvorena vrata, pojesti trulu jabuku ili skočiti u hladnu vodu. Stvarnost se opire. Još je jasnija razlika između virtualne i realne stvarnosti na području društva: između medijskoga kontakta i neposrednoga ophođenja s drugim čovjekom – bez zaslona i zvučnika kao medija – postoji golema razlika. Koliko je značajna razlika između neposredne i medijske nazočnosti pokazuje primjer iz posve normalne radne svakodnevice međunarodno aktivnih poduzeća: neposredan kontakt s djelatnikom, tvrtkom s kojom se surađuje ili kupcem ne može se zamijeniti ničim.

Ono što vrijedi za gospodarstvo i ondje ima prilično skupe posljedice, s kojima se računa, za privatne kontakte vrijedi još i više. Tko iz razloga „učinkovitosti“ provodi vrijeme s društvenim internetskim medijima umjesto da s ljudima razgovara „u stvarnosti“ mora znati da time riskira svoje životno zadovoljstvo i vlastitu sreću. To čini i onaj koji iz „razloga učinkovitosti“ pri narudžbi jutarnje kave propušta konobaričin smiješak, jer ga nema vremena pogledati. Brojni dnevni mali, realni susreti, uglavnom s posve nepoznatim ljudima, ljepilo su koje drži na okupu ne samo naše živote nego i naše društvo. Zašto se onda toliki korisnici svakodnevno registriraju na internet i rasipaju vrijeme aktivnošću za koju sami (kada ih se upita) navode da je besmislena? Naposljetku i zato što ljudi često ne znaju što im čini dobro i što ih čini sretnima. Ljudi vjeruju da će prije dosegnuti zadovoljstvo ako se registriraju u društvene mreže. Ali zapravo im je onda lošije. Društvenim internetskim medijima ljudi nisu, suprotno svim očekivanjima, bolje povezani jedni s drugima, nego su usamljeniji. Dokazano.

(Endnotes)

1 U trima knjigama – „Oprez ekran!“ (2005.), „Digitalna demencija“ (2012.) i „Internetska bolest“ (2015.) – bavio sam se time. Doživjele su najžešću kritiku, a nakon tjedana koji su uslijedili poslije izlaska druge knjige u ljeto 2012. nažalost znam što je to shitstorm. Razlog je jednostavan: digitalni mediji su laki za korištenje i izazivaju ovisnost. Bit ovisnosti jest u tome da ovisnik čini sve da dobije svoju drogu. Tome se pridružuje lobi prema kojemu je lobi proizvođača alkoholnih pića i duhanskih proizvoda vrlo siromašan: Apple, Google, Microsoft, Amazon, Facebook i Samsung šest su najbogatijih tvrtki na svijetu.

2 Trebalo bi zapravo, poput Engleza, govoriti o vizualnim iluzijama, jer ne uzrokuje oko varku, nego vizualni sustav u našemu mozgu.

3 Iz: Spitzer, 1996.

4 Ovaj i mnoge druge primjere skupio sam u prilogu o nesvjesnim procesima, kojega preporučujem naklonome čitatelju: automatizam u glavi – kako funkcionira nesvjesno (Spitzer, 2010.).

5 Pea i dr., 2012.

6 Richards i dr., 2010.

7 Huang, 2010.

8 O tome vidi Spitzer, 2012., ondje se ukazuje na daljnju literaturu.

9 Kuhl i dr., 2003., Meltzoff i dr., 2009., Zimmerman i dr., 2007.

10 Reid i dr., 2017.

11 Dehaene-Lambertz i dr., 2002.

12 Caskey i dr., 2014.

13 Pons i dr. 2015.

14 Christakis i dr., 2009.

15 Ellison i dr., 2007., Steinfeld i dr., 2008.

16 Schenk, 2007., str. 417 i dalje.

17 Kizilcec i dr., 2017.

18 Te tvrdnje po svojemu se smislu ne odnose samo na Facebook, nego i na druge društvene mreže (SNS).

19 Ali tko iz toga zaključuje da Facebook smanjuje strahove, nije shvatio ništa!

20 Kross i dr., 2013.

21 Frison & Eggermont, 2016.

22 Office for National Statistics (2015.), Insights into children’s health and well-being.

23 Sampasa-Kanyinga & Lewis, 2015.

24 Sagioglou & Greitenmeyer, 2014.

25 Shakya & Christakis, 2017.

26 Fox & Moreland, 2015.

27 Underwood & Ehrenreich, 2017.

28 Tromholt, 2016.

29 Doughty, 2015.; Anonimni aut. (2017.), Facebook Has Become a Leading Cause in Divorce Cases. HG.org Legal Resources (https://www.hg.org/article.asp?id=27803; povučeno 6. 9. 2017.).

30 Clayton i dr., 2013.

31 U literaturi na engleskome jeziku govori se o emotional cheating i physical cheating.

32 Zbog jasnoće citirajmo autore ovdje u izvornome tekstu: „The results indicate that a high level of Facebook usage is associated with negative relationship outcomes, and that these relationships are indeed mediated by Facebook-related conflict“ (Clayton i dr., 2013., str. 717).

33 McDaniel i dr., 2017., Rahaman, 2015.

34 Clayton, 2014.

35 Knjiga je izdana u SAD-u pod naslovom „Alone Together“ u siječnju 2011., a u Njemačkoj pod navedenim naslovom u travnju 2012.

36 Primack i dr., 2017.

37 Uporabljena je skala PROMIS (Patient-reported Outcome Measurement Information System; usp. Johnston i dr., 2016.).

38 Primack i dr., 2017.

39 Lup i dr., 2015.

40 Wang i dr., 2017., Yang, 2016.

41 U vezi s ovisnošću o Facebooku usp. moju monografiju „Cyberkrank!“

42 Wang i dr., 2017.

43 Seabrook i dr., 2016.

44 Postoji rad koji pokazuje da je strah od Facebooka povezan s rjeđim korištenjem Facebookom. To je trivijalno i ne bi trebalo navesti na zaključak da je češće korištenje Facebookom povezano s manje straha. U tome smislu autori pišu: „With the exception of one study showing a significant negative association between Facebook-specific social anxiety and the frequency of SNS use [80], no studies supported an association between the frequent use of SNSs and a lower level of anxiety or depressive symptoms“ (Seabrook i dr., 2016.).

45 „SNSs represent a novel, unobtrusive, real-time way to observe and leverage mental health and well-being information in a natural setting, with the ultimate potential to positively influence mental health“ (Seabrook i dr., 2016.).

46 Kramer i dr., 2014. Autori studije doista govore o „zarazi“.

47 Sandstrom & Dunn, 2014. a, b.

48 Kushlev & Pouix, 2016., str. 6. U izvorniku tekst glasi: „Organisms tend to seek the easiest way to achieve the greatest outcome. This Principle of Least Effort has been identified as one of the main principles guiding information seeking behavior. Just as information technology continues to make our lives easier, our findings highlight the possible unforeseen social costs of instant, ubiquitous information access: By turning to convenient electronic devices, people may be forging opportunities to foster trust – the social lubricant of society.“

Komentiraj