FELJTON: Cijanid je bio omiljeni otrov vođa propalog Trećeg Reicha

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Otrovi – ilustrirana povijest’ u kojem Joel Levy opisuje povijest upotrebe otrova kao sredstva za završetak života, bilo atentatom, ubojstvom, samoubojstvom ili pogubljenjem

Jedan je od najranije zabilježenih slučajeva u povijesti uporabe otrova kao sredstva egzekucije smrt Sokrata 399. godine pr. Krista. Taj je slučaj najpoznatiji ne samo zato što je riječ o slavnom filozofu nego i zato što je obavijen mnogim zagonetkama. Mnogo je nepoznanica u vezi s tim, a najčešće je pitanje koji je otrov Sokrat ispio. Atenjani su imali takozvani državni otrov, no što je to bilo, misterij je toksikologije. Također, zašto bi društvo koje je slovilo kao kolijevka demokracije i poštovanja sloboda pogubilo 70-godišnjeg filozofa, kojeg je njegov učenik Platon smatrao najpametnijim i najpravednijim od svih ljudi? Zašto bi porota od 500 običnih građana osudila na smrt poštovanog filozofa i čovjeka u godinama? I sam je Sokrat zagonetan: svoje filozofske nazore nije zapisivao, a ipak je jedan od najutjecajnijih mislilaca zapadne filozofije. Kako nema njegovih djela, izvori za povjesničare djela su njegovih suvremenika, ponajprije Platona i Ksenofona (spominje ga i Aristofan u Oblacima), iz kojih pokušavaju rekonstruirati njegov život, suđenje i smrt.

Optužba i suđenje Sokratu

Kazneni postupak u drevnoj Ateni mogao je pokrenuti bilo koji građanin, a zatim bi slijedio postupak prema definiranoj proceduri u nekoliko faza. Prva je bila optužba – Sokrata je optužio pjesnik Melet. Prije podizanja službene optužnice, tužitelj i optuženik bili bi pozvani k sucu da se izjasne i odgovaraju na pitanja. Nakon što bi sudac obojicu saslušao, ako je zaključio da optužba ima temelja, optužnica bi i službeno bila podignuta. Dokument s detaljnim optužbama izgubljen je, a vjeruje se da je postojao sve do 2. stoljeća. Zabilježen je u djelu Diogena Laertija Životi i mišljenja znamenitih filozofa, u kojem je navedeno: „Optužnicu i pismena izjava na koju se zakleo Melet iz deme Pita protiv Sokrata, sina Sofroniska iz deme Alopeke: bezboštvo – Sokrat je kriv što nije štovao bogove koje štuje država; kriv je i za kvarenje mladeži. Kaznom je zatražena smrt.”

Broj porotnika izabranih za njegovo suđenje govorio je o tome koliko je ono bilo važno u tadašnjoj Ateni. Izabrano je 500 porotnika slučajnim odabirom među atenskim građanima, a to znači muškarcima koji su bili dobrovoljci i stariji od 30 godina. Kao što je bio običaj u Ateni, suđenje je održano u jednom danu. Nakon pročitane optužnice, obje strane, tužitelji i optuženi, održali su govor od tri sata predstavljajući slučaj.

Najprije su govorili tužitelji, no dokumenti njihovih argumentacija nisu sačuvani. Od Sokratova odgovora, odnosno obrane, ostalo je ono što se nalazi u dva djela pod nazivom Obrana Sokratova, jednom je autor Platon, drugom Ksenofont. Međutim, Sokratov govor bio je apologetski, sve samo ne isprika. On je napao svoje tužitelje i prkosno je branio svoja stajališta. Takvo njegovo držanje bilo je u suprotnosti s uobičajenim obrambenim govorima moljenjem milosti i pokušaja izazivanja simpatije kod porotnika zazivajući njihove žene i djecu. Odvažan govor nije ga spasio osude pa je proglašen krivim s 280 prema 220 glasova.

Presuda i smrt

Prema atenskom zakonu, svaka od strana u postupku predlaže kaznu, a porota odlučuje koju će prihvatiti. Sokratovi tužitelji predložili su pogubljenje, što je u to vrijeme pretpostavljalo ispijanje takozvanog državnog otrova. Sam Sokrat nije se odlučio za suprotan prijedlog, odnosno progonstvo, nego je objašnjavao zbog kojih bi razloga trebao biti nagrađen. Ipak, na samom kraju govora zauzeo se za blažu kaznu. Porota je donijela odluku kojom je osuđen na smrt s 360 glasova za i 140 protiv.

Sokratovo ponašanje ostaje zagonetkom. Postavlja se pitanje je li Sokrat prihvatio svoju sudbinu kada je praktički predložio smrtnu kaznu i takvim svojim neuobičajenim postupkom razgnjevio porotu. Većina učenjaka na to gleda kao na filozofsko-mučenički čin, koji je zapravo namjeran i provokativan zato da ispuni ideale koje je zagovarao. Naravno, njegove stvarne motive ne možemo znati. Međutim, ako uzmemo u obzir da je Sokrat sam izabrao smrt, ta egzekucija mogla bi se prekvalificirati u samoubojstvo.

 

Urotnici su gledali Rasputina dok nije ispustio zadnji dah, ali kada je poslije Jusupov otišao provjeriti, vidio je da je još živ. U svoj je dnevnik zapisao: ‘Rikao je i frktao kao ranjena životinja’

 

Platon je u svojem djelu opisao posljednje minute Sokratova života. To jedinstveno svjedočenje vrijedan je izvor za toksikološke istražitelje koji pokušavaju odgonetnuti što je bio državni otrov, odnosno koji je bio njegov sastav.

Nakon što je ukorio prijatelje što su se upustili u glasne jadikovke, nastavio je hodati prema uputama dok mu noge nisu postale umorne. Zatim je legao na leđa, a osoba koja mu je pružila otrov uspela se na njega kako bi mu pregledala stopala i noge, a zatim mu je snažno stisnula stopalo i upitala osjeća li ih. Sokrat je odgovorio da ne. Čovjek mu je potom opipao noge od gležnjeva prema gore te utvrdio da je hladan i ukočen. Zatim je prišao i rekao nam da je učinak otrova dosegnuo njegovo srce te da je Sokrat otišao. Kada su mu donji dijelovi tijela postali hladni, otkrio se i izgovorio svoje posljednje riječi: »Kritone, dugujemo pijetla Asklepiju. Plati dug i nemoj zaboraviti.«

SMRT PUSTINJSKE LISICE

Za otrove se često kaže da su oružje kukavica, što objašnjava zašto su bili tako privlačni fašistima. Mussolinijevi crnokošuljaš bili su ozloglašeni po tome što su prisiljavali svoje političke protivnike da piju ricinusovo ulje. Ricinusovo ulje primijenjeno u većim količinama uzrokuje snažno pražnjenje crijeva i povraćanje, a s obzirom na to da su ga katkad miješali s benzinom, lako je bio moguć smrtni ishod.

Međutim, povijest je pokazala da fašisti i nacisti nisu trovali samo one koji su bili protiv njih nego i one unutar svojih redova pa se tako ističe primjer proslavljenoga njemačkoga generala koji je bio prisiljen počiniti samoubojstvo.

Erwin Rommel kao mladi njemački časnik bio je odlikovan najvećim vojnim odlikovanjem za zasluge u Prvome svjetskom ratu. On je, naime, uspio, iako su njegove jedinice bile slabije naoružane i malobrojnije, zarobiti tisuće Talijana tijekom odvažnog napada na Karpatima. Kad se Njemačka pripremala za rat, bio je zapovjednik tenkovske divizije, a na tom je položaju dočekao početak Drugoga svjetskog rata. Njegova je divizija 1940. godine razbila francusku obranu primjenjujući njemačku ratnu taktiku poznatu kao Blitzkrieg, odnosno munjevito ratovanje, te nastavila napredovati ostavljajući iza sebe pustoš. U sjevernoj je Africi bio na čelu Afričkog korpusa te je, unatoč ograničenim sredstvima, uspio Britancima nanijeti niz poraza zapanjujućim snalaženjem i preokretima. General Rommel bio je omiljeni Hitlerov general, a u Njemačkoj je slavljen kao junak. Njegovim se uspjesima koristila nemilosrdna nacistička propaganda. Tako je brzo napredovao do čina feldmaršala.

Valkira i Dan D

Nakon što nije uspio uvjeriti Hitlera da pošalje prijeko potrebno pojačanje u Afriku 1943. godine, u iščekivanju savezničke invazije, feldmaršal Rommel premješten je na francusku obalu kao zapovjednik Atlantskog zida. Prolazeći okupiranom Europom, Rommel se uvjerio da je rat nemoguće dobiti te smatrao da bi Njemačka trebala zatražiti primirje kako bi izbjegla uništenje. Rommel je bio silno razočaran Führerom kad je shvatio da on to nikada neće dopustiti. S druge strane, nezadovoljni časnici spremali su operaciju Valkira, odnosno smišljali urotu i pripremali atentat na Hitlera. Pozvali su i razočaranog Rommela da sudjeluje u pripremama. Iako je odbio sudjelovati, to što je znao za urotu i djelomično bio umiješan u nju, razlog je što je poslije bio progonjen.

Rommel je bio na dopustu u Njemačkoj kada je počela operacija Dan D, u lipnju 1944. godine. Brzo se vratio na front i procijenio položaj, shvativši da bi se samo masovnim protuudarom u trenutku kada savezničke snage još nisu utvrđene mogla spriječiti katastrofa. Molio je Hitlera da pošalje tenkovsku diviziju koja je bila u pričuvi za sekundarnu invaziju koje se Hitler pribojavao. No, molba mu je bila odbijena. Rommel je shvatio da je rat izgubljen i 15. srpnja bijesno je rekao Hitleru da pregovara o primirju. Dva dana poslije, njegov je automobil bio izložen paljbi iz dvaju borbenih zrakoplova s oznakom Kraljevskoga ratnog zrakoplovstva (RAF) pri čemu se Rommel jedva uspio spasiti. Zanimljivo je da u zapisima RAF-a nema podatka da je bilo djelovanja zrakoplova u to vrijeme i u tom području, što je pak dalo materijala teoretičarima urota za tezu da se Hitler pokušao riješiti opasno popularnog, a tada poraženog feldmaršala prije događaja koji su slijedili.

 

Za otrove se kaže da su oružje kukavica pa su tako bili privlačni fašistima. Mussolinijevi crnokošuljaši prisiljavali su svoje političke protivnike da piju ricinusovo ulje

 

Hitler je 20. srpnja 1944. bio na sastanku u istočnoj Pruskoj kada je eksplodirala bomba podmetnuta u torbi. Tom su prigodom četvorica časnika poginula, a Hitler je nekim čudom prošao gotovo neokrznut. Operacija Valkira je propala, a osveta prema urotnicima bila je brza i brutalna. Svi koji su na bilo koji način bili povezani s urotom bili su uhvaćeni i brzo pogubljeni, no Rommel je bio problem. Naime, nacistička propaganda slavila ga je kao heroja i učinila popularnim pa se smatralo da bi njegovo pogubljenje negativno utjecalo na moral nacije.

Kratka vožnja automobilom

Rommelov sin Manfred dobio je dopust 14. listopada 1944. kako bi posjetio oca koji se nakon zrakoplovne paljbe na njegov automobil oporavljao u svojem domu. Nad glavom feldmaršala visjela je sumnja, osobito zato što su stariji članovi njegova vojnog osoblja već bili pogubljeni zbog navodnog sudjelovanja u uroti Valkira. Toga su dana generali Burgdorf i Maisel stigli na sastanak u Rommelovu kuću, nakon kojeg je Rommel ozbiljno rekao sinu: „Upravo sam priopćio tvojoj majci da ću biti mrtav za četvrt sata… Kuća je opkoljena i Hitler me optužuje za veleizdaju.”

Objasnio je da su generali poslani da mu kažu kako, s obzirom na njegovu službu u Africi, ima „mogućnost umrijeti od otrova” od kojeg se umire za tri sekunde i koji su ponijeli sa sobom. „Ako prihvatim, neće biti poduzeti uobičajeni postupci prema mojoj obitelji, to jest protiv tebe. Također, ostavit će moje vojno osoblje na miru”, rekao je.

Rommel je odjenuo kaput i ušao u auto s generalima i SS vozačem. U 13.25 sati na putu prema bolnici u Ulmu automobil se prevrnuo, a general Burgdorf rekao je Maiselu i vozaču da izađu. Kada su se nakon nekoliko minuta vratili, našli su Rommela u sjedalu klonula prema naprijed i bez maršalske palice, koja mu je ispala iz ruke. Rommel je progutao kapsulu cijanida. Njegova je smrt objavljena u javnosti i objašnjena kao rezultat moždanog udara. Pogreb mu je bio organiziran uz najveće državničke počasti, a najveći vijenac stigao je, naravno, od Hitlera.

KLASICI UBOJSTAVA

Povijest bilježi život, a osobito smrt velikana i slavnih ljudi. Ako su bili žrtve ubojstava, povijest će zabilježiti i počinitelje. Velik dio rane povijesti upotrebe otrova zapravo je povijest otrova kao oružja u rukama ubojica. Za otrovom se često posezalo kako bi se raščistio put prema uspjehu, ponajprije zato što se vladare moglo ukloniti a da ne izgleda kao da je počinjen zločin. Usto, otrov je bio pogodno, gdjekad i jedino moguće oružje žena koje su težile stjecanju političke moći. Jedan takav legendarni primjer dolazi iz davne prošlosti, 4. st. pr. Krista i odnosi se na perzijsku kraljicu Parisatidu. Prema starogrčkim povjesničarima Plutarhu i Ktesiju, Parisatida je ubila svoju snahu Stateiru, ženu njezina sina Artakserksa II., tako što je premazala venomom jednu stranu noža za rezanje mesa. Kraljica Parisatida je taj nož upotrijebila kako bi rasjekla pernatu divljač posluženu za večeru. Polovicu divljači s otrovom dala je poslužiti Stateiri, a drugu je sama pojela. Njezin zločin nije otkriven te je prošla nekažnjeno.

Smrtonosne rimske carice

Zahvaljujući romanu Roberta Gravesa Ja, Klaudije, prve dvije dame carskog Rima, Livija Druzila i Agripina Mlađa, postale su opće poznate po svojim trovačkim nedjelima. Robert Graves u pisanju romana oslanjao se na zapise rimskih povjesničara Tacita i Diona Kasija, koji su zabilježili škakljive glasine ili su željeli ocrniti Liviju Druzilu i Agripinu Mlađu iz osobnih razloga. Štoviše, čest je slučaj da su priče o perfidnim trovačicama, od Livije Druzile do Katarine Medici, koje su se prepričavale stoljećima, zapravo bile propaganda, a ne utvrđene istine. Naime, fikcija je previše zabavna da bi joj se moglo odoljeti.

 

Hitler se bojao da otrov cijanida u ampulama neće imati pravi učinak te ga je testirao na svojoj vjernoj njemačkoj ovčarki Blondi i njezinim štencima. Psi su izvedeni u vrt Ureda Reicha i ubijeni

 

Livija je bila žena prvoga rimskog cara Augusta. Prema većini današnjih povjesničara, bila je odana supruga, sposobna i neumoljiva žena koja je pomagala svojem suprugu kako bi ostvario svoje carske ciljeve. Međutim, u Gravesovoj verziji povijesti, ona je bila nemilosrdna i lukava te je osigurala nasljedstvo svojem sinu iz prvog braka Tiberiju s pomoću ubojstava. Tako je umirao jedan po jedan Tiberijev suparnik, dok na kraju nije ostao samo sam car August kao prepreka Tiberiju da zasjedne na carsko prijestolje. Time je željela produljiti i svoju moć nadajući se da će na Tiberija imati velik utjecaj. August je umro 14. godine, a Tacit i Dion Kasije zapisali su glasine. U priči se navodi da je Livija umetnula otrov u smokve dok su još bile na stablu nutkajući Augusta da ubere i pojede baš otrovne, a ona je za sebe birala neotrovane. Jedući plodove s istog stabla, tako je otklonila svaku sumnju u ono što je učinila. Govori se da je njezin omiljeni otrov bio sok velebilja.

RASPUTIN, OTPORAN NA SMRT

Grigorij Rasputin bio je nepismeni seljak iz sibirskog sela Pokrovskoe. Dok je bio redovnik u samostanu, povezao se s kontroverznom flagelantskom sektom Klisti koja je prakticirala snažno, energično samobičevanje. Govorilo se da propovijeda izopačeno orgijanje kao način da se prečacem dosegne raj. Nakon godina lutanja, skrasio se u Sankt Peterburgu te, izvodeći čuda, stekao reputaciju mudraca, mistika i vjerskog iscjelitelja. Ubrzo ga je primijetila carica Aleksandra, koja je očajnički željela izliječiti sina Alekseja koji je bolovao od hemofilije. Svi dotadašnji pokušaju nisu bili uspješni, a Rasputin je nekako uspio zaustaviti krvarenje malog carevića.

Rasputin je postao caričin savjetnik i povjerenik, prigrabio je veliku moć koju je zloupotrebljavao kako bi zadovoljio svoju snažnu požudu za seksom i pićem. Aristokracija ga je mrzila, ali ga se i bojala. Prvi svjetski rat za Rusiju je krenuo pogubnim smjerom. Dok je car bio na fronti, Rasputinov je utjecaj rastao. Mnogi smatraju da je bio caričin ljubavnik te da ju je poticao na sklapanje mira s Nijemcima. Ipak, vjerojatnije je da je Rasputin bio zaprepašten golemim vojnim gubitcima te bijedom ruskih vojnika i da je jednostavno sumnjao u opravdanost nastavka toga pogubnog rata.

Prinčeva urota

Ogorčenost Rasputinom ojačala je posebno nakon govora političara Vladimira Puriškeviča u ruskom parlamentu u studenome 1916. godine. Potom je Puriškeviču pristupio princ Feliks Jusupov, suprug caričine nećakinje, pozivajući ga da se pridruži uroti za uklanjanje ludog redovnika. Jusupov je zajedno s knezom Dmitrijem Pavlovičem, doktorom Lazovertom i drugima planirao namamiti Rasputina u svoju kuću, ubiti ga i baciti u rijeku Nevu kroz rupu u ledu kako njegovo tijelo ne bi moglo biti pronađeno sve do proljeća kad bi se rijeka odmrznula.

Pojedinosti ubojstva nisu jasne s obzirom na to da se svjedočenja urotnika razlikuju, ali čini se da je događaj u glavnim crtama bio sljedeći. Jusupov je upoznao Rasputina pretvarajući se da treba njegove iscjeliteljske moći. Nakon što se s njim sprijateljio, namamio ga je u svoju palaču 16. prosinca 1926. godine, očito pod izgovorom da ga njegova lijepa žena Irina želi upoznati i iskazati mu naklonost. Jusupov i doktor povezli su Rasputina autom i pozvali ga na čaj u blagovaonicu. U svojim memoarima Jusupov piše: „Dok je Rasputin pio čaj, ja sam mu usuo otopinu kalijeva cijanida.” No, doktor Lazovert tvrdio je da je on dodao otrov tako što je, koristeći se gumenim rukavicama, zdrobio nekoliko kristala i stavio ih u čokoladni kolač i čašu vina.

Iako je Rasputin pohlepno jeo hranu i pio vino, činilo se da otrov na njega nema učinka. Prema jednoj teoriji, izostanak učinka objašnjava se da je reakcijom šećera i cijanida nastao netoksični produkt koji se može izlučiti. To bi značilo da su urotnici dodavanje cijanida u kolač i slatko vino zapravo izmiješali otrov s njegovim antidotom. Na zgražanje Jusupova, Rasputin je zatražio: „Sviraj nešto veselo. Volim kad pjevaš.”

 

Čudna i užasna priča o posljednjim danima Hitlera, Goebbelsa i njegove cijele obitelji, Himmlera i Goeringa zrcali izopačeni i morbidni duh nacizma – oni koji su toliko zatrovali povijest svoj su kraj dočekali otrovani

 

Umjesto toga princ je otišao na gornji kat po revolver. Poslije je zapisao: „Mislio sam, u koji dio da pucam, u sljepoočnicu ili u srce?” No, prema mnogim dokazima, Jusupov je Rasputinu pucao u leđa. Urotnici su očito gledali Rasputina dok nije ispustio zadnji dah, ali kada je poslije Jusupov otišao provjeriti, vidio je da je još živ. Zapisao je: „Rikao je i frktao kao ranjena životinja.” Pucali su u njega još tri puta prije nego što je Jusupova obuzeo bijes te ga izudarao po glavi utezima. Konačno, omotali su ga u plahtu i bacili u ledenu rijeku kao što su i planirali. Kada se tijelo pojavilo nakon nekoliko dana, nevjerojatno je bilo da je u tom trenutku Rasputin još bio živ te si uspio osloboditi ruke prije nego što se smrznuo i utopio.

SMRTI ŽELJNI NACISTI

Raspad Trećeg Reicha i poraz u Drugome svjetskom ratu najavio je kraj vladavine nacista. Tako je najmanje pet najviše pozicioniranih nacista počinilo samoubojstvo ispivši otrov, cijanid, a neki su se istodobno, za svaki slučaj, upucali vatrenim oružjem. Čudna i užasna priča njihovih posljednjih dana zrcali izopačeni i morbidni duh nacizma – oni koji su toliko zatrovali povijest svoj su kraj dočekali otrovani.

Hitler i članovi njegova zapovjedništva, koje je bilo u rasulu, proveli su svoje posljednje dane u bunkeru ispod ureda Reicha u srcu Berlina, sve do travnja 1945. godine. Ruska je armija oko njih zatvarala obruč razarajući grad u bitki apokaliptičkih razmjera. Dana 28. travnja 1945. godine Hitler je primio vijest da je njegova desna ruka i najviši dužnosnik SS-a Heinrich Himmler, SS Reichsführer, pokušao sklopiti mir sa Saveznicima. S obzirom na to da mu je on bio posljednja slamka spasa, a pokazalo se suprotnim, počeo je sa svojim posljednjim pripremama. Izdao je mnoštvo sumanutih naredbi imenujući nasljednike, diktirajući svoju posljednju želju i oporuku te se oženio Evom Braun. Njih su dvoje uživali u mirnom svadbenom obroku uz šampanjac. Dok se iznad bunkera, na površini zemlje, vodila bitka, posljednji dani Reicha protjecali su uz groteskno orgijanje i pijančevanje. Dva dana poslije, Hitler je odlučio da je došlo njegovo vrijeme, posljednji trenutak njegova života. Britanski povjesničar Antony Beevor u svojem je epskom prizoru priče o padu Trećeg Reicha Berlin: Pad, 1945. napisao: „Ostala je Hitlerova velika zabrinutost da će ga Rusi uhvatiti živoga.” Također, Hitler je bio pod snažnim dojmom vijesti o Mussolinijevoj brutalnoj smrti te je podcrtao dio teksta „obješen naglavačke”. Uz to, bio je zabrinut da će njegovo uhićenje i ispitivanje nekako umanjiti njegov povijesni doprinos. U međuvremenu su najnovije vijesti s bojišta potvrdile da nema olakšanja ni zaokreta u njemačku korist te da imaju najviše dva dana prije dolaska Rusa, koji su se već do tada probili nadomak bunkeru.

Doktor Ludwig Stumpfegger, koji je bio Hitlerov osobni liječnik, dao mu je ampule cijanida. Te su ampule bile dio standardnog protokola nacista, a sastojale su se od malih staklenih posuda ispunjenih pruskom kiselinom, odnosno cijanovodičnom kiselinom. Bile su u odgovarajućem spremniku od mesinga. Hitler se bojao da otrov cijanida u ampulama neće imati učinak kakav bi trebao te ga je testirao na svojoj vjernoj njemačkoj ovčarki Blondi i njezina četiri štenca. Psi su izvedeni u vrt Ureda Reicha i ubijeni.

Eksperiment je bio uspješan, pa je Hitler brzo pozvao osobnog pomoćnika i dao mu upute kamo će se odložiti njegovo i tijelo njegove žene. Potom je ručao sa svoje dvije tajnice i svojim dijetetičarom. Nedugo nakon toga Hitler i Eva oprostili su se s osobama iz najužeg kruga i otišli u svoju sobu. Nitko nije čuo pucanj, ali se govori da je Hitler pregrizao ampule cijanida i istodobno si pucao u glavu. U 15 sati i 15 minuta ljudi su ušli u njegovu dnevnu sobu kako bi potvrdili da je mrtav. Njegovo je tijelo brzo prekriveno prekrivačem, ali znatiželjni promatrači mogli su vidjeti da su Evine i Hitlerove usne bile skupljene od cijanida. Tijela su odnesena u vrt, polivena benzinom i zapaljena. SS stražar, koji je događaj promatrao, rekao je kolegama: „Šef je u vatri. Želite li doći i pogledati?”

Komentiraj